PETI KORIZMENI PETAK U KATEDRALI

U katedrali Srca Isusova u Sarajevu na peti korizmeni petak, 16. ožujka 2018. nastavljene su propovijedi u skladu  s jubilarnom godinom nadbiskupa Josipa Stadlera o 100. obljetnici njegove smrti.

Prije Svete mise pobožnost Križnog puta predvodio je duhovnik u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu vlč. Jakov Kajinić. Članovi Župnog ekonomskog i Župnog pastoralnog vijeća te članice katedralnog župnog zbora, župni suradnici, redovnice grada Sarajeva s područja katedralne župe te štićenice Doma Egipat čitali su prigodna razmatranja uz postaje Kreižnog puta kao i misna čitanja te animirali liturgijsko pjevanje tijekom Svete mise.

Euharistijsko slavlje predvodio je profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu dr. sc. mons. Niko Ikić.

Riječi zahvale mons. Ikiću i pozdrava svima nazočnima uputio je rektor katedrale mons. Ante Meštrović, prepošt Kaptola vrhbosanskog.

Nakon Svete mise uslijedilo je Euharistijsko klanjanje koje je predvodio duhovnik Kajinić. (Foto: preuzeto s kta)

 

Propovijed dr. mons. Nike Ikića prenosimo u cijelosti:

 

 

STADLEROVA OSJETLJIVOST ZA PROBLEME SVOGA VREMENA

 

Uvod

Stadler zna da se grijeh usiše majčinskim mlijekom i da prije grijeha čovjek ide za Bogom a poslije grijeha da Bog ide za čovjekom. Za njega je grijeh otrov i loša hrana za čovjekovu dušu. Ako otrovnu hranu čovjek uzme samo jednom postoji opasnost trovanja i kroničnog oboljenja. Zato on stalno poziva na borbu protiv grijeha a mi se priznajući svoju grješnost, raskajana srca poput psalmiste iz današnjih čitanja, iskreno kajemo i molimo Božje milosrđe: ispovijedam se…

 

Propovijed

 

Sveti Augustin komentirajući Psalam 61. kaže: „Nitko sebe nije upoznao, ako nije kušan. Nitko ne može biti okrunjen, ako nije pobijedio. Nitko ne može pobijediti, ako se nije borio. Nitko se ne može boriti, ako nema neprijatelja i napasti“.

Prvi vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, koji je s jedanaest godina u osam mjeseci izgubio oca, majku, brata i sestru, imao je cijelog života priliku biti kušan i boriti se, jer je imao puno problema i patnje, neprijatelja i kušnji. Ako je bol ukras čovjekova lica onda je patnja njegova najbolja škola. Za kršćanina je to škola u kojoj Bog ispituje našu volju preko naših nevolja.

Moja večerašnja tema glasi: Stadlerova osjetljivost za probleme svoga vremena.

 

Na ovako formuliranu temu mogao bi se održati cijeli simpozij s više predavača i to iz dva razloga: prvo, jer je u Stadlerovo vrijeme bilo puno patnje i problema a drugo, jer je on imao veliku osjetljivost, snagu i volju za njihovo rješavanje. Niti ih je on uspio sve riješiti, niti ih ja ovdje mogu sve obuhvatiti, jer ih je bilo doista puno i to svih rodova i vrsta: crkvenih, pastirskih, liberalnih, socijalnih, političkih, društvenih…

Stadler je došao u zemlju Bosnu za koju Ivo Andrić u svojoj Travničkoj kronici kaže, da je mukla zemlja u kojoj se u zraku osjeća studena patnja bez riječi i vidljiva razloga. Isti Andrić u svome Pismu iz 1920. god. za Bosnu kaže da je zemlja mržnje a u zemlji mržnje najviše mrze one koji odbijaju mrziti. U tu i takvu Bosnu došao je Stadler sijati ljubav i mir a za takvo što morao je imati istančanu osjetljivost i veliku ljubav i snagu Duha. Pokušajmo prepoznati njegovu osjetljivost na  nekoliko područja:

 

Osjetljivost za kršćanski život iz vjere

Odmah po dolasku u Bosnu uočio je rašireni običaj da ljudi rade nedjeljom što se protivi kršćanskom nauku i obavezi nedjeljne mise. U poslanicama 1886. 1888. i 1889. uočava da je to praksa gradskog stanovništva, a za njima ne zaostaju ni seljaci. Ističe da se olako zapušta dan Gospodnji, pri čemu su u mnogome krivi i sami svećenici. Pri tome obrazlaže da je šest dana stvoreno za rad a sedmi dan za zahvalu Bogu za primljene darove. Stoga potiče svećenike i aktivne laike da se zauzmu oko dubljeg obrazlaganja važnosti dana Gospodnjega i svete Mise.

