TIJELOVO U KATEDRALI

Na svetkovinu presvetoga Tijeli i Krvi Kristove ili brašančevo misno slavlje je predvodio u sarajevskoj katedraali, 26. svibnja  vrhbosanski nadbiskup i metropolit kardinal Vinko Puljić te i nakon mise tijelovsku procesiju unutar katedrale.
Tijelovo je svetkovina kojom se slavi trajna prisutnost Isusa Krista pod prilikama kruha i vina u euharistiji koja je ustanovljena na Veliki četvrtak na posljednjom večeri. Blagdanom Tijelova ističe se slavljenička dimenzija euharistije. Crkva to čini na vidljiv način (gdje je to prikladno procesijama po gradovima i selima), javno ispovijedajući svoju vjeru, iskazujući duboku počast Presvetom Tijelu i Krvi Kristovoj. Blagdan je uveden 1317. god., a slavi se u četvrtak nakon svetkovine Presvetog Trojstva (deveti četvrtak nakon Uskrsa). Slavljenje Tijelova započelo je u Liegeu, u Belgiji, potaknuto viđenjima augustinske redovnice svete Julijane. Naime, svetica je imala viđenje punog mjeseca s mrljom na površini. Mjesec je, sv. Julijana,  doživjela kao Crkvu, a mrlju kao znak nedostatka blagdana kojim bi se slavila euharistija.
U 1333. broju Katekizam Katoličke Crkve govori da se u središtu euharistijskog slavlja nalaze kruh i vino, koji, izgovaranjem Kristovih riječi i zazivom Duha Svetoga, postaju Kristovo Tijelo i Krv. Crkva, vjerna Gospodinovu nalogu, njemu na spomen, i sve do njegova slavnog povratka, nastavlja činiti ono što je on učinio uoči svoje muke: "Uze kruh (…)", "Uze čašu punu vina (…)". Znakovi kruha i vina, i nakon otajstvene pretvorbe u Kristovo Tijelo i Krv, i dalje označuju dobra stvorenog svijeta. Zato u prinošenju darova zahvaljujemo Stvoritelju za kruh i vino, plod "rada ruku čovječjih", ali ponajprije "plod zemlje" i "plod trsa", darova Stvoriteljevih. Tako u prinosu Melkisedeka, kralja i svećenika, koji je "iznio kruh i vino" (Post 14,18), Crkva vidi proročku sliku svoga prinosa.
 Gospodin, budući da je ljubio svoje, do kraja ih je ljubio. Znajući da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta k Ocu, za večerom je svojima oprao noge i dao im zapovijed ljubavi. Da im ostavi dokaz svoje ljubavi, da neće svojih nikada napustiti i da ih učini dionicima svojeg Vazma, ustanovio je Euharistiju kao spomen-čin svoje smrti i uskrsnuća te apostolima zapovjedio da je slave sve do njegova ponovnog dolaska (usp. KKC br. 1337).
Kad Isus traži da se njegovi čini i riječi ponavljaju "dok on ne dođe" (1 Kor 11,26), ne traži to samo zato da se sjećamo, njega i onoga što je on učinio. On smjera na liturgijsko slavljenje, po apostolima i njihovim nasljednicima, spomenčina Krista, njegova života, smrti, uskrsnuća i posredništva kod Oca (Usp. KKC br.1341) .