SARAJEVSKA KATEDRALA
4. korizmeni petak
Na četvrti korizmeni petak koji je bio u znaku inicijative Pape Franje „ 24 sata za Gospodina“ u katedrali Srca Isusova u 17,30 počela je pobožnost križnog puta kojeg je predvodio katedralni župnik vlč. Marko Majstorovi. Uslijedila je sv. Misa kojoj je predsjedao i propovijedao dr. sc. fra Ivan Šarčević. Predsjedatelja slavlja i sve nazočne je pozdravio rektor katedrale mons. Ante Meštrović koji je i na koncu mise svima zahvalio na sudjelovanju te pozvao na učešće u sutrašnjem programu „24 sata za Gospodina“.
WordPress Photo Gallery Plugin
Propovijed fra Ivana Šarčevića donosimo u cijelosti.
Nesigurna savjetovati i neuka poučiti
Duhovna djela milosrđa
Katedrala, IV. korizmeni petak – 4. ožujka 2016.
Čini nam se da se u kršćanstvu daleko više traže i prakticiraju tjelesna od duhovnih djela milosrđa. Tako razmišljamo, jer se i sam Isus, na koncu Matejeva evanđelja, u prispodobi o posljednjem sudu, do poistovjećivanja izjednačio s potrebitima kao što su gladni, žedni, goli, bosi, prognani, bolesni, utamničeni, a kojima čovjek pomaže (ili ne pomaže) i ne znajući da se u potrebitom radi o samom Isusu. Vjera bez djela je dvolična, lažna i mrtva.
No, ipak, ne bismo smjeli misliti da su duhovna djela milosrđa manje potrebna i manje vrijedna od tjelesnih djela milosrđa. Jer i ona su iznimna konkretizacija vjere, praktično svjedočenja ljubavi prema bližnjem. I ona se nazivaju "djelima". Među velikane humanosti, među svjedoke vjere u herojskom stupnju – svece, ne ubrajaju se samo ljudi koji su tjelesno nego i duhovno pomagali nevoljnima i potrebitima, koji su savjetovali nesigurne, poučavali neuke, korili grešnike, tješili žalosne, opraštali uvrede, podnosili nepravde, molili za pokojne. Bili su to i jesu i danas proroci i učitelji, roditelji i odgojitelji, propovjednici i teolozi, mirotvorci, društveni disidenti i borci za ljudska prava, mnogi nepravedno progonjeni i mučenici zbog svoga uvjerenja, ljudi koji mole i bore se za prava mrtvih, stradalih i pokojnih.
Danas razmišljamo o prva dva duhovna djela milosrđa: nesigurna savjetovati i neuka poučiti. Njihov smisao i nužnost njihova vršenja nalazimo u Isusovim riječima. Isus je savjetovao nesigurne i poučavao neuke. Išao je među njih, brinuo se odgovorno za njihovo duhovno stanje. Jer, mnogi su ljudi bili ne samo gladni kruha nego i duha, gladni riječi i smisla. Bili su "kao ovce bez pastira", nesigurni, strašljivi i kolebljivi, ljudi u dilemama i nedoumicama, ljudi sa životnim pitanjima. Isus je došao ljudima koje su njihovi poglavari krivo savjetovali, hranili ih lažnim nadama i obećanjima, nudili krive sigurnosti, koji su također dolazili Isusu ili slali ljude "doušnike" ali s pitanjima opakog iskušavanja.
Isus se obraćao i neukima, onima koje su njihovi pismoznanci i religiozni stručnjaci, kao vlasnici znanja, krivo poučavali ili ih – kako kaže Isus, zauzevši Mojsijevu stolicu – držali u neznanju o vjeri i duhovnoj zaostalosti da bi njima lakše vladali. Primjera manipulacije neukim ljudima od strane moćnih i vlasnika znanja prepuna je Biblija. Kao vrhunac očituje se u Isusovu stradanju kada starješine narodne i svećenički poglavari okreću narod protiv Isusa, te umjesto njega narod izvikuje slobodu za političkog bundžiju i siledžiju, Barabu, a za Isusa traže da se razapne. Tako, nažalost, radi mnoštvo nesigurnih i neukih svih vremena.
I. Sigurnost s Isusom
Isus je nudio jednu drugu sigurnost, ne materijalno ni zdravstveno osiguranje, niti osiguranje od nevolja i protivnika, nego sigurnost za plemenit, radostan i pošten život. Htio je da se svatko, svaki pojedinca izdvoji iz manipulativnog mnoštva, da njegov učenik postane odlučan, samostalan i slobodan nasljedovatelj. Važno je, dakle, zamijetiti da se ne radi o svakoj vrsti nesigurnosti, nego o temeljnoj nesigurnosti u vjeri, o nedostatku životnoga smisla i životnoga uporišta, o duhovnoj dezorijentaciji i duhovnoj nestabilnosti.
