PROPOVIJED BISKUPA SUDARA NA ZAVRŠETKU GODINE BOŽJEG MILOSRĐA

U nedjelju, 20. studenog 2016., na svetkovinu Krista Kralja, u katedrali Srca Isusova u Sarajevu Svečano Euharistijsko slavlje, kojim je zaključena Sveta godina Izvanrednog jubileja Božjeg milosrđa, predvodio je pomoćni biskup vrhbosanski mons. Pero Sudar. Propovijed biskupa Sudara prenosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre,

Danas crkva slavi svetkovinu Krista Kralja svega stvorenoga. Time, zapravo, kulminira i završava liturgijska godina. Dakle, Crkva u ovom ovoj svetkovini vidi kulminaciju kršćanskog hoda kroz jednu liturgijsku godinu koja može biti oznaka za jedno određeno vrijeme, za život jednog čovjeka, ali može simbolizirati i povijest cijelog čovječanstva. Ali Crkva, kako smo to čuli prije ove Svete mise, na čelu sa papom Franjom željela je da i Godina milosrđa, ne samo završi, nego kulminira svetkovinom Krista Kralja.

Našim ušima danas, čovječanstvu danas, sam pojam „kralja“ ne zvuči baš najugodnije iako, otkad čovječanstvo pozna svoju povijest, ljudi, društva i države težile su imati nekoga vladara, kralja, cara… koji je trebao biti znak njihove sigurnosti i snage i koji je trebao simbolizirati sve ono što im jamči ugodnost i sigurnost života. Zato i u današnjem prvom misnom čitanju nalazimo trag te čežnje u narodima koja se u jednom određenom trenutku javila i u izabranom narodu. Kako znamo, Bog nije bio baš naklon da svome narodu dadne nekoga tko će mu biti kralj jer je On želio biti kralj svoga naroda. Ali na inzistiranje ipak je dopustio. Međutim, znamo, i upravo zato nam to nelagodno zvuči, da kraljevi većinom nisu služili onome što je narod želio. Umjesto da budu jamstvo njihove sigurnosti, oni su uglavnom koristili narod za svoju sigurnost. Kad bi se to dalo provjeriti, statistički utvrditi, možda su upravo carevi, kraljevi i vladari učinili najveće zločine protiv čovjeka, protiv čovječanstva, vrlo često i protiv vlastitog naroda. Koliko su oni držali do sebe, koliko im je važna bila vlastita veličina simbolizira i ona poznata rečenica jednog od kraljeva koji je, kad se našao u životnoj pogibelji, uzviknuo „Kraljevstvo za konja!“. Dajte mi konja da se izvučem iz ove pogibelji, dat' ću kraljevstvo.

Međutim, današnja svetkovina, kojom kulminira liturgijska godina u kojoj svoj vrhunac dostiže Godina milosrđa, slavi jednog drugačijeg kralja. Zapravo, slavi kralja koji ispunja sve ono za čim ljudi doista teže otkad znaju za sebe. A to jest kralja koji će biti sluga; kralja koji će svoj život založiti za život onih kojima kraljuje. U drugom misnom čitanju čuli smo poruku da Bog daje svoga Sina jedinca kao otkupninu, kao iskupljenje, kao zalog pomirenja, kao zalog ostvarenja ljudskog spasenja. Ova svetkovina ustanovljena je tek 1925. upravo nakon negativnog iskustva naroda i Crkve sa ovozemaljskim kraljevima, s ljudima koji su se postavljali gotovo na Božje mjesto. Crkva stavlja kao jamca, kao garanta, čovjeka i čovječanstva samog Sina Božjega. I On će u jednom trenutku svog propovijedanja, kada ga je narod, nakon što mu je umnožio kruh, želio postaviti za svoga kralja, umaći i otkloniti to. Ali, kada su ga pribili na križ, kada su ga osudili, On tu i tada objavljuje narav, bit svoga kraljevstva. I zato to ne može stati, to ne može pojmiti ljudska misao. S tim se čovjek ne može i neće da pomiri, da se Božja svemoć očitovala u njegovoj nemoći, da je njegova snaga, njegova pravda zasjala u njemu kao žrtvi nepravde. Kako je to veličanstveno da smo mi od svih nepravdi, od nepravde one najgore koje nanosimo sami sebi, a to jest grijeha, oslobođeni nepravdom koju podnosi sam Bog.

I zato na križu, kada mu se rugaju i izruguju, kada stavljaju na provjeru njegovu božansku, otkupiteljsku, mesijansku snagu pozivajući ga da spasi samoga sebe, On odgovara patnjom i šutnjom. Ali kada se raskajani razbojnik ispovijeda i moli za oproštenje, On velikodušno uzvraća: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“ (Lk 23,43). A to je kraljevstvo, kako ćemo pjevati u predslovlju, kraljevstvo istine, kraljevstvo milosrđa, kraljevstvo pravde, mira i pomirenja. Kralj što ga danas slavimo jest Onaj koji nije htio biti spašen na račun svoga kraljevstva, nego je htio najprije spasiti podanike, a onda, spašavajući podanike, i On doživljava slavu uskrsnuća.

Kako je lijepo završiti Godinu milosrđa gdje Božje milosrđe ne prestaje, nego se očituje na blagdan Krista Kralja koji je kralj upravo zato jer je milosrdan, jer voli. Njegova snaga nije mač. Njegova snaga je križ. Njegova snaga nije osveta, nije kazna; njegova snaga je vlastita žrtva i oproštenje. Kako je ohrabrujuće za nas grešne i lomne ljude, za nas svjedoke i žrtve ljudske moći, kako je lijepo moći vjerovati u svemoć Božje nemoći, Kristove nemoći, gdje se očituje punina Božje ljubavi i gdje se očituje snaga otkupljenja. Papa Franjo, kad su ga u zadnjem intervjuu pitali što misli da je najvažnije što se postiglo Godinom milosrđa, odgovara otprilike ovako: Nadam se i želim da su mnogi ljudi u ovoj Godini milosrđa iskusili da ih Isus voli.

Kralj na križu, okrunjen trnovom krunom, ponižen kako čovjek može samo biti ponižen, jest ispovijest, svjedočanstvo njegove ljubavi prema čovjeka. I to ne nekom apstraktnom, dalekom, neodređenom čovjeku nego svakome od nas. Kako je lijepo moći vjerovati da nas ovakve kakvi jesmo, a znamo kakvi smo, da nas Bog voli i da njegove raširene ruke na križu ostavljaju otvorenima Božje kraljevstvo. A to jest ostavljaju mogućnost da sve čežnje, sva stremljenja ljudskoga srca, ljudske povijesti budu ispunjena; da sve nepravde, sva zla, sve patnje na neki čudesan božanski način, sličan čudesnosti križa, budu ispravljene i dovedene u neku božansku ravnotežu. Takvog Kralja mi kršćani danas slavimo; u takvog Kralja mi želimo vjerovati; za takvim Kraljem mi želimo ići. Takvom kralju mi imamo pravo, ali i obvezu izručiti svoje živote, izručiti živote ove zemlje, ovog čovječanstva i tako postajemo suradnici njegova izvora milosti. Zato danas pustimo da nas ovaj Kralj dotakne svojom milosrdnom božanskom rukom koja liječi, oprašta, ali i snaži. Amen!