Svečano proslavljena 130. obljetnica posvete sarajevske katedrale

U nedjelju, 15. rujna 2019. svečano je proslavljena 130. obljetnica posvete katedrale Srca Isusova u Sarajevu koja je bila na blagdan Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna 1889. Nakon što se, zajedno sa svojim domaćinom kardinalom Vinkom Puljićem, nadbiskupom metropolitom vrhbosanskim, pomolio pokraj groba graditelja katedrale, sluge Božje Josipa Stadlera, prvog vrhbosanskog nadbiskupa koji je sahranjen u dnu prve među stolnim crkava u Vrhbosanskoj metropoliji, svečano Misno slavlje predvodio je na hrvatskom jeziku bivši dugogodišnji tajnik sv. Ivana Pavla II. kardinal Stanislaw Dziwisz iz poljskog grada Krakova.

Kardinal Puljić uputio je riječi srdačne dobrodošlice kardinalu Dziwiszu podsjećajući da je, kao tajnik sv. pape Ivana Pavla II. već molio u sarajevskoj katedrali, 12. i 13. travnja 1997. tijekom Papinog pastirskog pohoda Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Istaknuo je da o tom pohodu, kao i o neostvarenom pohodu pape Ivana Pavla II. Sarajevu 8. rujna ratne 1994. godine, svjedoči svjetiljka mira koju je 1997. godine donio Sveti Otac te se nalazi u prezbiteriju katedrale. Izražavajući dobrodošlicu svima prisutnima, poimence je pozdravio: apostolskog nuncija u BiH mons. Luigija Pezzuta, predsjednika Hrvatske biskupske konferencije i zadarskog nadbiskupa mons. Želimira Puljića, biskupa mostarsko-duvanjskog i apostolskog upravitelja trebinjsko-mrkanskog mons. Ratka Perića kojemu je i ovom prigodom čestitao pedesetu obljetnicu svećeništva, te vojnog biskupa u BiH mons. Tomu Vukšića. Na slavlje su tijekom Mise stigli i biskup banjolučki mons. Franjo Komarica i pomoćni biskup banjolučki mons. Marko Semren. Kardinal Puljić pozdravio je i 27 svećenika koncelebranata, časne sestre raznih zajednica, hodočasnike i članove katedralne i drugih župnih zajednica. Poseban pozdrav uputio je i delegaciji partnerske Limburše biskupije. Poželio je dobrodošlicu diplomatskim predstavnicima među kojima poimence veleposlanicima Republike Hrvatske Ivanu Saboliću i Poljske u BiH Jaroslawu Lindenbergu te grupi od pedesetak poljskih hodočasnika. Zaželio je dobrodošlicu i hodočasnicima iz Borovice kod Vareša i drugima koji su došli za ovu svečanu prigodu. Izrazio je žaljenje što je, zbog održavanja polumaratona u centru Sarajeva i višesatne blokade glavnih prometnica koje vode do katedrale, brojnim hodočasnicima i katolicima Sarajeva onemogućeno da blagovremeno stignu u sarajevsku katedralu.

Započinjući Misno slavlje kardinal Dziwisz izrazio je radost što su na Misno slavlje došli poljski vojnici koji djeluju u sklopu mirovne misije u BiH i poljski hodočasnici te nadomjestili dio domaćih vjernika koji, zbog blokade grada, nisu mogli doći do katedrale.

U prigodnoj propovijedi, koju je u uvodnom i završnom dijelu izrekao na hrvatskom jeziku a većinu pročitao mons. Pavo Jurišić, kardinal Dziwisz srdačno je zahvalio „svomu bratu“ kardinalu Vinku što ga je pozvao u Sarajevo na zajedničku molitvu „u povodu 130. obljetnice posvete ove lijepe katedrale posvećene Presvetom Srcu Isusovu“. „Donosim vam dar molitve krakovske Crkve koja je sveopćoj Crkvi darovala papu Ivana Pavla II. Donosim vam dar molitve s groba svetog Stanislava, biskupa i mučenika iz XI. stoljeća, zaštitnika ćudoređa u mojoj Domovini kao i sa groba svete sestre Faustine koja je u prošlom stoljeću podsjetila Crkvu na istinu o Božjemu milosrđu u kojemu je naša jedina nada i spasenje.

