MISA BDIJENJA U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

Svečanu Misu bdijenja u uskrsnoj noći, s 20. na 21. travnja 2019. u sarajevskoj katedrali Srca Isusova slavio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s apostolskim nuncijem u Bosni i Hercegovini nadbiskupom Luigijem Pezzutom i uz koncelebraciju sedmorice svećenika među kojima je bio prepošt Kaptola vrhbosanskog mons. Ante Meštrović, rektor katedrale i katedralni župnik i sarajevski dekan preč. Mato Majić. Sudjelovale su redovnice, bogoslovi i vjernička zajednica.

Na Misi bdijenja nazočan je bio i mitropolit dabrobosanski gospodin Hrizostom koji je u katedralu došao sa svojom pratnjom.

Nakon propovijedi, kardinal Puljić blagoslovio je krsni studenac te blagoslovljenom vodom poškropio sve nazočne. Uslijedila je sveopća molitva i euharistijska služba.

Ceremonijama je ravnao mons. mr. Tomo Knežević, a liturgijsko pjevanje animirao je Bogoslovski zbor Stjepan Hadrović pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.

Nakon Svete mise katedralni župnik vlč. Mato Majić blagoslovio je jela koja su vjernici donijeli kako se to običava na Uskrs.

USKRSNO SLAVLJE U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

Svečano Euharistijsko slavlje na svetkovinu Uskrsnuća Gospodnjega – Uskrsa, 21. travnja 2019. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s apostolskim nuncijem nadbiskupom Luigijem Pezzutom i uz koncelebraciju dvanaest svećenika među kojima je bio prepošt Kaptola vrhbosanskoga mons. Ante Meštrović te sarajevski dekan preč. Mato Majić i đakon Štefan. Među brojnim vjernicima bile su i redovnice raznih družbi i bogoslovi.

U znak kajanja za grijehe i blagoslova, kardinal Puljić je na početku Misnog slavlja poškropio cijelu vjerničku zajednicu vodom koja je blagoslovljena na Misi bdijenja u svetoj uskrsnoj noći.

Nakon svečano otpjevane Slave te molitve i misnih čitanja, kardinal Puljić uputio je prigodnu propovijed te protumačio evanđeoski misni odlomak koji izvješćuje o ženama koje su prve pošle na Isusov grob. „Iako je vladao strah, ljubav je bila jača“, kazao je kardinal Puljić te dodao da je kamen s Isusova groba bio odvaljen, a grob prazan. Kazao je da su potrčali javiti apostolima, a ponajprije prvaku apostolskom Petru nakon čega Petar i Ivan trče na grob. Rekao je i da su apostoli, koji su bili s Isusom tri godine, vrlo stresno doživjeli njegovu smrt i da se u njih, nakon događanja Velikog petka, uvukao strah. Pojasnio je da apostol Ivan, nakon što je prvi stigao na grob, pustio Petra da prvi uđe te da je, kad je vidio, povjerovao. Istaknuo je potrebu da vjernik upozna Isusa Krista po naviještenoj Božjoj riječi.

Tijekom Mise liturgijsko pjevanje animirao je Katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.

Nakon Svete mise kardinal Puljić upriličio je prigodno primanje u prostorijama Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog.

Foto: Zvonko Aždajić

VELIKI PETAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

U katedrali Srca Isusova u Sarajevu, u večernjim satima 19. travnja 2019. na Veliki petak Muke Gospodnje, kada kršćani obilježavaju Kristov dan smrti na križu, nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić predvodio je liturgijske obrede uz sudjelovanje vojnog biskupa u BiH mons. Tome Vukšića, pomoćnog biskupa vrhbosanskog mons. Pere Sudara, brojnih svećenika, redovnica, bogoslova i vjernika. Veliki petak, uključujući i Veliku subotu do sumraka kada počinje sveta noć Vazmenog ili Uskrsnog bdijenja, jedini je dan u godini kada Crkva nigdje ne slavi Svetu misu nego tijekom ova dva dana „ostaje uz grob Gospodnji razmatrajući njegovu muku i smrt i uzdržava se od misne žrtve“.

Na početku obreda kardinal Puljić, obučen u misnicu crvene boje koja označava mučeništvo, molio je ležeći na podu pred ogoljenim oltarom na kojem nije bilo ni križa ni oltarnika i pokraj kojega se nalazio križ prekriven ljubičastom tkaninom. Potom je izmolio molitvu Gospodinu da se „spomene vazmenog otajstva, što ga je Krist, Sin tvoj započeo, koji je za nas prolio krv“ i da vazda štiti i posvećuje svoj narod.

Nakon prigodnih čitanja o Sluzi patniku iz Izaijine knjige i odlomka iz poslanice Hebrejima u Kristu velikom svećeniku koji je „supatnik u našim slabostima“ i koji je u muci „naviknuo slušati“, uslijedila je pjevana „Muka Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu“. Riječi evanđeliste Ivana pobožno je pjevao vicerektor Nadbiskupijskoga misijskoga međunarodnog sjemeništa Redemptoris Mater u Sarajevu vlč. Jošt Mezeg, Slovenac, a Isusove riječi kardinal Puljić. Liturgijsko pjevanje i ostale uloge u Muci pjevali su članovi Bogoslovskog zbora Stjepan Hadrović pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića. Svi okupljeni razmišljali su o posljednjima trenucima Isusova zemaljskog života.

Nakon homilije uslijedila je pjevana drevna sveopća molitva vjernika tijekom koje je vjernička zajednica molila za: Svetu Crkvu, za papu Franju, za mjesnog biskupa Vinka, sve redove vjernika, za katekumene, za jedinstvo kršćana, za Židove, za one koji ne vjeruju u Krista, za one koji ne vjeruju u Boga, za upravitelje država, za ljude u potrebi…

Potom je kardinal iz tri puta razotkrio križ svaki put pokazujući vjernicima raspetog Krista i pjevajući: „Evo drvo križa na kom je visio Spas svijeta!”. Puk je odgovarao pozivom: „Dođite, poklonimo se” nakon čega bi kleknuli i molili u tišini. Uslijedilo je klanjanje i ljubljenje križa uz pjevanje poznate liturgijske popijevke: „Puče moj, što učinih tebi ili u čemu, ožalostih tebe?“. Nakon molitve „Oče naš“ i pričesti hostijama koje su posvećene na Veliki četvrtak, obredi su završeni molitvom u tišini kod Isusova groba.

Nakon Obreda vjernici su ostali moliti kod Isusova groba, a molitva će se nastaviti i na Veliku subotu sve do Mise bdijenja. (kta)

VELIKI ČETVRTAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

U večernjim satima na Veliki četvrtak, 18. travnja 2019. nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić predvodio je Misu Večere Gospodnje u zajedništvu s apostolskim nuncijem u Bosni i Hercegovini mons. Luigijem Pezzutom, vojnim biskupom u BiH mons. Tomom Vukšićem i pomoćnim biskupom vrhbosanskim mons. Perom Sudarom. Koncelebriralo je 17 svećenika među kojima i generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Luka Tunjić. Na Misnom slavlju sudjelovale su brojne redovnice među kojima i tri provincijalne glavarice te bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa i Nadbiskupijskog misijskog međunarodnog sjemeništa Redemptoris Mater.

