POSLJEDNJI KORIZMENI PETAK U KATEDRALI

U sarajevskoj katedrali Srca Isusova u Godini laika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji o laicima su propovijedali profesori franjevačke teologije iz Sarajeva i KBF-a u Sarajevu. Na šesti korizmeni petak pred Cvjetnicu, 7. travnja na temu Svijest laika o vlastitom poslanju u Crkvi je propovijedao dr. fra Leon Kikić.

         Na početku misnog slavlja predvoditelja i propovjednika je pozdravio kao i sve nazočne mons. Ante Meštrović, kanonik i rektor katedrale i ujedno zahvalio fra Leonu kao i svim vjernicima na dolasku na pobožnost korizmenih petaka u katedralu. Zatim je pozvao sve nazočne da na današnji Dan molitve i pokore za žrtve nasilja i zlostavljanja mole. Taj dan je određen od BKBiH na 69. zasjedanju u Mostaru u ožujku 2017. godine. Mons. Meštrović je rekao da se u proglasu BKBiH ističe: „Dok istodobno zahvaljujemo Božjoj milosti što izopačenost spolne zloporabe maloljetnika ne predstavlja breme koje opterećuje našu domovinsku Crkvu, a svjesni svih drugih teških nasilja i nepravdi koje opterećuju naše narode i naše društvo, pridružujemo se proširenosti molitve za sve one koji su diljem svijeta žrtve ovog teškog zlodjela i izražavamo im svoju kršćansku duhovnu solidarnost. Osobitu sućut iskazujemo onima koji i danas pate zbog toga što su u svojoj intimi, djetinjoj nevinosti i povjerenju, povrijeđeni po zlodjelima onih koji pripadaju Katoličkoj Crkvi – bilo da su klerici, redovnici/ice ili laici. Ujedno molimo dragoga Boga da našu domovinsku Crkvu i u budućnosti zaštiti od svake ljage zlostavljanja i zlorabljenja mladih i nejakih“. Naglasio je mons. Meštrović da se vjernici uključe u Molitvu vjernika koja je ciljano određena za ovaj dan na petak pred Cvjetnicu kao i određenu molitvu prije pričesne molitve.

         Misnom slavlju je prethodila pobožnost križnog puta koju je predvodio vlč. Jakov Kajinić, duhovnik Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa.

 

Am

Fra Leon Kikić, Franjevačka teologija Sarajevo

SVIJEST LAIKA O VLASTITOM POSLANJU U CRKVI

 

Pitanje evangelizacijskog djelovanja vjernika laika jedno je od ključnih pitanja crkvenog djelovanja danas. Nakon Drugog vatikanskog koncila vjernici laici prepoznati su i uvažavani kao istinski subjekti crkvenog poslanja. Stoga oni trebaju postati svjesni svoje uloge, prepoznati svoj udio u suodgovornosti za zajednicu i ostvarivati ga, i to u svim segmentima života i djelovanja.

U Novome zavjetu na više mjesta nailazimo na metafore koje govore o potrebi sudjelovanja svih u pripravljanju svijeta za dolazak Božjega kraljevstva. Jedan od evanđeoskih ulomaka jest i Isusova prispodoba o radnicima u vinogradu (Mt 20, 1-20). Isus kaže: „Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro iziđe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd…“ Prispodoba govori o ogromnom Gospodnjem vinogradu i mnoštvu osoba, muškaraca i žena, koje On poziva i šalje u vinograd. A vinograd predstavlja cijeli svijet koji, prema nacrtu Božjem, mora biti pripravljen za konačan dolazak kraljevstva Božjega. Nitko, dakle, ne bi trebao biti besposlen.