Veliku sam milost primio u svom životu. Dvanaest godina kao osobni tajnik bio sam u službi kardinala Karola Wojtyłe, krakovskog nadbiskupa i metropolita. Tu istu službu nastavio sam vršiti uz njega sljedećih dvadeset i sedam godina u Vatikanu kad je postao biskup Rima i nasljednik svetoga Petra. Gledao sam kako je taj pastir slavenskoga roda širio prostranstva svoga srca da bi u njemu svoje mjesto mogli naći svi narodi, kulture i jezici. Vidio sam kako su Sarajevo i čitava Bosna i Hercegovina našli posebno mjesto u njegovu srcu u teškim i tragičnim godinama dvadesetoga stoljeća koje se bližilo svome koncu. Možemo reći da je dugi pontifikat svetog Ivana Pavla II. bio obilježen i patnjom vašega grada i njegovih stanovnika u vrijeme krvavog oružanog sukoba na Balkanu“, kazao je kardinal Dziwisz.

„Služeći uz ovoga svetog Papu, svakodnevno sam s njime proživljavao njegove radosti i žalosti, njegove brige i nade. Duboko smo proživljavali ono što se događalo u vašoj zemlji natopljenoj krvlju nevinih ljudi. Svijest o težini zla i neizmjernosti trpljenja koje proistječe iz njega, Svetom Ocu nije davala mira. Zato njegovi uporni pozivi na mir u vašoj zemlji. Zato njegova molitva za mir u koju se uključila čitava Crkva. Zato njegova želja poći u Sarajevo, pa i u Beograd i u Zagreb, kako bi na licu mjesta progovorio ljudskim savjestima te sa svima koji pate molio za mir Darivatelja i Kneza Mira – Isusa Krista, našeg raspetog i uskrslog Gospodina. Znamo da je želja srca Ivana Pavla II. da 8. rujna 1994. godine u ovoj katedrali moli za mir, bila neispunjena. Sve je već bilo pripremljeno za putovanje apostola Mira u Sarajevo, ali je moralo biti otkazano. No, Ivan Pavao II. nije se dao omesti. Htio je poslati snažnu poruku u čitav svijet da je uz Sarajevo. Tako je njegova tjelesna odsutnost postala poseban oblik duhovne prisutnosti, pamćenja i solidarnosti. Tog istog dana kada je trebao biti u Sarajevu, služio je svetu Misu na otvorenom u Castel Gandolfu, zajedno s kardinalima i biskupima te se duhovno sjedinio s onima koji su molili ovdje. Tom prigodom pročitao je na hrvatskom jeziku homiliju koju je trebao izreći u Sarajevu. Bila je nadahnuta molitvom 'Očenaša' uz snažne vapaje i poziv na mir“, kazao je kardinal Dziwisz te podsjetio na najvažnije poruke iz spomenute propovijedi. Osvrnuo se kratki i na pohod pape Ivana Pavla II. Sarajevu 12. i 13. travnja 1997. ističući da su Papina „prisutnost, njegove riječi koje je ovdje izrekao, postale su znakom nade u bolju budućnost, u obnovu onoga što je bilo uništeno“.

„Obljetnica posvete katedrale poziva nas danas da iskažemo Bogu zahvalnost za ovaj Božji dom i za one koji su ga prije mnogo godina podigli. Po posveti ovaj je dom postao vlasništvo Boga koji se na ovom mjestu želi susretati sa svojim narodom, obraćati se njegovoj savjesti i progovarati njegovu srcu. O, koliko bi nam toga mogli ispričati zidovi ovoga hrama! Koliko je puta njima odjekivala Božja Riječ koja je svjetlo našim stazama i svjetiljka našim koracima! Koliko je ovdje molitava upravljeno Bogu! Koliko odriješeno grijeha! Koliki su samo iz ovoga hrama izlazili osnaženi Tijelom i Krvlju Kristovom kako ne bi posustali na putu prema vječnosti. Katedrala je posvećena Presvetom Srcu Isusovu koje je – kako molimo u litanijama – 'žarko ognjište ljubavi', 'strpljivo i mnogoga milosrđa', 'izvor života i svetosti'. Sarajevo treba Kristovo Srce kako bi u Njemu iščitavalo i razumjelo svoju tešku povijest, kako ne bi gubilo nadu i kako bi bilo gradom pomirenja i mira. U riječima koje je Crkvi u Sarajevu uputio sveti Ivan Pavao II. čitamo i poticaj povjeriti se Majci Kristovoj. Povjerimo danas Blaženoj Djevici Mariji Crkvu u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini, u Poljskoj i u Europi. Molimo Njezin osobit zagovor pred prijestoljem Preuzvišenog Gospodina.