Kršćanin svoje dileme rješava u slušanju Božje riječi, svoje dvoumljenja ispituje u svjetlu Isusova evanđelja i njegove prakse. Konkretno, ako smo mi sami u tjeskobi odlučivanja ili ako vidimo nesigurnost našeg bližnjega, jer ne nalazi pravi put, onda je zacijelo duhovno korisno postaviti pitanje: Što bi Isus na mom mjestu učinio, što bi rekao, kako bi postupio u konkretnoj situaciji? Jasno, time neće sve biti riješeno, ali je to pitanje vodič, ključ kroz naše neizvjesnosti. Neće nas Isus osloboditi odgovornosti vlastite odluke i neće nas Isus osloboditi križa dvoznačne i dvoumne situacije. Svoj križ mora nositi svatko sam, ali će svjetlo prosvjetljenja doći, gledajući kako to Isus čini i mi ćemo bez sumnje izići iz svoje nesigurnosti.
Svjesni smo da je lagano postaviti pitanje: Što bi Isus na mom mjestu učini? Svjesni smo također da se mnogi ljudi pozivaju na Isusa, mnogima su puna usta njegova imena. To nije dovoljno. Da pozivanje na Isusa ne ostane tek zavodljiva poštapalica kojom se skriva dvolična i ustvari slaba i vjera, da ne dođe do onog tako čestog skrivana nesigurnosti u vjeri, postoji još jedna važna zbilja. Naime, u situacijama nesigurnosti i dilema od pomoći nam svakako može biti Isusov teški čas smrtne agonije u Getsemaniju, kao primjer za sve naše dileme. U situaciji pitanja i nesigurnosti, u molitvi Ocu da ga mimoiđe poruga i patnja, prezir i smrtno poniženje na križu, Isus se odlučuje, prepušta, predaje Očevoj volji koja, ako smo dosljedni u njezinoj konkretizaciji, jest odluka za ono što je teže, daleko teže od onoga što se kao prvo Isusu nameće – da ga mimoiđe patnja.
Ako smo dakle mi ili netko od naših bližnjih u nesigurnosti, ako je naša obitelj u dilemama, ako je u dezorijentaciji naša župna zajednica, Crkva, narod i društvo, onda svoja dvoumljenja, svoje tjeskobne nesigurnosti postavimo pred pitanje Što bi Isus na mom/na našem mjestu učinio? Kroz to pitanje neće biti sve riješeno ali ćemo steći unutarnju sigurnost vjere, prestat ćemo lutati od nemila do nedraga, od jednog do drugog duhovnika i vođe. Bit ćemo čak ljudi koji će imati odvažnosti suočiti se s onima koji nesigurne i dvoumne ljude okreću s puta evanđelja, na stranputice, u konačnici u propast. Time ne znači da ćemo uspjeti, jer ni Isus nije imao i nema apsolutni uspjeh. Mnogi su otišli i odlaze od njega k drugima, k sigurnostima koja im se čine trajnijima od Isusove riječi i pratnje.
Istodobno u nesigurnim situacijama trebamo se, poput Isusa, povući u svoju getsemansku molitvu i strpljivo odlučivati za teže. I naši savjeti bližnjima i prijateljima ne bi trebali ostati na lažnim obzirima i zaštiti komotnosti nego da se i oni u svojim dvoumljenjima, u teškim pitanjima (poziva, poslanja, studija, posla, u dilemama o ostanku ili odlasku iz svog zavičaja, u konfliktima i nejasnoćama međuljudskih odnosa…) odlučuju za teži put. Pritom ništa nije zagarantirano, osim unutarnje sigurnosti da nas dobri Bog, da nas Isus neće ostaviti te da će, usprkos pogrdama i nevoljama, porazima i čak tjelesnim žrtvama, i naš i život bližnjega kojega savjetujemo usmjeriti na dobro, te da će i naš život zablistati u uskrsnoj novosti, u sigurnosti Božje blizine i potvrde naše odluke.
II. S Isusom učiteljem
U drugom duhovnom djelu milosrđa – neuka poučiti, odmah nailazimo na poteškoću prepoznavanja tko je to doista neuk da bismo ga trebali poučiti. Je li neuk onaj, a kako se to najčešće i misli, koji nije pametan ili nije završio škole? Ne! Ovdje se radi o duhovnoj neukosti koja je nešto drugo, dublje i više od školske učenosti. I ova se neukost odnosi na vjeru. Bit će nama jasnije ako primijetimo kako je vrlo teško ostvariti ovo milosrdno djelo, jer tko se to od nas smatra neukim u vjeri. Čak su to ponekad prije oni koji ne dolaze u crkvu, razočarani, distancirani pa i ateisti. Oni su neuki u smislu njihove otvorenosti da saznaju što je vjera i tko je Bog, oni su češće od redovnih vjernika željni istinskoga znanja.
