Proslava 1050. godišnjice krštenja Poljske

U nedjelju 24. travnja u katedrali Srca Isusova misnom slavlju je predsjedao u 18 sati vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Ovim misnim slavljem je obilježena 1050. godišnjica krštenja Poljske. Pozdrav na početku misnog slavlja njegove ekslelencije ambasadora Republike poljeske donosimo u cijelosti.

Vaša Eminencijo, Kardinale, dame i gospodo
Današnja misa nama, Poljacima u Sarajevu, nešto je posebno. Skoro pa točno prije 1050 godina tadašnji vladar otprilike polovine poljskih teritorija, Mieszko I, pokrstio se, zajedno sa svojom svitom i dvorjanima, i o tome obavijestio Svetog Oca. Ostala je tako zapisana informacija da se to desilo na uskršnju subotu 966. godine. Zato i znamo da je to bio 14. travnja 966. godine.
Ne znamo točno gdje se obavilo krštenje, možda u Gnjeznu, možda u Poznanju, a možda je Mieszko I zbog krštenja morao prijeći u neka druga područja, već pokrštena, kao što je bila Ratyzbona.
Povijesničari o tome raspravljaju već dvjesto godina i vjerovatno spor nikada neće završiti. Ali takvi detalji su samo povijesni kolorit. Važno je to da je krštenje Mieszka I označilo početak poljske države i početak Poljaka kao etničke zajednice.
Odtada Poljska figurira na političkoj mapi Evrope, a 34 godine poslije, u simboličnoj tisućitoj godini, pokazala je svoju snagu organizirajući sabor monarha u Gnjeznu, i predstavljajući svog junaka, mučenika u vjeri, apostola Srednje Evrope, Svetog Wojciecha, koji je danas jedan od patrona ujedinjene Evrope.
Krštenje Mieszka I označava i početak poljske katoličke narodne kulture. U Poljskoj su vjera i država toliko snažno povezani da ih se do modernih vremena, do 19. stoljeća nije moglo razdvojiti. Poljak i katolik, katolik i Poljak, susjed protestantskog Nijemca i pravoslavnog Rusa.
U sedamnaestom vijeku Poljska je ponosno za svoju zaštitnicu izabrala Majku Božiju a na prijelomu osamnaestog i devetnaestog vijeka Poljaci su za svoj narodni moto izabrali „Bog, ponos, domovina“. Na početku devetnaestog vijeka nastala je i pjesma, koja je narednim pokoljenjima Poljaka predstavljala motiv narodne borbe i želje za domovinom: „Bože, Ti što si Poljsku kroz vjekove mnoge obasipao svjetlom snage i hvale“.
Mi, Poljaci, koji smo se danas okupili u Sarajevskoj katedrali, zapjevat ćemo ovu pjesmu na kraju mise, kao što to već dvjesto godina čine Poljaci u Poljskoj i svugdje tamo gdje ih je sudbina odvela. Pjesma je to koja se u dobima nevolje i neslobode završavala stihovima „Domovinu našu vrati nam, Gospode“, a mi sad možemo zapjevati i „Domovinu našu blagoslovi nam, Gospode“.
[To tylko po polsku: Wszystkim Polakom zebranym tu na tej mszy chcę życzyć wszystkiego najlepszego w domu i w pracy a naszej Ojczyźnie – Polsce pomyślności.]
Poštovani, ovom prilikom želim zahvaliti na mogućnosti organiziranja ove poljske Mise, Njegovoj Eminenciji, Kardinalu Vinku Puljiću, kao i za njegovo prisustvo, kojim nas je počastio. Kada smo mu se obratili s molbom da upriličimo misu, odmah je pristao i lijepo je govorio o Poljskoj. Vaša Eminencijo, Poljaci Vam zahvaljuju za to!
Današnja misa je možda mali ali značajan korak u odnosima Poljaka i katolika u Bosni i Hrvatskoj. Mi u Poljskoj znamo da je naš bratski hrvatski narod postepeno primao kršćanstvo prije nego mi, jer je već u sedmom vijeku sličnu ulogu kao Mieszko odigrao Johan iz Ravene, poznatiji na hrvatskom kao Ivan Ravenjanin, koji je pokrstio splitsko područje. Iako danas misom slavimo Krštenje Poljske, iz poštovanja prema domaćinu spomenimo i apostola Hrvata.
Zahvaljujemo svećenicima iz Sarajevske katedrale za organizaciju današnje mise i iskazujemo naše poštovanje svima koji su prisustvovali ovoj misi.

Hvala lijepo!
Andrzej Krawezyk, poljski ambasador u BiH


Tekst koji slijedi je uradak poljske ambasade u BiH


1050. godišnjica krštenja Poljske jedan je od najbitnijih kulturnih i povijesnih  događaja u Poljskoj ove godine. Poznanjska nadbiskupija podsjeća da „1050. godišnjica krštenja Poljske ne predstavlja samo sjećanje na događaj koji je označio početak crkvene povijesti i poljske državnosti, već i povod da se zamislimo nad poslijedicama te činjenice po sadašnjost i budućnost”.
„U krštenju je nada” – ove riječi svečane pjesme Leopolda Twardowskog glavni su moto proslave 1050. godišnjice Krštenja Poljske. Glavna svečanost bila je organiziranaq od 14. do 16. travnja 2016. u Poznaniu i Gnieznu pod počasnim pokroviteljstvom predsednika RP Andrzeja Dude. Tog dana po prvi put bila je održana zajednička sjednica Gornjeg i Donjeg doma poljskog parlamenta (Senata i Sejma) izvan Varšave. U ovom događaju sudjelovali su  predstavnici poljske dijaspore i drugih krišćanskih zajednica.  
Povodom ove godišnjice se još od ožujka širom Poljske organizuju brojne vjerske, kulturne i društvene manifestacije. Za učesnike pripremljene su, između ostalog, konferencije i izložbe posvećene nastanku države Poljske,  na primjer „Lux in Oriente – Lux ex oriente: Poljska i Sveta Stolica – 1050 godina povijesti” na kojoj će biti predstavljena djela pozajmljena iz Vatikana i „Expo Christianitatis” koja pokazuje početke krišćanstva u Poljskoj. Posjetitelji izložbe u Poznanju moći će  vidjeti i ostatke podzemne kapele kneginje Dubravke na Ostrovu Tumskom, najstarijem dijelu Vroclava.  U planu je i da se poljskim katedralama simbolično daruju križevi sa raspećem, izrađeni od hrastovog drveta, odnosno od fragmenata odbrambenog utvrđenja iz perioda nastanka države Poljske.
Papa Franjo je u specijalnom pismu povodom ove svečanosti napisao da će u svojim molitvama biti „sa Poljskom, dok dragi sinovi i kćeri tog plemenitog naroda svečano obilježavaju divnu 1050. godišnjicu krštenja”.Datum 14. travanja 966. godine, odnosno, dan kada je prvi poljski vladar Mieszko I primio krišćanstvo smatra se počekom nastanka države Poljske. Primivši krišćanstvo, Mieszko I se izjednačio sa drugim europskim vladarima. Kao rezultat kristijanizacije, u Poljsku su počeli dolaziti misionari i stvarati koljevku krišćanske kulture. Mieszko I je primio krišćanstvo preko Češke, koja je u to vrijeme već bila krišćanska država, iz koje je poticala njegova žena, kneginja Dubravka.
Krystyna Żukowska-Efendić