Uvodeći u Misu Večere Gospodnje kardinal Puljić podsjetio je da ovim Misnim slavlje na osobit način obnavljaju najveća otajstva ustanove svete Euharistije, svećeničkog reda i Gospodnje zapovijedi o bratskoj ljubavi. Potaknuo je na molitvu za sve svećenike da što vjernije vrše svoje poslanje slavljenja Euharistije i propovijedanja riječi Božje.

Propovijedao je Nuncij Pezzuto na talijanskom jeziku uz prevođenje biskupa Vukšića. Nuncij Pezzuto podsjetio je da je Veliki četvrtak „početak Uskrsnog trodnevlja koje započinje slavljenjem Spomena Euharistije, odnosno Večere Gospodnje, i razvija se preko događaja Isusove muke i smrti, te dostiže svoj vrhunac, svoje puno zrenje, u Njegovom uskrsnuću”. Kazao je da je „kroz Sveto Vazmeno trodnevlje provlači se zlatna nit koja na neodvojiv način ujedinjuje križ i slavu. Sve je to vidljivo u osobi Isusa Uskrsloga, koji u sebi nosi i pokazuje učenicima znakove križa na svojom proslavljenom tijelu…”.

Poslije homilije uslijedio je obred pranju nogu po uzoru na Isusa Krista koji je oprao noge svojim učenicima. Pošto je skinuo misnicu, kardinal Puljić oprao je noge dvanaestorici predstavnika sarajevskih župa. Pristupio je svakom od njih te polijevao noge i brisao ih ručnikom uz pomoć đakona Šetafana dok je Katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“ zajedno s vjernim pukom pjevao liturgijsku popijevku: „Gdje je ljubav, prijateljstvo, ondje je i Bog“.

Poslije popričesne molitve, kardinal Puljić, nuncij Pezzuto i đakon Šetafan u pratnji biskupa i svećenika u svečanoj procesiji kroz katedralu prenijeli su Svetotajstvo u pokrajnju lađu te se zadržali u molitvi i klanjanju pred Presvetim. Nakon završenih obreda, mnogi su se zadržali u katedrali u molitvi klečeći molili pred Presvetim. Ogoljen je oltar, a klanjanje i molitva nastavljaju se u bočnoj lađi pred Presvetim u tišini tijekom Velikog petka i Velike subote. (fotografije i skraćen tekst kta)

MISA POSVETE ULJA U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

Misa posvete ulja, pod kojom su svećenici obnovili svećenička obećanja, slavljena je na Veliku srijedu, 17. ožujka 2019. u sarajevskoj katedrali Srca Isusova. Umjesto na Veliki četvrtak, ova Misa slavi se u Vrhbosanskoj nadbiskupiji redovito na Veliku srijedu kako bi svećenici iz cijele nadbiskupije mogli sudjelovati u što većem broju.

Euharistijsko slavlje predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić koji je na početku poseban pozdrav uputio apostolskom nunciju u BiH mons. Luigiju Pezzutu, zatim generalnom vikaru mons. Luki Tunjiću, članovima Stolnog kaptola vrhbosanskog koji obnašaju i službu arhiđakona, te dvanaestorici okupljenih dekana kao i sve okupljene misnike, dijecezanske i redovničke, bilo da obnašaju službu župnika ili župnih vikara u nekom od 13 dekanata Vrhbosanske nadbiskupije ili djeluju u nekoj od crkvenih institucija. Pozdravio je i djelatnike Ministarstva obrane i Oružanih snaga BiH te Vojnog ordinarijata na čelu s generalnim vikarom mons. Željkom Čuturićem. „Ovo zajedništvo izraz je naše eklezijalnosti. Prevažno je da svjedočimo svoju crkvenost kroz pripadnost mjesnoj Crkvi“, kazao je kardinal Puljić pohvalivši sve svećenike koji su došli na ovo Misno slavlje.

Nakon homilije je uslijedio obred obnove svećeničkih obećanja tijekom kojeg je svaki od svećenika obnovio obećanja koja je dao na dan svog ređenja.

Za vrijeme Svete mise kardinal Puljić je blagoslovio i sveta ulja koja se koriste kod podjele pojedinih sakramenata, a koja će svećenici ponijeli u svoje župne zajednice. Kardinal Puljić pojasnio je da su blagoslovljena ulja dar vjernika iz Istre, a svake godine prikupi ih jedna osoba te pošalje u Sarajevo. Kardinal Puljić potaknuo je svećenike da u svoju molitvu uključe sve darovatelje. Također je pozvao misnike da preuzeto sveto ulje s poštovanjem čuvaju i poslužuju prigodom dijeljenja sakramenata.

Podsjetivši da se toga dana ujedno slavi i Dan Djela svetog Petra apostola u BiH, kardinal Puljić pozvao je misnike da svojim prilozima pomognu formaciju budućih svećenika u misijskim zemljama.

Tijekom Mise pjevao je Bogoslovski zbor „Stjepan Hadrović“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.

Nakon Misnog slavlja svećenici su se okupili na zajedničkom susretu i objedu u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu. (fotografije i skraćeni tekst iz kta)

CVJETNICA U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

Nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, na Cvjetnica – Nedjelju muke Gospodinove i Svjetski dan mladih, 14. travnja 2019. predvodio je svečano koncelebrirano Euharistijsko slavlje u katedrali Srca Isusova u Sarajevu.

Budući da se na Cvjetnicu Crkva spominje ulaska Krista Gospodina u Jeruzalem da dovrši svoje vazmeno otajstvo, svi sudionici Misnog slavlja uzimali su na ulazu u katedralu maslinove grančice koje su dar župe Trebinjsko-mrkanske biskupije Aladinići i župe Mostarsko-duvanjske biskupije Studenci. Vjernici su imali prigodu dati i svoj prilog za misije. Kardinal Puljić, obučen u svečani plašt crvene boje, blagoslovio je maslinove grančice u rukama okupljenih vjernika te palmine grančice koje su nosili svećenici i đakoni podsjećajući da, kako kaže zborna molitva, „svečanim ophodom i klicanjem prate danas Krista Kralja“ te s čitavom Crkvom započinju slavlje vazmenog otajstva. Pošto je đakon Štefan navijestio odlomak iz Evanđelja po Luki o Kristovu svečanom ulasku u Jeruzalem, uslijedila je svečana procesija oko katedrale Srca Isusova uz pjevanje prigodnih liturgijskih popijevki i nošenje maslinovih i palminih grančica.