Posebnu osjetljivost Stadler pokazuje nasuprot samodošlosti, u Bosni raširene prakse toga vremena, kada bi momak „ukrao“ curu, protivno crkvenim propisima i običajima ženidbe. U poslanici iz 1892. god. on samodošlost smatra pohotom i bludom a sve predbračne grijehe smatra uzrokom nesporazuma u kasnijem braku. U loše običaje Stadler je 1896. također ubrajao pijančevanja po krčmama, te duga sijela i zabave po kućama. U poslanici 1905. među dobre običaje u Bosni je ubrajao kao vjerničku iskaznicu časni i krasni pozdrav „Hvaljen Isus“, koji svjedoči pripadanje Isusu i njegovoj Crkvi, koja govori da ljudi štuju njegovo ime, barem jednako toliko, koliko su Židovi Jeruzalema štovali kamenje svoga razorenoga hrama.

U korizmenom vremenu je isticao važnost posta kojega prati molitva a potvrđuju dobra djela i milosrđe. Pravi post prati oslobađanje od okova mržnje i svađe, čišćenje savjesti i činjenje dobrih djela. Za Stadlera je post hrana naših duša, isticao je u poslanicama 1891. i 1895. god.

 

Osjetljivost za moralne vrijednosti

Stadler je uistinu cijenio istinu a laž je oštro napadao. U svojoj poslanici 1887. izričito tvrdi da laž dolazi od vraga i da je Sotona otac laži a da je Isus otac istine. Kao društveno biće čovjek ne može živjeti s drugima ako im ne vjeruje, a kako će drugima vjerovati ako ne govore istinu. Prema Stadleru, ljudi često smatraju laž manjim zlom od onoga što bi ih moglo zadesiti da nisu lagali.

Stadler je propovijedao ljubav a osuđivao mržnju. Ljubav prema Bogu uključuje ljubav prema bližnjemu. Zato je kršćanin pozvan svjedočiti ljubav a izbjegavati mržnju. Ljubav je zakon zakona, piše 1903. a mržnja je manjak vjere (1916). Stadler nije mrzio, niti je mogao mrziti a također nije mogao razumjeti nikoga tko mrzi. Za njega je pakao kraljevstvo mržnje, psovka je uzrok mnogih nevolja, blud je ustrajanje u grijehu kroz misli, želje, poglede, razgovore, čine; krađa je nepravda, nepoštenje, pohlepa. Ove četiri mane: mržnju, psovku, krađu i bludnost Stadler je u svojoj poslanici 1892. god. smatrao vratima u pakao po uzoru na Alfonsa Ligurijskog.

Nasuprot mržnje koju je uvijek osuđivao Stadler je Božju ljubav uvijek isticao. U tom duhu 1890. prigovara svojim svećenicima kao propovjednicima, da ne znaju ni o čemu drugom govoriti osim o Božjoj pravednosti, a naročito o strahu, prijetnjama, kaznama… istina, kaže Stadler, time se opominje na težinu grijeha, ali to nije vez koji će dugo trajati, te predlaže da se propovjednici više posvete temi Božje ljubavi u Kristu Isusu, jer tko njega ljubi ima život vječni, a tko ga ne ljubi već je mrtav. Isto ponavlja u poslanicama iz 1892. i 1909. god. ističući da svećenici trebaju mrziti ono što je Isus mrzio a ljubiti ono što je Isus ljubio. Isus je u duhu psalma 5. mrzio bezakonje, lažljivce, krvopije i varalice.

Stadler je imao veliku osjetljivost za ona modernistička pitanja koja su ugrožavala katoličku vjeru u njegovoj Bosni. Sve napade protiv Isusa, njegove Crkve, protiv Marije, svih Božjih zapovijedi i sl. on prepoznaje u začetku, te na njih blagovremeno upozorava svoje svećenike i vjernike. Nasuprot takvim napadima želio je svoj puk odgajati u pobožnosti naročito prema Presvetom Srcu Isusovu i Marijinom o čemu je vrlo često pisao. U poslanici iz 1902. kaže da oni koji su izgubili vjeru ne misle ni o kakvom dobru, te da idu putem propasti. Pri tome poziva osobito svoje svećenike da budu budni i odlučni u bori s liberalnim strujanjima na svim poljima.

