PETI KORIZMENI PETAK U KATEDRALI

Nakon pobožnosti križnog puta, 31. ožujka u sarajevskoj katedrali Srca Isusova koju je predvodio mr. vlč. Antonijo Čutura pastoralni suradnik u katedralnoj župi, uslijedila je sv. Misa. Misnom slavlju je predsjedao dr. fra Ivan Šarčević, profesor na franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Tema propovijedi glasi: „Područja posebnog apostolata laika (crkvena zajednica, društvo, obitelj, mladi …)“. Na početku misnog slavlja sve nazočne je pozdravio mons. Ante Meštrović, rektor katedrale i prepošt Stolnog kaptola vrhbosanskog. Iza popričesne molitve na koncu sv. Mise mons. Meštrović je zahvalio fra Ivanu na predvođenju misnog slavlja i upućenoj propovijedi. Najavio je temu i propovjednika za slijedeći korizmeni petak. Mons. Meštrović je još rekao da je na 69. redovitom zasjedanju Biskupske konferencije BiH koje je održano u ožujku u Mostaru odlučeno da se ustanovi Dan molitve i pokore za žrtve nasilja i zlorabljenja te da to bude u petak pred Cvjetnicu, 7. travnja. Naveo je iz proglasa BKBiH kako ćemo toga dana zajedno u liturgijskim slavljima ili osobno u svojoj molitvi posebno moliti za svu izrabljivanu djecu, ali i za obraćenje onih koji su krivci toga Bogu mrskog zlodjela. Nakon Mise uslijedilo je klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom što je praksa svakog petka u sarajevskoj katedrali nakon svete večernje Mise.

Am

 

Sveti puk – Božji laici

Propovijed u Sarajevskoj katedrali 31. ožujka 2017.

U našoj nadbiskupiji ova je godina posvećena vjernicima laicima. Tema je to, kako je tražio i rektor katedrale, ovogodišnjih korizmenih propovijedi. Tema široka, naoči lagana, ali ustvari nedovršiva; zahtijeva mnogo vremena a još više stvarnoga obraćenja. Ovom prilikom – za propovijed – ponudit ćemo skromne poticaje za razmatranje s neskrivenom nakanom da svi mi koji činimo Crkvu promijenimo i svoje mišljenje i svoju praksu. Riječ je, dakle, o osobnoj promjeni, o osobnom obraćenju u pogledu na Crkvu. Od slike Crkve (od ekleziologije) u mnogome ovisi naša praktična vjera, naše misli, riječi i djela. Vjera je pak uvijek crkvena. Jer osobna vjera redovito niče i raste u obitelji (maloj kućnoj crkvi) i istodobno u crkvenoj, župnoj zajednici, i u njima se ostvaruje.

Kada kažemo da naša vjera izrasta iz male, kućne, obiteljske crkve koja je sastavni dio župne crkvene zajednice (ponajprije euharistijske zajednice – CL 26), onda je jasno da govorimo i o vjernicima laicima, da pod tim najprije podrazumijevamo svoje uže i šire obitelji, svoje roditelje i rodbinu od koji smo bili odgajani u vjeri, s kojima i danas nastavljamo put vjere, kao ravnopravni članovi, kao svjedoci evanđelja, kao crkveni ljudi koji u svojim zajednicama činimo manju ili veću Božju i Kristovu obitelj. Jedna od osnovnih Isusovih želja i poruka i jest učiniti od ljudi bratstvo i sestrinstvo, uspostaviti kraljevstvo djece jednoga milosrdnoga Oca, učiniti sve ljude i čitavo čovječanstvo jednom obitelji uzajamnog poštivanja i solidarnosti.

Isus nije bio svećenik, ni redovnik, ni šef stranke, ni teolog, ni poglavar. Bio je, rekli bismo, laik vjernik. Nije mu bila nakana da se njegovi učenici razlikuju u dostojanstvu poziva i poslanja. Oko sebe sabire prilično obične ljude, iz naroda, u svakom slučaju bez privilegija podrijetla ili društvenoga statusa i sve ih šalje da izgrađuju Božje kraljevstvo. Odatle, svi su kršćani, od "običnih vjernika" do redovnika, svećenika, do biskupa i pape jednakog dostojanstva po krštenju i po Isusovu pozivu i poslanju. Razlikujemo se u službama ostvarenja toga poziva (usp. AA 2). To za posljedicu ima da vjernici laici svoj poziv da budu Isusovi učenici i svoje poslanje u svijetu primaju uvijek od Krista Isusa. Njima taj poziv nitko ne daje, on je Kristov milosni dar i svatko na njega odgovara slobodno u vjeri.