Tekst Muke Gospodina našega Isusa Krista po Luki otpjevao je vicerektor Nadbiskupijskoga misijskoga međunarodnog sjemeništa Redemptoris Mater u Sarajevu vlč. Jošt Mezeg, a Isusove riječi pjevao je kardinal Puljić. Liturgijsko pjevanje animirao je Katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića. Veliki broj okupljenih vjernika, među kojima redovnice raznih družbi i bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa te sjemeništa Redemptoris Mater, pozorno su pratili dirljivi Lukin izvještaj o Isusovoj muci.

U prigodnoj homiliji kardinal Puljić izrazio je uvjerenje da su svi tijekom slušanja Muke slijedili Isusa Krista na križnom putu i u trenucima njegove smrti. Oslanjajući se na misni evanđeoski odlomak, u kojem se opisuje kako Isus šalje dvojicu svojih učenika u jedno selo gdje će pronaći „privezano magare koje još nitko nije zajahao“ te kako je Isus na tom magaretu svečano ušao u Jeruzalem, kardinal Puljić prisjetio se čestitke jednog svog kolege svećenika koji mu je u prosincu 1990. godine čestitao imenovanje za vrhbosanskog nadbiskupa duhovitim riječima: „Gospodin te treba! Odveži magare i nosi Isusa kroz cijelu Bosnu i Hercegovinu“. Napominjući da mu je to bilo simpatično, kardinal Puljić je kazao da, nakon toliko godina obnašanja biskupske službe, pomalo ispituje savjest, je li bio „vrijedno magare koje je nosilo Isusa kroz ovu zemlju riječju, sakramentima i svjedočenjem“. Potaknuo je okupljene da, u „ovim turbulentnim vremenima u kojima su mnogi ljudi u opasnosti pasti u depresiju zbog brojnih kriza“, budu spremni staviti se u Isusovu službu i nositi ga drugima te omogućiti da na svečan način Krist dođe do čovjeka. Dodao je da je lijepo što danas nose i mašu palminim i maslinovim grančicama ističući da je još važnije imati i mahati srcem koje ljubi Boga i bližnjega. (Fotografije i tekstovi kta)

6. KORIZMENI PETAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

U večernjim satima u petak petog korizmenog tjedna, 12. travnja 2019. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu Euharistijsko slavlje predvodio je i prigodnu propovijed u duhu misija uputio Talijan preč. dr. Michele Capasso, rektor Nadbiskupijskog misijskog međunarodnog sjemeništa „Redemptoris Mater“ iz sarajevskog predgrađa Vogošća.

Prije Svete mise pobožnost Križnog puta predvodio je katedralni župnik preč. Mato Majić, a prigodna razmatranja čitale su sestre Služavke Malog Isusa Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije Sarajevske provincije koje su pročitale i misna čitanja te molitvu vjernika.

U uvodnoj riječi vrhbosanski kanonik mons. Ante Meštrović, prepošt Kaptola vrhbosanskog i rektor katedrale podsjetio je da je papa Benedikt XV. u svom apostolskom pismu Maximum Illud, od 30. studenog 1919. istaknuo trajnost Isusova naloga apostolima da idu po svem svijetu propovijedaju evanđelje svim narodima… kao i da je sveti papa Ivan Pavao II. u svom pismu Redemptoris Missio pozvao Crkvu da „obnovi svoju obvezu odgovornosti za misije, jer misije obnavljaju Crkvu, jačaju vjeru i kršćanski identitet, daju novi entuzijazam i nove poticaje. Vjera jača kad ju se daje, kada se prenosi drugima“ (br. 2). Napomenuo je da će u ovaj petak pred Cvjetnicu, u skladu s odredbom biskupa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, posebno moliti za žrtve nasilja i zlorabljenja te na kraju Mise izmoliti molitva u prigodi Dana molitve i pokore za žrtve nasilja i zlorabljenja. Zahvalio je svim koji su u korizmene petke dolazili u katedralu te na bilo koji način sudjelovali u pobožnostima i Misnim slavljima.

Rektor Capasso, koji tečno govori hrvatski jezik, propovijedao je na temu „Missio ad gentes – poticaj pape Ivana Pavla II. na evangelizaciju“

 

Propovijed dr. Capassa donosimo u cijelosti

 

  1. Michele Capasso, rektor NMM sjemeništa Redemptoris Mater, Sarajevo

 

Draga braćo i sestre,

 

u ovoj ću homiliji govoriti, ako mi Bog pomogne, o Missio ad Gentes i o svetom Ivanu Pavlu II. Radi se o vrlo aktualnoj temi jer su naši biskupi u BiH proglasili ovu godinu “Misijskom godinom” s ciljem da se u Crkvi razbudi svijest o misijama. Misijska godina će završiti u Listopadu 2019. godine, u mjesecu kojeg je papa Franjo proglasio Izvanrednim misijskim mjesecom.

 

  1. Enciklika “Redemptoris Missio”

Svi poznajemo svetog Ivana Pavla II. i zbog toga neću pričati o njegovom životu, već o njegovoj zauzetosti za misije i posebno o “Missio ad gentes”. Ivan Pavao II. nesumnjivo je bio papa nove evangelizacije uvodeći u misiju jednu novost koja pronalazi svoje korijene u Presvetom Trojstvu: kršćanska obitelj kao subjekt misije u Crkvi i u društvu.

Najupadljivija novost njegovog pontifikata su brojna putovanja (ostvario je 104 putovanja u 129 zemalja i brojna po Italiji i samom gradu Rimu). U šali je znao reći da mu nije dovoljno biti samo Petar, nego je htio biti i Pavao. Dana 7. prosinca 1990. Ivan Pavao II. je objavio jednu predivnu encikliku (koju vas pozivam da pročitate), Redemptoris Missio, s nakanom da potvrdi i produbi ono što je Drugi vatikanski Sabor rekao o  poslanju Crkve. U enciklici govori o “Missio ad gentes (=poslanje narodima)”, pozivajući Crkvu na obnovljeno misionarsko opredjeljenje. Papa je svjestan da “su unutrašnje i izvanjske poteškoće oslabile misionarski zanos Crkve prema nekršćanima, i to je činjenica koja mora brinuti sve Kristove vjernike. U povijesti Crkve misijski žar vazda bijaše znak životnosti, i obrnuto, njegovo opadanje znak krize vjere. To je vrlovažna točka: postoji duboka povezanost između vjere i misije

 

  1. Ali što je “Missio ad gentes – poslanje narodima”?

Enciklika navodi tri razine “Missio ad gentes”. Prva je ona klasična razina misije: nositi navještaj Evanđelja Kristova u misijske zemlje koje nikada nisu čule govoriti o Kristu. Druga razina se sastoji u snaženju vjere u zemljama u kojima je ona tek rođena. Zato što kad  vjera počne izgrađivati snažne korijene, ona utječe na kulturu ovih naroda mijenjajući njihov način življenja, mišljenja i međusobnih odnosa. Treća razina je poslanje u zemljama koje su upoznale Evanđelje prije mnogo vremena ali, zbog sekularizacije, vjera se gasi. To je i naš slučaj, ovdje u Bosni, isto kao i u Italiji, Francuskoj, itd. Ove zemlje možemo nazvati “misijskim zemljama”. Gasi se vjera, ne ide se više u crkvu, živi se religiozna praznina, život bez Isusa Krista, povratak praznovjerju. Već kardinal Ratzinger je 1958., napisao članak u kojemu je prorokovao da će doći do procesa pražnjenja crkava u čitavoj Europi. Dakle razumijete iz svega ovoga da je danas Missio ad gentes – evangelizacija – jedna tema koja nam je vrlo bliska.

