PROSLAVA ZAŠTITNIKA VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE I SARAJEVSKE KATEDRALE

Vrhbosanska nadbiskupija i sarajevska katedrala u nedjelju, 21. lipnja 2020. svečano su proslavili svoga zaštitnika Presveto Srce Isusovo. Euharistijsko slavlje predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s apostolskim nuncijem u Bosni i Hercegovini mons. Luigijem Pezzutom, nadbiskupom koadjutorom vrhbosanskim i apostolskim upraviteljem Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomom Vukšićem te dijecezanskim biskupima iz Banje Luke i Mostara mons. Franjom Komaricom i mons. Ratkom Perićem. Koncelebriralo je 12 svećenika, a na Svetoj misi sudjelovao je i veći broj redovnica među kojima i provincijska predstojnica Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina s. M. Kata Karadža te bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu.

Uvodeći u Misno slavlje kardinal Puljić pozdravio je nuncija Pezzuta i sve nazočne biskupe zahvaljujući im za dolazak, sve svećenike, redovnike, redovnice i vjerni narod Božji. Podsjećajući da ove nedjelje pada i spomendan sv. Alojzija Gonzage, čestitao je imendan nunciju Pezzutu po kojem je i dobio ime Luigi. Također je pozvao sve okupljene da na poseban način mole za cijelu Vrhbosansku nadbiskupiju Presvetom Srcu Isusovu pod čiju je zaštitu ovu mjesnu Crkvu stavio prvi vrhbosanski nadbiskup, sluga Božji Josip Stadler.  Prigodnu propovijed uputio je nadbiskup koadjutor mons. dr. Tomo Vukšić.

Tijekom Svete mise liturgijsko pjevanje animirao je Katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića. (Dio teksta preuzeto iz KTA, fotografije iz KTA i KT)

TREĆI KORIZMENI PETAK

U treći korizmeni petak, 13. ožujka 2020. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu prigodnu korizmenu propovijed uputio je odgojitelj bogoslova i profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu fra Emanuel Josić.

Pobožnost Križnog puta prije Euharistijskog slavlja predvodio je katedralni župnik preč. Mato Majić, a asistirale su i prigodne meditativne tekstove čitale Školske sestre franjevke Hercegovačke i Bosansko-hrvatske provincije koje djeluju u Sarajevu. Liturgijsko pjevanje tijekom Križnog puta i Svete mise animirao je Katedralni župni zbor pod ravnanjem s. Petronile Kovačević.

Na početku Euharistijskog slavlja prepošt Kaptola vrhbosanskog i rektor katedrale mons. Ante Meštrović pozdravio je sve nazočne, a posebno predvoditelja Misnog slavlja profesora fra Emanuela podsjetivši da, osim spomenutih dužnosti, obnaša i službu samostanskog ekonoma te da, između ostalih, vrlo uspješno vodi Zbor franjevačkih bogoslova „Fra Nenad Dujić“. Također je podsjetio da je središnja tema korizmenih propovijedi apostolsko pismo u obliku motuproprija Aperuit illis (otvori njima) kojim je papa Franjo odredio da Treća nedjelja kroz godinu bude posvećena slavljenju, razmišljanju i širenju Božje riječi.

 

Propovijed fra Emanuela Josića

„Biblija je knjiga naroda Gospodnjeg“

Prije svega treba kazati kako je Biblija nastala iz života. Odrednica da je Biblija knjiga koja je nastala u životu kakav jest značilo bi da Biblija nije ni u kom slučaju neka teoretska knjiga napisana u kabinetu nekoga sveučilišnoga profesora na osnovi apstraktnih doumljivanja i načela koja je on postavio nego da je Biblija nastajala kroz dugi niz godina rađajući se iz osobnoga susreta Boga i naroda ili pak Boga i pojedinaca te da je u njoj zabilježeno iskustvo tih susreta i poruke koje su proizašle iz njih.

Susretanje Boga i čovjeka uvažava prvenstveno okvire prostora i vremena – dakle povijesne datosti u kojima se odvija ljudski život u cjelini, ali i život svakoga pojedinoga čovjeka. U tom smislu može se govoriti o knjizi koja je nastala u ovome i ovakvom životu, u svakodnevnome kontekstu obilježenome nevoljama, padovima, pogreškama, grijehom i zlom, što zacijelo nije nimalo beznačajno. Jer ako je tomu tako, onda Biblija govori o tomu kakav je život ne skrivajući njegove niti tamne niti svijetle strane, ni tugu, ni žalost, ni patnju, ni radost: ona zapravo govori i kakav je čovjek u svojim različitim povijesnim dimenzijama, ne uljepšavajući nimalo čovjekovu stvarnost. Biblija polazi jednostavno od stvarnosti onakva kakva jest i od čovjeka onakvoga kakav jest – bez idealiziranja i bez uljepšavanja u bilo kojem smislu.