U Crkvi se, na temelju Novoga zavjeta govori o sveopćem, svetom narodu, o univerzalnom Božjem puku svih rasa i jezika, naroda i kultura. Riječ laik dolazi od riječi laos – puk, narod, ali ne u etničkom značenju kao etnos, ni u političkom kao demos. Nažalost, kroz povijest je promijenjeno značenje riječi laik. U njemu ima prizvuka podcjenjivanja i nedostojnosti. A riječ je o onima koji pripadaju Božjem narodu, laosu, dakle riječ je o Božjim laicima, o kraljevskom svećenstvu (usp. 1 Petr 2,4-10). Po službama, a ne po dostojanstvu kršćanskoga poziva, u Crkvi razlikujemo ministerijalno svećeništvo (biskupi, svećenici, đakoni), redovnike i vjernike laike. Svi su ravnopravni članovi sveopćega/kraljevskog svećenstva, svi sudjeluju u Isusovim trima službama: posvećenja, proroštva i upravljanja, svi, naravno, prema različitim karizmama i službama, mandatima i zadaćama.

Vjernicima laicima – kako ističe Drugi vatikanski koncil – svojstveno je i vlastito da djeluju u svijetu (usp. LG 31): u obitelji, na radnom mjestu, u različitim područjima javnoga života, od obrazovanja i politike, do kulture i sporta. Oni su pozvani da posvećuju, produhovljuju "vremeniti poredak", da "ozdravljaju svjetovne ustanove" (LG 36), da budu "duša svijetu", "kako bi božansku poruku spasenja upoznali i primili svi ljudi diljem zemlje" (AA 2). Istodobno, zajedno s pastirima sudjeluju u izgradnji svoje manje i veće crkvene zajednice (ekleziogeneza).

Sve mi ovo relativno dobro znamo, ali već zarana se u kršćanstvu stvorila velika  i po posljedicama štetna razdjelnica između vjernika laika i klera, između vjernika i redovnika ("Bogu posebno posvećenih osoba"). Svi, dakle, znamo za nekršćanske podjele ali ih nastavljamo. Stoljećima se odvajao svećenik od naroda, iako je "uzet iz naroda", iz obitelji, iz puka. Stoljećima se i za vrijeme temeljnog sakramenta izgradnje Crkve, u euharistiji, svećenik previše odvajao i izdvajao od vjernika. I danas je prisutna bolna pastoralna podjela (neki govore i o "pastoralnoj šizmi"), s jedne strane klerikalizacija Crkve, a s drugi strah od laicizacije Crkve, ne u smislu ateizacije, nego da u nedostatku svećenika, laici ne preuzmu sve.

I danas je, nažalost, prisutna klerička oholost i ponižavanje vjernika laika, kao da klerici i redovnici ne dolazi od običnih ljudi, iz običnoga puka, nego su neka posebna duhovna bića. I danas je nažalost prisutno klerička umišljenost slična onoj farizeja koju Isus oštro kritizira, kojom se pojedini ljudi u Crkvi već samom crkvenom funkcijom, bolje kazano službom, smatraju boljim vjernicima od drugih. Isus je jasan: Ne raste čovjekova ljudskost ni njegova vjera proporcionalno s visinom i veličinom njegova položaja. Naprotiv, s višom službom raste veća odgovornost i poziv za veće služenje. Služenje je kriterij pozicije i položaja. Isus kaže svojim učenicima: Tko hoće biti prvi, neka bude sluga svima (usp. Mk 9,35). Ne kaže Isus da nitko ne smije biti prvi, ili da smišlja razne smicalice i varanja te glumi kako ne želi biti prvi ili kako ga je prvo mjesto zateklo jer to drugi hoće i jer je to sama Božja volja, nego ako se već hoće biti prvi, neka to bude pošteno, s pročišćenom motivacijom i povrh svega kroz služenje. Odatle svi u Crkvi, svatko na svome mjestu, svaki član sveopćeg, kraljevskoga svećenstva treba služiti: kako biskup i svećenik u partikularnoj Crkvi, biskupiji i župi, tako svaki vjernik u obitelji, na radnom mjestu, u Crkvi, u društvu.

Ako u Crkvi postanemo svjesni Isusova sveopćega poziva na služenje i ako doista praktično ostvarujemo jednakost u dostojanstvu svih vjernika, ako smanjimo naše ljudski postavljene podjele, ako počnemo poštivati jedni druge u razlikama karizmi i službi, onda ćemo zacijelo biti odgovorniji prema Isusovu pozivu. Izići ćemo iz "crkvene introvertiranosti" (EG 27) od koje boluje službeni dio Crkve, biskupi, svećenici i redovnici, iz sebičnog stanja samookrenutosti na sebe i na zaštitu samo svojih prava, povlastica i svoga slobodnoga vremena. Izići ćemo iz stanja vjere koja nema dostatno djelotvorne ljubavi pa se život klerika pretvara u teški napor i tlaku, i u bezosjećajnost za bližnje, druge crkve, zajednice i narode.

