DRUGI KORIZMENI PETAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

Na korizmene petke u sarajevskoj katedrali u 2017. godini propovijeda se na temu o laicima. Nadbiskup vrhbosanski metropolit kardinal Vinko Puljić proglasio je ovu pastoralnu godinu Godinom laika. U petak, 10. ožujka na temu Štadlerova otvorenost za suradnju svećenika i laika u naviještanju Radosne vijesti propovijedao je kanonik Kaptola vrhbosanskog dr. mons. Pavo Jurišić, profesor na KBF-u u Sarajevu. Na početku misnog slavlja svećenike, časne sestre i okupljeni božji narod pozdravio je rektor katedrale mons. Ante Meštrović, kanonik i prepošt Kaptola. Na koncu misnog slavlja mons. Meštrović je zahvalio  mons. Jurišiću na obrađenoj temi i predvođenju misnog slavlja te najavio temu i propovjednika za slijedeći peta. Po tradiciji prije mise je bila pobožnost križnog pura koju je predvodio preč, Marko Majstorović, katedralni župnik i dekan sarajevske dekanije, a tekstove su čitale časne sestre.

 

STADLEROVA OTVORENOST ZA SURADNJU

Petak Prvog korizmenog tjedna

 

            U našoj je Nadbiskupiji ova godina proglašena godinom laičkog poslanja u Crkvi. Među temama koje se obrađuju predložene su i teme osoba iz povjesti ove mjesne Crkve, čiji nam rad može biti putokaz u današnjem radu na Gospodnjoj njivi. Večeras imamo temu vezanu uz rad prvog vrhbosanskog nadbiskupa sluge Božjega Josipa Stadlera.

Rad poslanika i poslanja su isti i u Starom i u Novom zavjetu, jer to je rad u Gospodnjem vinogradu. U središtu sveukupnog poslanja u povijesti spasenja nalazi se Isus Krist i njegovo poslanje. Njegov oblik poslanja nije usporediv s drugim poslanja, ali ipak sveukupno je poslanje rad Božjem vinogradu. Njegovo poslanje opominje radnike na Gospodnjoj njivi da Ocu nebeskom prinesu bogat urod.

            Toga je bio svjestan i sluga Božji Josip Stadler. Naravno, Stadlerovo djelovanje trebamo smjestiti u vrijeme u kojem je on živio. Drugi vatikanski sabor dat će jasne smjernice za rad čitovaga Božjeg naroda, svećničkog naroda na kojiima će se temeljeti i sve smjernice crkvenog učiteljstva. Pri kraju Stadlerova stidja u Rimu započeo je rad Prvog vatikanskog sabora koji će dati određene smjernice vremenu u ondašnjem društvenom i političkom okviru. Devetnaesto stoljeće obilježeno je različitim duhovnim i društvenim gibanjima, od kojih su neka liberalna strujanja bila usmjerena protiv Crkve. U Crkvi su se isto tako počela događadati određena gibanja koja su trebala odgovoriti znakovima vremena. Članovi Crkve svojom duhovnošću i različitim organizacija počinju uviđati potrebu da odgovore potrebama svoga vremena, zato zbijaju redove i počinju se organizirati u duhovnom preporodu. Tako je i nadbiskup Stadler u svom radu pokazivao otvorenost za suradnju sa svima koji će služiti Bogu i očitovati ljubav prema Božjem Sinu Isusu Kristu. Znao je da poslanje svakoga člana Crkve,kako njega kao nadbiskupa tako i svećenika, kao i svih onih koji mogu pridonijeti da se Božja Riječ širi i da se ljubi Isus Krist, Sin Boga živoga koji nas je otkupio.

            Možemo navesti nekoliko primjera gdje on otvara vrata angažiranim laicima da surađuju u istoj zadaći Crkve.

Na prvom mjestu kao primjer možemo navesti suradnju nadbiskupa Stadlera s dr. Aleksandrom Breszenskym, profesorom na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Potaknut riječima pape Leona XIII. povodom jubileja svete Braće Ćirila i Metoda, koji se je želio okrenuti slavenskom svijetu i kršćanskoj braći u pravoslavnim crkvama da se traži put jedinstva, jer razlike u nauci nisu tako velike, pa je vidio šansu da se počnje tražiti put jedinstva, Stadler se oduševio te je od pape imenovan komesarom u tom radu. Zato je Stadler pokrenuo časopis „Balkan“. Tražio je među svećenicima osobu koja bi mogla uređivati taj časopis, ali kako to neki nisu prihvatili, okrenuo se ovom katoličkom laiku i ponudio mu da bude urednik ovoga lista. Aleksandar Breszensky prihvaća zadaći i zdušno je vrši. Ako željeni uspjeh i nije bio postignut, jer nije našao pozitivan odgovor na drugoj strani, ipak je ovaj laik uz Stadlerovu suradnju dao veliki doprinos u pionirskom radu na području ekumenizma.

