PRVI KORIZMENI PETAK

U katedrali Srca Isusova u Sarajevu, 3. ožujka u večernjim satima bila je pobožnost križnog puta kojeg je predvodio vlč. Marko Mastorović, katedralni župnik. Uslijedila je sv. Misa kojoj je predsjedao i propovijedao dr. vlč. Šimo Maršić, profesor na KBF u Sarajevu i ravnatelj Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. Dr. Maršić je propoovijedao na temu Kristov je poziv upućen svima. Ovogodišnje teme  korizmenim petcima u sarajevskoj katedrali su posvećene laicima. U Vrhbosanskoj nadbiskupiji je ova pastoralna godina, Godina laika. Na početku misnog slavlja je dr. Maršića i svećenike u koncelebraciji, časne sestre i nazočne vjernike pozdravio rektor katedrale mons. Ante Meštrović, prepošt Stolnog kaptola vrhbosanskog.

         Propovijed dr. Maršića donosimo u cijelosti


Draga braćo i sestre,

Tema moje propovijedi je Kristov je poziv upućen svima u kontekstu Godine Katoličkog laikata u našoj Nadbiskupiji i naravno naših Korizmenih petaka.  O ovoj temi se može puno toga govoriti iz različitih perspektiva. Želio bih večeras zajedno s vama razmišljati o ovoj temi obzirom na dokumente Crkvenog učiteljstva s jedne strane, te izazova naše aktualne tranzicijske situacije, zaustavljajući se na koncu na pozivu na odgovornost kojeg u ovom korizmenom vremenu smatram uistinu upućenog svima.

Koncilski dokument o Crkvi Lumen gentium (Svjetlo naroda) definirao je Crkvu kao zajedništvo Božjega naroda na putu. Definiranje Crkve kao Božjega naroda omogućilo je da se utvrdi jednakost svih krštenika s obzirom na temeljno krsno dostojanstvo i svima zajedničko poslanje,  a da se u isto vrijeme utvrdi i nejednakost s obzirom na različitost službi unutar istoga poslanja. Svaki krštenik primio je neku karizmu, talenat, sposobnost, koja je dana njemu osobno, a za izgradnju i na dobro crkvene zajednice. U Prvoj crkvi, tako,  postoje različite službe zaređenih i nezaređenih službenika (koje mi danas zovemo "klericima" i ''laicima"), no svi su Kristovi učenici jednako bili 'rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviješta silna djela onoga koji ga iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu' (usp. I Pt 2,9).

Važno je reći da je poslanje svih krštenika, pa i onih koje Sabor naziva laicima crkveno, štoviše apostolsko." Njihov apostolat predstavlja "sudjelovanje u samoj spasiteljskoj misiji Crkve" i čini sastavni dio njezina poslanja te ima oznaku crkvenog dostojanstva.  Proizlazi iz odnosa vjernika laika prema Kristu, a ne prema zaređenim krštenicima (klericima) i u jednakoj mjeri pripada crkvenom spasenjskom poslanju kao i apostolat zaređenih krštenika. To znači da oni svoje mjesto u Crkvi i svoje poslanje ne primaju od zaređenih služitelja, nego od Krista.

Nezaređeni članovi Božjega naroda imaju svoje poslanje "u Crkvi i u svijetu", svjedočanstvom života i riječima.' Svi crkveni dokumenti naglašavaju, nadalje, da na vjernike laike "po njihovu pozivu spada da traže kraljevstvo Božje baveći se vremenitim stvarima i uređujući ih po Bogu."

U kontekstu ekleziologija zajedništva Drugoga vatikanskog sabora, koja uključuje te pretpostavlja komplementarnost i uzajamnost različitih službi i karizmi unutar Crkve, u vidu cjelovitog ostvarenja vlastitog poslanja, važno je i danas, draga braćo i sestre, pozitivno vrednovati nezamjenjiv kršćanski angažman vjernika laika u svijetu. Vjernici laici žive u svijetu i to u različitim obiteljskim i društvenim uvjetima, te su uključeni u najrazličitija područja materijalnog, kulturnog i društvenog nastojanja i tako su suočeni s kršćanstvu ponekad stranim pa čak i protivnim idejnim, filozofsko-religioznim i političkim nazorima. Drugi Vatikanski koncil želi naglasiti da vjernike laike njihov crkveni identitet potiče da crpe snagu i bogatstvo duha iz sakramenta krsta te da nastoje postojano i zauzeto svijet prožimati kršćanskim duhom. Tako, dakle, kada Koncilski izričaji govore o svjetovnoj naravi vjernika laika nipošto ne relativiziraju niti umanjuju crkveni identitet vjernika laika, ne umanjuju ozbiljnost poziva na svetost upućenog njima niti umanjuju potrebu i važnost njihova sudjelovanja u navijestiteljskoj službi Crkve, liturgijskoj službi ili zauzetost na planu služenja, nego ih ohrabruju i potiču da se upravo radi svoga crkvenog identiteta ne povlače iz svijeta, nego da svijet i društvo u koje su uronjeni ustrajno rasvjetljuju i poput kvasca prožimlju evanđeoskim duhom. Stoviše, njihovo nastojanje na tom planu je po naravi stvari (jer žive u svijetu) njihova crkvena služba, nezamjenjiva u odnosu na sve ostale službe i karizme u Crkvi.

Svjetovna narav vlastita laicima, dakle, nipošto ne isključuje vjernike laike iz unutar ckvenog života niti ona znači da bi oni u crkvi trebali biti tek dobri i zahvalni potrošači kleričkih usluga, odnosno da bi liturgija, naviještanje, kateheza, teologija… pripadali isključivo kleričkoj karizmi, niti da bi se vjernici laici trebali na tim područjima unutarcrkvenog života angažirati samo ukoliko ih i u onoj mjeri u kojoj ih zato zamole crkveni pastiri, odnosno tek onda kad nema dovoljnog broja zaređenih osoba.