Biblija se već po tome razlikuje od ostale hagiografske književnosti (književnosti koja opisuje živote svetaca) čiji su likovi nastali na osnovi crno-bijele tehnike prikazivanja. Svaka tamna mrlja na svetačkom liku je posve izbrisana, a svaka dobra osobina ili vrlina je snažno naglašena, tako da se često dobivaju prikazi ljudi koji su nestvarni i daleki od svakidašnjega života i čovjeka. Oni zapravo ne pripadaju ovom životu i kao da nisu od ovoga svijeta. Zbog takvoga njihova idealiziranoga prikazivanja ti ljudi – u čiju veličinu uopće ne treba sumnjati – ostaju nedostižni i daleki, zapravo ljudi koji imaju malo ili nimalo reći o svakidašnjem životu običnih ljudi. Redovito se kaže kako je život u svojoj stvarnosti posve drukčiji nego što ga ti svetački likovi predočavaju i otkrivaju.

S druge strane, Biblija upravo oblikuje svoje likove i svoju poruku u kontekstu stvarnoga života. Zbog toga biblijski likovi nisu nipošto jednobojni i jednodimenzionalni nego su redovito šatirani i višedimenzionalni, a biblijska stvarnost je daleko od spašene stvarnosti bez tame i zla. Dapače, Biblija govori o zlu koje je i te kako nazočno u raznim oblicima u stvarnosti, pa je kao posljedica takvoga biblijskoga ishodišta u Bibliji opisano jako puno zlih čina najrazličitijih vrsta, koji katkad postaju zlo-čini u pravom smislu riječi. Nema niti jedne stranice u Bibliji a da na njoj nije prikazana takva situacija zla i nespašenosti jednoga čovjeka ili pak cijeloga naroda, ali isto tako i iznenađuje koliko opisanoga zla sadrže pojedine stranice Biblije. Gotovo da se čovjek zgrozi kad pročita na što su ljudi bili spremni u tome biblijskome vremenu. I biblijski likovi su takvi, čak i oni o kojima Biblija govori s velikim uvažavanjem i poštovanjem. Nijedan lik prikazan u Bibliji – izuzev Isusa dakako – nije toliko svijetao a da se na njemu jasno ne razaznaju značajke ove zemlje i zla djelatna u ovoj povijesti. Zapravo od početaka Biblije pa do njezina kraja odzvanjaju tonovi obilježeni promašajima, zlom i grijehom.

Neprilike nastaju već na početku čovječanstva, u prapovijesti – u paradigmatičnim likovima Adama i Eve – i protežu se nesmanjenim zamahom kroz svu povijest. Prve stranice Biblije ukazuju na to da Adam i Eva žele biti kriteriji dobra i zla, žele biti mjerila ponašanja i djelovanja, a takva mjerila pripadaju zacijelo samo Bogu. Kad ih čovjek uzme u svoje ruke i počne samostalno određivati što je dobro a što zlo, onda pojedinim narodima, pa čak i cijelom čovječanstvu prijeti opće uništenje, jer se čovjek postavio na mjesto Boga i preuzeo Božje ovlasti usvoje ruke. Na to drastično ukazuje i novija povijest. Čak i veliki likovi poput Mojsija, Šaula, Davida, Salomona, Jeremije, te u Novom zavjetu Petra, Zebedejevih sinova Jakova i Ivana, Pavla pokazuju da bez obzira na veličinu ni u kom slučaju 12 nisu bez tamnih mrlja u životu. Za primjer se može uzeti Davida kao paradigmu svega toga u Starome zavjetu, a Petra u Novome. David je najveći izraelski kralj kome je Bog po proroku Natanu dao slavna obećanja – da se od njegove dinastije neće oduzeti žezlo dok ne dođe Mesija – Pomazanik. Kasnije se Isus uspoređuje s novim Davidom. Pa ipak, Biblija prikazuje što je sve negativno učinio David. Najprije je uzeo običnom čovjeku ženu – prema Bibliji jedino što je imao, da bi potom – htijući zatrti tragove – naredio da se njezin muž stavi u prve redove kako bi u boju poginuo i prestao biti neugodni svjedok. Kad se pojavio prorok Natan i prenio Davidu Gospodinovu poruku u svezi s onim što je David zlo učinio, spoznao je David veličinu svoga zloga djela koje je prouzročio i djelo je priznao kao takvo, silno se ražalostio i povukao u post i pokoru te preuzeo sve posljedice koje su proizašle iz toga zloga čina. David je shvatio da je pred Bogom i pred ljudima sagriješio te da je bilo potrebno sve to priznati i pokušati živjeti drukčije. Davidova se veličina pokazala upravo u iskrenosti i spremnosti na promjenu. U Novom zavjetu razvidno je da je Petar imao posebne odnose prema Isusu: volio je Isusa i Isus je volio Petra. Štoviše, Isus je stanovao u Petrovoj kući, odnosno u kući Petrove punice. Upravo je Isus Petru povjerio vođenje svoje zajednice poslije svoje smrti i uskrsnuća. S druge strane Petar uz svu odanost Isusu bjelodano pokazuje svoje slabosti – kako je samo čovjek. U jednome trenutku proglašava Isusa Mesijom, da bi se potom isprsio na putu ispred Isusa kako bi ga spriječio ići u Jeruzalem i tamo umrijeti za druge. Svečano izjavljuje kako je spreman ići za Isusom i u smrt da bi ubrzo sve to porekao iz straha pred običnom služavkom pred Kajfinom kućom kada su ga po jeziku prepoznali da dolazi sa sjevera, izjavljujući kako uopće ne poznaje Isusa. No treba ipak znati da je Petar naučio gorku lekciju iz svega toga i da je na kraju dao svoj život za Isusa.

