TREĆI KORIZMENI PETAK

Tema propovijedi trećeg korizmenog petka, 17. ožujka 2017. godine u sarajevskoj katedrali je bila Bl. Ivan Merz, uzor laičkog apostolata. Predsjedao je misnom slavlju i propovijedao dr. vlč. Tomo Mlakić, pročelnik katehetskog ureda. Pola sata prije mise bila je pobožnost križnog puta kojeg je vodio preč. Marko Majstorović, katedralni župnik i sarajevski dekan. Na početku misnog slavlja svećenike i sve nazočne je pozdravio mons. Ante Meštrović, rektor katedrale, a posebno vjeroučenike katedralne župe. Zahvalivši dr. Mlakiću na spremnom prihvaćaju propovijedi, mons. Meštrović je najavio temu i propovjednika za slijedeći korizmeni petak.

 

Korizmena propovijed u sarajevskoj katedrali – 17. ožujka 2017.

Ivan Merz – uzor laičkoga apostolata

 

            Ivan Pavao II. je, govoreći u zagrebačkoj katedrali 1994. godine o hrvatskim blaženicima, svecima i kandidatima za oltar, ovako opisao Ivana Merza: istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja. Evo prve poruke: biti uzor znači biti svjedok. Biti svjedok znači životom stajati iza onoga što vjeruješ riskirajući da ćeš biti neshvaćen i odbačen, ostavljen i osuđen, u najmanju ruku poprijeko gledan.

            Zašto, u ovom nizu korizmenih propovijedi u katedrali, govoriti o Merzu? Vjerujem, ne samo zato da spasimo svoje duše i u proglašenoj Godini laika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji progovorimo nešto i o jednom laiku. Blaženom laiku. Kada si se zadnji put molio utječući se zagovoru blaženog Ivana Merza? Ja nisam od onih srednjoškolskih dana u Palmotićevoj. Što većina nas koji živimo u njegovoj domovini znamo o  njegovu životu i razlozima zbog kojih ga je Crkva svima nama stavila za uzor? Da je Banjolučanin nehrvatskog prezimena, pokopan u Zagrebu i da je bio razlogom dolaska starca Wojtyle 2003. godine u Banju Luku –  je li ovo sve?

            Prođimo zajedno kroz Ivanov, relativno kratak, zemni hod (32 godine) i otkrivajmo poruke. Rođen je na razmeđu 19. i 20. stoljeća (1896.) u Banjoj Luci i odrasta u obiteljskom okruženju i obilju nezamislivom tadašnjim, uglavnom nepismenim, bosanskim dječacima, a i današnji mu imaju na čemu zavidjeti –  uči privatno engleski i francuski, svira klavir i violinu, igra tenis i šah, bavi se gimnastikom, kuglanjem i klizanjem na ledu – savršen okvir za razmaženog jedinca austrougarskog činovnika. Rado kažemo da je obitelj prva i najvažnija škola, ali u njegovu slučaju obitelj nije najzaslužnija što je blaženik Katoličke Crkve. Najveći utjecaj na razvoj srednjoškolca Merza imao je njegov profesor Ljubomir Maraković. Katolik svjetovnjak spasio me za vječnost – posvjedočit će kasnije. Druga poruka: nisu svi učitelji goniči pasa koji vlastite komplekse liječe na tuđoj djeci. Ima učitelja koji znaju da ima nešto što je vrjednije od matematike i zemljopisa i koji su svjesni povjerene im odgovornosti. Ivan Merz – uzor katoličkim odgojiteljima – od vrtića do sveučilišta.

            Nakon mature 1914. godine ispunjava očevu želju i odlazi na Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto gdje ostaje samo tri mjeseca. Godine 1915. ispunjava majčinu želju i u Beču upisuje pravo – paralelno studira nešto i za svoju dušu – književnost. Susret s prijestolnicom Monarhije – koncerti, kazališta, opere – morao je kao jedinac imati pristojan studentski džeparac. Ispunjavanje roditeljskih želja najčešće ima svoju cijenu. Vrijeme je to unutarnjih lutanja i traženja – sjećanja na prve ljubavi, moralna pitanja, sazrijevanje osobne vjere. U teškim trenucima Merz moli – moliti znači vjerovati – napisat će kasnije. Svakodnevna sv. Misa i pričest, razmatranje evanđeoskih odlomaka, godišnje duhovne vježbe, redovito duhovno vodstvo, brevijar, krunica – kad vam bude u životu teško i kada vas snađu nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će vas utješiti i dati vam snage da sve mirno snosite s potpunim predanjem u volju Božju. Treća poruka: što mi činimo kada sve ne ide baš onako kako smo mi to planirali i htjeli – sjetimo li se Boga samo onda kada smo sve drugo isprobali? Sputava li nas vlastita muka i zabavljenost samima sobom da ne vidimo lomnost, nesnalaženje, upite i strah u očima naših mladih? Jesmo li dovoljno uvjereni da im posvjedočimo da se mir duše traži i pod križem, i u ispovjedaonici i s krunicom u rukama? Životni moto blaženika Merza, uklesan i na njegovu zagrebačkom grobu, bio je: žrtva-euharistija-apostolat.