Tako dokumenti o pozivu i poslanju svih vjernika u Crkvi. Osobno smatram da u našoj Crkvi najprije treba kod svih danas zaživjeti ova teologija i shvaćanje našeg zajedničkog poslanja u Crkvi i kod vjernika laika i kod klerika. Razdvojenost između vjernika laika i klerika po načelu da Crkvu čine i u njoj djeluju svećenici, redovnici i redovnice a da vjernici laici dolaze po usluge duboko se ukorijenila u naš mentalitet. Tome je svakako pridonijelo komunističko društvo u kojem je vjera bila isključena iz društvenog života i svedena u sferu privatnog (obitelj i crkveno dvorište).

Danas premda i vidimo da je ovakav mentalitet daleko od Teologije Drugog Vatikanskog koncila često ostajemo u ovakvom mentalitetu, koji čini mi se ponekad svima i odgovara. Zašto? Zato što je ovako lakše. Lakše nam je, draga braćo i sestre upirati prste u druge i reći da su oni odgovorni. Nama svećenicima upirati prstom u vjernike laike i reći da su oni odgovorni zato što su djeca danas vjerski neodgojena, zato što mladi ne dolaze u Crkvu, zato što su radnici neodgovorni, zato što su političari korumpirani itd…a vjernicima laicima upirati u nas svećenike, redovnike i redovnice da smo površni, da ništa ne radimo, da smo krivi što su Crkve prazne, da smo licemjerni, da jedno govorimo drugo radimo, da smo neosjetljivi na njihove probleme, da smo škrti, da smo bahati i samoživi itd. Da lakše nam je to nego biti svjesni svoje službe u Crkvi i u svijetu, biti odgovorni i djelovati kao jedan Božji Narod. Kao zajednica. Kao tijelo. Kao Kristovo Tijelo.

Za takvo djelovanje nam je potrebna snaga i napor. I to je teško. Ne postajemo automatski zreli i odgovrni kršćani (vidimo da nakon sakramenta sv. Potvrde mladi često napuštaju Crkvu umjesto da ostaju u njoj i preuzimaju svoju ulogu) ako idemo ponekad u Crkvu, ponekad se prekrižimo i pomolimo! Znamo da nije tako. Zapravo dobro znamo da i naš duhovni rast zahtijeva određeni napor. Sv. Pavao uspoređuje naš duhovni rast s treningom koji vrhunski sportaši čine.

Korizma nas, draga braćo i sestre,  poziva na preuzimanje odgovornosti za svoju ulogu u Crkvi kao vjernika laika i kao zaređenog službenika.

Draga braćo i sestre, živimo li uistinu svoju vjeru ondje gdje se nalazimo, svjedočimo li svojim životom ono što vjerujemo? Je li naš život daleko od onoga što čujemo ovdje na sv. Misi i što vjerujemo? Koliko se trudimo biti bolji? Prepuštamo li se olako ravnodušnosti, bezvoljnosti, bezperspektivnosti? Vjerujemo li u Božju snagu? Oslanjamo li se na Boga? Dajemo li od sebe najbolje? Ili smo prosječni?

Znate Ivan Pavao II, zaštitnik Centra za mlade je govorio mladima da se ne zadovolje osrednošću, nego da od svojega života naprave REMEK DJELO. To i mi možemo. Da i mi koji više nismo mladi. Ako sada preuzmemo odgovornost za svoju ulogu u Crkvi.  Ako svoj život uzmemo u svoje ruke, oslonimo se na Boga i odgovorno živimo ondje gdje nas je Bog stavio. Odgovorno znači zauzeto, odgovorno znači razvijati svoje talente i sposobnosti, Odgovorno znači ne dati se u bezvoljnost, odgovorno znači moliti se i staviti sve svoje pouzdanje u Boga. Odogovorno znači surađivati. Odgovorno za nas svećenike znači priznati neizmjeran doprinost vjernika laika životu Crkve. Odgovorno znači ne upirati prstom u drugoga i druge. Odgovorno znači biti u zajedništvu Crkve kao Naroda Božjega. Kao Tijela Kristova. Netko je rekao da tako trebamo raditi kao da sve od nas ovisi, a tako moliti kao da sve od Boga ovisi. Možda je to recept.

Vrijeme je za odgovornost. Nemojmo pasti u zamku govora da su nam drugi krivi. Tako samo sa sebe skidamo odgovornost i odlazimo u bezvoljnost. Pravimo se žrtvama. Bog želi da budemo odvažni i hrabri, jer on je uz nas i nitko nam ništa ne može.

Zato iskoristimo ovo sveto vrijeme. Budimo bolji vjernici laici i bolji svećenici svjesni svojih uloga i Božjeg poziva, spremni dati sebe u spasenjskom poslanju Crkve. Spremni surađivati jer crpimo snagu iz iste krsne milosti. Vi, draga djeco i mladi u školi, vi roditelji u svojim ulogama kao roditelji (ne bježite od te uloge), kao djelatnici na poslu, mi svećenici…svi preuzmimo odgovornost i ne bježimo od nje.

Nađimo vremena za svetu Ispovijed, za osobnu i obiteljsku molitvu sada u ovo sveto vrijeme, ne propustite nedjeljne sv. Mise. Učinimo dobro djelo, prijeđimo preko uvreda i svađa….budimo svjesni svoje uloge u Crkvi, pravimo korake zajedništva, učimo se zajedničkom radu, budimo odgovorni, budimo sveti jer na to smo svi pozvani. AMEN.