Molimo u našim potrebama i zagovor svetog Ivana Pavla II. kojemu je na srcu bila sudbina Sarajeva, vaše zemlje i svih njezinih stanovnika“, kazao je kardinal Dziwisz u prigodnoj propovijedi.

Na kraju Svete mise izaslanik Limburške biskupije mons. Günhter Geis pročitao je poruku limburškog biskupa dr. Georga Bätzinga koji je u svom pismo istaknuo da se i Limburška biskupija, kao partner Vrhbosanske nadbiskupije, raduje zbog 130. obljetnice posvete katedrale izgrađene nakon duge otomanske vladavine i poslije uspostave redovite crkvene hijerarhije u BiH. „Kada sam prošle godine prvi put imao prigodu posjetiti sarajevsku katedralu, osjetio sam osobitu snagu toga mjesta. U središtu grada, zagrljena kafićima i trgovinama, mjestima gdje ljudi jedni druge susreću, stoji katedrala Srca Isusova kao mjesto tišine i susreta s Gospodinom“, napisao je biskup Georg ističući da, nakon što su popravljena ratna oštećenja i iznutra obnovljena, katedrala i danas zrači kao „svjedok Božje radosne vijesti ljubavi prema čovjeku“. Kao znak radosti Limburške biskupije mons. Geis predao ja kardinalu Puljiću sliku sv. Katarine Kasper, njemačke redovnice s teritorija Limburške biskupije koja je 2018. godine proglašena svetom, a utemeljila je kongregaciju Siromašnih službenica Isusa Krista.

Kardinal Puljić na kraju Svete mise zahvalio je kardinalu Dziwiszu za dolazak te mu darovao sliku sarajevske katedrale ispred koje se nalazi spomenik svetom papi Ivanu Pavlu II.

Posebno dirljivo bilo je prisjećanje kardinala Dziwisz kada je papa Ivan Pavao II. molio, razmišljao i rukom pisao propovijed koju je želio izreći tijekom neostvarenog posjeta opkoljenom Sarajevu, 8. rujna 1994. Originalni rukopis spomenute propovijedi, koju je papa Ivana Pavao II. izrekao u Castel Gandolfu umjesto u Sarajevu, kardinal Dziwisz darovao je kardinalu Puljiću.  

Kardinal Dziwisz zahvalio je još jednom svim nazočnima, a posebno nazočnim poljskim katolicima. Pohvalio je i liturgijsko pjevanje Katedralnog mješovitog zbora „Josip Stadler“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića ističući da Hrvati dobro i rado pjevaju.

Nakon Svete mise upriličen je ručak u Vrhbosanskom bogoslovom sjemeništu gdje je riječi dobrodošlice uputio rektor preč. Zdenko Spajić.

Kardinala Dziwisza i biskupe Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine u večernjim satima ugostio je nuncij Pezzuto. (kta)


PROPOVIJED KARDINALA DZIWISA NA MISI U POVODU 130. OBLJETNICE POSVETE SARAJEVSKE KATEDRALE

"Obljetnica posvete katedrale poziva nas danas da iskažemo Bogu zahvalnost za ovaj Božji dom i za one koji su ga prije mnogo godina podigli"

U nedjelju, 15. rujna 2019. svečano je proslavljena 130. obljetnica posvete katedrale Srca Isusova u Sarajevu koja je bila na blagdan Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna 1889. Svečano Misno slavlje predvodio je na hrvatskom jeziku bivši dugogodišnji tajnik sv. Ivana Pavla II. kardinal Stanislaw Dziwisz iz poljskog grada Krakova čiju propovijed prenosimo u cijelosti:

Euharistijsko slavlje u povodu 130. obljetnice posvete katedrale Presvetoga Srca Isusova

Sarajevo, 15. rujna 2019.

 

Homilija

Čitanja: Izl 32, 7-1.13-14; 1Tim 1, 12-17; Lk 15, 1-32

 

Draga braćo i sestre!

