TREĆI KORIZMENI PETAK

U treći korizmeni petak, 13. ožujka 2020. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu prigodnu korizmenu propovijed uputio je odgojitelj bogoslova i profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu fra Emanuel Josić.

Pobožnost Križnog puta prije Euharistijskog slavlja predvodio je katedralni župnik preč. Mato Majić, a asistirale su i prigodne meditativne tekstove čitale Školske sestre franjevke Hercegovačke i Bosansko-hrvatske provincije koje djeluju u Sarajevu. Liturgijsko pjevanje tijekom Križnog puta i Svete mise animirao je Katedralni župni zbor pod ravnanjem s. Petronile Kovačević.

Na početku Euharistijskog slavlja prepošt Kaptola vrhbosanskog i rektor katedrale mons. Ante Meštrović pozdravio je sve nazočne, a posebno predvoditelja Misnog slavlja profesora fra Emanuela podsjetivši da, osim spomenutih dužnosti, obnaša i službu samostanskog ekonoma te da, između ostalih, vrlo uspješno vodi Zbor franjevačkih bogoslova „Fra Nenad Dujić“. Također je podsjetio da je središnja tema korizmenih propovijedi apostolsko pismo u obliku motuproprija Aperuit illis (otvori njima) kojim je papa Franjo odredio da Treća nedjelja kroz godinu bude posvećena slavljenju, razmišljanju i širenju Božje riječi.

 

Propovijed fra Emanuela Josića

„Biblija je knjiga naroda Gospodnjeg“

Prije svega treba kazati kako je Biblija nastala iz života. Odrednica da je Biblija knjiga koja je nastala u životu kakav jest značilo bi da Biblija nije ni u kom slučaju neka teoretska knjiga napisana u kabinetu nekoga sveučilišnoga profesora na osnovi apstraktnih doumljivanja i načela koja je on postavio nego da je Biblija nastajala kroz dugi niz godina rađajući se iz osobnoga susreta Boga i naroda ili pak Boga i pojedinaca te da je u njoj zabilježeno iskustvo tih susreta i poruke koje su proizašle iz njih.

Susretanje Boga i čovjeka uvažava prvenstveno okvire prostora i vremena – dakle povijesne datosti u kojima se odvija ljudski život u cjelini, ali i život svakoga pojedinoga čovjeka. U tom smislu može se govoriti o knjizi koja je nastala u ovome i ovakvom životu, u svakodnevnome kontekstu obilježenome nevoljama, padovima, pogreškama, grijehom i zlom, što zacijelo nije nimalo beznačajno. Jer ako je tomu tako, onda Biblija govori o tomu kakav je život ne skrivajući njegove niti tamne niti svijetle strane, ni tugu, ni žalost, ni patnju, ni radost: ona zapravo govori i kakav je čovjek u svojim različitim povijesnim dimenzijama, ne uljepšavajući nimalo čovjekovu stvarnost. Biblija polazi jednostavno od stvarnosti onakva kakva jest i od čovjeka onakvoga kakav jest – bez idealiziranja i bez uljepšavanja u bilo kojem smislu.

Biblija se već po tome razlikuje od ostale hagiografske književnosti (književnosti koja opisuje živote svetaca) čiji su likovi nastali na osnovi crno-bijele tehnike prikazivanja. Svaka tamna mrlja na svetačkom liku je posve izbrisana, a svaka dobra osobina ili vrlina je snažno naglašena, tako da se često dobivaju prikazi ljudi koji su nestvarni i daleki od svakidašnjega života i čovjeka. Oni zapravo ne pripadaju ovom životu i kao da nisu od ovoga svijeta. Zbog takvoga njihova idealiziranoga prikazivanja ti ljudi – u čiju veličinu uopće ne treba sumnjati – ostaju nedostižni i daleki, zapravo ljudi koji imaju malo ili nimalo reći o svakidašnjem životu običnih ljudi. Redovito se kaže kako je život u svojoj stvarnosti posve drukčiji nego što ga ti svetački likovi predočavaju i otkrivaju.

S druge strane, Biblija upravo oblikuje svoje likove i svoju poruku u kontekstu stvarnoga života. Zbog toga biblijski likovi nisu nipošto jednobojni i jednodimenzionalni nego su redovito šatirani i višedimenzionalni, a biblijska stvarnost je daleko od spašene stvarnosti bez tame i zla. Dapače, Biblija govori o zlu koje je i te kako nazočno u raznim oblicima u stvarnosti, pa je kao posljedica takvoga biblijskoga ishodišta u Bibliji opisano jako puno zlih čina najrazličitijih vrsta, koji katkad postaju zlo-čini u pravom smislu riječi. Nema niti jedne stranice u Bibliji a da na njoj nije prikazana takva situacija zla i nespašenosti jednoga čovjeka ili pak cijeloga naroda, ali isto tako i iznenađuje koliko opisanoga zla sadrže pojedine stranice Biblije. Gotovo da se čovjek zgrozi kad pročita na što su ljudi bili spremni u tome biblijskome vremenu. I biblijski likovi su takvi, čak i oni o kojima Biblija govori s velikim uvažavanjem i poštovanjem. Nijedan lik prikazan u Bibliji – izuzev Isusa dakako – nije toliko svijetao a da se na njemu jasno ne razaznaju značajke ove zemlje i zla djelatna u ovoj povijesti. Zapravo od početaka Biblije pa do njezina kraja odzvanjaju tonovi obilježeni promašajima, zlom i grijehom.