Iz navedenih primjera proizlazi da Biblija doista opisuje život i likove onakvima kakvi oni stvarno jesu: bez uljepšavanja i bez 13 ikakva idealiziranja. Da je to knjiha naroda Gospodnjeg, da je to knjiga nas vjernika iz Sarajeva sa svim svojim problemima, životnim nedaćam, skrupuloznostima koje nosimo prema ljudima s kojim živimo. Sve to samo ukazuje kako život u biti nosi duboko tragičnu dimenziju zla koje zahvaća i ljude i povijest i to se zlo niti može, a niti smije ignorirati ili čak podcjenjivati. Njegova razorna snaga je veoma opasna. Biblija uzima tu situaciju zla posve ozbiljno i kao ishodište svoje poruke. Ali nam isto tako daje snagu i potiče nas na to da nikada ne posustanemo, da se ugledamo u likove poput Davida i Petra i da se smjelo odvažimo krenuti putem Krista i Evanđelja.

Fra Emanuel Josić

DRUGI KORIZMENI PETAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI SRCA ISUSOVA

U katedrali Srca Isusova na drugi korizmeni petak, 6. ožujka 2020. prigodnu korizmenu propovijed uputio je profesor Svetog pisma Starog Zavjeta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu doc. dr. sc. vlč. Dubravko Turalija. 

Prije Svete mise vjernici su sudjelovali na pobožnosti Križnog puta koju je predvodio katedralni župnik preč. Mato Majić, a asistirali su i prigodne meditativne tekstove čitali bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu.

Na početku Misnog slavlja prepošt Kaptola vrhbosanskog i rektor katedrale mons. Ante Meštrović pozdravio je sve nazočne, a posebno predvoditelja Misnog slavlja profesora Turaliju podsjetivši da će tijekom ovogodišnjih korizmenih propovijedi središnja tema biti apostolsko pismo u obliku motuproprija Aperuit illis (otvori njima) kojim je papa Franjo odredio da Treća nedjelja kroz godinu bude posvećena slavljenju, razmišljanju i širenju Božje riječi.

———————–

Dr. Dubravko Turalija, propovijed

Pisani Zakon i Živa Riječ

Čovjekova vjekovječna težnja je biti kao Bog: imati u sebi nadnaravnu moć, znanje, sposobnost.

Ona se nekada, doduše, nakratko i manifestira: pokaže se u ljudskim izumima, u dostignućima, u umjetnosti, u nadljudskoj izdržljivosti, u nadljudskoj sposobnosti kojoj se svi jednostavno divimo.

Želja za nadnaravnim nije neka sumanuta ideja ozlojađena i ogorčena bića, nego unutrašnji, božanski poticaj, glas koji se, doduše, kroz ovaj skovani oklop tijela probija kao kroz kakvu flekavu limenu trubu, ali u koju ne puše neznani rekreativac, novajlija ili zabočanin, nego glasoviti virtuoz, genijalac, velemajstor.

Čovjek želi biti kao Bog, čovjek može biti kao Bog. Čovjek je i pozvan biti dijete Božje, nasljednik Božji, Božji imitator. Na to ga njegov vječni duh neprestano potiče i nuka. I Isus to sam ističe, služeći se citatom iz Psalma kada kaže: bogovi ste (usp. Ps 82,6; Iv 10,34).

Međutim, da bi čovjek postao kao Bog, mora biti savršen, izvrstan, fantastičan i genijalan u svemu. A to nije lako.

Zato je stari i primitivni smrtnik mislio da, ukoliko bi postojalo nekakvo pravilo i propis po kojima bi se ljudi ravnali, mogli bi doseći božansku savršenost.

Zbog toga Hebrej traži od Jahve pravila, načela, konstitucije: Kaže mu: – Daj nam zakon, knjigu, udžbenik po kojemu ćemo te nasljedovati, oponašati, kopirati, dešifrirati i biti tebi slični.

