PETI KORIZMENI PETAK U KATEDRALI

U katedrali Srca Isusova u Sarajevu na peti korizmeni petak, 16. ožujka 2018. nastavljene su propovijedi u skladu  s jubilarnom godinom nadbiskupa Josipa Stadlera o 100. obljetnici njegove smrti.

Prije Svete mise pobožnost Križnog puta predvodio je duhovnik u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu vlč. Jakov Kajinić. Članovi Župnog ekonomskog i Župnog pastoralnog vijeća te članice katedralnog župnog zbora, župni suradnici, redovnice grada Sarajeva s područja katedralne župe te štićenice Doma Egipat čitali su prigodna razmatranja uz postaje Kreižnog puta kao i misna čitanja te animirali liturgijsko pjevanje tijekom Svete mise.

Euharistijsko slavlje predvodio je profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu dr. sc. mons. Niko Ikić.

Riječi zahvale mons. Ikiću i pozdrava svima nazočnima uputio je rektor katedrale mons. Ante Meštrović, prepošt Kaptola vrhbosanskog.

Nakon Svete mise uslijedilo je Euharistijsko klanjanje koje je predvodio duhovnik Kajinić. (Foto: preuzeto s kta)

 

Propovijed dr. mons. Nike Ikića prenosimo u cijelosti:

 

 

STADLEROVA OSJETLJIVOST ZA PROBLEME SVOGA VREMENA

 

Uvod

Stadler zna da se grijeh usiše majčinskim mlijekom i da prije grijeha čovjek ide za Bogom a poslije grijeha da Bog ide za čovjekom. Za njega je grijeh otrov i loša hrana za čovjekovu dušu. Ako otrovnu hranu čovjek uzme samo jednom postoji opasnost trovanja i kroničnog oboljenja. Zato on stalno poziva na borbu protiv grijeha a mi se priznajući svoju grješnost, raskajana srca poput psalmiste iz današnjih čitanja, iskreno kajemo i molimo Božje milosrđe: ispovijedam se…

 

Propovijed

 

Sveti Augustin komentirajući Psalam 61. kaže: „Nitko sebe nije upoznao, ako nije kušan. Nitko ne može biti okrunjen, ako nije pobijedio. Nitko ne može pobijediti, ako se nije borio. Nitko se ne može boriti, ako nema neprijatelja i napasti“.

Prvi vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, koji je s jedanaest godina u osam mjeseci izgubio oca, majku, brata i sestru, imao je cijelog života priliku biti kušan i boriti se, jer je imao puno problema i patnje, neprijatelja i kušnji. Ako je bol ukras čovjekova lica onda je patnja njegova najbolja škola. Za kršćanina je to škola u kojoj Bog ispituje našu volju preko naših nevolja.

Moja večerašnja tema glasi: Stadlerova osjetljivost za probleme svoga vremena.

 

Na ovako formuliranu temu mogao bi se održati cijeli simpozij s više predavača i to iz dva razloga: prvo, jer je u Stadlerovo vrijeme bilo puno patnje i problema a drugo, jer je on imao veliku osjetljivost, snagu i volju za njihovo rješavanje. Niti ih je on uspio sve riješiti, niti ih ja ovdje mogu sve obuhvatiti, jer ih je bilo doista puno i to svih rodova i vrsta: crkvenih, pastirskih, liberalnih, socijalnih, političkih, društvenih…

Stadler je došao u zemlju Bosnu za koju Ivo Andrić u svojoj Travničkoj kronici kaže, da je mukla zemlja u kojoj se u zraku osjeća studena patnja bez riječi i vidljiva razloga. Isti Andrić u svome Pismu iz 1920. god. za Bosnu kaže da je zemlja mržnje a u zemlji mržnje najviše mrze one koji odbijaju mrziti. U tu i takvu Bosnu došao je Stadler sijati ljubav i mir a za takvo što morao je imati istančanu osjetljivost i veliku ljubav i snagu Duha. Pokušajmo prepoznati njegovu osjetljivost na  nekoliko područja:

 

Osjetljivost za kršćanski život iz vjere

Odmah po dolasku u Bosnu uočio je rašireni običaj da ljudi rade nedjeljom što se protivi kršćanskom nauku i obavezi nedjeljne mise. U poslanicama 1886. 1888. i 1889. uočava da je to praksa gradskog stanovništva, a za njima ne zaostaju ni seljaci. Ističe da se olako zapušta dan Gospodnji, pri čemu su u mnogome krivi i sami svećenici. Pri tome obrazlaže da je šest dana stvoreno za rad a sedmi dan za zahvalu Bogu za primljene darove. Stoga potiče svećenike i aktivne laike da se zauzmu oko dubljeg obrazlaganja važnosti dana Gospodnjega i svete Mise.

Posebnu osjetljivost Stadler pokazuje nasuprot samodošlosti, u Bosni raširene prakse toga vremena, kada bi momak „ukrao“ curu, protivno crkvenim propisima i običajima ženidbe. U poslanici iz 1892. god. on samodošlost smatra pohotom i bludom a sve predbračne grijehe smatra uzrokom nesporazuma u kasnijem braku. U loše običaje Stadler je 1896. također ubrajao pijančevanja po krčmama, te duga sijela i zabave po kućama. U poslanici 1905. među dobre običaje u Bosni je ubrajao kao vjerničku iskaznicu časni i krasni pozdrav „Hvaljen Isus“, koji svjedoči pripadanje Isusu i njegovoj Crkvi, koja govori da ljudi štuju njegovo ime, barem jednako toliko, koliko su Židovi Jeruzalema štovali kamenje svoga razorenoga hrama.

U korizmenom vremenu je isticao važnost posta kojega prati molitva a potvrđuju dobra djela i milosrđe. Pravi post prati oslobađanje od okova mržnje i svađe, čišćenje savjesti i činjenje dobrih djela. Za Stadlera je post hrana naših duša, isticao je u poslanicama 1891. i 1895. god.

 

Osjetljivost za moralne vrijednosti

Stadler je uistinu cijenio istinu a laž je oštro napadao. U svojoj poslanici 1887. izričito tvrdi da laž dolazi od vraga i da je Sotona otac laži a da je Isus otac istine. Kao društveno biće čovjek ne može živjeti s drugima ako im ne vjeruje, a kako će drugima vjerovati ako ne govore istinu. Prema Stadleru, ljudi često smatraju laž manjim zlom od onoga što bi ih moglo zadesiti da nisu lagali.

Stadler je propovijedao ljubav a osuđivao mržnju. Ljubav prema Bogu uključuje ljubav prema bližnjemu. Zato je kršćanin pozvan svjedočiti ljubav a izbjegavati mržnju. Ljubav je zakon zakona, piše 1903. a mržnja je manjak vjere (1916). Stadler nije mrzio, niti je mogao mrziti a također nije mogao razumjeti nikoga tko mrzi. Za njega je pakao kraljevstvo mržnje, psovka je uzrok mnogih nevolja, blud je ustrajanje u grijehu kroz misli, želje, poglede, razgovore, čine; krađa je nepravda, nepoštenje, pohlepa. Ove četiri mane: mržnju, psovku, krađu i bludnost Stadler je u svojoj poslanici 1892. god. smatrao vratima u pakao po uzoru na Alfonsa Ligurijskog.

Nasuprot mržnje koju je uvijek osuđivao Stadler je Božju ljubav uvijek isticao. U tom duhu 1890. prigovara svojim svećenicima kao propovjednicima, da ne znaju ni o čemu drugom govoriti osim o Božjoj pravednosti, a naročito o strahu, prijetnjama, kaznama… istina, kaže Stadler, time se opominje na težinu grijeha, ali to nije vez koji će dugo trajati, te predlaže da se propovjednici više posvete temi Božje ljubavi u Kristu Isusu, jer tko njega ljubi ima život vječni, a tko ga ne ljubi već je mrtav. Isto ponavlja u poslanicama iz 1892. i 1909. god. ističući da svećenici trebaju mrziti ono što je Isus mrzio a ljubiti ono što je Isus ljubio. Isus je u duhu psalma 5. mrzio bezakonje, lažljivce, krvopije i varalice.

