PETI KORIZMENI PETAK

Na peti korizmeni petak u katedrali Srca Isusova u Sarajevu, 11. ožujka misnom slavlju u 18,00 sati je predsjedao i propovijedao dr. sc. fra Josip Jozić, prof. na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićima. Tema propovijedi je bila: “Grješnika pokarati; neuka poučiti“. Prije mise pobožnost križnog puta u 17,30 je predvodio vlč. Ljubo Zadrić, đakon. Rektor katedrale, mons. Ante Meštrović je na početku misnog slavlja pozdravio fra Josipa, đakona i katedralnog župnika kao i sve nazočne, a na koncu je zahvalio propovjedniku i najavio temu za slijedeći petak.

Slijedi cjelovita propovijed fra Josipa Jozića.

 

Grešnik i ožalošćeni u milosti

 

IMG_1624U duhovna djela milosrđa ubrajamo i ona koja imenujemo riječima „grešnika pokarati“ i „žalosna utješiti“. Ova djela imaju i drugačija imena, a to je uvjetovano različitim nazivljem na temelju biblijskih iskustava i prijevoda. Negdje je riječ ne o pokaranju nego o opomeni grešnika, negdje o izvođenju na pravi put onoga koji je zalutao, negdje o upućivanju u dostojanstven život onih kojima dostojanstvo života nije svjesno ili je možda narušeno. Slično je i s riječju „žalostan“: žalostan je onaj kojem je potreba utjeha, ali među žalosnima ima onih koji su samo ožalošćeni zbog nečeg što im se ne sviđa, ili su ozbiljnije ožalošćeni zbog nekog narušenog međuljudskog odnosa. Među žalosne ubrajamo i one koje je zadesila tuga zbog gubitka nekog od svojih najmilijih, gdje je žalost i najočitija, ali su žalosni i oni koji ne vide izlaza iz životnih kriza, koji često upadaju u krize smisla života, krizu odnosa prema vlastitom životu, ili krizu vjere, kratko rečeno oni koji nemaju nade u životu također su žalosni.

Današnja misna čitanja kao da stvaraju okvir za govor o ova dva djela milosrđa. Ne samo zbog toga što je u Evanđelju riječ o tome da „netko nekoga planira ubiti“ – grijeh, ili što se na početku čitanja iz Knjige mudrosti govori o „tužnome životu“, nego zbog toga što oba današnja čitanja imenuju „zalutalost čovjeka“ i „žalost pred životom“. U Knjizi Mudrosti riječ je o mudrom čovjeku koji razlikuje bezbožnika od pravednika. Pri tome ovaj tekst ne dopušta prisvajanje pravednosti, tako da bi se moglo reći „pravednik to sam ja“. I bezbožnik mogu biti ja. Ali se pravednika razlikuje od bezbožnika u tome što bezbožnik u konačnici iskušava Boga i kriterij njegova odnosa prema životu jest on sam. Riječ je čak i o grijesima, onome što je pravednik zgriješio. Ti se grijesi navode: on je takav čovjek da smeta drugome, koji poziva na pravednost, koji govori o lažnom odgajanju, koji govori o lažnom tumačenju zakona Božjega, koji je utjelovljeni ukor, grijeh je i da ga ljudi ne vole sresti, čak im je mučno i pogledati ga, naziva ga se nastranim, jer mu život nije u onom kalupu kako se inače očekuje u skupini. Bezbožnik se razlikuje od pravednika po tome što ovaj kriterij svoga života nalazi u sebi samom, a onaj pravednik, izgleda, u Bogu.

Govoriti o grijehu ili opominjanju grešnika danas je teško. Sama riječ „grijeh“ izaziva u nama odbojnost, pa i ako zamjeramo drugima, zamjerit ćemo na konkretnim činjenicama, ali ga nikad nećemo direktno nazvati grešnikom. Teško je čak u modernom i tehnički uznapredovanom svijetu govoriti i o pogrešci, jer se pogreške daju lako ispraviti, ali i vlastite pogreške teško priznajemo, ili ih na brzinu želimo vidno ispraviti, a o tuđim pogreškama smo suzdržani. U svijetu koji pomalo gubi osjećaj za zajedništvo svatko se povlači jer ne želimo druge upozoravati na grijehe. To smo doživjeli više puta. Bolje se povući, nego upozoravati na očite promašaje drugog. Dobije se dojam, da i ne znamo što je grijeh, jer i za nas same nekad nešto nije grijeh što je veliki grijeh u očima drugog. Knjiga Mudrosti međutim zalutalog – grešnog čovjeka lijepo opisuje: njegova je zalutalost u iskušavanju Boga i u kriterijima za pravednost i nepravednost koje čovjek sam sebi postavlja, a ti su kriteriji redovito vezani za neki zemaljski interes, za čast, poziciju ili očiti privatni interes. Zato zalutali ne trpi priču o Zakonu Božjemu, nego opet po vlastitim kriterijima tumači i Božji zakon. Zato i grešnost ne može biti drugačija nego po njegovoj vlastitoj mjeri.