Tako Bog daje čovjeku Zakon – prvo usmena pravila pa onda i knjigu po kojoj će živjeti kako bi sličio Bogu, kako bi se suobličio s Bogom.  

Zakon se ispočetka učinio primamljiv i lagan: srce sladi, oči prosvjetljuje, dušu krijepi, kaže Ps 19. Ali, kako je vrijeme odmicalo, Zakon je bivao sve teži, turobniji, neveseliji, tjeskobniji i jezovitiji.

Samo rijetki, vrlo rijetki, uspjevali su vjerno, revno, dosljedno i postojano slijediti Božji zakon. Ipak, većina ljudi podbacivala je u tome.

U međuvremenu, mnoge manje odredbe koje nisu bile zapisane u knjizi Božjega zakonu, sam čovjek je nadodao i tako dodatno otežao i zakomplicirao svoj život i odnos s Bogom.

I tu su se posvađale i razišle dvije velike ljudske osobine: želja i mogućnost. Čovjek želi biti božanstvo, ali njegove mu mogućnosti to konstantno osporavaju.

Od toga je časa, da se poslužim rječnikom sv. Pavla, čovjek počeo gledati u zrcalo (usp. Kor 13,12). Drugim riječima, započeo je blefirati, žonglirati, zavoditi sama sebe i druge.

Knjiga zakona postala je za mnoge maska, veo, plašt iza kojega se skrivala duboka ljudska pokvarenost, hipokrizija i izopačenost. A za one iskrene Zakon je postao tlaka, ropstvo, mučnina, gušobolja.

Nema, dakle, te knjige, ni svete ni profane, ni male ni velike, ni zakona ni propisa koji može učiniti čovjeka savršenim i koji ga može pobožanstveniti.

Kada je vjernik postao toga svjestan, tada Bog ponovno preuzima riječ. Šalje svojega Sina, Bogočovjeka, da se nesavršeni čovjek preko njega usavrši, da grješnik preko njega postane svet, pobožanstvenjen i bogolik.

Sin Božji je poslan da bi se poistovjetio, identificirao sa svakim od nas. Tako Otac, gledajući nesavršenoga i grješnoga mene ili tebe, u meni i tebi motri svojega savršenoga Sina, bez mane, sramote, ljage i grijeha. Zato na krštenju i govorimo: „Krista si obukao“. „Krista si obukla.“ Samo po Sinu mi postajemo savršeni i bogoliki, a nitko ne može doći pred lice Božje, ukoliko nije postigao savršenstvo i bogolikost jer Boga mogu gledati i s njime bivstvovati samo savršena, bogolika bića. Eto zbog čega je teološki opravdano čistilište.

Zbog toga je kršćanstvo povlaštena religija, jer ne traži od čovjeka nadljudski napor i teške obveze i pravila da bi se svidio Bogu. Uprege moje su lake – kaže Isus (usp. Mt 11,30). Kod Isusa nema velikog potezanja jer nije robovlasnik, nego čovjekoljubac (usp. Rim 10,13).

 Njegovim zauzimanjem, naši grijesi jarki kao grimiz i crveni kao purpur, kako kaže prorok Izaija, postaju bijeli poput vune i čisti poput snijega (usp. Iz 1,18). A mi, nesavršena djeca Božja, samo preko Isusa Krista, postajemo savršena i bogolika jer kako sam Isus kaže u Djelima: ono što ja očistim, neka nitko ne naziva nečistim (usp. Dj 11,9).

Pa i kada nam se čini da nam prijeti, i tada nas opominje i upozorava. Isus ne može prijetiti. Jer gdje ste vidjeli da pravi prijatelj, otac, majka, brat ili sestra prijeti svojemu prijatelju, svojoj djeci, svojoj braći i sestrama. Roditelj kori, upozorava, odgaja, ali roditelj ne maltretira, ne prijeti, ne proganja. Prijatelj, brat i sestra opominju, ali ne osuđuju, ne mrze.

I danas u evanđelju (usp. Mt 5,20-26), kada Isus kaže: nećete ući u kraljevstvo Božje, Isus ne prijeti, nego nas urazumljuje kao svojeglavu, inatljivu djecu koja stoje pred izlogom i lakomo, pošto-poto, žele igračku i lutku. Ali, tolika je njegova ljubav prema nama, da će i tada, zajmiti od Oca, kako bi nama ugodio.

Nije meni do ljudske nesreće, čuli ste prvo čitanje, nego do sreće, radosti i života (usp. Ez 18). Čime ćemo, mi onda, i kako, uzvratiti Bogu za toliku i silnu ljubav prema nama: Isus nam poručuje: Učite se od mene! Slušajte me! Nasljedujte me!