            Daljnji primjer njegove otvorenosti za angažman laika očituje se i na karitativnom polju crkvenog djelovanja. U brizi za mnogu sirotnju Stadler je tražio osobe koje bi mogle preuzeti zadatak skrbi za siromahe. Kako su postojeće redovničke zajednice bile zauzete radom u školstvu, pa nisu mogle preuzeti na sebe i ovu djelatnost, Stadler se poveo primjerom požrtvovnog rada laikinje gospođe Ivanke Sorman, te je došao na ideju da i on ovaj karitativni taj rad prepusti svjetovnim djevojkama, a ostalo prepusti Božjoj providnosti. Tako se u početku našlo nekoliko djevojaka, a i jedna mala kućica u Medjeničkoj ulici.  Te su djevojke započele rad sa siromasima, te je iz toga nastalo predivno djelo Božje ljubavi i Stadlerova zalaganja, redovnička zajednica setara Služavki Maloga Isusa. „U početku se primalo brojne siromašne starice od kojih su neke stalno bile nepokretne. Spomenute su ih djevojke s kršćanskom ljubavlju njegovale. Postepeno je rastao broj siromašnih djevojaka koje smo primali.“

            Na kraju Prvog svjetskoga rata Stadler uviđa teško materijalno stanje puka u Nadbiskupiji. Zemlja opustošena, mnogi se s bojišta vraćaju kućama, ranjeni i iznemogli. Zato Stadler u jednoj poslanici poziva župnike da se po župama organizira pomoć siromasima. Predlaže da se podignu skladišta u koje će se skupljati hrana (žito, krumpir, mrs i odjeća) da se pomogne svima potrebnima, bez razlike na vjeru. Stadler preporuča da se na jednom mjestu (hambaru) uredi prostor za to, a da se taj rad prepusti zauzetim laicima koji poznaju teren i ljude u potrebi, te savjetuje kako je bolje da to oni sami čine, nego da se svećenici mješaju u to.

            Stadler je i na području katehizacije puka računao na suradnju laika. Došavši u Bosnu, snimio je situaciju i uočio kako ovdašnji puk ima živu vjeru, ali ima dosta neznanja. Trebalo poraditi na katehetskoj pouci svih, a ne samo djece. On je izdavao molitvenike, preporučivao knjige, ali je u narodu vladala velika nepismenost, pa obični puk nije mogao imati puno koristi od tih tiskovina. Zato je odredio da se po župama održavaju katehetske propovjedi prema katekizmima koje je preporučio. Nakon određenog vremena uvidio se da bi ipak kod propovjedanja trebalo držati Svetog pisma, ali ne bi smjela izostati ni katehetska pouka puka. Znao je da se u kompaktnim katoličkim sredinama nedjeljom puk okuplja na misu, a da se popodne održavaju katehetske pouke. U našoj situaciji do je bilo neizvedivo, jer su po župama sela raštrkana, a narod bi pješačio i nekoliko sati do crkve na misu. Zato je predložio župnicima da se po selima angažiraju laici koji poznaju vjerske istine, te bi mogli okupiti mještane sela na molitvu i pouku, prema propovjedničko-katehetskoj literaturi koju je za te potrebe preporučivao i izdavao.

            Imajući ovo pred očima, valjalo bi nam izvući i neku pouku. Nitko nije izuzet od odgovornosti, a zaređeni službenici će morati dati račun, ne za ono što nisu stigli ni mogli sami učiniti, nego što nisu prenijeli teret na pleća i onih koji su trebali u zajedništvu s njima nositi i raditi.

Bog je toliko puta u ljudskoj povijesti spasenja stupao na scenu, jer on to jednostavno čini uvijek kad se čovjek zapetlja u klupko svojih krivih poteza, stramputica i grijeha. Božja je providnost u našem životu ohrabrujuća sigurnost. Njegova nas ispružena ruka drži i nosi, zato se ne trebamo bojati. Jer Bog je i prije našega dolaska ljudima kod svakoga od njih bio na djelu. Istina, od nas nisu uklonjeni ni bolesti ni nevolje ni opasnosti ni sama smrt, ali sve naše tegobe nisu takve da bismo se našli nad ponorom. Svaki život ima smisla. I bolesni, i starački, i rođeni i nerođeni život imaju smisla, kao što ga ima i onaj život koji je u punoj snazi i koji je sposoban raditi i ljubiti. Jer sve što živi služi. Vrijedi i obratno: Sve što služi, živi. Tako služi i bolesnik kojega dvore dok leži na svojoj bolesničkoj postelji, i radnik u tvornici, i športaš na igralištu i akademik u akademskoj zajednici. Tako se nitko ne može ispričati, jer svi trebaju dati svoj doprinos u širanju kraljevstva Božjega, molitvom i radom. Ne mislimo da to drugi trebaju činiti, nego to je posao moj i tvoj. Božje mogućnosti nisu nikada iscrpljene, ni onda kad se možda u našim očima čini da je svemu kraj.