Stadler je imao veliku osjetljivost za ona modernistička pitanja koja su ugrožavala katoličku vjeru u njegovoj Bosni. Sve napade protiv Isusa, njegove Crkve, protiv Marije, svih Božjih zapovijedi i sl. on prepoznaje u začetku, te na njih blagovremeno upozorava svoje svećenike i vjernike. Nasuprot takvim napadima želio je svoj puk odgajati u pobožnosti naročito prema Presvetom Srcu Isusovu i Marijinom o čemu je vrlo često pisao. U poslanici iz 1902. kaže da oni koji su izgubili vjeru ne misle ni o kakvom dobru, te da idu putem propasti. Pri tome poziva osobito svoje svećenike da budu budni i odlučni u bori s liberalnim strujanjima na svim poljima.

 

Osjetljivost za socijalna pitanja

U siromašnoj zemlji i još siromašnijoj nadbiskupiji Stadler je pokazao posebnu osjetljivost za siromašne i za stradalnike svih vrsta. Siromaštvo i bolest su za njega opomena Gospodinova, stoji u poslanici iz 1900. god. Stadler je zajedno sa Ivanom Krizostomom, kojega smatra izvanrednim zaštitnikom sirota, isticao da kršćani moraju slušati glas sirota kao Kristov glas, da sirote treba poštivati kao Krista, da prema njima treba pružati ruke jednako kao i prema oltaru, ističe u poslanici ratne 1915. god.

U tom duhu u ratnom i poslijeratnom vremenu konkretno je pozivao župnike da potiču imućnije župljane da svake nedjelje nešto odjeće i hrane donesu za nevoljne a da župnici u tu svrhu sagrade neko skladište (hambar) u crkvenom dvorištu. On ih opominje da se smiluju svim potrebnima bez razlike na vjeru i narodnost, što svjedoči njegovu osjetljivost za svakog čovjeka. Obrazlaže da su u ratu mnoge obitelji izgubile nekog člana, mnogi su postali nesposobni za rad i održavanje svoje obitelji i kumi da se i za njih treba pobrinuti. U tom duhu se poslije rata pridružuje planu Zemaljske vlade koja je razradila program pod nazivom Ratni zavjet. Planom je predviđeno da oni kojima se vrate s ratišta njihovi sinovi, očevi, prijatelji živi, zdravi i za rad sposobni, da daruju stanoviti prinos siromašnima i onima čiji su hranitelji obitelji u ratu postali nesposobni za uzdržavanje svojih obitelji, po uzoru na Krista koji kaže: ogladnjeh i dadoste mi jesti, ožednjeh i dadoste mi piti, stranac bijah i primiste me, gol i zaogrnuste me… (Mt 25, 35-36).

U socijalnom smislu Stadler pokazuje izuzetnu osjetljivost za radničku klasu. Njegovi liberalni  protivnici predstavljali su ga kao protivnika radničke klase, što je notorna laž. Istina je, da je oštro napadao njihove modernističke stavove protivne vjeri i moralu, a za radnike je molio svoje svećenike da se za njih posebno brinu i da ih organiziraju u katoličke udruge a ne one liberalne.

Kao dokaz njegove osjetljivosti za socijalna pitanja treba gledati dovođenje sestara Kćeri Božje ljubavi da se brinu o odgoju siromašnih djevojaka i osnivanje družbe Sestra maloga Isusa, da se posebno staraju za siromašnu djecu.

 

Osjetljivost za sveto, katoličko i hrvatsko

Ovdje moram skratiti svoju pisanu verziju. Mislim da je silno važno naglasiti upravo ovakav redoslijed vrijednosti. Stadleru je na prvom mjestu sveto, jer dolazi od Boga. To sveto u najvećoj mjeri svjedoči ono katoličko a ono katoličko treba prožimati ono hrvatsko. Za sveto i katoličko silno se bori s ondašnjim liberalnim strujanjima a među najveće neprijatelje Crkve ubraja tadašnje socijalne demokrate, koje naziva otrovnom biljkom koju treba iskorijeniti. Za katolička načela se bori kako na socijalnom tako i na političkom području, budući da se po njemu ni socijalna ni politička pitanja u Bosni ne mogu riješiti bez doprinosa kršćanske vjere, jer to rješavanje treba počivati na načelu pravednosti i moralnih zakona, kojih nema bez Boga. Predstavnicima svoje Hrvatske narodne zajednice Stadler oštro prigovara što su ono hrvatsko stavili iznad katoličkog, obrazlažući da katolički pristup štiti kako ono hrvatstvo tako i ono  vjersko, isticao je Stadler.

Na kraju: Nevolja je dadilja genija, što je Stadler doista potvrdio. U svim nevoljama i izazovima genijalno se postavio a prema svim patnjama i nevoljama pokazao je veliku osjetljivost. Njegova osjetljivost je plod Duha Božjega u njemu. Ona je prije svega pastirska i vjernička. Svoju osjetljivost on konkretno pretače u ljubav prema potrebnima. U rješavanju problema i izazova oslanjao se na Kristovu milost i njegov primjer. Nevolja najbolje uči moliti a molitva najbolje uči podnositi nevolju, tako da se vrši volja Božja. I mi moramo imati osjetljivost za probleme svoga vremena i u Kristovu duhu ih rješavati uz pomoć molitve. Tome nas je učio prvi vrhbosanski nadbiskup, sluga Božji Josip Stadler, u ime Onoga koji nije došao sam od sebe, kako se kaže u današnjem evanđelju.

BISKUPI BK HRVATSKE I BK BiH SLAVILI MISU U KATEDRALI

Uoči XX. zajedničkog zasjedanja Biskupskih konferencija Hrvatske i BiH, a na  petu godišnjicu izbora pape Franje, 13. ožujka 2018., članovi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i Hrvatske biskupske konferencije slavili su Svetu misu u katedrali Srca Isusova u Sarajevu.

Euharistijsko slavlje predvodio je predsjednik Biskupske konferencije BiH kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, koji je na početku zaželio srdačnu dobrodošlicu zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Josipu Bozaniću i svim članovima HBK na čelu s njihovim predsjednikom mons. Želimirom Puljićem, nadbiskupom zadarskim. Pozdravio je apostolskog nuncija u BiH mons. Luigija Pezzuta i sve članove BK BiH te sve svećenike, časne sestre i vjernike nazočne u katedrali. Čestitao je mons. Petru Paliću na imenovanju za hvarskog biskupa što su nazočni popratili pljeskom.

Prigodnu propovijed uputio je nadbiskup Želimir Puljić uz petu obljetnicu izbora pape Franje (13. ožujka 2013.).

Liturgijsko pjevanje animirao je Katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.

ČETVRTI KORIZMENI PETAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

Na četvrti korizmeni petak, 9. ožujka 2018. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu Euharistijsko slavlje predvodio je dr. sc. vlč. Drago Župarić, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu te propovijedao na temu: „Josip Stadler, apostol kršćanske ljubavi“

Prije Svete mise pobožnost Križnog puta predvodio je katedralni župnik i sarajevski dekan preč. Marko Majstorović, a razmatranja su čitali vjeroučenici katedralne župe koje je pripravila suradnica u župnom pastoralu s. Ljubica, Školska sestra franjevka Bosansko-hrvatske provincije.

Sve korizmene propovijedi u korizmene petke 2018. u sarajevskoj katedrali u skladu su s jubilarnom godinom nadbiskupa Josipa Stadlera o 100. obljetnici njegove smrti.

          Propovijed vlč. Drage Župarića donosimo u cjelosti

          „Josip Stadler, apostol kršćanske ljubavi“

 

Mk 12,28b-34 DRUGA ZAPOVIJED SLIČNA PRVOJ. Ovu epizodu zapisala su sva trojica sinoptičkih evanđelista. Svi dobro znamo Isusov odgovor i misao koju je sažeo odgovarajući na pitanje jednog pismoznanca o najvećoj zapovijedi. Krist naglašava da je prva zapovijed ljubiti Boga svim srcem. Ali on toj zapovijedi pridodaje i drugu: ljubiti bližnjega. Tako je pokazao da se naša vjera duboko ukorjenjuje u svagdašnjem životu. Dok podsjeća na staru zapovijed, Isus uvodi dvije novosti.

Prva novost: povezanost dviju zapovijedi. Za Isusa je ljubav kompleksna i artikulirana činjenica, koja ima svoje korijene u bezrezervnoj predanosti Bogu: cijela se osoba, sa svojim talentima, planovima i operativnim sposobnostima, treba osloniti na Božju volju, na projekt ljubavi što ga Bog ima s ljudima. Vidljiva i dinamična manifestacija ovog povjerenja je pozornost prema svakom čovjeku, promatranog kao brata, bližnjega, drugoga kao samoga sebe. Odvojiti ili pojednostaviti različite vidove ovoga jedinstvenog događaja je ljubav, znači potvrditi neke naše uske perspektive naspram neizmjernog obzorja otkrivenog Isusovim pogledom.