Kako je to lijepo i božanski opisao u Matejevu evanđelju. Kaže: ogladnim li, nahranite me; ožednim li, napojite me; nađem li se stranac, primite me; budem li gol, zaogrnite me; ako obolim, pohodite me; budem li u tamnici, obiđite me (usp. Mt 25,35-36).

Ne skrivajte se od mene, kaže Isus, kada vas budem gledao očima koje traže i trebaju vašu pomoć, jer se ja, opet će ljubazno Isus, u takvim okolnostima nikada ne bih sakrio od vas!

(Dio teksta i fotografije  preuzete s kta).

I. KORIZMENI PETAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

U sarajevskoj katedrali Srca Isusova u Sarajevu, 28. veljače nakonpobožnosti križnog puta kojeg je predvodio preč. Mato Majić katedralni župnik i dekan sarajevske dekanije u pratnji i vjeroučenika i njihovih roditelja katedralne župe, uslijedilo je misno slavlje kojeg je predvodio dr. fra Anto Popović, prof. Svetog pisma na Franjevačkoj teologiji u Nežarićima. Sve nazočne je na početku pozdravio mons. Ante Meštrović, rektor katedrale i prepošt Kaptola vrhbosanskog ovim riječima: „U skladu s višegodišnjom praksom, zbor kanonika Kaptola vrhbosanskog, a u koordinaciji rektora katedrale, koji je uvijek jedan od kanonika, organizira korizmenim petcima propovjednike pod večernjim misnim slavljem. Redovito to budu profesori Franjevačke teologije iz Nedžarića i KBF-a Sarajevo. Teme propovijedi nastoje pratiti suvremena gibanja u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i Crkvi općenito.

Ovogodišnje teme korizmenim petcima žele puku približiti Pismo Pape Franje Aperuit illis, kojim je uspostavljena Nedjelja Božje Riječi (treća nedjelja kroz godinu). 'Tada im otvori pamet da razumiju Pisma' (Lk. 24, 45). Pozdravljam braću svećenike: mons. dr. Pavu Jurišića, kanonika i preč. Matu Majića, dekana i župnika, časne sestre i sve vas u katedrali i fra Antu kojeg molim da započne misno slavlje.“

 

Fra Antina propovijed u cjelini!

Draga braćo i sestre u Kristu,

Tema večerašnje propovijedi glasi: "Božje nadahnuće Svetoga pisma".

[Misli ove propovijedi preuzete su iz apostolskog pisma pape Franje, koje je naslovljeno, “Aperuit illis – Otvori njima” (Lk 24,45).]

  Istina je kršćanske, katoličke vjere da je Sveto pismo božanski nadahnuto. Papa Franjo u svome apostolskom pismu podsjeća nas da je božansko nadahnuće Svetoga pisma posebno jasno i eksplicitno izrečeno u Drugoj poslanici Timoteju, u kojoj apostol Pavao ustvrđuje da je "sve Pismo bogoduho, [i zato je] korisno za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti" (2 Tim 3,16; Aperuit illis, br. 9).

  Sveti Otac nas također u istom broju ovog apostolskog pisma (Aperuit illis, br. 9) podsjeća da iz božanskog nadahnuća proizlazi božanska istina Svetoga pisma i pri tome citira dogmatsku konstituciju o božanskoj objavi Drugog vatikanskog sabora, Dei Verbum, koja kaže da "knjige [Svetoga] Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu koju je Bog htio da radi našega spasenja bude zapisana u Svetim pismima" (DV 11).

  Iz božanskog nadahnuća Svetoga pisma i iz istine spasenja koju priopćuju svetopisamske knjige proizlazi važnost Svetoga pisma kao hrane za vjeru i život Crkve, odnosno za vjeru i život svakog kršćanina.

  Na ovu važnost Svetoga pisma kao hrane za vjernički život papa Franjo nas podsjeća citirajući Dei Verbum 21, gdje stoji da je "Crkva uvijek častila božanska pisma kao i samo Gospodinovo Tijelo jer ona – iznad svega u svetom bogoslužju – ne prestaje uzimati i vjernicima pružati kruh života sa stola kako Božje riječi tako i Kristova tijela".

  Ovu nerastavljivu povezanost i komplementarnost dvaju stolova, stola Božje riječi i stola Kristova tijela, s kojih se hrani život Crkve i vjera kršćana, papa Franjo dojmljivo pojašnjava i predočava uz pomoć posljednjeg poglavlja Lukina evanđelja koje opisuje susret dvojice učenika s Uskrslim na njihovu putu iz Jeruzalema za Emaus (Lk 24,13-35; Aperuit illis, br. 6).

  Nakon Isusove muke i smrti na križu, ova dvojica učenika napustili su Jeruzalem i vraćali su se u svoj zavičaj tužni i razočarani.