Neprilike nastaju već na početku čovječanstva, u prapovijesti – u paradigmatičnim likovima Adama i Eve – i protežu se nesmanjenim zamahom kroz svu povijest. Prve stranice Biblije ukazuju na to da Adam i Eva žele biti kriteriji dobra i zla, žele biti mjerila ponašanja i djelovanja, a takva mjerila pripadaju zacijelo samo Bogu. Kad ih čovjek uzme u svoje ruke i počne samostalno određivati što je dobro a što zlo, onda pojedinim narodima, pa čak i cijelom čovječanstvu prijeti opće uništenje, jer se čovjek postavio na mjesto Boga i preuzeo Božje ovlasti usvoje ruke. Na to drastično ukazuje i novija povijest. Čak i veliki likovi poput Mojsija, Šaula, Davida, Salomona, Jeremije, te u Novom zavjetu Petra, Zebedejevih sinova Jakova i Ivana, Pavla pokazuju da bez obzira na veličinu ni u kom slučaju 12 nisu bez tamnih mrlja u životu. Za primjer se može uzeti Davida kao paradigmu svega toga u Starome zavjetu, a Petra u Novome. David je najveći izraelski kralj kome je Bog po proroku Natanu dao slavna obećanja – da se od njegove dinastije neće oduzeti žezlo dok ne dođe Mesija – Pomazanik. Kasnije se Isus uspoređuje s novim Davidom. Pa ipak, Biblija prikazuje što je sve negativno učinio David. Najprije je uzeo običnom čovjeku ženu – prema Bibliji jedino što je imao, da bi potom – htijući zatrti tragove – naredio da se njezin muž stavi u prve redove kako bi u boju poginuo i prestao biti neugodni svjedok. Kad se pojavio prorok Natan i prenio Davidu Gospodinovu poruku u svezi s onim što je David zlo učinio, spoznao je David veličinu svoga zloga djela koje je prouzročio i djelo je priznao kao takvo, silno se ražalostio i povukao u post i pokoru te preuzeo sve posljedice koje su proizašle iz toga zloga čina. David je shvatio da je pred Bogom i pred ljudima sagriješio te da je bilo potrebno sve to priznati i pokušati živjeti drukčije. Davidova se veličina pokazala upravo u iskrenosti i spremnosti na promjenu. U Novom zavjetu razvidno je da je Petar imao posebne odnose prema Isusu: volio je Isusa i Isus je volio Petra. Štoviše, Isus je stanovao u Petrovoj kući, odnosno u kući Petrove punice. Upravo je Isus Petru povjerio vođenje svoje zajednice poslije svoje smrti i uskrsnuća. S druge strane Petar uz svu odanost Isusu bjelodano pokazuje svoje slabosti – kako je samo čovjek. U jednome trenutku proglašava Isusa Mesijom, da bi se potom isprsio na putu ispred Isusa kako bi ga spriječio ići u Jeruzalem i tamo umrijeti za druge. Svečano izjavljuje kako je spreman ići za Isusom i u smrt da bi ubrzo sve to porekao iz straha pred običnom služavkom pred Kajfinom kućom kada su ga po jeziku prepoznali da dolazi sa sjevera, izjavljujući kako uopće ne poznaje Isusa. No treba ipak znati da je Petar naučio gorku lekciju iz svega toga i da je na kraju dao svoj život za Isusa.

Iz navedenih primjera proizlazi da Biblija doista opisuje život i likove onakvima kakvi oni stvarno jesu: bez uljepšavanja i bez 13 ikakva idealiziranja. Da je to knjiha naroda Gospodnjeg, da je to knjiga nas vjernika iz Sarajeva sa svim svojim problemima, životnim nedaćam, skrupuloznostima koje nosimo prema ljudima s kojim živimo. Sve to samo ukazuje kako život u biti nosi duboko tragičnu dimenziju zla koje zahvaća i ljude i povijest i to se zlo niti može, a niti smije ignorirati ili čak podcjenjivati. Njegova razorna snaga je veoma opasna. Biblija uzima tu situaciju zla posve ozbiljno i kao ishodište svoje poruke. Ali nam isto tako daje snagu i potiče nas na to da nikada ne posustanemo, da se ugledamo u likove poput Davida i Petra i da se smjelo odvažimo krenuti putem Krista i Evanđelja.

Fra Emanuel Josić