Ako pak vjernici laici, svjesni da čine Crkvu i da su Crkva, svjesno prihvate svoju odgovornost za svoj poziv i službu, ako izađu iz svoje pasivnosti, u koju su dijelom i sami gurnuti od strane svećenika i redovnika, a dijelom i svojom vjerničkom mlitavošću i nebrigom, ako shvate da ih nitko ne može lišiti odgovornosti pred Kristovim pozivom i od stvaralačkog svjedočenja kršćanskoga poziva u društvu i svijetu, onda će se zasigurno početi širiti i utjelovljivati evanđelje u naš svijet, počet će evangelizirati svoju sredinu, župsku zajednicu, društvo i svijet.

I za svećenike i redovnike i za vjernike laike danas vrijedi Isusov urgentni poziv da postanu sol zemlje i svjetlo svijeta. A to najprije znači da se na svakom mjestu, bili mi na misi ili na ulici, u bolnici ili školi, u tvornici ili uredu, počne naviještati temeljna evanđeoska poruka ljudskoga zajedništva. Ta poruka glasi: "Bog ljubi čovjeka. To je najjednostavnija zbunjujuća novost što je Crkva duguje čovjeku. Riječi i život svakog kršćanina mogu i moraju biti odjek tog navještaja: Bog te ljubi, Krist je radi tebe došao, Krist je za te 'Put, Istina i Život' (Iv 14,6)" (CL 34). Jer u našem svijetu, u našem društvu i državi, u našem narodu, u ovom gradu, u svima našim zajednicama i obiteljima – koje potresaju tako strašne podjele i konflikti, a koji su ponajviše iz sebične pohlepe i uskogrudnog lokalpatriotizma – ništa toliko ne nedostaje kao ova jednostavna poruka: Bog ljubi čovjeka, svakog čovjeka. Ali ta poruka ne smije ostati samo na usnama, na lijepim riječima nego treba da postane djelo, djelotvorna ljubav gdje god mi bili i štogod pošteno radili.

Doista, trebamo postati svjesni da živimo u vremenu u kojem se ljudske misli, riječi, djela najviše usmjeruju na razgraničavanje ljudi od ljudi, na dijeljenje naroda od naroda, zajednice od zajednice, vjeru od vjere, laika od svećenika – silno je mnogo podjela. Tobožnja čistoća od razlika, čistoća obitelji, naroda, čišćenje svoga teritorija od drugih postavljena je kao ideal, a ustvari je to strašna obmana, antievanđeoski i izravno bezbožnički projekt, projekt protivi Boga koji želi da se svi ljudi spase, da svi budu njegova ljubljena djeca. Taj projekt upravo i samoga vjernika čini podvojenim, čini od njega duhovnoga šizofrena. Nema, naime, pogubnijega puta nego što ga danas čine mnogi vjernici svih vjera, mnogi kršćani i ljudi u Crkvi: razdvajaju vjeru i život, razgrađuju "životnu sintezu" evanđelja i svakodnevnice. Štoviše, tobožnja realnost, tzv. realna politika na koju su mnogi, i moćni i nemoćni pozivaju, obescjenjuju sve ljude koji žive iz svoje vjere, nazivaju ih posprdno i rugalački laicima, naivnima, nesposobnim, nevještima, a ustvari je to antihumano i antivjerničko etiketiranje.

Pozvani smo, dakle, u Crkvi i svijetu, ovisno o mjestu i vremenu, o prilikama i okolnostima, ovisno o talentima i karizmi, o službi i zadaći, i uvijek poštujući bližnjega kao ljubljeno Božje dijete, bez dvoličnost, izvrnuti tu ljestvicu svjetovni vrednota, te u sintezi vjere i života, svjedočiti svim ljudima i na svim mjestima da Bog ljubi čovjeka. Vjernici laici, ili kako crkveni dokumenti kažu christifideles – dakle Kristovi vjernici, kršćani, trebaju biti oni koji ne unose mržnju i strah u ovaj svijet, nego su oni u čijoj prisutnosti naši suvremenici, naši bližnji, naši sugrađani, naši susjedi, naše kolege i kolegice na radnom mjestu postaju bolji ljudi i preko nas se pitaju o Bogu i slave Boga u djelima poštenja i pravde, ljubavi i milosrđa koja Bog čini preko nas.

Fra Ivan Šarčević