  Uskrsli Isus, u liku slučajnog/anonimnog putnika, pridružio je se ovoj dvojici učenika i uvidjevši da oni nisu razumjeli smisao događaja njegove muke i smrti nazvao ih je "bezumnima i spora srca" (24,25) i "počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumačio im je što u svim Pismima ima o njemu" (24,27; Aperuit illis, br. 6).

  "Putovanje" Uskrslog Isusa s učenicima na putu za Emaus završilo je tako da je tajanstveni Suputnik prihvatio usrdnu zamolbu dvojice učenika da se ne rastaje od njih, nego da zajedno s njima blaguje u svratištu. I dok su bili za stolom uskrsli Isus je uzeo kruh, blagoslovio ga je, razlomio ga je i pružio im ga je. I u tom trenutku su se otvorile oči ove dvojice učenika i oni su u tajanstvenom suputniku, u njegovu razlamanju i pružanju kruha prepoznali Uskrslog Gospodina (usp. Lk 24,31; Aperuit illis, br. 8).

  Ovaj prizor iz Lukina evanđelja, podsjeća nas papa Franjo, pokazuje neraskidivu vezu između Svetoga pisma i Euharistije (Aperuit illis, br. 8). Naime, Sveta pisma pomažu nama vjernicima prepoznati nazočnost Uskrslog Gospodina u euharistijskom slavlju, pod euharistijskim prilikama, a Uskrsli Gospodin otvara oči nama, svojim učenicima da razumijemo  značenje njegove otkupiteljske/spasenjske muke i smrti u svjetlu –  uz pomoć proročkih najava.

  U svome apostolskom pismu papa Franjo podsjeća također na postsinodalnu pobudnicu o Riječi Gospodnjoj (Verbum Domini) svoga prethodnika pape Benedikta XVI. koji je skrenuo pozornost na performativnu snagu Svetoga pisma (usp. Aperuit illis, br. 2).

  Ovaj izričaj: performativna snaga Svetoga pisma znači – želi reći da riječi Svetoga pisma nisu samo božanska pouka, nego riječi Svetoga pisma kada se čitaju u onom istom Duhu u kojem i po kojemu su napisane (DV 12; Aperuit illis, br. 10), daju vjernicima snagu istoga Duha Svetoga, koji osposobljava vjernike da uistinu mogu vršiti Božje zapovijedi i da uistinu mogu živjeti sukladno riječima Svetoga pisma.

  To konkretno znači da riječi Svetoga pisma koje smo čuli u večerašnjem čitanju iz proroka Izaije (58,1-9a) ne samo da nas poučavaju kakav je post u ovo korizmeno vrijeme ugodan/drag Gospodinu, nego ove riječi Svetoga pisma nam daju božansku snagu da u vrijeme Korizme prakticiramo post i u širem smislu kao odricanje od svađe i prepirki, kao odricanje od grubosti, vrijeđanja i od nanošenja nepravde bližnjemu.

  Duh Sveti nas potiče po riječima proroka Izaije da u ovom korizmenom vremenu postanemo također svjesni potreba naših bližnjih, posebno onih koji se bore s bolešću ili starošću, i onih koji se suočavaju sa siromaštvom ili samoćom.

  Ako se otvorimo djelovanju DS – dok slušamo riječi Svetoga pisma – i ako uistinu u molitvi tražimo prosvjetljenje da razaberemo volju Božju, ako u molitvi tražimo ohrabrenje da prihvatimo volju Božju, ako u molitvi tražimo osnaženje da vršimo volju Božju, tada će nas Duh Božji, Duh Sveti zacijelo osposobiti i nadahnuti da na konkretan i kreativan, na dosjetljiv i nenametljiv način unosimo zrake kršćanske radosti u živote naših bližnjih tijekom ovog korizmenog vremena i da tako činimo djela milosrđa ugodna Bogu.

  Neka nas na našem vjerničkom putu prihvaćanja i življenja Svetoga pisma kao Božje riječi tijekom ove Korizme prati zagovor Gospodinove/Isusove Majke koja je nazvana blaženom zato što je povjerovala Riječi Božjoj i čuvala je u svome srcu i vršila je u svakodnevnom životu (usp. Aperuit illis, br. 15). Amen.

PEPELNICA U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

Na Čistu srijedu – Pepelnicu, 26. veljače 2020. kojom Crkva započinje korizmeno vrijeme, nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, predvodio je Misu u sarajevskoj katedrali Srca Isusova. Uz koncelebraciju sedam svećenika i služenje dvojice đakona kod oltara, na euharistijskom slavlju okupili su se brojni vjernici među kojima su bile i redovnice kao i bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa.