Druga novost je revolucionarno poimanje bližnjega. Jedino kod evanđeliste Luke pismoznanac postavlja drugo pitanje: A tko je moj bližnji? Isus mu odgovara pripovijedajući događaj o dobrom Samarijancu. Bližnji ne postoji, nego se postaje. Bližnji nije onaj koji je sa mnom u krvnom srodstvu, rasi, poslovima, psihološkoj sklonosti. Bližnji postajem ja sam u trenutku kad pred nekim čovjekom, makar bio stranac i neprijatelj, odlučim napraviti korak kojim se približujem drugome.

Važno je uočiti odnos između dvije novosti koje je Isus uveo. Ljubav prema čovjeku raste od predanosti Bogu, te izražava povjerenje Božjoj volji. No, Bog je Otac svih. Zato, onaj koji je ukorijenjen u ljubavi Božjoj, gleda i približava se svakome čovjeku, ostvarujući nove veze blizine i ruši rasne, društvene i barijere mentaliteta, kao i barijere različitih vjerskih pripadnosti.

***

Nastavljajući Kristovo poslanje i radeći na ostvarenju Kraljevstva Božjeg na zemlji, sluga Božji nadb. Stadler neizmjerno je volio Crkvu pravom ljubavlju, bez subjektivizma, onakvu Crkvu kakva je i kakvu je Krist želio. O kakvoj se ljubavi radi? Radi se o ljubavi koja promatra Crkvu u vjeri, o ljubavi koja prihvaća Crkvu u poslušnosti, širi je u apostolatu i posvećuje Crkvu u životu. Nadb. Stadler zajedno putuje ukorak s Crkvom.

Crkva je mnogo više od ljudske institucije, i još više od jednostavnog združivanja onih koji dijele istu vjeru, koji nastavljaju istu tradiciju, nastalu prije 20 stoljeća u Palestini. Crkva se sastoji od ljudi, ali je od Boga. I to ne samo što je Krist, Sin Božji koji je postao čovjekom, ustanovio Crkvu i pozvao prve učenike, a zatim ih i poslao propovijedati do krajnjih granica svijeta, nego i zato što je – kako je Isus izričito obećao (Mt) – ostaje sa svojom Crkvom sve dane do svršetka svijeta, i zato što Krist zajedno s Ocem šalje Duha Svetoga koji, djelujući od trenutka krštenja u duši svakog kršćanina i Pastira, podiže crkvenu zajednicu i vodi je, čuvajući je u istini i dajući joj svoj život.

U svom zemaljskom životu nadb. Stadler okupio je duboko ljudsko i kršćansko poštovanje mnogih. Svojom skromnom i dubokom inteligencijom, privlačio je mnoge, suočavao se s problemima onoga vremena i rješavao ih u svjetlu vjere. U svom radu, kao pastir ove mjesne Crkve, slugu Božjega nadb. Stadlera možemo vidjeti kao referentnu točku, kada je u pitanju ljubav prema Crkvi i prema onome koji je u potrebi, i to u svjetlu crkvenog nauka.

Kroz 37 godina upravljanja Vrhbosanskom nadbiskupijom nadb. Stadler podigao je kaptol, sagradio Dječačko sjemenište u Travniku, Bogoslovno sjemenište u Sarajevu, katedralu, nekoliko crkava po nadbiskupiji, podigao ubožnice Betlehem i Egipat, opskrbivši ih gospodarstvima kako bi se mogle samoodržati, osnovao Družbu sestara Služavki Malog Isusa s karizmom služenja u siromasima, doveo redovnike isusovce i sestre Kćeri Božje Ljubavi u BiH. Uz materijalnu izgradnju Vrhbosanske nadbiskupije, paralelno je mislio i na onu duhovnu: kao čovjek široke kulture uma i srca, bavio se i pisanom riječi, prevodio i objavljivao spise za kršćansku izobrazbu puka, osnivao listove i pokretao časopise (Srce Isusovo, Glasnik Srca Isusova, Balkan jedinstvu i bratskoj slogi, Hrvatski dnevnik).

Nadb. Stadler, apostol kršćanske ljubavi, čovjek rada, molitve i providnosti, organizator i apostol, čovjek čvrste vjere i neograničenog pouzdanja u Boga, koji je živio i djelovao u svjetlu vjerovanja da je Krist središte svega svijeta, kreposno je živio kako bi ostvario herojska djela dobrote i ljubavi, osobito potrebitima onoga vremena. I sva ta briga za povjereno mu stado jest njegova ljubav prema Crkvi.

Nadb. Stadler je jasan kada je u pitanju poslušnost Crkvi i njezinom učiteljstvu. On kaže da je jedina glava Crkve onaj tko zapovijeda – Krist, koji je ovdje na zemlji u osobi svoga namjesnika. Nijedno društvo ne može opstojati, ako nema upravitelja. „Taj upravitelj jest Crkva, koja je sa svojom tradicijom i učiteljstvom jedina čuvarica i tumačiteljica Objave“: „Crkva ima pravu moć, koja je od Boga, koju je Bog glavi Crkve, biskupom, i drugim duhovnim pastirom povjerio“.

U poslanici upućenoj puku da se pročita na prvu korizmenu nedjelju 1885. god. nadb. Stadler kaže da je „…zapovijed Gospodnja da slušamo Crkvu, ako nećemo da se upropastimo“. Mi danas, zaista, mnogo dugujemo ovome velikanu vjere i ljubavi, osobito na području ljubavi prema bližnjemu i ljubavi prema Crkvi. Svatko bi zaista mogao vidjeti u nadbiskupu Stadleru veliku ljubav prema Crkvi, u svim njezinim nastojanjima i izborima.

Prema svjedočenju oca Antona Puntigama, prvog Stadlerovog životopisca, nadb. Stadler mu je češće znao govori: “Pozdravite mi sve koji misle na mene te u moje ime zahvalite svakom tko čini nešto za Katoličku crkvu u Bosni” . Takve riječi su, nesumnjivo, tekle iz srca koje voli, i obilježje su kršćanske savjesti i uvjerenja. Danas, kada smo okupljeni u Stadlerovoj katedrali, kada evociramo na njegov život i djelo, vjerujemo i u njegovu pomoć s neba, i trebamo zahvaliti Bogu za ovaj veliki lik učenika i učitelja kojeg je Božja Providnost dala ljudima našega prostora i onoga vremena.

Završit ću riječima sv. Ivana Pavla II., koje je izrekao u ovoj katedrali prilikom svoga pastoralnog pohoda BiH 1997. god.: „Neka živi spomen na toga velikog pastira, posve vjerna Apostolskoj Stolici i uvijek spremna služiti braći, hrabri i podupire misionarsko zalaganje svih Bogu posvećenih osoba koje rade u ovome meni tako dragome kraju!“

 

Euharistijsko slavlje Austrijske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH

U Nedjelju solidarnosti, 4. ožujka 2018. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu, zajedničko Euharistijsko slavlje slavili su članovi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i Austrijske biskupske konferencije koja od 5. do 8. ožujka 2018. u glavnom gradu Bosne i Hercegovine održava svoje redovito proljetno zasjedanje kao izraz solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini.

Svetu misu predvodio je i prigodnu propovijed uputio predsjednik Austrijske biskupske konferencije kardinal Christoph Schönborn, nadbiskup bečki, u zajedništvu s apostolskim nuncijima u Bosni i Hercegovini i Austriji te još 11 članova Austrijske BK i svih šest članova Biskupske konferencije BiH. Koncelebriralo je 20 svećenika, uz sudjelovanje časnih sestara, bogoslova te drugih vjernika među kojima je bio i austrijski veleposlanik Martin Pammer.

„U ime nas biskupa iz Bosne i Hercegovine, u ime Crkve katoličke u BiH, u ime ovih vjernika prisutnih u katedrali, a posebno u svoje ime“ radosnu dobrodošlicu braći u episkopatu iz Austrije na čelu s kardinalom Schönbornom izrazio je predsjednik Biskupske konferencije BiH kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski.

