DRUGI KORIZMENI PETAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI SRCA ISUSOVA

U katedrali Srca Isusova na drugi korizmeni petak, 6. ožujka 2020. prigodnu korizmenu propovijed uputio je profesor Svetog pisma Starog Zavjeta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu doc. dr. sc. vlč. Dubravko Turalija. 

Prije Svete mise vjernici su sudjelovali na pobožnosti Križnog puta koju je predvodio katedralni župnik preč. Mato Majić, a asistirali su i prigodne meditativne tekstove čitali bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu.

Na početku Misnog slavlja prepošt Kaptola vrhbosanskog i rektor katedrale mons. Ante Meštrović pozdravio je sve nazočne, a posebno predvoditelja Misnog slavlja profesora Turaliju podsjetivši da će tijekom ovogodišnjih korizmenih propovijedi središnja tema biti apostolsko pismo u obliku motuproprija Aperuit illis (otvori njima) kojim je papa Franjo odredio da Treća nedjelja kroz godinu bude posvećena slavljenju, razmišljanju i širenju Božje riječi.

———————–

Dr. Dubravko Turalija, propovijed

Pisani Zakon i Živa Riječ

Čovjekova vjekovječna težnja je biti kao Bog: imati u sebi nadnaravnu moć, znanje, sposobnost.

Ona se nekada, doduše, nakratko i manifestira: pokaže se u ljudskim izumima, u dostignućima, u umjetnosti, u nadljudskoj izdržljivosti, u nadljudskoj sposobnosti kojoj se svi jednostavno divimo.

Želja za nadnaravnim nije neka sumanuta ideja ozlojađena i ogorčena bića, nego unutrašnji, božanski poticaj, glas koji se, doduše, kroz ovaj skovani oklop tijela probija kao kroz kakvu flekavu limenu trubu, ali u koju ne puše neznani rekreativac, novajlija ili zabočanin, nego glasoviti virtuoz, genijalac, velemajstor.

Čovjek želi biti kao Bog, čovjek može biti kao Bog. Čovjek je i pozvan biti dijete Božje, nasljednik Božji, Božji imitator. Na to ga njegov vječni duh neprestano potiče i nuka. I Isus to sam ističe, služeći se citatom iz Psalma kada kaže: bogovi ste (usp. Ps 82,6; Iv 10,34).

Međutim, da bi čovjek postao kao Bog, mora biti savršen, izvrstan, fantastičan i genijalan u svemu. A to nije lako.

Zato je stari i primitivni smrtnik mislio da, ukoliko bi postojalo nekakvo pravilo i propis po kojima bi se ljudi ravnali, mogli bi doseći božansku savršenost.

Zbog toga Hebrej traži od Jahve pravila, načela, konstitucije: Kaže mu: – Daj nam zakon, knjigu, udžbenik po kojemu ćemo te nasljedovati, oponašati, kopirati, dešifrirati i biti tebi slični.

Tako Bog daje čovjeku Zakon – prvo usmena pravila pa onda i knjigu po kojoj će živjeti kako bi sličio Bogu, kako bi se suobličio s Bogom.  

Zakon se ispočetka učinio primamljiv i lagan: srce sladi, oči prosvjetljuje, dušu krijepi, kaže Ps 19. Ali, kako je vrijeme odmicalo, Zakon je bivao sve teži, turobniji, neveseliji, tjeskobniji i jezovitiji.

Samo rijetki, vrlo rijetki, uspjevali su vjerno, revno, dosljedno i postojano slijediti Božji zakon. Ipak, većina ljudi podbacivala je u tome.

U međuvremenu, mnoge manje odredbe koje nisu bile zapisane u knjizi Božjega zakonu, sam čovjek je nadodao i tako dodatno otežao i zakomplicirao svoj život i odnos s Bogom.

I tu su se posvađale i razišle dvije velike ljudske osobine: želja i mogućnost. Čovjek želi biti božanstvo, ali njegove mu mogućnosti to konstantno osporavaju.

Od toga je časa, da se poslužim rječnikom sv. Pavla, čovjek počeo gledati u zrcalo (usp. Kor 13,12). Drugim riječima, započeo je blefirati, žonglirati, zavoditi sama sebe i druge.

