Po starodrevnoj predaji ova je noć posvećena Gospodinu kada vjernici, prema evanđeoskoj opomeni, drže u rukama zapaljene svjetiljke poput ljudi koji čekaju kada će se vratiti Gospodin da kad, dođe, njih zateče budne i posadi ih za svoj stol.

Bdijenje ove noći sastoji se:

• Službe svijetla, zajednica se okuplja oko uskrsne svijeće koja je simbol Krista, svijetla svijeta.

• Službe Riječi, zajednica razmatra divna djela što ih je Gospodin u svome narodu od početka činio.

• Krsna služba, budući da je krštenje sakrament kojim prelazimo iz smrti u život, najbolje je da se obavlja u uskrsnoj noći.

• Euharistijska služba, Božji narod, nanovo krštenjem rođen, prinosi spomen-čin Gospodina u činu zahvaljivanja i hrani se slavnim tijelom uskrslog Krista.

U sarajevskoj katedrali Presvetoga Srca Isusova, uskrsno bdijenje, 26. ožujka započelo je u 21 sat, a predsjedao je uzoriti Vinko Kardinal Puljić, nadbiskup vrhbosanski i metropolit. U obrednim slavljima je sudjelovalo oko 20-etak svećenika. Hvalospjev uskrsnoj svijeći je navijestio đakon vlč. Ljubo Zadrić. Pjevao je Mješoviti katedralni zbor Josip Stadler pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića. Katedralu je okitila s. Zrinka Barišić uz pomoć suradnice Kristine Matijević.

WordPress Photo Gallery Plugin

Današnje bogoslužje spominje se Kristove muke. Bogoslužje u čast križu zamjenjuje sakramentalno slavlje Kristove žrtve. Vjernici se pričešćuju euharistijskim kruhom koji je jučer posvećen na misi večere Gospodnje.

Služba Muke Gospodnje na Veliki petak sastoji se od tri dijela: službe riječi, klanjanja križu i svete pričesti. Predvoditelj obreda i poslužnici obučeni su u ruho crvene boje kao za misu, pristupe k oltaru, iskažu mu počast te se potom prostru ničice i mole neko vrijeme u šutnji. Zatim predsjedatelj pođe k sjedalu i započne molitvu. Uslijede čitanja i pjevanje Muke Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu. Nakon otpjevane Muke slijedi Sveopća molitva, pa otkrivanje i klanjanje križu, ljubljenje križa. Nakon toga slijedi sveta Pričest.

Na Veliki petak, 25. ožujka u sarajevskoj katedrali Srca Isusova bogoslužje je predvodio vrhbosanski nadbiskup metropolit kardinal Vinko Puljić uz nazočnost mons. Tome Vukšića, vojnog ordinarija u BiH, mons. Pere Sudara, pomoćnog vrhbosanskog biskupa, generalnog vikara mons. Luke Tunjića, trojice kanonika Kaptola vrhbosanskog i ostalih svećenika koji su odjeveni u svećeničke reverende, rokete i štole bili u prezbiteriju katedrale, a dio svećenika je bio u katedrali među vjernicima. Obredima je nazočio lijep broj vjernika koji su nakon obreda ljubili Kristov križ u pokrajnoj lađi katedrale uz asistenciju đakona vlč. Ljube Zadrića koji je pjevao Muku, a zborom bogoslova je ravnao vlč. Marko Stanušić.

WordPress Photo Gallery Plugin

Ovim misnim slavljem, na Veliki četvrtak, slavi se posljednja Isusova večera. Na Veliki četvrtak Isus je izgovorio zahvalnu molitvu. Tog je dana više puta apostolima Isus uputio ove riječi: „Ljubite jedan drugog kao što sam ja ljubio vas“. Te večeri Isus je ustanovio sakrament svoja tijela i svoje krvi. Svetu misu. To je oporuka koju je ostavio uoči svoje smrti. Svetu misu slavimo spominjući se svega što je Isus za nas učinio: njegova života, smrti i uskrsnuća.

Isus je toga dana ustanovio, osim Euharistije i sakrament svećeničkog reda. Također i zapovijed o bratskoj ljubavi

Potrebno je odstraniti od sebe sve što nosi podvojenost. Potrebno je međusobno pomirenje kako bi se moglo primiti Onoga koji nas je do kraja ljubio.