1. Najprije bih želio srdačno zahvaliti svomu bratu, a vašem pastiru kardinalu Vinku što me je pozvao u Sarajevo na zajedničku molitvu u povodu sto tridesete obljetnice posvete ove lijepe katedrale posvećene Presvetom Srcu Isusovu.

Donosim vam dar molitve krakovske Crkve koja je sveopćoj Crkvi darovala papu Ivana Pavla II. Donosim vam dar molitve s groba svetog Stanislava, biskupa i mučenika iz XI. (jedanaestoga) stoljeća, zaštitnika čudoređa u mojoj Domovini kao i sa groba svete sestre Faustine koja je u prošlom stoljeću podsjetila Crkvu na istinu o Božjemu milosrđu u kojemu je naša jedina nada i spasenje.

Veliku sam milost primio u svom životu. Dvanaest godina kao osobni tajnik bio sam u službi kardinala Karola Wojtyłe, krakovskog nadbiskupa i metropolita. Tu istu službu nastavio sam vršiti uz njega sljedećih dvadeset i sedam godina u Vatikanu kad je postao biskup Rima i nasljednik svetoga Petra. Gledao sam kako je taj pastir slavenskoga roda širio prostranstva svoga srca da bi u njemu svoje mjesto mogli naći svi narodi, kulture i jezici. Vidio sam kako su Sarajevo i čitava Bosna i Hercegovina našli posebno mjesto u njegovu srcu u teškim i tragičnim godinama dvadesetoga stoljeća koje se bližilo svome koncu. Možemo reći da je dugi pontifikat svetog Ivana Pavla II. bio obilježen i patnjom vašega grada i njegovih stanovnika u vrijeme krvavog oružanog sukoba na Balkanu.

2. Služeći uz ovoga svetog Papu, svakodnevno sam s njime proživljavao njegove radosti i žalosti, njegove brige i nade. Duboko smo proživljavali ono što se događalo u vašoj zemlji natopljenoj krvlju nevinih ljudi. Svijest o težini zla i neizmjernosti trpljenja koje proistječe iz njega, Svetom Ocu nije davala mira. Zato njegovi uporni pozivi na mir u vašoj zemlji. Zato njegova molitva za mir u koju se uključila čitava Crkva. Zato njegova želja poći u Sarajevo, pa i u Beograd i u Zagreb, kako bi na licu mjesta progovorio ljudskim savjestima te sa svima koji pate molio za mir Darivatelja i Kneza Mira – Isusa Krista, našeg raspetog i uskrslog Gospodina.

Znamo da je želja srca Ivana Pavla II. da 8. (osmog) rujna 1994. (tisuću devetsto devedeset i četvrte) godine u ovoj katedrali moli za mir, bila neispunjena. Sve je već bilo pripremljeno za putovanje apostola Mira u Sarajevo, ali je moralo biti otkazano. No, Ivan Pavao II. nije se dao omesti. Htio je poslati snažnu poruku u čitav svijet da je uz Sarajevo. Tako je njegova tjelesna odsutnost postala poseban oblik duhovne prisutnosti, pamćenja i solidarnosti. Tog istog dana kada je trebao biti u Sarajevu, služio je svetu Misu na otvorenom u Castel Gandolfu, zajedno s kardinalima i biskupima te se duhovno sjedinio s onima koji su molili ovdje. Tom prigodom pročitao je na hrvatskom jeziku homiliju koju je trebao izreći u Sarajevu. Bila je nadahnuta molitvom „Očenaša“ uz snažne vapaje i poziv na mir.

3. Sad, dvadeset i pet godina poslije, pročitao sam tu homiliju. Teško je sažeti silno bogatstvo misli koje ona sadrži, a koje se odnose na tadašnju situaciju u Sarajevu. Sveti Otac je istaknuo: „Bog je na strani potlačenih.“ (br. 8) Žarko je molio riječima proširene Gospodnje molitve: „Oče naš, […] neka zasvijetli među ljudima tvoje sveto i milosrdno ime. Neka dođe tvoje kraljevstvo, kraljevstvo pravde i mira, praštanja i ljubavi. […] Tvoja volja neka se ostvari u svijetu, poglavito u ovoj izmučenoj zemlji Balkana. Ti ne voliš nasilje i mržnju. Ti zazireš od nepravde i sebičnosti. Ti želiš da ljudi međusobno budu braća i da te priznaju Ocem.“ (br. 3)