U prigodnoj propovijedi kardinal Schönborn kazao je da je za Austrijsku biskupsku konferenciju poseban trenutak da mogu i smiju održati svoje zasjedanje u Sarajevu i biti gosti kardinala Puljića i vjernika Sarajeva i Bosne i Hercegovine te dodao da postoje snažne veze između Austrije i Bosne i Hercegovine.

U okviru Misnog slavlja jedan od izravnih potomaka obitelji Habsburg gđa Camilla Habsburg-Lothringen predala je kardinalu Puljiću relikvije blaženoga Karla Austrijskoga, koji je kao car i kralj u tijeku Prvoga svjetskog rata, pokušao svim svojim snagama zaustaviti rat i bio jedini vladar koji je podržao mirovne inicijative pape Benedikta XV.

Tijekom Mise pjevao je Katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.

TREĆI KORIZMENI PETAK U KATEDRALI

Na treći korizmeni petak, 2. ožujka 2018. u katedrali Srca Isusova u 17,30 predvodio je  pobožnosti Križnog puta  preč. Marko Majstorović katedralni župnik i sarajevski dekan. U 18 sati euharistijsko slavlje je predvodio dr. sc. fra Anto Popović, profesor na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićima te propovijedao na temu: „Josip Stadler, apostol kršćanske ljubavi“.

Pozdrav i zahvalu fra Anti i svim prisutnima uputio je prepošt Kaptola vrhbosanskog i rektor katedrale mons. Ante Meštrović.

Liturgijsko pjevanje animirali su bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa.

 

Propovijed profesora Popovića pod naslovom: „Josip Stadler, apostol kršćanske ljubavi“, prenosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre u Kristu,

U Vrhbosanskoj nadbiskupiji ova godina je proglašena jubilarnom godinom nadbiskupa Josipa Stadlera u povodu 100. obljetnice smrti (8. XII. 1918.–2018.). U ovoj kalendarskoj 2018. godini već je 24. siječnja obilježena 175. obljetnica rođenja.

Tema večerašnje propovijedi, tema razmatranja ovoga trećeg korizmenog petka glasi: "Josip Stadler, apostol kršćanske ljubavi".

O ovoj temi možemo razmisliti/razmišljati uz pomoć nekih dodirnih točaka između sluge Božjega Josipa Stadlera i triju velikih likova iz povijesti i sadašnjosti Crkve.

Prvi od tih triju velikih likova s kojim je povezan sluga Božji Josip Stadler jest apostol Pavao iz Tarza, drugi lik s kojim sluga Božji Josip Stadler ima dodirnih točaka jest sv. Franjo Asiški i treći velikan s kojim je povezan sluga Božji Josip Stadler jest sveti papa Ivan Pavao Drugi.

Što povezuje nadbiskupa Josipa Stadlera i apostola Pavla?

Sluga Božji Josip Stadler obavljao je pastirsku službu trideset i sedam godina. Plodovi dugogodišnjeg pastirskog rada nadbiskupa Stadlera su impresivni i na duhovnoj i na institucionalnoj razini. Stoga se nameće pitanje gdje je nadbiskup Stadler nalazio snagu za svoje neumorno navjestiteljsko i pastirsko djelovanje. I odgovor na to pitanje povezuje slugu Božjega Josipa Stadlera s apostolom Pavlom. Naime, i za apostola Pavla i za slugu Božjega Josipa Stadlera pokretačka motivacija i snaga dolazila je iz svijesti o veličini Božje ljubavi koja se očitovala u Isusovoj otkupiteljskoj smrti na križu.

U brojnim pastoralnim poslanicama nadbiskupa Stadlera kao i u njegovoj dubokoj pobožnosti prema Srcu Isusovu nalazimo odjek riječi apostola Pavla koji o sebi kaže: Ne živim više ja, nego u meni živi Krist, koji me je ljubio i iz ljubavi je položio svoj život za mene (usp. Gal 2,20).

Ova neshvatljivo/nepojmljivo velika i neizmjerno velikodušna Božja ljubav trajno je nadahnjivala i nosila na sličan način djelovanje apostola Pavla i pastirsko djelovanje sluge Božjega Josipa Stadlera.

Dodirna točka između sv. Franje Asiškog i sluge Božjega Josipa Stadlera jest njihova zajednička, velika ljubav prema Malenome Isusu.

Sveti Franjo Asiški je doživljavao u otajstvu Isusova utjelovljenja i rođenja očitovanje Božje blizine i Božje očinske topline. I to otajstvo Utjelovljenja, u kojem se Bog odrekao svoje božanske uzvišenosti i uzeo krhko tijelo maloga djetešca da bismo ga mi mogli prihvatiti i voljeti, potaknulo je sv. Franju Asiškog da napravi žive božićne jaslice u Greccio-u kako bi svojim suvremenicima zorno predočio Božju nazočnost u konkretnoj stvarnosti života, a posebno u malenima, u nemoćnima.

Na sličan način se sluga Božji Josip Stadler osjećao potaknutim otajstvom Utjelovljenja da na konkretan i zoran način odgovori na dar neizmjerne/velike Božje ljubavi koja se očitovala u Malenome Isusu.

Pri tome je nadbiskup Stadler slijedio pouku koju je odrasli Isus, za vrijeme svoga javnog djelovanja dao svojim učenicima.

Tu pouku Isus je izrekao u situaciji kada su učenici među sobom raspravljali tko je među njima najveći (Mk 9,34). Tom prigodom Isus, nije zabranio svojim učenicima da oni žele biti najveći, nego ih je poučio kako oni mogu i trebaju postati prvi i najveći. Prema Isusovim riječima njegovi sljedbenici/učenici će uistinu biti najveći ako budu poslužitelji svima i posljednjih od svih (usp. Mk 9,35).

I da bi ovu pouku apostoli mogli dobro razumjeti, Isus je tu pouku ilustrirao tako što je uzeo maleno dijete i postavio ga usred učenika i rekao je: Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima … prima … onoga koji je mene poslao (usp. Mk 9,37).

Ovu Isusovu pouku sluga Božji Josip Stadler pretočio je u normu vlastitog života i ovu Isusovu pouku nadbiskup Stadler postavio je kao temeljnu karizmu družbe Služavki Maloga Isusa.

Nadbiskup Stadler posebno je časnim sestrama redovnicama skretao pozornost na važnost pokretačkog i nadahnjujućeg motiva njihova karitativnog djelovanja. Naime, u potrebitima, u malenima, u starima i u nemoćnima, sestre su očima vjere trebale prepoznavati lice Kristovo.

Maleni i nemoćni ne mogu uzvratiti za iskazanu pomoć, ali onaj tko pomaže malene i nemoćne ne ostaje bez nagrade, jer tko prihvaća malene i nemoćne prihvaća samoga Krista, i prima samoga Boga, a to je najveća nagrada koju ljudsko biće može željeti i za kojom treba težiti.

Sluga Božji Josip Stadler ima dodirnih točaka s velikanom naših dana, sa svetim papom Ivanom Pavlom Drugim. Jedna od tih dodirnih točaka jest molitva pape Ivana Pavla Drugog na grobu sluge Božjega Josipa Stadlera, 12. travnja 1997. godine, za vrijeme papina pastirskog pohoda Bosni i Hercegovini. Papa Ivan Pavao II. molio je ovdje u katedrali Srca Isusova, klečeći na klecalu pred grobom nadbiskupa Josipa Stadlera, a s papine desne strane pred grobom, na podu je klečao vatikanski državni tajnik, kardinal Angelo Raffaele Sodano, dok je s papine lijeve strane na podu, pred grobom klečao kardinal Vinko Puljić.

Druga dodirna točke između svetoga Pape Ivana Pavla Drugog i sluge Božjega Josipa Stadlera vidljiva je u njihovom sličnom duhovnom stavu prema Riječi Božjoj koja nam je dostupna u Bibliji, u Svetome Pismu.

U svome govoru prigodom objavljivanja važnog dokumenta Papinske biblijske komisije, „Tumačenje Biblije u Crkvi“ (1993.) papa Ivan Pavao II. posebno je naglasio važnost molitve za ispravno i plodno tumačenje/naviještanje Riječi Božje pod vodstvom Duha Svetoga.

U jednoj/istoj rečenici toga govora Papa čak tri puta ponavlja da je za tumačenje Svetoga pisma potrebno moliti (usp. Enchiridion Biblicum § 1249).