Poslije homilije pod ovom misom, gdje je to moguće, organizira se pranje nogu. Predstojnik zajednice pere noge nekima od braće. Tako po Kristovu primjeru daje znak da i mi trebamo biti služitelji svoje braće. Ljubiti ljude znači prihvatiti ih, pomagati im i služiti im. Sve to označuje čin pranja nogu.

Poslije popričesne molitve prenosi se Svetootajstvo na pohranu. Vjernicima se preporuča dolazak i molitva i razmatranje o Kristu koji nas je ljubio do kraja, kako bismo i mi mogli ljubiti jedni druge.

U sarajevskoj katedrali, 24. ožujka misu Večere Gospodnje je predvodio vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u koncelebraciji pomoćnog vrhbosanskog biskupa mons. dr. Pere Sudara, Tajnika Apostolske nuncijature u BiH, generalnog vikara mons. Luke Tunjića, prepošta Kaptola vrhbosanskoga i rektora katedrale mons. Ante Meštrović, kanonika i dekana KBF dr. Darka Tomaševića i drugih svećenika.

Nakon propovijedi vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić oprao je noge vijećnicima sarajevskih župa koji su bili gosti, nakon mise, kod kardinalova stola.

Svetootajstvo je preneseno u pokrajnu lađu gdje je pohranjeno, ali i izloženo vjernicima na štovanje u večernjim satima i tijekom sutrašnjeg dana, na Veliki petak.

WordPress Photo Gallery Plugin

U sarajevskoj katedrali Srca Isusova, u srijedu 23. ožujka vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić je slavio misu posvete ulja. Ova misa se slavi na Veliki četvrtak, ali se radi okupljanja većeg broja svećenika može slaviti i ranije, što je u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i praksa. U tom slavlju vidno mjesto imaju dekani trinaest dekanata koji sveta Ulja nose u svoje dekanate da bi ih lakše preuzeli svećenici, župnici u dekanatu.

Ova misa što je biskup koncelebrira sa svojim svećenicima u kojoj se posvećuju sveta ulja očituje zajedništvo svećenika s njihovim biskupom. Nakon propovijedi bude obnova svećeničkih obećanja.

Na ovaj dan svećenici u Vrhbosanskoj nadbiskupiji daruju svoj prilog za odgoj novih svećeničkih i redovničkih zvanja diljem svijeta. To je Dan Djela svetog Petra apostola.

Za vrijeme Svete mise blagosljivlja se bolesničko ulje koje se koristi za bolesničko pomazanje i posvećuje krizmano ulje koje se koristi kod sakramenta krštenja, potvrde i svetoga reda, kao i kod posvete oltara i crkve.

WordPress Photo Gallery Plugin

Fotografije su preuzete iz KTA

Nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić pozvao je katolike angažirane u politici, društvu i kulturi na obilježavanje Godine Božanskog milosrđa u sarajevskoj katedrali Srcaa Isusova, 22. ožujka.

Susret je započeo ispovijedanjem u 15,30 sati. Ispovijedalo je više svećenika. U 16,00 sati je slavljena sveta misa koju je predslavio uzoriti Vinko kardinal Puljić pod kojom je u propovijedi govorio o otajstvu križa u svakodnevnom životu svakog kršćanina i društvenog djelatnika.

U 17,00 sati uslijedilo je predavanje u dvorani Svećeničkog doma kojeg je održao Slovenac p. Peter Rožič koji je doktorirao političke znanosti na sveučilištu Georgetown u Washingtonu. Nakon predavanja uslijedio je skromni domijenak. Na susretu je sudjelovao lijep broj sudionika.

WordPress Photo Gallery Plugin

Cvjetnica, Nedjelja muke Gospodnje i Svjetski dan mladih u sarajevskoj katedrali Srca Isusova je proslavljen, 20. ožujka. Blagoslov maslinovih grančica na početku je obavio vrhbosanski nadbiskup i metropolit uzoriti Vinko kardinal Puljić nakon čega je uslijedila procesija s maslinovim grančicama oko katedrale, a u procesiji su sudjelovali svećenici, bogoslovi, katedralni Mješoviti pjevački zbor „Josip Štadler, časne sestre i nazočni vjernici. Nakon povratka u katedralu uslijedilo je misno slavlje te pjevana Muka po Luki.

Crkva se na Cvjetnicu spominje ulaska Krista Gospodina u Jeruzalem u kojem je dovršio svoje uskrsno otajstvo.

Maslinove grančice se na taj spomen blagoslivljaju i nose u procesiji, a dobrovoljni prilog ide za misije.