Osim toga, potrebno je razjasniti drugi važan vid misije. Koji je sadržaj “missio ad gentes”, to jest što Crkva mora naviještati? Da bismo to razumjeli, pomažu nam papine riječi iz enciklike Redemptoris Missio. Kaže papa da postoji duboka povezanost između misije i vjere (ako postoji kriza misije to je znak krize vjere). Ali o kojoj vjeri govorimo? Crkva, po svojoj prirodi, ne može ne biti misionarska. Ona je od Krista primila zadatak prenijeti svakom čovjeku ono što je primila od Krista svog zaručnika, tj. život vječni: nuditi ljudima božanski život. Ovaj aspekt nam pokazuje da izvor misije nije u inicijativi čovjeka ili Crkve, nego samog Boga, nalazi se u Presvetom Trojstvu. Otac šalje Sina u svijet da bi prenio čovjeku svoju božansku narav koja je darivanje između tri osobe Trojstva.

Zašto Otac šalje Sina ljudima? Zbog toga što je čovjek iskusio ontološku tragediju, tj. grijeh: naš grijeh je to što smo ubili našu bît djece Božje. U poslanici Hebrejima čitamo da je Krist smrću obeskrijepio „onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji – od straha pred smrću – kroza sav život bijahu podložni ropstvu“ (Heb 2, 14-15). Trebamo se zapitati: vjerujemo li uistinu da su ljudi, zbog straha od smrti, tijekom čitavog života podložni đavlovu ropstvu? Vjerujemo li da su ljudi mrtvi unutra? Jer ako ne: zašto evangelizirati? Zašto smetati ljude? Vidimo danas tolike ljude koji žive u „paklu“: mnogi brakovi koji se rastavljaju, tolike žene bivaju ubijene, toliko usamljenih ljudi, tisuće samoubojstava, mnogi mladi prepušteni samima sebi u drogi. Odgovor Nebeskog Oca na trpljenje čovječanstva, osuđenog na pakao „ne-bitka“, je Isus Krist. Otac je poslao svoga Sina na zemlju kako bi po Njegovoj smrti i uskrsnuću bili oprošteni grijesi, da bi čovjek mogao biti oslobođen od ropstva đavlu i primiti božansku narav koja ga čini djetetom Božjim. To je središte „Missio ad gentes“. Od toga razumijemo da je poslanje Crkve, primljeno od Krista, univerzalno, za sve ljude: muslimane, budiste, ateiste,… za sve. Poslanje koje Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek, ostavlja Crkvi je prenijeti svakom čovjeku pobjedu nad smrću i grijehom, prenijeti mu božanski život. Sve to je duboko povezano s krštenjem. Crkva postoji zbog toga! Crkva ne prodaje neki proizvod, nego prenosi ljudima novi oblik života, božansku narav koja se očitovala svijetu u Kristovom potpunom darivanju na križu koje pobjeđuje svaki oblik smrti. Tko pobjedi smrt i grijeh, ima untar sebe drugačiji život – božanski. Božanski život je odnos koji postoji između Sina i Oca.

Ne znam jeste li slušali današnje evanđelje jer govori upravo o tome. U 38. retku Isus kaže: „Otac je u meni”. Isus objavljuje da je on Sin Božji i potvrđuje da je Sin Očevo boravište. Ali kaže također: „ja sam u Ocu”, što znači da je Otac Sinovljevo boravište. Kako je moguće da jedan boravi u drugome i obratno? Netko je kod kuće ondje gdje je sa srcem: stanuje ondje gdje voli i gdje je voljen. U tom smislu Isus nam govori da Otac i Sin ljube jedan drugoga; obojica dakle borave jedan u drugome. U tom smislu su Otac i Sin „jedno”, savršeno jedno. Ovo zajedništvo je ono što je Isus Krist došao prenijeti (komunicirati) čovjeku. To je i poslanje Crkve. Ako zaboravimo ovo, onda se poslanje Crkve reducira na socijalnu promociju. Srce misije je, naprotiv, navještaj Isusa Krista utjelovljenog, umrlog i uskrslog radi brisanja čovjekovog grijeha, dokračiti ljudsko trpljenje i prenijeti božanski život. To je vjera koju navješta Crkva.

 

3.Poticaj pape Ivana Pavla II. na evangelizaciju

Ako nam je jasno „definicija“ i “sadržaj” Missio ad gentes, onda razumijemo također i zašto je Ivan Pavao II. za vrijeme svog pontifikata imao tolika putovanja. Njegova putovanja su bila misionarska sa svrhom da “učvrsti braću svoju u vjeri” i da širi istinu o Bogu i čovjeku. Pratile su ga milijunske mase i na njegovom posljednjem putovanju u Nebo. Ljudi su ga rado slušali i aplaudirali mu i onda kada im je govorio neugodne stvari o drogi, eutanaziji i drugim etičkim pitanjima. Imali smo milost i njegovog pohoda Sarajevu od 12. do 13. travnja 1997., nakon što je odgođeno njegovo putovanje u BiH 1994. zbog sigurnosti.

Temelj njegova misionarskog zanosa počiva na sigurnosti da Krist prethodi misionare. Evangelizirati znači ponuditi Kristu vlastito tijelo da bi ga On učinio instrumentom spasenja za druge. Možemo biti sigurni da nas On neće nikada napustiti jer je rekao: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta”. Ivan Pavao II je uzviknuo u homiliji na početku svog pontifikata: “Ne bojte se! Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu! … Samo on ima riječi života, da, vječnoga života!” Isus Krist je jedini osloboditelj i spasitelj svih ljudi.

Ali tko su današnji misionari? Svećenici, časne sestre, svi mi, ali Ivan Pavao II. unosi jednu duboku novost: dodjeljuje kršćanskoj obitelji ulogu velike važnosti. Papa kaže da među brojnim putovima „obitelj je prvi i najvažniji put misije”…; „evangelizacija u budućnosti će ovisiti u velikoj mjeri o kućnoj crkvi”. Papa tvdi da „svaka obitelj donosi svjetlo i svaka obitelj je svjetlo … koje mora osvijetliti put Crkve i svijeta u budućnosti … U Crkvi i u društvu ovo je čas obitelji”. Po Ivanu Pavlu II. pastoral obitelji je temelj za novu evangelizaciju. U jednoj homiliji iz 1998., Ivan Pavao II. kaže: „Ti, o sveta Crkvo Božja, ti ne možeš vršiti svoje poslanje, ne možeš ispuniti svoje poslanje u svijetu, osim po obitelji”.