Izgovarajući riječi: „Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim…“, Papa se dotaknuo teškog problema praštanja. Rekao je: „Ovim riječima dodirnuli smo ključno pitanje. Sam Krist nas je na nj upozorio kada je, umirući na križu, rekao glede svojih ubojica: 'Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.' (Lk 23, 34). […] Bez takvog stava – rekao je Ivan Pavao II. – teško je graditi mir. […] Oprostiti ne znači zaboraviti. Ako je sjećanje zakon povijesti, oproštenje je snaga Božja, snaga Krista koji djeluje u događajima između ljudi i naroda.“ (br. 6)

4. Želja srca Ivana Pavla II. ispunila se tek tri godine kasnije, 12. (dvanaestoga) i 13. (trinaestoga) travnja 1997. (tisuću devetsto devedeset i sedme) godine. I ja u svome srcu nosim sjećanja na taj kratki, ali nesvakidašnji pohod nasljednika svetog Petra ovom izmučenom gradu. Njegova prisutnost, njegove riječi koje je ovdje izrekao, postale su znakom nade u bolju budućnost, u obnovu onoga što je bilo uništeno.

Jednako kao i u Castel Gandolfu, i ovaj je put Ivan Pavao II. otkrivao dublji smisao povijesti i događanja, jasno ističući da su sudbine ljudi i naroda u rukama Boga koji neprestano bdije nad svojom djecom, posebno nad ubogima, progonjenima i onima koji trpe poradi kraljevstva Božjeg. Snažno su zazvučale Papine riječi o miru i njegovim najdubljim izvorima. „Mir koji Krist dariva svojim učenicima – rekao je Papa – nije mir što ga pobjednici nameću pobijeđenima, jaki slabijima. Taj mir ne nalazi svoje opravdanje u sili oružja. On se, naprotiv, rađa iz ljubavi. Rađa se iz Božje ljubavi prema čovjeku i iz čovjekove ljubavi prema čovjeku.“ (Homilija, 13. IV. 1997., br. 3)

Ne zaboravimo riječi žarke molitve koju je ovdje uputio sveti Papa za vrijeme Euharistije slavljene na hladnoći i snijegu: „Preda Te, raspeti i uskrsli Kriste, danas dolazi Sarajevo i čitava Bosna i Hercegovina s teškim bremenom svoje povijesti. Ti si naš veliki zagovornik. Ovaj Te puk zaziva ištući da snagom svoga otkupljenja prožmeš bolnu povijest koja je ovdje proživljavana. Ti, utjelovljeni Sine Božji, kao čovjek prolaziš kroz zgode i nezgode ljudi i naroda. Koračaj i kroz povijest ovih ljudi i ovih naroda koji su prisno vezani uz ime grada Sarajeva, uz ime Bosne i Hercegovine.“ (br. 5) Tako je govorio ovdje Papa i vjerujem da se mnogi sjećaju tog njegova pohoda.

5. Braćo i sestre, duboko vjerujemo da je Isus Krist neprestano prisutan u našoj povijesti. Prati nas na našim osobnim i zajedničkim putovima koji vode u vječnost. Nismo sami. U rukama smo Boga koji nas ljubi. Uvijek nas prati Isus uskrsnuli Gospodin, pobjednik grijeha i zla, smrti i sotone. Jednako kao što je na putu u Emaus osluškivao riječi učenika, sluša i naša razočarenja i sumnje, naše strahove i brige za sadašnjost i budućnost. Jedno možemo biti sigurni: On nas nikada neće napustiti, neće sumnjati u nas, neće nas staviti na „listu za odstrel“. I zato Ga se uvijek držimo. Slušajmo što nam govori, zahvalnim srcem primajmo neshvatljivi dar – Euharistiju – sakrament Njegova Tijela i Krvi kojim nas hrani kako ne bismo posustali na putu do neba, na putu u Božje kraljevstvo ljubavi.

Držimo se Crkve koja je zajednica Kristovih učenica i učenika. Prema vječnosti ne hodimo sami. Hodimo u zajednici vjere, nade i ljubavi, a ta je zajednica upravo sveta Crkva. Znamo da je Crkva u posljednje vrijeme često kritizirana i osporavana, ali je ona nužno potrebna u današnjem svijetu jer je čuvarica Božje Riječi i svetih sakramenata. Nema Krista bez Crkve i nema Crkve bez Krista. Svi smo odgovorni za lice Crkve da bi sjalo sjajem svetosti, ljubavi i dobrote.