Nepoučljivost je trajna kušnja pa i preuzetni stav tolikih vjernika ali i ljudi uopće. Naše obitelji, župne zajednice i Crkva, posebno ljudi koji vode naše zajednice, mi sami, često upadamo u oholost da sve znamo i umijemo i to najbolje. U najnepoučljivije ljude, u ljude s kojima se uopće teško razgovara, koji ne znaju slušati, s pravom se ubrajaju "duhovne" osobe, ljudi koji se smatraju da su uzornici vjere i besprijekorni ljudi molitve.
Kroz dugu biblijsku povijest stalno se govori o tome kako su ljudi tvrdokorni, tvrdovrati, slijepi i gluhi na Božje pozive na obraćenje, kako su nepoučljivi u vjeri, kako dugo traje i nikada ne završava mukotrpno Božje odgajanje i poučavanje ljudi. Bog se ne umara u poučavanju. Neukost – da ponovimo – primarno ne znači nedostatak pismenosti i školskoga obrazovanja, nego je riječ o neukosti u vjeri, o djelovanju lišenu mudrosti koje svoje utemeljenje ima u spoznaji Božjega nauma s čovjekom i ljudima uopće. Riječ je i o onoj tako čestoj nedoučenosti i poluznanju koje smo primili od drugih ali ga nismo posvojili, znanju koje nije prošlo kroz naše srce i našu autentičnu praksu. I u vjeri se dakle traži znanje, poznavanje stvari. Traži se vjernička kompetencija, religiozna stručnost. Izlazak iz vjerske neukosti i primitivizma pretpostavlja otvorenost za nove spoznaje, čežnju za dubljim poznavanjem Boga i Isusa Krista. Znači izlazak iz "duhovnog starosjedilaštva".
U svome djelovanju Isus je stalno poučavao ljude. Jedan od njegovih glavnih naslova i imena, uz imena Krist i Gospodin, jest rabi, učitelj. Srž Isusova poučavanja bila je vjera u Boga. Zato i njegov poziv na obraćenje u vjeri. Isus nije tražio, kako su tražili onodobni učitelji, moralno obraćenje, obraćenje koje bi primarno sadržavalo promjenu prakse, recimo količinsko umnažanje odricanja, molitava i postova, poštivanje subote i mnoštva propisa. Nije on nijekao moralnu uzornost. No, prije moralnog obraćenja Isus je tražio vjersko obraćenje, obraćenje od nepoučljivosti u vjeri, obraćenje od onih predodžbi o Bogu koje ne dopuštaju pravi susret s njim i s bližnjima, raskid s uobraženom i sveznajućom vjerom. Isus je htio da ljudi promjene svoj odnos s Bogom, osobito onaj moralizatorsko-trgovački, a onda će se promijeniti i vjerska praksa. No, naišao je na tvrdu nedoučenost i kobnu nepoučljivost, kako onih koji su smatrani vjerskim poglavarima i ekspertima u vjeri tako i od strane neukoga mnoštva koje je u biti tražilo kralja kruha a ne učitelja vjere.
Ako govorimo o djelu milosrđa da se neuka pouči, onda to ne znači pomoći drugome da popuni prazninu svoga materijalnoga neznanja, da ga opskrbimo novim podacima i što većom količinom informacija, nego da druge poučavamo da najprije traže osobni odnos s Bogom, susret s njim i izgradnju Božjeg kraljevstva. Radi se o duhovnom djelu milosrđa, o duhovnoj poučljivosti, o pozivu da se iziđe iz lijenosti duha, iz umišljene sigurnost kako vrlo dobro znamo kakav je Bog i kako treba vjerovati. Jer, odatle nam dolaze mnoga nesnalaženja i nesreće, nezadovoljstva i nasilja. Ako npr. netko misli, kako što to čine trgovci Svetim ili "religijski teroristi" da samo oni znaju vjerovati, da se onda Bogom može služiti kao sredstvom ili da je Bog takav da ne podnosi one koji nisu moje/naše vjere, onda je dopušteno te "neuke" tlačiti i ubijati ih. Od slike Boga, za vjernike, ovisi pogled na sebe sama, uređenje i smisao vlastitoga i zajedničkoga života. Od slike Boga ovisi mišljenje i o drugom čovjeku kao i postupanje s njim.
Poučavanje neukih koje Isus vrši u tolikim govorima, usporedbama o Božjem kraljevstvu, u tolikim djelima u kojima se to Božje kraljevstvo ostvaruje, upravo pokazuje da on traži da se povjeruje da je Bog uvijek beskonačno viši, iznenađujuće drukčiji, da neizmjerno bolji, pravedniji, milosrdniji nego što ja to vjerujem, nego što mogu i zamisliti. Bog je onaj koji nadilazi granice moga znanja i učenosti, moje prakse. Bog je izvan ograda znanja i religiozne prakse moje obitelji, moje zajednice, Crkve, naroda. Biti poučljiv znači upustiti se u promjenu gledanja i mišljenja o Bogu. Neuka poučiti sastoji se, dakle, u pozivu bližnjemu na obraćenje njegova stajanja pred Bogom, na odricanje od uskih slika o Bogu, na još u punini nedogođeni susret s milosrdnim Bogom.
Fra Ivan Šarčević