Knjiga zakona postala je za mnoge maska, veo, plašt iza kojega se skrivala duboka ljudska pokvarenost, hipokrizija i izopačenost. A za one iskrene Zakon je postao tlaka, ropstvo, mučnina, gušobolja.

Nema, dakle, te knjige, ni svete ni profane, ni male ni velike, ni zakona ni propisa koji može učiniti čovjeka savršenim i koji ga može pobožanstveniti.

Kada je vjernik postao toga svjestan, tada Bog ponovno preuzima riječ. Šalje svojega Sina, Bogočovjeka, da se nesavršeni čovjek preko njega usavrši, da grješnik preko njega postane svet, pobožanstvenjen i bogolik.

Sin Božji je poslan da bi se poistovjetio, identificirao sa svakim od nas. Tako Otac, gledajući nesavršenoga i grješnoga mene ili tebe, u meni i tebi motri svojega savršenoga Sina, bez mane, sramote, ljage i grijeha. Zato na krštenju i govorimo: „Krista si obukao“. „Krista si obukla.“ Samo po Sinu mi postajemo savršeni i bogoliki, a nitko ne može doći pred lice Božje, ukoliko nije postigao savršenstvo i bogolikost jer Boga mogu gledati i s njime bivstvovati samo savršena, bogolika bića. Eto zbog čega je teološki opravdano čistilište.

Zbog toga je kršćanstvo povlaštena religija, jer ne traži od čovjeka nadljudski napor i teške obveze i pravila da bi se svidio Bogu. Uprege moje su lake – kaže Isus (usp. Mt 11,30). Kod Isusa nema velikog potezanja jer nije robovlasnik, nego čovjekoljubac (usp. Rim 10,13).

 Njegovim zauzimanjem, naši grijesi jarki kao grimiz i crveni kao purpur, kako kaže prorok Izaija, postaju bijeli poput vune i čisti poput snijega (usp. Iz 1,18). A mi, nesavršena djeca Božja, samo preko Isusa Krista, postajemo savršena i bogolika jer kako sam Isus kaže u Djelima: ono što ja očistim, neka nitko ne naziva nečistim (usp. Dj 11,9).

Pa i kada nam se čini da nam prijeti, i tada nas opominje i upozorava. Isus ne može prijetiti. Jer gdje ste vidjeli da pravi prijatelj, otac, majka, brat ili sestra prijeti svojemu prijatelju, svojoj djeci, svojoj braći i sestrama. Roditelj kori, upozorava, odgaja, ali roditelj ne maltretira, ne prijeti, ne proganja. Prijatelj, brat i sestra opominju, ali ne osuđuju, ne mrze.

I danas u evanđelju (usp. Mt 5,20-26), kada Isus kaže: nećete ući u kraljevstvo Božje, Isus ne prijeti, nego nas urazumljuje kao svojeglavu, inatljivu djecu koja stoje pred izlogom i lakomo, pošto-poto, žele igračku i lutku. Ali, tolika je njegova ljubav prema nama, da će i tada, zajmiti od Oca, kako bi nama ugodio.

Nije meni do ljudske nesreće, čuli ste prvo čitanje, nego do sreće, radosti i života (usp. Ez 18). Čime ćemo, mi onda, i kako, uzvratiti Bogu za toliku i silnu ljubav prema nama: Isus nam poručuje: Učite se od mene! Slušajte me! Nasljedujte me!

Kako je to lijepo i božanski opisao u Matejevu evanđelju. Kaže: ogladnim li, nahranite me; ožednim li, napojite me; nađem li se stranac, primite me; budem li gol, zaogrnite me; ako obolim, pohodite me; budem li u tamnici, obiđite me (usp. Mt 25,35-36).

Ne skrivajte se od mene, kaže Isus, kada vas budem gledao očima koje traže i trebaju vašu pomoć, jer se ja, opet će ljubazno Isus, u takvim okolnostima nikada ne bih sakrio od vas!

(Dio teksta i fotografije  preuzete s kta).