ŠESTI KORIZMENI PETAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

U katedrali Srca Isusova u Sarajevu na šesti korizmeni petak, 23. ožujka 2018. održana je posljednja korizmena propovijed u skladu s jubilarnom godinom Sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera o 100. obljetnici njegove smrti.

Prije Svete mise vjernici su sudjelovali na pobožnosti Križnog puta koji je predvodio katedralni župnik i sarajevski dekan preč. Marko Majstorović.

Uz koordinaciju Školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije Ljubice Stjepandić, članovi Župnog ekonomskog i Župnog pastoralnog vijeća te članice katedralnog župnog zbora, župni suradnici, redovnice grada Sarajeva s područja katedralne župe te štićenice Doma Egipat čitali su prigodna razmatranja uz postaje Križnog puta kao i misna čitanja. Župni zbor animirao je liturgijsko pjevanje pod ravnanjem sestre Milosrdnice Petronile Kovačević.

Euharistijsko slavlje predvodio je i prigodnu korizmenu propovijed uputio kanonik i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu dr. sc. mons. Pavo Jurišić, postulator kauze Sluge Božjega Josipa Stadlera na temu: Stadlerovo služenje u poniznosti i jednostavnosti.

Riječi pozdrava mons. Jurišiću i svima nazočnima uputio je rektor katedrale mons. Ante Meštrović, prepošt Kaptola vrhbosanskog. Na koncu Mise mons. Meštrović je zahvalio svim vjernicima na dobrom dolasku na korizmene petke u katedralu. Posebno je zahvalio časnim sestrama svih redova koje su bile redovne i sve nazočne uputio da sve informacije o liturgijskim slavljima u Velikom tjednu i za Uskrs imaju na stranici katedrale te da mogu i druge za informacije uputiti na stranicu katedrale.

 

Propovijed dr.sc. mons. Pave Jurišića donosimo u cijelosti:

 

Stadlerovo služenje u poniznosti i jednostavnosti

Zadnja tema naših korizmenih propovijedi u godini kada obilježavamo 100. obljetnicu blaženog preminuća sluge Božjega Josipa Stadlera prvoga vrhbosanskog nadbiskupa jest razmatranje o njegovom služenju u poniznosti i jednostavnosti. Poniznost je vrlina svetaca, onih koji su se prepustili Bogu da ih vodi. Uz poniznost neodvojivo ide jednostavnost. Samo jednostavan čovjek može čista srca stati pred Boga. On nije opterećen ničim što ga veže uz zemlju. U našem kalendaru imamo mnoštvo svetaca koji su u poniznosti i jednostavnosti služili Bogu. Takav je bio sv. Franjo Asiški, sv. Dominik, sv. Antun Padovanski, sv. Ignacije ili svetica naših dana sv. Majka Tereza. Bilo je i onih koji su se cijeli život vježbali u poniznosti, kao npr. sv. Franjo Saleški. Sveci su jednostavno takvi. Što su postajali važniji u očima drugih, to su više shvaćali da su maleni i da bez Božje milosti ne mogu učiniti ništa. „Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa“, reče Isus u Ivanovu evanđelju.

Sluga Božji Josip Stadler bio je svjestan da je on pred Bogom samo ponizni sluga. U svojoj pastirskoj službi želi biti i ostati Isusov učenik, njegov prijatelj i svjedok. A tko želi biti Isusov učenik i prijatelj, on zna da i njega trebaju resiti one krjeposti koje susreće u životu svoga Učitelja.

Kada Stadler govori o rođenju Isusa Krista, onda kaže: „Ovako se htjede roditi Onaj koji hoće da ga ljudi ljube, a ne da ga se boje!“ Kada se Isus rodio, neki su ga odbacivali, a drugi su bili ravnodušni prema njemu. Bog kao dijete dođe na svijet. On koji je toliko moćan, koji je stvorio nebo i zemlju, koji je svemu što živi udahnuo svoj dah života, ponizuje se i prihvaća da bude čovjek, da bude rođen, prihvaćen, hranjen, njegovan. Tako se očitovala ljubav Božja u svijetu. Stadler pokazuje da bismo i mi tako trebali stajati pred Bogom, upravo kao djeca. Jer Bog me voli. A kada znam da sam od Boga voljen, onda i ja mogu ljubiti sve ljude bez obzira kakvi bili i kakvim se imenom zvali.