Poznato je da su tijekom dužih razdoblje povijesti Crkve vjernici laici bili više pasivni segment zajednice Kristovih učenika. Danas se sve više potiče, apelira, pokreće i osnažuje vjernike laike da zauzmu svoje mjesto u društvu i ambijentu u kojem žive. Sakramentom krštenja svi imamo udjela u općem svećeništvu vjernika. To znači da smo svi postali dionicima trostruke Kristove službe: svećeničke, proročke i kraljevske. Na tome se temelji suodgovornost laika. Ona znači da njihovo sudjelovanje u poslanju ne smije biti usputno; svi su pozvani preuzeti dio odgovornosti koji im pripada i aktivno se uključiti u poslanje zajednice. Svi smo – svatko sa svojim karizmama i osobnošću – pozvani širiti Isusovo kraljevstvo što podrazumijeva kršćansko zalaganje u izgradnji Crkve, društva, okoline, obitelji, a prije svega zalaganje u izgradnji samoga sebe.

Drukčije rečeno, zadaća laika tiče se dvoga: oni trebaju surađivati kako u izgradnji Crkve tako i u njezinom poslanju u svijetu. To dvoje međusobno je neraskidivo povezano i jedno s drugim isprepleteno. Tako služenje laika u svijetu nije čisto svjetovno služenje. Ono je, također, spasenjsko služenje. Svojim služenjem laici pridonose tome da pitanja i potrebe, iskustva i spoznaje, duhovna i kulturna bogatsva svijeta… budu prisutni u Crkvi i korisni za nju. Laici se, mogli bismo reći, brinu za dotok svježeg zraka u Crkvu. Obrnuto, u svijetu bi poruku i spasenjsku Kristovu stvarnost trebali učiniti prisutnima i djelotvornima. Na taj način će doći do prožimanja kršćanstva i kulture na svim središnjim područjima modernog života: u državi i gospodarstvu, u pravu i medicini, u medijima i na područjima naobrazbe, te – na posljetku, ali zato ne manje važno – u izgradnji kršćanski prožete obiteljske kulture. Tako će svijet postati mjestom očitovanja kršćanskog zalaganja.

Ta zadaća nije nimalo jednostavna. U ovo današnje doba nije moguće ne primijetiti da se brojni vjernici sve više udaljuju i od Crkve i od Boga. Jasno je da je takvih i sličnih stavova i razmišljanja bilo i ranije, ali se čini da u ovo moderno doba to postaje gorući problem. Razvoj novovjekovnog, tzv. „naprednog mišljenja“ i znanosti razvio je mentalitet koji Boga smatra suvišnim i koji sve manje na njega računa. Mnogi danas smatraju da se može učiniti sve što je prije očekivano samo od Boga. I budući da se vjeru, Crkvu i Boga često smatra nečim „zaostalim“, ili nečim što pripada prošloj civilizaciji, javljaju se veliki problemi. Razlog za takvo stanje često možemo naći i u pogreškama koje čine sami vjernici – bilo klerici bilo laici.

Zato su svi članovi Crkve, i klerici i laici, kao zajednica Kristovih učenika, pozvani na obnovu. A kako bi se moglo započeti s obnovom, potrebno je krenuti iz vlastitog okruženja. Najprije od sebe, a potom od bližnjih. A bližnji su, u prvom redu, obitelj. Stoga vjernici laici, zbog svoje „svjetovne naravi“ upravo i mogu biti kvascem istinskih promjena i to ponajprije na onim područjima na kojima su promjene naročito potrebne: na području zaštite i promicanja dostojanstva ljudske osobe koje je, kao najdragocjenije dobro, uvijek vrednota u sebi i za sebe. Tako će pridonositi obnavljanju kršćanskoga tkiva ljudskoga društva i biti znak Krista Spasitelja u suvremenome svijetu. Kako rekoh, to nije nimalo lak zadatak, ali je nužno nastojati taj zadatak u što je moguće većoj mjeri izvršiti kako bismo bili dostojni nositelji kršćanskoga imena i dostojni suradnici na realizaciji projekta koji je Isus Krist započeo – na izgradnji Božjega kraljevstva već na ovome svijetu. Amen.