 

Osjetljivost za socijalna pitanja

U siromašnoj zemlji i još siromašnijoj nadbiskupiji Stadler je pokazao posebnu osjetljivost za siromašne i za stradalnike svih vrsta. Siromaštvo i bolest su za njega opomena Gospodinova, stoji u poslanici iz 1900. god. Stadler je zajedno sa Ivanom Krizostomom, kojega smatra izvanrednim zaštitnikom sirota, isticao da kršćani moraju slušati glas sirota kao Kristov glas, da sirote treba poštivati kao Krista, da prema njima treba pružati ruke jednako kao i prema oltaru, ističe u poslanici ratne 1915. god.

U tom duhu u ratnom i poslijeratnom vremenu konkretno je pozivao župnike da potiču imućnije župljane da svake nedjelje nešto odjeće i hrane donesu za nevoljne a da župnici u tu svrhu sagrade neko skladište (hambar) u crkvenom dvorištu. On ih opominje da se smiluju svim potrebnima bez razlike na vjeru i narodnost, što svjedoči njegovu osjetljivost za svakog čovjeka. Obrazlaže da su u ratu mnoge obitelji izgubile nekog člana, mnogi su postali nesposobni za rad i održavanje svoje obitelji i kumi da se i za njih treba pobrinuti. U tom duhu se poslije rata pridružuje planu Zemaljske vlade koja je razradila program pod nazivom Ratni zavjet. Planom je predviđeno da oni kojima se vrate s ratišta njihovi sinovi, očevi, prijatelji živi, zdravi i za rad sposobni, da daruju stanoviti prinos siromašnima i onima čiji su hranitelji obitelji u ratu postali nesposobni za uzdržavanje svojih obitelji, po uzoru na Krista koji kaže: ogladnjeh i dadoste mi jesti, ožednjeh i dadoste mi piti, stranac bijah i primiste me, gol i zaogrnuste me… (Mt 25, 35-36).

U socijalnom smislu Stadler pokazuje izuzetnu osjetljivost za radničku klasu. Njegovi liberalni  protivnici predstavljali su ga kao protivnika radničke klase, što je notorna laž. Istina je, da je oštro napadao njihove modernističke stavove protivne vjeri i moralu, a za radnike je molio svoje svećenike da se za njih posebno brinu i da ih organiziraju u katoličke udruge a ne one liberalne.

Kao dokaz njegove osjetljivosti za socijalna pitanja treba gledati dovođenje sestara Kćeri Božje ljubavi da se brinu o odgoju siromašnih djevojaka i osnivanje družbe Sestra maloga Isusa, da se posebno staraju za siromašnu djecu.

 

Osjetljivost za sveto, katoličko i hrvatsko

Ovdje moram skratiti svoju pisanu verziju. Mislim da je silno važno naglasiti upravo ovakav redoslijed vrijednosti. Stadleru je na prvom mjestu sveto, jer dolazi od Boga. To sveto u najvećoj mjeri svjedoči ono katoličko a ono katoličko treba prožimati ono hrvatsko. Za sveto i katoličko silno se bori s ondašnjim liberalnim strujanjima a među najveće neprijatelje Crkve ubraja tadašnje socijalne demokrate, koje naziva otrovnom biljkom koju treba iskorijeniti. Za katolička načela se bori kako na socijalnom tako i na političkom području, budući da se po njemu ni socijalna ni politička pitanja u Bosni ne mogu riješiti bez doprinosa kršćanske vjere, jer to rješavanje treba počivati na načelu pravednosti i moralnih zakona, kojih nema bez Boga. Predstavnicima svoje Hrvatske narodne zajednice Stadler oštro prigovara što su ono hrvatsko stavili iznad katoličkog, obrazlažući da katolički pristup štiti kako ono hrvatstvo tako i ono  vjersko, isticao je Stadler.

Na kraju: Nevolja je dadilja genija, što je Stadler doista potvrdio. U svim nevoljama i izazovima genijalno se postavio a prema svim patnjama i nevoljama pokazao je veliku osjetljivost. Njegova osjetljivost je plod Duha Božjega u njemu. Ona je prije svega pastirska i vjernička. Svoju osjetljivost on konkretno pretače u ljubav prema potrebnima. U rješavanju problema i izazova oslanjao se na Kristovu milost i njegov primjer. Nevolja najbolje uči moliti a molitva najbolje uči podnositi nevolju, tako da se vrši volja Božja. I mi moramo imati osjetljivost za probleme svoga vremena i u Kristovu duhu ih rješavati uz pomoć molitve. Tome nas je učio prvi vrhbosanski nadbiskup, sluga Božji Josip Stadler, u ime Onoga koji nije došao sam od sebe, kako se kaže u današnjem evanđelju.