Sluga Božji Josip Stadler je osobno prakticirao ovaj molitveni pristup Svetome pismu, jer je još kao student na koljenima, klečeći čitao evanđelja.

Kasnije kao nadbiskup Josip Sadler je svoju ljubav prema Riječi Božjoj prenosio na svećenike, pozivajući/potičući ih da svakodnevnim čitanjem dublje upoznaju Sveto pismo, da revno s oduševljenjem naviještaju Riječ Božju i da autentičnim životom svjedoče spasenjsku snagu Riječi Božje.

Nadbiskup Stadler je bio svjestan da se vjera kršćana hrani s dva stola. Jedan je stol Riječi Božje, a drugi je stol euharistijske žrtve. I da bi ovu duhovnu hranu sa stola Riječi Božje učini dostupnom i razumljivom vjernicima, nadbiskup Stadler je na hrvatski jezik preveo i protumačio četiri evanđelja i Djela apostolska. I zato se sluga Božji Josip Stadler ubraja/svrstava u dugi niz zaslužnih „poslužitelja/sluga“ Riječi Božje od apostolskog vremena pa do naših dana (usp. Lk 1,2).

O tome svjedoči i činjenica da je dr. Josip Stadler uvršten u program predstojećeg međunarodnog simpozija o važnim prijevodima i prevoditeljima Svetoga pisma na hrvatski jezik, a simpozij će se održati u Zagrebu, od 26. do 28. rujna ove godine (2018.), u organizaciji Hrvatskoga filološkog društva i Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu.

Na kraju ovog našeg razmišljanja o temi "Josip Stadler, apostol kršćanske ljubavi", zamolimo Gospodina da pobožnost i duhovnost sluge Božjega Josipa Stadlera potakne i u našim srcima zahvalnost za neizmjernu Božju ljubav koja nas je otkupila po Isusovoj smrti na križu.

Neka svjedočanstvo života sluge Božjega Josipa Stadlera bude i nama poticaj da prihvaćamo malene i nemoćne, prepoznajući na njihovim licima lice Kristovo.

Neka zagovor sluge Božjega Josipa Stadlera ohrabri sve nas ovdje okupljene da se u ovom korizmenom vremenu odazovemo Isusovu poziv na obraćenje i da se tako cijelim našim životom vratimo Gospodinu. Amen.

DRUGI KORIZMENI PETAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

Nakon pobožnosti Križnog puta, koju je predvodio katedralni župnik i sarajevski dekan preč. Marko Majstorović, na drugi korizmeni petak, 23. veljače 2018. u katedrali Srca Isusova Euharistijsko slavlje predvodio je profesor liturgijske glazbe na Franjevačkoj teologiji i gvardijan franjevačkog samostana sv. Ante u sarajevskom naselju Bistrik dr. sc. fra Slavko Topić. Među koncelebrantima bila su i trojica poglavara Nadbiskupijskog sjemeništa „Petar Barbarić“ u Travniku koji su u prvostolnicu došli sa sjemeništarcima: rektor preč. Željko Marić, prefekt vlč. Predrag Ivandić i duhovnik vlč. Đuro Arlović.

Sve korizmene propovijedi u korizmene petke 2018. godine u sarajevskoj katedrali u skladu su s jubilarnom godinom nadbiskupa Josipa Stadlera o 100. obljetnici njegove smrti.

Riječi pozdrav i zahvale fra Slavku u svima prisutnima uputio je prepošt Kaptola vrhbosanskog i rektor katedrale mons. Ante Meštrović.

Liturgijsko pjevanje animirali su bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa.

Propovijed profesora Topića pod naslovom: "Stadlerovo veliko pouzdanje u Boga; njegovo ispitivanje volje Božje", prenosimo u cijelosti:


Moja draga braćo i sestre!

U ovom uokvirenom vremenu misne homilije, kako smo i predvidjeli za ovu večer, drugu u našem korizmenom susretanju, kao prvu misao, bit će, čini mi se, dobro i korisno upozoriti na nekoliko momenata iz života sluge Božjega Josipa Stadlera. Naša je tema, kao što smo na početku razumjeli, njegovo veliko pouzdanje u Boga i njegovo trajno, stalno ispitivanje volje Božje, proučavanje volje Božje.

I.

Prateći njegov život jasno zapažamo, da to dijete, da tog dječaka, kasnije mladića, pa sjemeništarca i bogoslova, zatim svećenika i, napokon, biskupa Bog od početka odgaja za krepost pouzdanja, za život u pouzdanju u Boga. To se jasno očitava u svim scenama kroz koje je ta sveta duša prolazila onim svojim mukotrpnim životnim putem.

Znamo njegove životne podatke, tek ih napominjemo. Rođen je u Slavonskom Brodu, 1843. godine. I sad, kao dječak od desetak godina, gubi četvero iz obitelji. Umire majka, umire otac, umire jedan brat, umire sestra. Njih osmero djece – Josip peti po redu. Njih osmero, pa šestero siročadi iza pokojnog oca, Đure Stadlera, i majke Marije. Jedna vrlo nezavidna, tjeskobna životna situacija. I što se događa 28. veljače 1854? Prolazi Slavonskim Brodom bubnjar, takav je bio običaj i treći dan poklada oglašava, da će se Đurina siročad tog dana dodijeliti dobrim srcima, ljudima dobrog srca. U tim trenucima mali Josip se nalazi u crkvi, na pravome mjestu Božje providnosti, licem u lice pred Isusom. Pogođen dramom svoje obitelji proživljava vrlo veliku, duboku osobnu tjeskobu. Rijetke su tako dramatične ljudske povijesti. U mislima prati svoju braću i sestre – gdje je tko završio. Obitelj se razišla, nema je više. Otac nebeski, Bog sam je tako htio. Dječak se našao pred zatvorenom roditeljskom kućom. Iz samilosti uzima ga pobožna Julija Orlić i njezin muž Matija, krojač u Slavonskom Brodu. Kasnije od njih ga preuzima gradonačelnik Maksimilijan Wegheimer. I, kako je bio dosta imućan taj novi dobri čovjek, želi, planirao je Josipu dati neki zanat da dijete, nekako, samo stasa kroz život, da se snalazi. Ali kad je vidio da je izrazito sposoban, izrazito nadaren i dobar, odlučio je staviti ga na put školovanja. Tako je započeo njegov životni put rasta u znanju, a ustvari u školi pouzdanju u Boga – od Požege do Zagreba, do Rima, od Rima do Zagreba, od Zagreba do Bosne. Put je to marljivoga rada, reda, molitve i, nadasve, jake životne škole pouzdanja u Bogato, kroz koju je ta duša – ta sveta duša! – imala proći i prošla i hrvala se i borila se i rasla u onom svom velikom, zaista velikom pouzdanju u Boga i u vjeri da Bog sve vodi. To uvjerenje je zasigurno glavna snaga njegove osobne duhovnosti i svetosti.

Istaknimo još jednom. Kao prvo u ovoj propovijedi, htjeli smo zapaziti i istaknuti, da Bog tu dušu, iz svojih božanskih, očinskih razloga, od početka vodi i usmjerava tako da osjeti potrebu za Bogom i Njegovom zaštitom i da nema drugog životnog oslonca ni izbora. Stavlja ga na životni put Božanskog okrilja – Bog je moje okrilje! – i da raste u tom okrilju. To Bog hoće. Tako je i Josip razumio. To se vidi, iščitava se iz pojedinih scena njegova života. Bog je htio da to dijete raste u pouzdanju u jednog drugog Oca. Prvi otac, onaj zemaljski je otišao u nebo, nema ga tu. Ali Bog je dao druge ruke umjesto tog oca i te majke, druge ruke u kojima je ovo stvorenje osjećalo, nastojalo osjetiti, vidjeti, uvidjeti Božju ruku. Pouzdanje u Boga! Škola božanske ljubavi i milosrđa!

II.

Ovo današnje evanđelje svjesno smo i ciljano odabrali da se pokaže baš ta škola, to pouzdanje. Kasnije, kao mladi svećenik, pa kao profesor u Zagrebu, pogotovo ovdje u našoj Bosni kao naš prvi nadbiskup, to je evanđelje puno puta tumačio i učio, učvršćivao se i ukorjenjivao se u ovoj školi pouzdanja u Boga i ljubavi prema Bogu. Sjetimo se evanđelja.