Ali gdje pronaći i kako odgojiti kršćanske obitelji raspoložene danas da izgube život radi Evanđelja?

Želim odgovoriti s riječima koje je Ivan Pavao II. 11. listopada 1985. uputio biskupima Europe: “Da bismo ostvarili djelotvorno djelo evangelizacije moramo se ponovno inspirirati na prvotnom apostolskom modelu. Taj model, temeljan i paradigmatski, promatramo u dvorani Posljednje večere: apostoli su okupljeni i s Marijom ustrajno očekuju da prime dar Duha. Samo s izlijevanjem Duha počinje djelo evangelizacije. Dar Duha je prvi pokretač, prvi izvor, prvi dah autentične evangelizacije. Potrebno je početi evangelizaciju zazivajući Duha i tražeći gdje Duh puše. Neki simptomi ovog daha Duha su zasigurno prisutni danas u Europi. Da bismo ih pronašli, podržali i razvili bit će potrebno ponekad napustiti zakržljale (atrofirane) sheme da bismo išli ondje gdje počinje život, gdje vidimo da se proizvode plodovi života “po Duhu” (usp. Rim 8). Ovi životni izvori, u skladu s osobinama prvotnog apostolskog modela, obično se nalaze ondje gdje su Krist i ljubav za Kristom združeni sa sviješću i crkvenim životom; ondje gdje je Crkva, kao Marija, štovana i prihvaćena kao Majka. Navještaj Krista odvojenog od Majke-Crkve, ili još gore njoj suprotstavljenog, ne bi mogao biti navještaj “Riječi postale tijelom”, rođene od Djevice Marije i trajno rađanog od Crkve u srcima vjernika.

Dakle sv. Ivan Pavao II. je pozivao, još 1985., biskupe da se vrate apostolskom modelu, da zazovu Duha Svetoga da bi mogli prepoznati gdje puše, ali i da napuste zakržljale (atrofirane) sheme i dopuste se voditi od Duha. Draga braćo i sestre, hrabro! Pozivam vas u ovom korizmenom vremenu milosti da tražimo dar Duha Svetoga da bismo vidjeli gdje On djeluje danas među nama, već među nama u Sarajevu: on je prvi dah autentične evangelizacije. Neka nam Duh udjeli dar odrasle i autentične vjere jer će vjera pobuditi i ljubav za misiju: ako kušamo, u vjeri, da nas je Krist ljubio i spasio, rodit će se u nama i revnost za misiju. Želim vam svetu i plodnu korizmu.

(fotografije i dio teksta kta)

PETI KORIZMENI PETAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

Misno slavlje predvodio je i propovijedao župnik u Novom Sarajevu vlč. Marinko Filipović

Na peti korizmeni petak u sarajevskoj katedrali, 5. travnja 2019. Misno slavlje predvodio je i propovijedao župnik u Novom Sarajevu vlč. Marinko Flipović. Njega i sve nazočne u katedrali pozdravio je prije početka Svete mise rektor katedrale i prepošt Kaptola vrhbosanskog mons. Ante Meštrović te podsjetio da su biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine na svom zasjedanju u srpnju 2018. godine Banjoj Luci odlučili pozvati sve vjernike, svećenike, redovnike i redovnice da se pridruže, posebice molitvom i dobrim djelima, nastojanjima Crkve – koja je po naravi misijska – da se misionarsko poslanje ojača u životu i pastoralu svih naših zajednica.

„Sukladno toj želji, korizmene propovijedi koje se tradicionalno organiziraju u sarajevskoj katedrali – ove su godine u duhu misija. Kaptol vrhbosanski koji organizira Misu i propovjednike i teme korizmenim petcima ciljano je pozvao svećenika pastoralca da obradi temu: Konkretno misijsko zalaganje u župnom pastoralu“, kazao je mons. Meštrović te napomenuo da je župnik Filipović zauzet radom za misije i organizacijom pomoći misionarima te da je ljubav prema misijama, između ostalog, pokazao i posjetom misionara fra Ivice Perića u Africi.

Križni put prije Mise predvodio je katedralni župnik preč. Mato Majić, a prigodne tekstove čitale su sestre Kćeri Božje ljubavi i sestre Milosrdnice sv. Vinka Paulskog koje su također sudjelovale u procesiji te čitale misna čitanja i molitvu vjernika.

 

Propovijed vlč. Filipovića:

Misao vodilja je redak iz Jakovljeve poslanice „Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi“ (2,17) i Isusove riječi „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25, 45). Progovorio je o osobnom iskustvu napominjući da svaki čovjek ima narav koju je Bog darovao kao i milosti koje je primio te životno opredjeljenje stečeno u vremenu sazrijevanja. Istaknuo je da je najvažnije kako Bog vidi čovjeka, a manje važno kako čovjek vidi sam sebe ili kako ga drugi vide. Potaknuo je da u činjenju dobra i pomaganju drugima slušaju poticaje Duha te čine konkretna djela ljubavi.

Svećenik Marinko iznio je i svoje iskustvo iz vremena obnašanja župničke službe u župi Kopanice pokraj Orašja u Bosanskoj Posavini kada se 2014. godine izlila rijeka Sava i potopila sve kuće. Spomenuo je da je voda na pojedinim mjestima bila duboka i do pet metara pa je uništila imovinu župljana. Dodao je da su pomogli brojni dobri ljudi u obnovi župe počevši od Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije i mnogih raznih vjera i nacija. Župnik Filipović, koji je cijelo vrijeme poplave ostao u župi nastanivši u potkrovlju, spomenuo je pojedine plemenite župljane koji su mu, nekoliko mjeseci nakon poplave došli i pitali ga kako mogu pomoći jednoj malobrojnoj prognaničkoj župi u njihovom dekanatu govoreći kako se malo tko sjeti tih ljudi kojima je sve bilo razoreno.

Župnik Filipović kazao je i da je u vrijeme župnikovanja u Kopanicama upoznao župljane o svojoj namjeri da posjeti misiju Kivumu u Runadi u Africi pa se cijela župna zajednica organizirala da preko njega pomogne spomenutoj misiji u kojoj je bosanski franjevac fra Vjeko Ćurić darovao svoj život za svoje „gare“, kako je od milja zvao svoje prijatelje tamne puti. „Odlučuju prikupljati svoje novčane priloge, počinju moliti krunicu, prikazivati za misije, pitati što još mogu konkretno učiniti za siromašne ljudi u Ruandi“, rekao je vlč. Filipović dodajući da su župljani organizirali i blagoslov automobila i drugih prijevoznih sredstava te sav prikupljeni novčani prilog darovali za misije. Istaknuo je da kod svećenika u takvom trenutku nestaju sve nedoumice i strahovi te na konkretan način osjeća teologiju kao i da se isplati podnijeti sve poteškoće iz ljubavi prema Bogu i čovjeku posebno onom u potrebi.