Nakon naviještenoga evanđelja, kardinal Puljić je u propovijedi kazao kako ovom Čistom srijedom započinjemo vrijeme čišćenja. „Čišćenja naše savjesti od grijeha, čišćenja naših nakana da budu dobronamjerne, čišćenja od naših navika jer se navuče često pojedina ovisnost…

Nakon propovijedi kardinal Puljić je blagoslovio pepeo te je uslijedio obred pepeljanja tako što je vjernicima posipano na tjeme ili čelo malo pepela, nastalog spaljivanjem maslinovih grančica koje su blagoslovljene prošle godine na Cvjetnicu, uz poziv na obraćenje izražen riječima iz Knjige Postanka: „Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti“ ili Isusovim riječima iz evanđelja po Marku: „Obratite se i vjerujte evanđelju!'“.

Misno slavlje skladnim pjevanjem animirao je zbor bogoslova Stjepan Hadrović pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića. (Dio teksta i fotografije iz kta)

SVEČANO EUHARISTIJSKO SLAVLJE NA BOŽIĆ U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

Na svetkovinu Rođenja Gospodinova – Božić, 25. prosinca 2019. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić predvodio je svečano Euharistijsko slavlje u zajedništvu s apostolskim nuncijem u Bosni i Hercegovini mons. Luigijem Pezzutom i uz koncelebraciju 11 svećenika među kojima je bio generalni vikar mons. Slađan Ćosić. Na Svetoj misi sudjelovao je veći broj redovnica raznih družbi sa svojim provincijalnim i kućnim poglavaricama te drugi vjernici.

Nakon što je fra Nikica Vujica na bosanskom napjevu navijestio evanđeoski odlomak, kardinal Puljić uputio je prigodnu propovijed obraćajući se okupljenim vjernicima u katedrali i mnogima koji su pratili izravni prijenos putem Radio-televiziji Bosne i Hercegovine. Zahvalio je medijima što su omogućili da Misno slavlje iz katedrale bude prisutno u brojnim obiteljima te da ga putem radiovalova mogu pratiti oni koji putuju. 

Liturgijsko pjevanje animirao je Katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.

Nakon Svete mise kardinal Puljić ugostio je u prostorijama Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog čestitare kao i katedralni zbor i sve one koji su poželjeli i osobno stisnuti mu ruku i porazgovarati s njim. (Foto kta)

SLAVLJE MISE POLNOĆKE U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

U svetoj noći s 24. na 25. prosinca 2019. na svetkovinu Rođenja Isusova – Božić, svečanu Misu Polnoćku u prepunoj katedrali Srca Isusova u Sarajevu predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s apostolskim nuncijem Luigijem Pezzutom, kanonikom mons. Antom Meštrovićem, prepoštom Kaptola vrhbosanskog, katedralnim župnikom i sarajevskim dekanom preč. Matom Majićem. Uz nadbiskupa kardinala Vinka Pulića suslavilo je devet svećenika.

Euharistijsko slavlje izravno je prenosila Radiotelevizija Bosne i Hercegovine, a popratili su i brojni drugi mediji.

Uvodeći u Misno slavlje kardinal Puljić je uputio pozdrav nunciju Pezzutu, svećenicima, časnim sestrama i svim okupljenim vjernicima. Poseban pozdrav uputio je mitropolitu dabrobosanskom gospodinu Hrizostomu. Zahvalio je mnogima koji su njemu i svim katolicima u Bosni i Hercegovini uputili božićne čestitke.

Završavajući Misno slavlje, kardinal Puljić je zahvalio svim medijima na prijenosima i izvješćima.

Tijekom Svete mise liturgijsko pjevanje animirao je Katedralni mješoviti zbor Josip Stadler pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića. (Foto kta)

PROSLAVA SRCA ISUSOVA – NASLOVNIKA VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE I PAPINA DAN

Svečanim Euharistijskim slavljem u nedjelju, 30. lipnja 2019. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu obilježen je Papin dan i proslavljen naslovnik Vrhbosanske nadbiskupije Presveto Srce Isusovo.

Sveti misu predvodio je apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini mons. Luigi Pezzuto u zajedništvu s biskupima Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i uz koncelebraciju 13 svećenika, a Misno slavlje izravno je prenosila Radio Marija Bosne i Hercegovine.

Pozdrav svim nazočnima uputio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, ističući da ovom proslavom žele počastiti božansko Srce kojemu je posvećena i katedrala i Vrhbosanska nadbiskupija. Dodao je da, uz ovo slavlje, također obilježavaju Papin dan koji je povezan sa svetkovinom svetih Petra i Pavla koju su proslavili dan ranije. „Petar naših dana jest papa Franjo koji sada vodi Crkvu i za kojeg ćemo na poseban način moliti tijekom ove Svete “, kazao je kardinal Puljić te pozdravio predsjedatelja Misnog slavlja nuncija Pezzuta, zatim apostolskog vizitatora s posebnom ulogom za župu Međugorje nadbiskupa mons. Henryka Hosera te članove Biskupske konferencije: biskupa banjolučkog mons. Franju Komaricu, biskupa mostarsko-duvanjskog i apostolskog upravitelja trebinjsko-mrkanskog mons. Ratka Perića, vojnog biskupa u BiH mons. Tomu Vukšića i pomoćnog biskupa banjolučkog mons. Marka Semrena. Pozdravio je i sve svećenike među kojima: savjetnika Apostolske nuncijature u BiH mons. Henryka M. Jagodzinskog, provincijala Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenka Šteku i delegata franjevačkog provincija Bosne Srebrene fra Nikicu Vujicu. Pozdravio je i časne sestre, među kojima su bile provincijska glavarica sestara Služavki Malog Isusa s. M. Maria-Ana Kustura i provincijalna glavarica sestara Milosrdnica sv. Vinka Paulskog s. M. Julijana Djaković, zatim bogoslove i druge vjernike.