To je onaj čudesni ribolov. Isus jednog dana propovijeda. Luka to kratko bilježi, kao što su inače evanđelisti kratki. I kad je završio govor… O čemu je to toga dana Isus govorio? Vjerojatno o stvarnostima ovog našeg ljudskog života koje su mnogo važnije od onoga što nas svakodnevno tare. Htio je dići naš pogled iz ove naše ljudske svakidašnjice, koja je vrlo često siva kao i onog dana kad Petar ništa nije ulovio, usmjeriti naš pogled u visine – prema Ocu nebeskom. Ne kažu evanđelisti, možemo sami pretpostaviti, kad je završio svoje upute, svoje poticaje, svoj govor, Petar je već lađu izvezao na obalu. I sad, on i njegovi drugovi ništa nisu ulovili. Od čega će danas obitelj živjeti? Što će imati za ručak? One tjeskobne situacije života nama vrlo, vrlo poznate i bliske. Određeno razočaranje, neka rezignacija, ima li smisla ovako se dalje boriti i tako nastaviti? To su pitanja koja mi dobro poznajemo i koja se danas na sve strane oko nas glasno nameću. Ali tada Isus istupa i proziva Petra, a stajao je u Petrovoj lađi dok je govorio: „Bacite mreže za lov!“ Niti je vrijeme za to, niti su mreže pripravne, niti su ribari – to su ljudi koji su cijelu noć radili – odmorni, sve negativno. "Bacite mreže za lov!" I Petar to čini. I sada se dogodio taj čudesni ribolov.

Ovdje se jasno uočavaju dvije stvarnosti ili dva iskustva: ono prvo Petrovo iskustvo gdje se sam trudi, sam se muči, sam se znoji – bez uspjeha. Zašto? Nema Isusa. Petar misli da će svojom snagom sve to stvoriti, kao i svaki drugi radnik. Ne pomišlja na Boga, na Božju prisutnost i pomoć, na vertikalu svog života, nego – na ono ljudsko. A kad se dogodio čudesni ribolov, mijenjaju se stvari. Dogodio se zato što je Isus tu! Ima netko tko tjeskobne situacije našega života jest u stanju promijeniti u situacije nade i radosti. To Petar proživljava, to uči. Počinje se pouzdavati u Isusa. U tom pouzdanju malo po malo raste cijeloga života. – Ovaj evanđeoski primjer svima nam je poduka i snažan poziv na pouzdanje u Boga. I evo, tu negdje uviđamo i ono, o čemu je, držim, vrlo često i duboko, i kao mladić, i kasnije kao mladi svećenik, a posebno kao nadbiskup ovdje kod nas u Sarajevu, duboko razmišljao, sluga Božji, Josip Stadler. Onako brojne i zahtjevne gradnje crkava i crkvenih ustanova i svega drugoga moglo je uspješno poduzimati samo zaista veliko pouzdanje u Boga i u Božju providnost. – Time je i nama ostavljen primjer.

III.

Ono treće što bismo htjeli spomenuti u ovoj propovijedi jest poznati biblijski primjer. U jednoj od svojih brojnih pastoralnih poslanica, napisanoj svećenstvu svoje nadbiskupije, 11. veljače, 1895., piše o licu i naličju grijeha i pada praroditelja, Adama i Eve – prvi grijeh u ljudskoj povijesti. Zašto se odlučuje na to? Prvo, to je njegov običaj. On je inače teolog, predavao je dogmatiku i na srcu mu je zdravi kršćanski katolički nauk. Njega želi presaditi, preliti u duše naših ljudi ovdje u Bosni onog vremena. Drugi razlog jest, što taj opis Svetog pisma, taj tekst mnogi njegovi suvremenici žestoko kritiziraju. Misle da je prevelika razlika između kazne i grijeha Adama i Eve. Kakav su tako veliki grijeh počinili? Prevarili se pa okusili sa stabla. A kazna tako strašna i teška – smrt, muka, trnje i korov, rađanje u bolovima, smrt koja je bila nepredviđena, a sada je tu i tare nas, duboko nas tare. Zar je taj grijeh bio toliko velik da se strašna kazna baš te vrste odredi za njega? Nadbiskup u toj poslanici tumači veličinu toga grijeha i želi da svećenici točno prenose katoličku istinu, katoličku dogmu i nauk o tom grijehu i grijehu uopće. U čemu je veličina grijeha naših praroditelja? Ukratko: tri su zablude u njemu. Prva je zabluda: Eva misli o sebi više nego što jest – da je ljepša, da je moćnija, da je uzvišenija, da je sposobnija nego što jest – zaljubljena u samu sebe, kako bi se reklo. Druga zabluda: Bog je po onom stablu dobra i zla zabranio nešto što je dobro za čovjeka. To ne može biti. Kako Bog može zabraniti nešto što je po sebi dobro? Eva počinje u sebi sumnjati u Božje zapovijedi, Božje naredbe i Božje riječi i polako ih omalovažavati i prezirati i podcjenjivati ih. I treća zabluda jest pomisao da ovaj svoj život, ovo svoje planiranje i probijanje kroz život, to jest konačnu sreću čovjek može postići bez Boga: Ja se mogu ostvariti bez svoga Boga. Teška zabluda. Nadbiskup u ovom podugačkom tekstu to naširoko tumači. On hoće, da se jasno i glasno kaže da je to bio zaista težak grijeh, vrlo težak, mnogo teži nego što mislimo i da kritičari nemaju pravo. Pri tome se oslanja prije svega na Augustina, a također i druge oce i kaže, da je Adam, sa svojim potomstvom, zaslužio tu kaznu, jer zaista odgovara težini njegova grijeha. A u čemu je konačno taj grijeh? U velikoj oholosti, u velikoj neposlušnosti, nepokornosti Bogu: "Mogu bez Boga!". Živimo u današnjem svijetu gdje takav životni stav, takav pogled na život svakidašnja je stvarnost. Naša braća, naši suvremenici, ljudi oko nas na svim kontinentima svijeta tako žive, tako se ponašaju, kao da Boga nema. Znanost i tehnika postali su neke vrste bog. Znanje je dobro, znanje je korisno, treba studirati, ali bez Boga, čemu vrijedi? Isus je govorio: "Bez mene ne možete ništa učiniti!" Evo, u tom ozračju je napisana ova poslanica i u tom ozračju Nadbiskup traži i uviđa volju Božju kao naše najviše dobro. Grijeh je kazati Bogu ne trebam te. Svaki grijeh je prekid s Bogom. Da li potpuno i definitivno, to samo Bog znade.

I na kraju ove poslanice, sluga Božji, Josip Stadler, kao praktičan pastoralac, oslanjajući se na ono: „Ako budete jeli s tog stabla“ – naglasak je na ovome 'jesti' – tog trenutka ćete zaista morati umrijeti"- koristi trenutak da ukaže na praksu i pravi duh kršćanskoga posta. U kršćanskom postu ovo „jesti i piti“ ima jako egzistencijalno i duhovno značenje. Hrana je bitna za naš život. Kad postimo od hrane, to je kao da dajemo svoj život za slavu Božju i za dobro bližnjega. Post je očitovanje naše potpune ovisnosti o Bogu, naše ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Nadbiskup savjetuje prije svega onaj post, koji Crkva propisuje i naređuje. Jer po Crkvi nam Bog očituje svoju volju, koju svim srcem trebamo vršiti. Tako stječemo neusporedivo veće zasluge, nego kad sami sebi nalažemo određene vrste posta. Jer poslušnost Bogu (i Crkvi!) vrjednija je od svega.

Završit ćemo s opaskom glede prakse nemrsa petkom. U svezi s tim propisom Crkva i danas kaže: Nemrs svakoga petka ostaje. Razlog smo razumjeli: po postu kršćanin sudjeluje u otkupiteljskoj muci Kristovoj (petkom je Isus za nas umro na križu!). Nemrs petkom ostaje, ali se može, kad postoje ozbiljni razlozi, zamijeniti nekim drugim dobrim pokorničkim djelom – ne ništa učiniti! – u petke izvan korizme i drugih jakih liturgijskih dana. Post je za slugu Božjega, Josipa Stadlera, izraz poslušnosti Bogu i Crkvi. Postom se jačao u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, po postu je rasla njegova vjera, nada i ljubav i njegovo veliko pouzdanje u Boga. U njemu imamo velik primjer pouzdanja u Boga. Raditi, graditi, sijati, saditi, moliti, ali uvijek s pouzdanjem u Boga, koji nas ljubi i sve usmjerava prema našem vječnom cilju spasenja. Amen.