            Očekujući poziv u vojsku, 1915. godine u svojoj rodnoj Banjoj Luci, na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije zavjetuje čistoću do ženidbe. U dnevniku zapisa: nema ništa težega nego biti dobar kršćanin. Kasnije će, vrativši se u Zagreb nakon studija u Parizu (1923), položiti životni zavjet čistoće.

Umirući, svoj život prikazuje za hrvatsku mladež a ona mu neće ostati dužna.  Hvala ti, orle Kristov, što si nam pokazao put k Suncu – napisali su na njegovom grobu. Najkraća poruka: do Sunca se može i živeći čisto.

            Rat provodi na talijanskoj fronti – susret s trpljenjem i smrću posvjedočit će mu da je čovjek ovdje samo putnik, da njegovo pravo određenje nije ovdje, na zemlji,  da je izabran za nešto više – iz dnevnika. Nakon rata – konačno studira ono što želi – nastavlja studij književnosti, romanistike i germanistike u Beču i aktivan je član društva Hrvatska koje okuplja hrvatske studente u Beču. U to vrijeme ga počinje interesirati liturgija. Godine 1920. dobiva stipendiju za dvogodišnji studij književnosti u Parizu. Osjetljiv je karitativno – član je karitativnog društva sv. Vinka Paulskog i pomaže jednoj siromašnoj obitelji na periferiji Pariza – kasnije će jedan postotak svoje plaće redovito davati siromašnima. 1922. postaje profesor na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu – završio i odmah dobio posao. Doktorira naredne godine s radnjom o utjecaju liturgije na francuske književnike. Poput svih neženja, i onda i sada, živi s roditeljima.

            Katolička vjera mu postaje životno zvanje – odgajati hrvatsku mladež –  suutemeljitelj je Hrvatskog orlovskog saveza. Za vrijeme studija u Beču pristupio je Katoličkom pokretu kojeg je početkom dvadesetog stoljeća utemeljio biskup Mahnić s nakanom da se suprotstavi liberalizmu koji je potiskivao vjeru i njezine vrijednosti iz javnog života. Orlovstvo je zabranila beogradska vlada godinu dana nakon Ivanove smrti – 1929. godine. Što je Merz značio za Crkvu svoga vremena ponajbolje sažimlje njegov suvremenik, pjesnik Smerdel: Ivan je novim žarom kao laik iznio na svjetlo ljepotu kršćanskih istina, veličinu Crkve kao mističnog Kristova tijela, važnost crkvene nauke za život svakog katolika, vrijednost liturgije za osobni duhovni život, važnost Papinstva za katolike; naglasio je potrebu angažiranja laika u apostolatu Crkve, ali uvijek u suradnji i ovisnosti o crkvenoj hijerarhiji; zalagao se za nepolitičko djelovanje katoličkih organizacija nastojeći da one u prvom redu promiču nadnaravno duhovno dobro svojih članovaOvdje  poruku prepuštam vama: neka vam ne promaknu dvije sitnice – apostolat laika uvijek u suradnji s crkvenom hijerarhijom i opiranje političkim manipulacijama s katoličkim organizacijama. Kao da se 100 godina kasnije ništa nije promijenilo – ista matrica, iste napasti.

            U jednom trenutku se dvoumio postati svećenik ili nastaviti raditi kao vjernik laik u katoličkim društvima. Možda, tko zna, da se zaredio bi li večeras bio predstavljan kao uzor kojega treba slijediti. Nakon njegove smrti dr. Čedomil Čekada napisa u Katoličkom tjedniku: Nikada nije obukao reverendu, a bio je stup Crkvi Božjoj!

            Ako sve zaboravimo o Ivanu Merzu, nemojmo ovo: ljubav i odanost prema Katoličkoj Crkvi. Sam je, dan prije polaska na operaciju s koje se neće vratiti, napisao što će biti uklesano na njegovom grobu:

Umro u miru katoličke vjere.
Život mi je bio Krist, a smrt dobitak.

 

            Svjedoci kažu da je prije njega samo biskup Lang imao veći sprovod, a klerici su napravili iznimku pa se oglasilo i zvono s tornjeva zagrebačke katedrale – privilegij biskupa i kanonika. Godine 1958. kardinal Šeper pokreće biskupijski proces za njegovo proglašenje blaženim a postupak se nastavlja 1985. u Rimu. U lipnju 2003. godine sv. Ivan Pavao II. ga proglašava blaženim u njegovoj rodnoj Banjoj Luci.

            Zašto je proglašen blaženim i zašto u njemu vidimo uzor laičkoga apostolata? Svetac Wojtyla je prepoznao blaženika Merza: zato što je bio uzoran i hrabar, čovjek kulture i osjetljiv za bogoslužje, uronjen u nadnaravno i djelatno zauzet za širenje kraljevstva Božjega. Ime Ivana Merza je za čitav jedan naraštaj mladih katolika značio program života i djelovanja. Zadnja poruka: može li to biti i danas?