Na kraju Svete mise nuncij Pezzuto zahvalio je kardinalu Puljiću što je i ovaj put velikodušno stavio katedralu na raspolaganje za ovu molitvu za Svetog Oca napominjući da su se ove godine ujedinila dva događaja – svetkovina Srca Isusova i molitva za Papu. Dodao je kako vjeruje da bez probodenog Srca Isusova ne bi bilo Crkve, jer je ona proizišla iz Srca Isusova, a samim tim ne bi bilo ni Pape. „Tako su ove dvije stvarnosti u cijelosti u skladu“, kazao je nuncij Pezzuto zahvaljujući subraći u biskupstvu i svećenicima. „Osjećam se uvijek jako ujedinjen s vama, molim s vama i blizu sam vama i vašim pastoralnim nastojanjima“, rekao je nuncij Pezzuto te zahvalio redovnicama i Katedralnom mješovitom zboru „Josip Stadler koji je „vrlo lijepo animirao pjevanje tijekom ovog liturgijskog slavlja“, zatim asistenciji, bogoslovima i puku Božjem te poželio da žive u dubokom zajedništvu sa Srcem Isusovim i da mole za Papu i za pastire Crkve.

SVEĆENIČKO REĐENJE U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

Na svetkovinu sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 2019. nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić zaredio je osmoricu đakona za svećenike tijekom Euharistijskog slavlja u katedrali Srca Isusova u Sarajevu. Kardinal Puljić predvodio je Misno slavlje u zajedništvu s apostolskim nuncijem u Bosni i Hercegovini mons. Luigijem Pezzutom i uz koncelebraciju provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozom Marinčićem i još 66 svećenika među kojima su bili poglavari i profesori ređenika, župnici župa iz kojih dolaze ređenici i drugi svećenici. Na Svetoj misi sudjelovali su roditelji, braća, sestre i rodbina ređenika, redovnice raznih kongregacija, župljani iz rodnih župa ređenika i drugi vjernici. Liturgijsko pjevanje animirali su kolege ređenika – bogoslovi iz tri bogoslovna sjemeništa u Sarajevu, a asistencijom je ravnao mons. Tomo Knežević.

Kardinal Puljić zaredio je za svećenike petorica đakona Vrhbosanske nadbiskupije i trojicu đakona Franjevačke provincije Sv. Križa Bosne Srebrene: vlč. Adnana Petra Mihaela Jašarevića, vlč. Ivana Dragičevića, i vlč. Stipice Lešića, đakone koji su svoj teološki studij i formaciju završili u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu; zatim vlč. Štefana Markovića i vlč. Fabijana Štedula, koji su svoju formaciju završili u Nadbiskupijskom misijskom međunarodnom sjemeništu Redemptoris Mater u Sarajevu, te fra Nikolu Pejčina, fra Franju Barabana i fra Josipa Kapetanovića koji su svoju formaciju završili na Franjevačkoj teologiji.

MOLITVA NA GROBU POK. MARKA JOSIPOVIĆA

U okviru obilježavanja desete godišnjice smrti vrhbosanskog svećenika i dugogodišnjeg profesora filozofije dr. Marka Josipovića, moljeno je opijelo uz njegov grob u Gornjim Kladarima kod Modriče.Molitvu opijela za dušu pok. profesora Marka, predvodio je prepošt Kaptola vrhbosanskog mons. Ante Meštrović, rektor sarajevske katedrale. Uz njega, na groblju u Gornjim Kladarima, gdje počivaju zemni ostatci pok. Josipovića, okupila se, 9. svibnja, pokojnikova najbliža rodbina. Nazočan je bio brat mu Slavko sa suprugom, sestra Anka s mužem, bratić Filip s obitelji. Također, u molitvi je sudjelovao i Markov prijatelj, počasni kanonik vrhbosanski mons. Heribert August te vlč. Božo Odobašić i gosp. Philip Dieter iz Aachena. Bila je ovo molitva, zahvala i sjećanje na pok. Marka nakon deset godina njegove smrti.

Ante Meštrović

1 2 3 15