PRVI KORIZMENI PETAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI KORIZMA 2018.

Na prvi korizmeni petak, 16. veljače 2018. u katedrali Srca Isusova okupili su se vjernici na pobožnost Križnoga puta i na Euharistijsko slavlje s prigodnom propovijedi. Križni put predvodio je duhovnik u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu vlč. Jakov Kajinić uz asistenciju bogoslova.

Nakon Križnog puta Euharistijsko slavlje predvodio je dr. sc. vlč. Mirko Šimić, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sarajevo i ravnatelj Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije.

 

Pozdrav svim okupljenim uputio je prepošt Kaptola vrhbosanskog i rektor katedrale mons. Ante Meštrović koji je kazao da će, u skladu s višegodišnjom tradicijom, profesori Vrhbosanske i Franjevačke teologije u Sarajevu predvoditi Misna slavlja u sarajevskoj katedrali i uputiti prigodne propovijedi svakog petka u korizmi u 18 sati. Podsjetivši da je na svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, suzaštitnice Vrhbosanske nadbiskupije, 8. prosinca 2017. svečanim Euharistijskim slavljem u sarajevskoj katedrali otvorena jubilarna godina nadbiskupa Josipa Stadlera o 100. obljetnici njegove smrti, istaknuo je da će korizmene propovijedi biti upravo u tom duhu.

 

Propovijed profesora Šimića pod naslovom:  „Sluga Božji Josip Stadler, čovjek vjere i ustrajne pobožnosti prenosimo u cijelosti:

 

Govoriti, a pogotovo propovijedati o prvom vrhbosanskom nadbiskupu dr. Josipu Stadleru, o kojemu toliko toga znamo, a opet u potpunosti ne možemo sve obuhvatiti ili shvatiti iz današnje životne perspektive, iziskuje istančan pristup njegovu liku i djelu koji mora polaziti od temeljne pretpostavke, a to je da se prije svega radi o čovjeku istinske vjere. Ovo je godina u kojoj se navršava stota obljetnica njegove smrti što upućuje na to da ćemo na poseban način biti u znaku te obljetnice i da ćemo svoje misli još revnije usmjeravati prema osobi koja nam u naslijeđe ostavi silna duhovna i materijalna dobra. Spasonosno je bilo, istaknut će to dobri poznavatelji Stadlerovi, za kršćansku obnovu za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini uspostava Vrhbosanske nadbiskupije 1881. kao i imenovanje dr. Josipa Stadlera za prvog vrhbosanskog nadbiskupa, preporoditelja Bosne i Hercegovine, koji postaje simbol jedinstva hrvatskog naroda na brojnim područjima kršćanskog služenja. Odmah se i nameće pitanje: otkuda J. Stadleru tako snažna vjera da bi se uopće upustio u ondašnje izazove, duhovne i društvene, u ovoj zemlji u kojoj mi danas živimo, on nekoć, a vidimo da tih izazova niti danas nimalo ne manjka, štoviše imamo dojam, jer smo suvremenici događaja, da nimalo ne posustajemo za ondašnjim poteškoćama i nevoljama iako ih ni na koji način ne možemo i ne smijemo stavljati u današnje okvire.

Već je za svoju mladomisničku uspomenu Stadler odabrao Žalosnu Majku Božju kojoj anđeo pred oči stavlja trnovu krunu. Razlog tomu svakako treba tražiti u tomu što je posebnu pobožnost gajio prema Žalosnoj Majci Božjoj koja je najviše voljela razmatrati muku svoga Sina. Svakog dana je do svoje smrti njoj na čast molio molitvu. Od svih pobožnosti najdraža mu je bila pobožnost prema Majci Božjoj Žalosnoj čemu donekle razlog možemo tražiti i u tadašnjoj liberalnoj vladi u Bosni, ali i žestokim udarcima duhovnih pastira usmjerenih protiv njegove osobe.

Kada se naš prvi nadbiskup trebao uputiti ovamo prema Sarajevu, na novo polje rada, njegova pomajka ga je ohrabrila riječima: „Idi u Bosnu, sine moj; tamo ljudi imaju puno čvršću vjeru nego mi“. Kako ovo dobro zvuči dragi vjernici. Bez imalo laskanja, umatanja, okolišanja, patetike. Imaše naši preci jaku vjeru. Hvala im na tomu! Kakva li je naša danas, ne možeš se ne upitati!?

Vratimo se kratko Stadlerovoj vjeri odnosno traženju njezinih početaka već u obitelji Oršić koja mu je bila druga obitelj nakon smrti roditelja. Jedan je detalj posebno znakovit, a pronalazimo ga u Stadlerovu životopisu. Kada je neki pekar navratio kako bi uzeo Josipa za izučavanje zanata, nije ga pronašao u kući jer je ovaj bio u crkvi gdje je bilo izloženo Presveto i gdje je trajala 40-satna molitva u pokladnim danima. Stadlerove herojske kreposti su se na poseban način iskristalizirale već u kolegiju u Germanicumu kada ga je njegov rektor okarakterizirao kao osobu „djetinjeg i poniznog srca, rijetke topline duše, iskrenog i vrućeg oduševljenja za sveto zvanje, te ustrajne težnje za savršenošću“.

Ciceron će istaknuti da „pravo prijateljstvo može postojati samo među krjeposnim dušama.“ Stadler je tako na rimskom sveučilištu Germanicumu  sa svojim prijateljem Müllerom običavao izmoliti cijelu krunicu i to svakoga dana. Müller će upravo reći da je Stadler „bio uzor svima u vladanju, osobito u pobožnosti, pa je najsavršenije obavljao i obdržavao kućna pravila i zavodsku disciplinu. Što se tiče narodnosti bio je vatreni hrvatski domoljub, bio je Hrvat dušom i tijelom.“ Ono što saznajemo o njemu je sljedeće: Stadler je još kao dijete, nakon gubitka svojih roditelja, izabrao Boga kao jedini dio svoje baštine. Od onog pokladnog dana, kad je skriven od ljudi, proveo cijeli dan pred euharistijskim Bogom, posvetio mu je tom zgodom zauvijek svoje srce i ostao mu vjeran do smrti. Još na studiju svladavao je svoju silovitu ljudsku narav i častohleplje te ih je krotio i usavršavao se kako bi postao čovjek po Srcu Božjemu, čovjek poniznosti, blagosti i ovisnosti o Božjoj volji. Ljubav prema Božanskom srcu je toliko raspalila Stadlerovo srce da je postao najvatreniji i najgorljiviji apostol te uzvišene pobožnosti. Stadlerova žarka pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu praćena je nesebičnom ljubavlju prema bijednima i siromašnima što mu je i dalo snagu hrabro ustvrditi „da dolazi vršti Božju volju“ u svome životu. Vjernike je poticao na ljubav i pobožnost prema Srcu Isusovu, a ta pobožnost se obavljala po svim župama, osobito prvog petka u mjesecu i na glavnu svetkovinu Presv. Srca Isusova. Za njega je pobožnost Srcu Isusovu značila i apostolat i pobožnost Euharistiji, za njega je to jednostavno nerazdvojivo. Svećenike je poticao na apostolsku revnost i na savjesno izvršavanje svećeničkih dužnosti. Isticao je da smo „mi glasnici Božji i njegovi poslanici na zemlji, od Boga zato odabrani, da širimo njegovo kraljevstvo.“ Pitao bi se „možemo li mirnim srcem gledati, kako pred nama puno katolika vrijeđa našega Gospodina, iznova na križ razapinje, a da nam srce od ljubavi k njima ne usplamti, da ih podučimo i od zla odvratimo?“ On svećenike poziva i da se ugledaju u sv. Pavla koji je od velike dužnosti koju mu Bog povjerava sav protrnuo kad je zavapio: „Jao meni, ako ne budem propovijedao“.

Nadbiskup Stadler svoju nadbiskupiju Vrhbosansku stavlja pod zastavu Srca Isusova. U onoj prvoj okružnici koju je uputio svećenicima među ostalim istače: „…Evo srce Isusovo. Ono je štit koji će suzbiti svako koplje… Ono sve umiljato poziva: Dođite svi vi k meni, koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti… Gle, Gospodine, mi svi u Nadbiskupiji Vrhbosanskoj opterećeni smo, umorni smo svi! De, pogledaj milostivo na nas! Ah, Gospodine, hoće li nevolje naše prevladati milosrđe Tvoje, ili će milosrđe Tvoje nadjačati nevolje naše? Neka, Gospodine, milosrđe Tvoje prevlada, neka Tvoja mudrost prevlada našu zloću“! Kako dobro zvuče ove riječi danas i koje nadahnuće za nas!