Svjetski dan mladih je nastao nakon što se papa sv. Ivan Pavao II. sastao dva puta s mladima na Trgu sv. Petra u Rimu 1984. i 1985. godine, a godinu dana kasnije Papinim pismom mladima ustanovljen je Svjetski dan mladih koji se od tada svake godine slavi na Cvjetnicu.

WordPress Photo Gallery Plugin

Dr. sc. vlč. Dubravko Turalija profesor na KBF Sarajevo je 18. ožujka u sarajevskoj katedrali Srca Isusova propovijedao na temu: „Uvrede oprostiti; podnositi one koji nam čine zlo; za žive i mrtve Boga moliti“.

U Godini Božanskog milosrđa na temu duhovnih i tjelesnih djela milosrđa u sarajevskoj katedrali su propovijedali profesori Franjevačke teologije u Nedžarićima i KBF u Sarajevu.

Mons. Ante Meštrović, rektor katedrale je pozdravio dr. Dubravka Turaliju, đakona Ljubu Zadrića kao i sve nazočne na početku misnog slavlja.

Na koncu mise je zahvalio dr. Turaliji i svim vjernicima koji su ustrajno dolazili kroz korizmene petke na pobožnost križnog puta i na misnia slavlja.

Uslijedilo je klanjanje pred Presvetim kojeg je predvodio đakon vlč. Zadrić. On je predvodio i pobožnost križnog puta prije mise.

WordPress Photo Gallery Plugin

Propovijed dr. sc. vlč. Dubravka Turalije donosimo u cijelosti.

 

„Uvrede oprostiti; podnositi one koji nam čine zlo; za žive i mrtve Boga Moliti“

Dubravko Turalija

 

Koliko god s oduševljenjem toliko i s nekom nutarnjom zebnjom čovjek promatra vješte prodavače na tržnici kako hitro svojim rukama probiru zdravo i trulo voće.

U isto vrijeme svaku trulu voćku dotiču sa žaljenjem, ali i s mržnjom. Žao im je baciti načetu i korumpiranu voćku, ali je i mrze, ne podnose je jer se iskvarila pa od nje sada nemaju nikakve koristi, ali ponajviše je mrze jer može brzo iskvariti one zdrave oko sebe.

Na istom je tragu Isusova prispodobu o pastirima koji razlučuju ovce od jaraca. To je tako dramatična scena kada jarci žele prijeći ovcama jer se one bolje hrane i bolje čuvaju, a pastiri ih nemilosrdno, bezdušno šibaju i tjeraju na suprotnu stranu. U sekvenci Velikoga petka U dan onaj u dan gnjeva pjevamo: što ću tada jadan zborit, kome li se zagovorit kad i hrabre strah će morit.

Mi se neprestano pitamo ima li spasa za one trule jabuke ili podivljale jarce koji su dio naše svakidašnjice. Fizičari i biolozi kažu da nema. Ono što je načeo trulež to nužno propada, ali Isus i Crkva kažu da i takvima ima lijeka.

Nikola Tesla izbjegavao je zločeste ljude. Sa sumljivim ljudima nije se htio čak ni rukovati jer je toliko prodro u u sile energije da je tvrdio da i najobičniji stisak ruke može preusmjeriti onu dobru i pozitivnu energiju u čovjeku u negativnu i izvitoperenu.

Čuli smo danas u evanđelju: Isusovi mrzitelji ponovno su pograbili kamenje.

Vidite, dragi vjernici, zlo je opredjeljenje i redovito je iracionalno i niče u čovjeku već od malena. Lošiji đaci redovito zavide boljima, nadarenijima, marljivijima. A da nije dobrih, marljivih, mi nikada ne bismo imali GPS, mobitele, ipade, nikada ne bismo uživali u dobroj literaturi, predstavi, koncertu, filmu, propovijedi… S talentiranim ljudima zdrav čovjek bi se trebao ponositi, a ne ih nepodnositi. Oni nose Božji dar u sebi kojim unaprijeđuju ovaj svijet.

Svaki čovjek koji nije kadar prihvatiti Božji dar u drugome kad-tad će posegnuti za kamenom. A kamen ranjava, ubija.

U današenjem evanđelju javno je izrečena Isusova presuda: Ti čovjek, pa sebe Bogom praviš. Isus je znao da je ovo izjava na kojoj će se formirati skorašnji proces osude i smrti pa je zato i čitamo tjedan dana prije sjećanja na Isusovu smrt.