I mi kršćani možemo se pronaći u ovoj mudrosnoj priči. Postoje nekako dvije pozicije u razumijevanju grijeha a među kojima se često nađemo. To su pozicija vlastite bezgrešnosti i posvemašnje grešnosti. Nijedan od ovih ekstrema ne opravdava temelj kršćanskog milosrđa. Težnja za bezgrešnošću, savršenošću ili perfektnim životom može biti opasna upravo zbog toga što – baš kao mudrosni lik bezbožnika – kriterij za svet život ne tražimo u Bogu nego u sebi samima. Tako se dogodi da „mi smatramo“ kako živimo sveto, pobožno, bezgrešno, dok s druge strane ostajemo neiskreni, prepredeni i ne ostavljamo prostor da svoje i najmanje greške uvidimo. Neiskreni smo često, jer takvo viđenje svoje bezgrešnosti želimo nametnuti i drugima. U tom smo ponekad i skrupulozni u smislu da na mojoj duši ne smije biti nikakav grijeh, te ispovijedamo i ono što uopće nije grijeh, a ono što bi, i prema mudrosnoj literaturi bio grijeh, uopće ne ispovijedamo: podlost, neiskrenost, laž, obmana, zle namjere, iskušavanje drugih ljudi, zavist a nekad i čistu nevjeru. I Isus kada dotiče ovu temu ne polazi s neke bezgrešne pozicije, nego govori o čistom srcu, srcu koje nema zlobe, zle namjere, oslobođenom zavisti i ljubomore, srcu koje je sposobno i čuti savjete drugih ljudi i čuti glas Božji i u Pismu i u drugim ljudima. Ovaj drugi ekstrem tiče gledanja grijeha u svemu, pa proglašavamo grijehom ponekad sve ono što je drugačije od mene, što ne pripada mom krugu ljudi, mojoj sredini, mome uvjerenju – upravo to čini bezbožnik u knjizi Mudrosti. Zalutali – grešnik jest netko tko se ne oslanja na Boga, nego na sebe i svoj interes. A pravedniku je mjerilo i grijeha i ispravna života, nitko drugi nego Bog – koji je usprkos grijehu milosrđe.

Na ovoj liniji nalazi se i djelo utjehe žalosnih. Zašto se mudrosni bezbožnik ne može utješiti kada kaže „kratkovjek je i tužan ovaj život i nema lijeka kad čovjeku dođe kraj?“. Očito zbog toga što u sebi nema nade koja ga nosi i koja mu osmišljava život. On se ne nada Bogu, nego sebi i svojima. Tješiti ne može svatko. Tješiti nekoga ne znači zavoditi ga riječima da će sve biti bolje, da će teški trenuci proći, da će vrijeme izliječiti sve. I riječi su važne, naravno, ali oni koji su osjetili egzistencijalnu ožalošćenost, vrlo jednostavno će osjetiti i neiskreno tješenje. Tješiti može čovjek koji u sebi nosi nadu. Nisu riječi te koje su presudne u utjesi, nisu ovozemaljska obećanja ta koja će pravu ljudsku žalost zaliječiti, nije ni nadoknada – ponekad i ona novčana za naše poginule – ono što može čovjeka utješiti, nego iskra nade koja nadilazi sve gubitke ovoga svijeta, ponekad iskra one nade koja je protiv svake nade.

Da bi se čovjek uopće mogao nadati, a tom nadom i tješiti, potrebno je da najprije nauči prihvaćati svoju teškoću. Kada čovjek nosi neku tešku žalost sa sobom, onda je vrlo bitno kako će se on postaviti prema njoj: on se prema njoj može postaviti očajnički, može bježati od nje i od sebe, može je zamrziti i još više stvarati svoju nesreću, a njome zaraziti i druge. Priznati svoju ranjivost i svoje rane zagrliti veliki je korak do nade i utjehe. Nije isto kada čovjek mora nešto i kada hoće nešto; kada čovjek prihvaća svoje boli jer ih mora prihvatiti, i kada ih hoće prihvatiti, jer iz moranja se može roditi druga nesreća, iz prihvaćanja i htijenja odiše nešto poput nade iz dubine bića.

Neka nam u ovo vrijeme u kojem ćemo slušati o muci, tuzi, patnji i grijehu misao vodilja bude misao ovog mudrosnog pisca – grešnik će milosrđe naći kod Boga, ne kod sebe, i žalosni će svoju tugu utješiti u nadi, nadi kao zajedništvu s Bogom. Amen.

 

Fra Josip Jozić