U istoj okružnici nadbiskup naglašava i moć BDM i njezin zagovor kod Presvetog Srca Isusova te ističe da „ništa nema što ne bi Marija mogla od svoga Sina isprositi“.  Upravo će o 50-toj obljetnici proglašenja dogme o Bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije jako lijepo napisati: „Čovjek je stvoren dobar i sretan, ali nevolje i teške sudbine snalaze ga zbog grijeha, istočnoga i osobnoga. Zato se sva zla i nevolje ovoga života ne mogu pripisati samo lošim zakonima, vladajućim sustavima i nepravednim vanjskim odnosima u svijetu. Pa i sama BDM, koja je sačuvana od svakoga, pa i istočnoga grijeha, jer je imala biti majka Spasiteljeva, itekako je trpjela i podnosila boli i nepravde u ovome životu. Zato  nam je ona model – ili trajni uzor“.  Stadler vjernicima preporučuje i štovanje sv. Josipa, poočima Isusova, hranitelja i branitelja Sv. Obitelji, a danas i cijele Crkve i nadbiskupije Vrhbosanske. Pokrenuo je i glasnik sv. Josipa u kojemu je tumačio značenje vjere i potrebu kršćanskog morala. Jednom zgodom će ustvrditi da „ako hoćete braćo, kako treba promatrati sve što je god istinito i što god je pravedno… onda idite k Josipu.“

Nadbiskup Stadler je ipak dan i noć radio na materijalnoj i duhovnoj izgradnji svoje nadbiskupije i unatoč tomu nikada s uma nije smetnuo onu iz Psalma 126: „Ako Gospod ne izgradi kuće, uzalud se muče koji je grade“. U svom radu nadbiskup je podizao oči i srce k Nebu otkuda je prizivao Božju pomoć za svoj rad. Radio je i Bogu se svome molio. Bio je čovjek neprekidne molitve. Bio je svjestan da bez komunikacije s Bogom nije moguće ustrajati u savjesnome vršenju svoje službe, zato je neprestano molio. Za njega je sjedinjenje s Kristom uvjet i vrelo svakom uspješnom djelovanju. Za njega je zemlja bez vode i drvo bez soka što ga je Gospodin prokleo, svećenik bez molitve. Znao je itekako prekoriti svećenike koji bi se ogriješili o disciplinu, ali bi ih očinski prihvatio kada bi uvidio da su priznali svoj nedostojni čin, pokajali se i pokazali spremnost za promjenu života. I to je bilo na tragu njegove misli:

Tko se nada milosrđu, neka sam bude milosrdan, tko milosrđe ište, neka je sam milosrdan.

Mučile su ipak nadbiskupa, čovjeka vjere i ustrajne pobožnosti, kojekakve životne nevolje koje su ga noćima ostavljale budnim, kažu često i plačnim, ali je unatoč svemu ustrajno svladavao poteškoće uzdajući se upravo u Božju providnost, u zagovor Blažene Djevice Marije i svetoga Josipa. Uzdanje je to koje je bilo opravdano i od Boga nagrađivano jer se nije borio za svoj ljudski prestiž, nego za Kraljevstvo Božje. A Bog u svojoj svemoći ne može ne nagraditi onoga koji njemu sve posvećuje i sve predaje, svoju nadbiskupiju, svoju Crkvu. Uz to što je bio čovjek molitve, istinske vjere, bio je i čovjek koji se bavio običnim ljudskim problemima kao što je socijalna nejednakost gdje je naglašavao da se taj problem ipak ne može riješiti bez vjere i zdravog morala, a pogotovo ne bez pravednosti i ljubavi, tih značajki koje su po njemu temelj svakog rješenja. Međutim svjestan je da „na pravednost danas utječu kraljevi, parlamenti i sabori, industrijalci i poslodavci, posjednici i vlasnici velikih kompleksa zemljišta, najmanje radnici.“ I ovo kao da je danas sročeno! Upitat će se stoga mogu li red uvesti oni koji se ne obaziru na etički moment i zdravi moral, kojega nema bez Boga i vjere u Boga.

„Šuti, moli, ljubi i trpi“ riječi su sluge Božjega Stadlera koje su i oblikovale njegov život i svakodnevicu. Njegovo uporište bio je Božji stijeg koji ima najljepše i najsjajnije boje koje ne blijede, ne propadaju, ne nestaju. Ogrnimo se i mi tim stijegom nadbiskupovim i potražimo istinsku sigurnost u Božanskom srcu Isusovu, Blaženoj Djevici Mariji i sv. Josipu.

STEPINČEVO U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

U katedrali Srca Isusova u Sarajevu, 10. veljače obilježen je spomendan

bl. Alojzija Stepinca, mučenika i zagrebačkog nadbiskupa. Misno slavlje u 18 sati u koncelebraciji mons. Ante Meštrovića, prepošta Kaptola i rektora katedrale, preč. Mladena Kalfića, kancelara, preč. Marka Mikića vicerektora Vrhbosanske bogoslovije i mr. sc. vel. Maria Ćosića, ravnatelja KŠC „Sv. Josip U Sarajevu“, predvodio je mons. dr. Pero Sudar, pomoćni vrhbosanski biskup i promicatelj Katoličkog školstva u BiH.

U propovijedi biskup Sudar je istaknuo Stepinčevo prihvaćanje križa, hrabro svjedočenje vjere pred bezbožničkim vlastima te zauzimajući se za ljude u opasnosti po njihov život tako pokazao ljubav prema hrvatskom narodu.

DAN POSVEĆENOG ŽIVOTA U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

Na blagdan Svijećnice – Prikazanja Gospodinova u hramu, 2. veljače 2018. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu svečanim Misnim slavljem proslavljen je Dan posvećenog života na razini Vrhbosanske nadbiskupije.

Svečanu Euharistiju predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s apostolskim nuncijem u BiH mons. Luigijem Pezzutom i pomoćnim biskupom vrhbosanskim mons. Perom Sudarom te uz 22 dijecezanska i redovnička svećenika među kojima je bio i provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić. Sudjelovale su brojne časne sestre različitih družbi, te bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa, Franjevačke teologije i Nadbiskupijskog misijskog međunarodnog sjemeništa „Redemptoris Mater“. Liturgijsko pjevanje animirao je franjevački bogoslovski zbor „Fra Nenad Dujić“  pod ravnanjem fra Emanuela Josića.

Na početku Svete mise kardinal Puljić blagoslovio je svijeće. Uslijedila je svečana procesija s upaljenim svijećama oko katedrale, a potom misno slavlje. (Foto kta)

EKUMENSKI KONCERT KRŠĆANA GRADA SARAJEVA

U katedrali Srca Isusova u okviru Molitvene osmine za jedinstvo kršćana u večernjim satima 20. siječnja 2018. održan je Ekumenski koncert kršćana grada Sarajeva.

Na koncertu su nastupili: Srpsko pjevačko društvo „Sloga,  zajednički sastav Kršćanske baptističke crkve Evanđeoske crkve Koševsko Brdo te sastav Evanđeoske crkve Dolac-Malta u Sarajevu kao i Katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“. Na koncertu je, između ostalih bio nazočan apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini mons. Luigi Pezzuto, brojni svećenici, redovnice, bogoslovi i drugi vjernici.

Pozdrav i riječi dobrodošlice svima okupljenima uputio je dopredsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. dr. Tomo Vukšić koji je podsjetio da se već dulji niz godina organizira ovaj koncert koji je pjevana molitva za jedinstvo svih Kristovih vjernika. Poimence je biskup Vukšić pozdravio sve zborove koji će nastupiti na koncertu posebno čestitajući pjevačkom društvu „Sloga“ 130. godišnjicu postojanja, koju ove godine proslavljaju. Na kraju je zahvalio za dolazak nunciju Pezzutu i svima prisutnima.

Nakon koncerta svi sudionici nastavili su ugodno druženje u prostorijama Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa. (Foto I. Matijević)

1 4 5 6 7 8 15