Jedan je Stadlerov kolega sa studija u Rimu rekao o njemu ovo: „Gospodin je Stadler došao u zavod Germanikum kao živahan mladić. Kako to da je sad njegov temperament oplemenjen i takoreći prilagođen visokom zadatku na koji ga je Bog pozvao? Bez sumnje je to zbog njegove istinske pobožnosti prema Presvetom Srcu Isusovu. Još uvijek se dobro sjećam jednog razgovora s njim za vrijeme rekreacije. Razgovarali smo o dubokoj Isusovoj skrovitosti u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Stadler se tada ovako izrazio: 'Ovdje je Isus nijem'. Ova Isusova poniznost jako je djelovala na njegovu dušu. Kako je samo ovaj odani štovatelj Presvetog Srca Isusovog prodro u tajnu Spasitelja! Nije li upravo zbog toga tako živahni mladić postao toliko miran i blag da se više ništa ne primjećuje od njegova vatrenog karaktera? Kako je ponizan bio njegov nastup, kako je smireno hodao, kako su mu oči bile pognute, kako umjeren njegov govor! Dakako, bio je to upravo izljev njegove ljubavi prema Presvetom Srcu Isusovu i prema prečistom srcu Marijinu koji mu je davao tako veliku revnost za duše. Ne mogu zaboraviti što je taj moj tako plemeniti kolega jedanput rekao kad smo htjeli početi moliti krunicu. Bilo je to u osmini velikog blagdana Marijinog Bezgrešnog Začeća: 'Molimo krunicu, rekao je, za grješnike koji su se odali poroku nečistoće. Ovi se grešnici ne obraćaju lako.' Tako me je zamolio i molili smo onda krunicu na tu važnu nakanu. Dakako da je Bezgrešno Začeće svome miljeniku Josipu nagradilo takvo povjerenje u njega. Njegova pobožnost i revnost za duše zahvatila je i mene. Već je tada gospodin Stadler tražio zalutale ovčice. Pa nikakvo čudo da ga je Božja providnost tako visoko digla i postavila na svijećnjak. Također smatram posve normalnim da je nadbiskup tako jako njegovao i preporučivao pobožnost prema Srcu Isusovu koju je sam na sebi isprobao kao veoma djelotvornu i blagoslovom bogatu pobožnost.“ (Hammerl)

Nadbiskup je Stadler doživljavao u molitvi, kontemplaciji i životnoj praksi da je Bog onaj koji nas je prvi uzljubio. Pred tom spoznajom ostaje zadivljen i s osjećajem duboke zahvalnosti. On se osjeća iznutra potaknutim da mora uzvrati Bogu ljubav za ljubav, a to će učiniti slušajući Isusa koji kaže: „Što god učiniste jednom od ovih najmanjih, meni učiniste!“ Stadler želi služiti Bogu u onima koji stjerani na rub društva, najmanjima među malenima. A i sebe smatra ništavnim pred Bogom, pa ćemo u njegovim pismima prijateljima, kolegama i poglavarima uz njegov potpis česti naći ove riječi: „Najmanji među braćom“, „najponizniji sluga“.