Župnik Filipović na kraju se osvrnuo i na misijske aktivnosti u vrijeme obavljanja svoje trenutne župničke službe u Novom Sarajevu te spomenuo da je voditelj misije Kivumu fra Ivica Perić pohađao tu župu te istaknuo da kod župljana raste zanimanje za pomoć misijama. Kazao je da pripremaju uskrsni sajam koji će se održati 13. travnja u župnom pastoralnom centru „Josip Stadler“, a sva prikupljena sredstva bit će darovana za misije u Ruandi i Ugandi. Napominjući da je svaku dobru akciju potreban inicijator i osobe koje će sve to provesti u djelo, rekao je da mu je srce puno jer su njegovi sadašnji i bivši župljani prepoznali njegovu želju da ih odgaja za Kristove prijatelje koji će znati svoju vjeru konkretizirati kroz pomoć potrebitima preko župnog Caritasa ili pomoći misijama.

„Dokle god imamo srca za potrebitijeg od nas, ima nade za nas. Svaki naš odaziv je hvale vrijedan jer nas ispunja i potiče na daljnji rad i zauzetost. Odazovimo se i pozivu Papinskih misijskih djela svoga srca i učinimo što možemo“, kazao je na kraju svoje propovijedi župnik Filipović. (fotografije i tekst kta)

ČETVRTI KORIZMENI PETAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

            Pobožnosti križnoga puta u 17,30 u sarajevskoj katedrali Srca Isusova , 29. ožujka predvodio je preč. Mato Majić katedralni župnik i sarajevski dekan, a tekstove su čitale Školske sestre franjevke Krista Kralja bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina i Školske sestre franjevke Hercegovačke provincije. Uslijedilo je euharistijsko slavlje kojem je predsjedao i propovijedao preč. dr. Datko Tomašević, kanonik, prof. i dekan na KBF-u u Sarajevu. Dr. Tomaševića, svećenike, časne sestre, bogoslove i vjerni narod na početku je pozdravio prepošt Kaptola vrhbosanskog mons. Ante Meštrović, rektor katedrale. Liturgijska čitanja su čitale časne sestre i molitvu vjernika. Pjevali su bogoslovi Vrhbosanskog katoličkog sjemeništa. Na koncu misnog slavlja preč. dr. Darku Tomaševiću zahvalio je rektor katedrale mons. Meštrović i najavio temu za idući korizmeni petak.

            Ante Meštrović

          

 

 

            Slijedi propovijed dr. Tomaševića u cijelini:

 

Propovijed – korizmeni petak u sarajevskoj katedrali

„Pođite po sve svijetu propovijedajte evanđelje“ (Mk 16,15)

 

Pođite po sve svijetu propovijedajte evanđelje – ove riječi je Isus izrekao prije nego li će se rastati od svojih učenika, netom prije nego li će uzići k Ocu u nebo.

Svaki rastanak je težak. Tako da se i Isus prije rastanka oprašta od svojih učenika, i vraća Ocu. On je završio svoje poslanje na zemlji i vraća se Ocu. Međutim, to nije bio kraj njegova poslanja. Prije nego li je otišao Ocu on poslanje povjerava Crkvi. I govori apostolima: „Pođite po sve svijetu propovijedajte evanđelje“ (Mk 16,15).

Dakle, Crkva nastavlja ono što je Isus započeo. Isus nastavlja svoje djelovanje u i preko Crkve. A Crkva nije sama, nego je Isus i dalje s njom. „Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima“. (Mk 16,20).

Dakle, Isus je nakon uzašašća prisutan u ovom svijetu preko Crkve. Budući da je osnovao Crkvu, gdje bi ga drugo trebali tražiti nego li u Crkvi.

  • Netko je lijepo rekao da je temeljna zadaća Crkve evangeliziranje svijeta.
  • Za vrijeme svojeg života Isus je naredio trostruko poslanje:

    • Poslanje Dvanaestorice (Lk 9,1-3: Sazva dvanaestoricu i dade im moć i vlast nad svim zlodusima i da liječe bolesti. I posla ih propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesnike. ).
    • Poslanje 72-ojice (Lk 10,1-3: Nakon toga odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: "Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite!).
    • Poslanje cijele Crkve (Mk 16,15).
  • od nas je pozvan služiti Kristu, na ovaj ili onaj način.
  • smo mi poslani. Ali smo poslani svjedočiti – svjedočiti djelima – bolesnima, siromašnima, gladnima, raseljenima, utamničenim.
  • Kad se malo bolje pogleda evanđeoski ulomak, dobiva se dojam da nije toliko naglasak na Isusovu uzašašću, nego na učeničkom poslanju. Ne da Isus odlazi, nego se apostolima naređuju da idu. Nije naglasak da Isus ide u nebo; nego apostoli trebaju ići u svijet i propovijedati evanđelje. Trebaju biti Isusovi svjedoci. Trebaju dijeliti ono što su primili; govoriti o onom što su vidjeli i čuli.
  • Potrebno je biti svjedok. Kad se nađu svjedoci saobraćajne nesreće, vrlo često daju kontradiktorne tvrdnje. Ili svjedoci saobraćajne nesreće mogu samo vidjeti i produžiti dalje. Kao da se njih to ne tiče.
  • Biti svjedok Krista, ne možemo se tako ponašati. Svjedočenje za Krista uključuje sav život. Uključuje da treba svjedočiti o najboljoj zgodi koja se ikad dogodila; o najutjecajnijem životu koji je ikad življen na zemlji.

    • Svjedočiti za Isusa može se molitvom, čitanjem Riječi Božje te služenjem drugima u ljubavi.

Vjerujem da su mnogi od vas imali priliku gledati History Chanel koji se nudi u mnogim tv paketima.

Ima jedna zanimljiva emisija koja govori o raznim čudnim ratnim strategijama. U jednoj emisiji su govorili o korištenju životinja u ratu. Pa su tako koristili delfine, pse, mačke. Jako je zanimljiva zgoda kad je golub, koji je bio pogođen metkom i koji je izgubio oko, ipak uspio dopremiti pošiljku vojnicima koji su bili u nevolji.

I mi imamo zadaću dopremiti pošiljku onima kojima je pomoć potrebna! Čuli smo danas: Idite po svem svijetu propovijedajte evanđelje! Nije rekao da ga zadržimo za sebe. Ne. Jasno zapovijeda da ga propovijedamo drugima.

I ne samo da treba propovijedati „izgubljenim ovcama doma Izraelova“; ne – nego svima.