6. Današnje Evanđelje budi u našim srcima osobitu nadu. Istinski junak prispodobe o izgubljenom sinu nije mladi čovjek koji je počeo tražiti sreću na svoju ruku, koji se izgubio, dotaknuo dno i koji se, pošto se urazumio, u pokajanju vratio ocu. Junak sigurno nije ni njegov brat koji je ogorčen jer je otac pripravio gozbu izgubljenom sinu. Junak je milosrdni otac koji nije sumnjao, nije se odrekao sina, nego je čekao na njega, iščekivao ga i pohrlio mu ganut u susret, zagrlio ga, radostan zbog njegova povratka. Takav je naš Otac nebeski, Bog „bogat milosrđem“. On je pastir koji ostavlja devedeset i devet ovaca kako bi pošao i potražio izgubljenu. A svatko je od nas bio ili može biti takva ovca. Svi trebamo spasenje. Svi trebamo Božje milosrđe.

Braćo i sestre, ova prispodoba govori o nama samima. U kojem od likova prepoznajemo sami sebe? Možda je u svakom od nas nešto što nas čini sličnima rasipnomu sinu. I to onda kad ne vjerujemo do kraja da nam je Bog sâm dovoljan, kad tražimo sreću izvan Njega, kad odlazimo od Njega, kad umjesto da činimo dobro i da ljubimo svoje bližnje, mi se zatvaramo u sebe. Možda se ponašamo poput starijeg sina koji je ogorčen na svoga brata – kad ne želimo oprostiti drugima, čak i najbližima u obitelji njihove pogreške, kada im ne damo priliku da se poprave i ponovno nađu svoje mjesto. A ako u sebi prepoznajemo bar nešto od velikodušnosti milosrdnog oca, trudimo se u poniznosti ustrajati u takvom stavu jer nas na to potiče sâm Krist.

7. Obljetnica posvete katedrale poziva nas danas da iskažemo Bogu zahvalnost za ovaj Božji dom i za one koji su ga prije mnogo godina podigli. Po posveti ovaj je dom postao vlasništvo Boga koji se na ovom mjestu želi susretati sa svojim narodom, obraćati se njegovoj savjesti i progovarati njegovu srcu. O, koliko bi nam toga mogli ispričati zidovi ovoga hrama! Koliko je puta njima odjekivala Božja Riječ koja je svjetlo našim stazama i svjetiljka našim koracima! Koliko je ovdje molitava upravljeno Bogu! Koliko odriješeno grijeha! Koliki su samo iz ovoga hrama izlazili osnaženi Tijelom i Krvlju Kristovom kako ne bi posustali na putu prema vječnosti.

Katedrala je posvećena Presvetom Srcu Isusovu koje je – kako molimo u litanijama – „žarko ognjište ljubavi“, „strpljivo i mnogoga milosrđa“, „izvor života i svetosti“. Sarajevo treba Kristovo Srce kako bi u Njemu iščitavalo i razumjelo svoju tešku povijest, kako ne bi gubilo nadu i kako bi bilo gradom pomirenja i mira.

U riječima koje je Crkvi u Sarajevu uputio sveti Ivan Pavao II. čitamo i poticaj povjeriti se Majci Kristovoj. Ona nas razumije jer je stajala pod Križem svoga Sina. U liturgijskom kalendaru 15. rujna slavi se blagdan Blažene Djevice Marije Žalosne, samo dan nakon blagdana Uzvišenja Svetog Križa. Povjerimo danas Blaženoj Djevici Mariji Crkvu u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini, u Poljskoj i u Europi. Molimo Njezin osobit zagovor pred prijestoljem Preuzvišenog Gospodina.

Molimo u našim potrebama i zagovor svetog Ivana Pavla II. kojemu je na srcu bila sudbina Sarajeva, vaše zemlje i svih njezinih stanovnika. Uvjeren sam da je on danas na duhovan način s nama i da nas blagoslivlja s prozora Neba. Amen. 

Sarajevo, 15. rujan 2019. (KTA)