Promatrajući Isusa Krista koji se ponizio i postao malen shvatio je koji put vodi do malenih. Čovjek treba i sam postati neznatan, malen, služiti siromasima tako što će im na koncu donijeti i predati najveće blago, samoga Gospodina Isusa Krista. Zato je znao prilaziti siromašnima, s njima razgovarati i moliti se, a nikada ih nije otpravljao od sebe da im ne iskaže ljubav i dobrotu. U tome zaista nije imao mjere. Kada su siromasi pred njim, onda se potpuno daje. Ako više novaca nema, onda barem nešto, neki odjevni predmet, pa makar to bio i novi ogrtač, dok je za sebe ostavljao onaj iznošeni stari. Ne, to nikako ne znači da nije bio razborit, nego da su ga resile vrline poniznosti, jednostavnosti i skromnosti. Po tome je on bio siromasima prepoznatljiv, ali i onima koji su imali i mogli sudjelovati u vršenju djela milosrđa. Stadler je shvaćao svoju malenost pred velikim Bogom. Zato i služi u poniznosti dajući se potpuno i sasvim, podnoseći nepravde i prihvaćajući križ.

Stadler se uvijek živo sjećao svoga teškoga djetinjstva i mladosti. Nije se stidio svoga siromašnog porijekla. Nije sebi pripisivao zasluga za uspjehe, koje je postigao u životu i u Crkvi: za sve je zahvaljivao Božjoj milosti i daru. Stadler je bio čovjek vjere, te kao takav bio je upućen na izvore milosti, blagoslova i nadahnuća. Sve mu je to bilo potrebno kao pastiru ove mjesne Crkve. Mnogi njegovi suradnici nisu sve shvaćali, kako se smiono upuštao u poslove, a da nisu bila osigurana sredstva. Kada bi ga upitali kakio će to izvesti, znao bi reći: „Zar ne molimo svaki dan: 'Pomoć je naša u imenu Gospodina koji je stvorio nebo i zemlju?' Ovo što mi planiramo samo su sitnice da ih ne bi mogao izvesti Onaj koji je stvorio nebo i zemlju.“ A uz to pouzdanje u Božju providnost on je zauzvrat obavljao devetnice, trodnevnice, postio, molio, kumio… Znao bi reći: „Kad bih bio siguran, da bih na lutriji dobio zgoditak, kojim bih mogao isplatiti sve svoje dugove, ne bih igrao na lutriju, jer sve svoje ufanje stavljam u Boga!“ Duhovito je znao i prositi: „Eno, taj i taj poklonio mi je za gradnju sjemenišne crkve toliko i toliko cigli, a zašto Vi ne biste mogli dali dvostruko, kad Vas je Bog obdario obilatijim sredstvima?“ U istom bi se tonu znao obratiti i svom nebeskom zaštitniku svetom Josipu: „Što je sto tisuća forinti za svetog Josipa?“

Stadler je bio iskren kršćanin koji vjeruje, ljubi i prašta uvrede, kada se tiče njegove osobe. Ali ako se netko nešto čini protiv Božje časti i napretka Crkve, onda junački ustaje. To je njegova dužnost pastira. Ne vodi računa što će mu tko reći, ili što će pretrpjeti kakvu nezgodu u borbi za Božju slavu i dobro duše. Ponizno sluša svoje duhovne glavare, vrši svoje građanske dužnosti, ali kada mu savjest nalaže, onda i pred carem i pred papom dosljedno zastupa svoje mišljenje, opravdava svoj stav, odbija protivne prijedloge i ne misleći, da bi u takovim časovima mogao biti ponižen i izgubiti službu. Kada je u najteže doba svoga biskupovanja bio sa svih strana opkoljen nevoljama, protivnicima i neprijateljima, bio je svjestan svojih prava, ali u svojoj poniznosti nije isključivo ni najgorih rješenja, pa su njegovi prijatelji bili doznali, da je tražio obavijesti, u koju bi misijsku družbu stupio, da ostatak života posveti tom obliku apostolskoga rada, ako bi ga lišili nadbiskupske službe. (Usp. Tomas).

Upravo poput proroka Jeremije znao je da je s njim „Gospodin kao hrabar junak“ i da se neće postidjeti. Kako smo čuli u prvom čitanju, Jeremija poziva na ispovijedanje imena Gospodnjega. Stadler je to činio. A mislim da se upravo o tome radi i kod nas u našoj vlastitoj vjeri: Služiti Gospodinu u poniznosti srca, a On nikada ne ostavlja svoje na cjedilu. Amen!