A zašto? Zato što se radi o životima drugih. Ne bilo kakvom životu. Zato što se radi o vječnom životu drugih!

Jedan dječak se vozio sa starijim bratom po gradu. Na svakom semaforu su stajali prosjaci i prosili. Svaki put bi dječak pogledao brata i izrazom lica pokazivao da bi im ovaj trebao dati nešto novaca. Kod 5tog ili 6 semafora stariji brat mu reče da više neće davati novaca prosjacima. Dječak je upitao zašto. A brat je odgovorio: „Pa ne mogu cijelom svijetu pomoći“. A dječak odgovori. „Znam, ali možeš pomoći ovima koji su uz ovu cestu.“

Točno je da ne možemo propovijedati evanđelje svim ljudima, ali možemo onima koje susrećemo. Propovijedati evanđelje može izgledati kao obeshrabrujući posao. Posebno danas, kad su se ljudi udaljili od Krista. No bez obzira koliko to moglo biti obeshrabrujuće, to nam je zadaća. Jer dobar vojnik sluša naređenje. A mi smo Kristovi vojnici!

Propovijedanje može biti obeshrabrujuće. Ali ono je NUŽNO. Danas više nego li možda ikad prije.

Netko je lijepo rekao: „Svijet ne treba propovijed; on treba poruku. Propovijedati možeš naučiti na teologiji, u školi; a k Bogu trebaš otići da bi dobio poruku.“ To jest, da bi čovjek propovijedao, prvo mora provesti vrijeme s Bogom.

 

Jedna priča kaže:

Top of Form

Bottom of Form

Top of Form

Bottom of Form

Nakon što se Isus vratio u nebo, razgovarali su Isus i anđeo Gabriel. Čak je i u nebu imao ožiljke razapinjanja. Gabriel mu reče: „Učitelju, očito si užasno patio! Da li ljudi znaju i cijene tvoju ljubav i sve ono što si za njih učinio?“

Isus odgovori: „Oh, ne; još ne. Za sada samo nekoliko ljudi u Palestini to zna.“

Gabriel je bio začuđen: „Pa što si učinio da svi saznaju za tvoju ljubav?“

Isus odgovori: „Zamolio sam Petra, Andriju, Jakova, Ivana i još nekoliko prijatelja da drugima reknu o meni. Onima kojima je rečeno, oni će drugima reći o meni, a ti opet drugima, sve dok i zadnji čovjek i zadnja žena na kugli zemaljskoj ne čuje o tome kako sam dao život za njih, jer ih toliko volim.“

Gabriel ga je sumnjičavo pogledao i rekao: „A što ako se Petar i drugi umore? Što ako ljudi koji budu živjeli nakon njih zaborave? Vjerujem da imaš i neki drugi rezervni plan, zar ne?“

Isus odgovori: „Gabriele, nemam nikakvog drugog plana. Računam na njih.“

Isus računa na nas. Nemojmo ga razočarati. I kao što rekoh. Prije nego li krenemo propovijedati, prvo moramo provesti vrijeme s Bogom.

 

Sarajevo-katedrala, korizmeni petak, 29. ožujka 2019.                  Darko T.

 

TREĆI KORIZMENI PETAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

            U sarajevskoj katedrali Srca Isusova na treći korizmeni petak, 22. ožujka misno slavlje u večernjim satima je predvodio i propovijedao mons. dr. Pavo Jurišić, kanonik, profesor na KBF Sarajevo i postulator kauze Sl. Božjega Josipa Stadlera. Tema propovijedi: „Nitko nije izuzet – Laička misionarska služba“. U misijskoj godini teme na korizmene petke u sarajevskoj Prvostolnici su na temu misija.

            Propovjednika dr. mons. Pavu Jurišića, svećenike, bogoslove, časne sestre i sve nazočne u katedrali je pozdravio prepošt Vrhbosanskog kaptola kanonik mons. Ante Meštrović, rektor katedrale. Također nakon popričesne molitve i molitve za Vrhbosansku Sinodu mons. Meštrović je zahvalio svima koji su sudjelovali na pobožnosti križnoga puta i misnom slavlju kao i dr. Jurišiću na predvođenju misnog slavlja i prigodnoj propovijedi te najavio temu za slijedeći korizmeni petak u sarajevskoj katedrali.

            Pobožnost križnog puta je predvodio katedralni župnik i sarajevski dekan preč. Mato Majić uz asistenciju i čitanje prigodnih tekstova članova katedralnog Župnog pastoralnog i Ekonomskog župnog vijeća. Pjevanje su animirali bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa.

Am

 

            Slijedi propovijed mons. dr. Pave Jurišića

 

 

LAIČKA MISIONARSKA SLUŽBA

 

Oremo tvrdu, prokletu zemlju.

Oruć duboko viđamo kosti

Mrtvijeh, što ubiše ih braća

Zavisti puna, grjeha i zlosti

 

Sijemo sjeme, ljubavi zemlje,

Prevrčuć zemlju prokletu, tvrdu.

Sijemo sjeme, nekda ga prosu

Isus na svetom golgotskom brdu.

           

Ovako Izidor Poljak, svećenik i pjesnik, u pjesmi „Orači“ pjeva o radu svih krštenika koji izvršavaju Kristovu misijsku zapovjed. Oni su mu po primljenoj vjeri svjedoci do kraja zemlje. To je misija svakoga kršćanina, a horizont je mjesto njegova poslanja. To je povezano i sa žrtvom. Svjedok Kristov mora biti spreman i život dati za Krista koji je Istina, Put i Život. Kosti o kojima govori pjesnik, na koje nailazimo, jesu mučenici za Kristovo ime. Njihovo mučeništvo možda nas koji put plaši kada trebamo dati svjedočanstvo za Isusa, pa se nerijetko povlačimo u šutnju. U izvješćima iz 2018. govori se da je prošle godine ubijeno 40 misionara. Ali među ubijenima za vjeru u Krista statistike govore i o tisućama laika koji su ubijeni samo zato što su kršćani. U zapadnom se svijetu malo govori o tome, kao da ih se bliskoistočni, afrički i južnoamerički kršćani ne tiču. No Gospodin je obečao vjenac slave svima koji ustraju do kraja. Oduvijek je krv mučenika sjeme novih kršćana (Tertulijan). Kako u prvim stoljećima Crkve, tako i danas.

Valja nam rasti tamo gdje smo nikli, ne samo fizički nego i misijski, odnosno svjedočki.

            Misionar je dugo vremena u našim glavama imao image pionira i avanturiste. U njemu smo gledali propovjednika spremna na žrtvu, čovjeka koji pomaže sirotinji trećega svijeta i gorljivog navijestitelja evanđelja. Misionar je bio čovjek koji napušta svoju domovinu i uobičajeni način života u europskoj civilizaciji.

Dugo je vremena odlazak u misije bio oproštaj i od svoga doma i domovine, od svojih najbližih. Misionar je odlazio u daleke zemlje, često s glavom u torbi. Tamo su boravili narodi kojima treba donijeti kršćanstvo i čiji život treba spasiti. Tako se misionar morao boriti s egzotičnim prirodnim okolnostima, zmijama i divljim zvjerima, jesti njihova jela i piti njihova pića, boriti sa zločastim čarobnjacima koji su u njemu gledali konkurenta a koji mu je smetao u njegovim poslovima duhovnog predvodnika.

            To je bila stvarnost u povijesti misija. Mnogi su misionari i misionarke završavali svoj život mučeničkom smrću.

Poziv i poslanje ima svoje široko značenje i odnosi se na sve kršćane.

Nisu samo određena geografska područja misijsko polje rada, nego cijeli svijet je Božji vinograd gdje su potrebni radnici. U suvremenoj Eurupi sve je više novopogana koji čak mogu biti kršteni, ali su u svojoj životnoj stvarnosti to odavno prestali biti. Ta nam se zadaća čini puno težom od života i rada u egzotičnim krajevima Afrike, Azije ili Oceanije.

Kršćanski vjernici laici nisu samo objekt crkvene skrbi, nego su i subjekti misijskoga rada. Svaki kršćanin, gdje god živi i na kojem god kontinentu živi ima svoju misiju. Kršćanin i kršćanska zajednica koji ne sudjeluju u ovom poslanju, žive u proturiječju s naravi Crkve.

            Odatle možemo izvući nekoliko točaka kao zahtjeve misijskog rada:

            1) Svijest o vlastitom poslanju svakoga vjernika. Mi smo Crkva. Krist nam je glava a mi smo udovi jednoga Kristova tijela Crkve.  Svi imamo misiju. Svaki vjernik, svaka zajednica i svaka molitvena grupa. Svi imamo odgovornost pred Bogom, jer Radosna vijest treba stići do svakoga čovjeka. Kada jednom dođemo pred Boga, morat ćemo i o tome polagati račun pred Bogom.

            2) Po krštenju i potvrdi opremljeni smo Duhom Svetim. Svaki od nas dionik je svećeničke, proročke i kraljevske službe Isusa Krista. U tom smislu valja nam prepoznati darove Duha i dopustiti da se ti darovi razvijaju na izgrađivanje zajednice. Odgovornost za crkveno djelovanje nije samo na zaređenim svećenicima, nego postoji različitost službi kod istoga Gospodina i Gospodara žetve. Te službe i primljeni darovi trebaju biti ugrađeni u izgradnju mističnoga Tijela Kristova – Crkve. Naravno da i svećenici trebaju mijenjati svoje stavove. Zaređeni službenici trebaju imati sluha za misijski angažman laika. Koliko laika ima u Crkvi, koji se žale da nemaju dovoljno prostora za svoje djelovanje u Crkvi zato što im župnici prave smetnje i smutnje, jer ne žele službe laika ugraditi u pastoralni rad svoje zajednice.

            3) Kršćanske zajednice moraju zračiti Kristovom snagom. To znači da svaka zajednica treba biti privlačna u svom misijskom angažmanu. Kad su Mahatmu Gandhija pitali što bi kršćani trebali činiti da Evanđelje nađe plodno tlo u Indiji. Ovaj im je odgovorio da uče od ruže. Cvijeta i širi ugodan miris. To bi i kršćani trebali biti. Nije li manjak toga mirisa i sjaja smetnja uvjerljivom širenju radosne vijesti u svijetu. Trebalo bi zato uložiti sve privlačne snage kršćanskih zajednica koje će fascinirati, da oni koji nas gledaju doista i požele biti kao mi.

            4) Zaređeni službenici i laici u suradnji s mjesnim biskupom su odgovorni za misijsku zadaću Crkve u svijetu. Tijekom crkvene godine mnogo je prilika i akcija koje se mogu dobro iskoristiti kako bi se ta odgovornost kršćana probudila i jačala. Svaka župa i svaka crkvena zajednica koja nije misionarski usmjerena i koja se distancira od ovoga zadatka snosi i odgovornost što je propustila izvršavati svoj misijski poziv, a to se može smatrati grijehom propusta.

            5) Mistika otvorenih očiju. To je praksa milosrđa, koja je inspirirana Božjom brigom za čovjeka. Božji Sin je podnio muku, jer se smilovao čovjeku. Njegovo čovjekoljublje treba živjeti u njegovoj zajednici i u onomu koji ide za njim. Mladi u Crkvi moraju osjetiti da ih uzimamo ozbiljno. Njihova briga i pokušaji u borbi za mir u svijetu, za pravednost i za očuvanje prirode i okoliša, treba biti briga svakoga kršćanina. Za misionarski poziv u današnjem svijetu potreban je primjer onih ljudi u Crkvi koji su osjetljivi za vidljivu i nevidljivu patnju bližnjega. Trebaju se zauzimati protiv svih struktura nepravdi, te prakticirati samilost u obliku solidarnosti sa siromašnima, onima koji žive na rubu društva i koji su obeščašćeni.

            6) Pojedini misijski redovi u Crkvi omogućavaju mladima da se susretnu s crkvenim zajednicama Afrike, Latinske Amerike ili Azije, da bi na taj način sudjelovali u iskustvima patnje i nade. To je prilika da otkrijemo svoj vlastiti misijski poziv i da se odlučimo za njegovu realizaciju.

            7) Različiti su modeli za promicanje misionarskog poziva unutar jedinstvenog poslanja Crkve. Ta raznolikost službi jest bogatstvo i ljepota koja daje ures našoj Crkvi.

            Isus nam kaže: Vi ste sol zemlje! Ali čista sol je gorka i nije za jelo. To zna i Biblija. U Bibliji mi je poznato samo jedno mjesto koje govori o čistoj soli, a to, vjerujte mi, nije nikakav poziv upućen nama. Lotova žena okreće se za grijesima prošlosti, zato se pretvara u stup od soli.

            Mi kršćani ne moramo svijet presoliti, nego život začiniti, učiniti ga da bude ukusan, da ono što je pokvarljivo ima svoju postojanost.

Gdje se kršćani u Isusovu Duhu zalažu za svijet i u svijetu, gdje se miješaju sa svijetom, tu i Duh Božji može obnavljati lice zemlje. Evanđelje kao recept za drukčiji, novi svijet! Svijet bez mržnje i svađe, bez suza i žalosti, pun pravednosti i radosti. Isusova vizija postaje misijom.

 

Zasjat će zemlja sjajem rubina,

Ko što je sjala porodom sv'jeta.

Vatra će kosti ubitih spalit,

Ostat će zemlja čista i sveta.

 

            A čini mi se da do tada imamo još puno posla na zemlji, jer još nije ni čista ni sveta.

AMEN!

Pavo Jurišić

 

 

1 2 3 4 15