Čudesa poput oživljavanja, nemogućih izlječenja, ohrabrenja, tješenja nisu mogla biti pridodana nikome nego čovjeku Božjem. Kako netko može u isti čas huliti i činiti tolika znamenja i čudesa? Sva Isusova znamenja bila su na proslavu Boga.

U Isusa se sve poklapa, jer s jedne strane svojim djelima pokazuje božansku moć, a s druge svojim riječima tvrdi da je Božji Sin. Farizeji bi prihvatili nadljudska Isusova djela, a zanegirali bi Isusovo božanstvo – ali to ne ide.

Isus je od početka bio sprema umrijeti za ovaj svijet. Ali prije toga ponovno i ponovno poučava svoje učinike kakav treba biti naspram onih koji čine zlo i koji je načela trulež grijeha:

OPROSTITI

PODNOSITI

MOLITI

Ovo je i današnja nakana na svetoj misi u kojoj molimo Gospodina da nas obdari duhovnim djelima milosrđa, a to su oprostiti uvrjede, podnositi nepravde i moliti za one koji čine zlo.

Kada se nad Isusom iskalila sva ljudska zloba i kada su svi oni što su imali kakvu pritužbu ili porugu prema njemu javno je izgovorili: od one raspni ga pa do one na križu ako si Krist spasi sebe i nas, Isus prije nego će prijeći s ovoga svijeta Ocu glasno i javno moli Oca da oprosti svima jer ne znaju što čine.

Sada vidite kolika je Božja ljubav da i u najtežem času ne okrivljuje čovjeka nego ga oslobađa krivice vadeći ga na neznanje. A istina je da je naše ljudsko znanje naspram Božjega kao kap vode naspram oceana.

A kršćani, jesu nasljedovatelji Kristovih darova pa sva ona njegova dobrota prešla je na nas, svo ono njegovo strpljenje i podnošenje prešlo je na nas i sve ono silno razumjevanje i praštanje prešlo je na nas.

Zato, ako je zlo oko nas, koliko li je veće dobro kojim nas sam Krist oboružava. Ako li je netrpeljivost koliko li je veće podnošenje koje nam Krist neprestano daje. Ako li je mržnja među nama koliko li je veće praštanje koje poput oceana može preklopiti i najgoru mržnju.

Čovjeku, koji živi u ljubavi Božjoj, mržnja ovoga svijeta ne može ništa, i onome koji je spreman podnositi, nepravda ne može ništa i onaj koji je dobar zlo mu ne može ništa. Ali neizmjerni izvori dobrote, strpljivosti i podnošenja mogu preplaviti čovjeka koji je nagrižen grijehom i mimo svakog fizičkog i ljudskog pravila ozdraviti ga i očistiti i osposobiti ga ne za djelo zla nego za djelo dobra i na koncu vječnoga života. Amen.

Na peti korizmeni petak u katedrali Srca Isusova u Sarajevu, 11. ožujka misnom slavlju u 18,00 sati je predsjedao i propovijedao dr. sc. fra Josip Jozić, prof. na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićima. Tema propovijedi je bila: “Grješnika pokarati; neuka poučiti“. Prije mise pobožnost križnog puta u 17,30 je predvodio vlč. Ljubo Zadrić, đakon. Rektor katedrale, mons. Ante Meštrović je na početku misnog slavlja pozdravio fra Josipa, đakona i katedralnog župnika kao i sve nazočne, a na koncu je zahvalio propovjedniku i najavio temu za slijedeći petak.

WordPress Photo Gallery Plugin

Slijedi cjelovita propovijed fra Josipa Jozića.

 

Grešnik i ožalošćeni u milosti

 

U duhovna djela milosrđa ubrajamo i ona koja imenujemo riječima „grešnika pokarati“ i „žalosna utješiti“. Ova djela imaju i drugačija imena, a to je uvjetovano različitim nazivljem na temelju biblijskih iskustava i prijevoda. Negdje je riječ ne o pokaranju nego o opomeni grešnika, negdje o izvođenju na pravi put onoga koji je zalutao, negdje o upućivanju u dostojanstven život onih kojima dostojanstvo života nije svjesno ili je možda narušeno. Slično je i s riječju „žalostan“: žalostan je onaj kojem je potreba utjeha, ali među žalosnima ima onih koji su samo ožalošćeni zbog nečeg što im se ne sviđa, ili su ozbiljnije ožalošćeni zbog nekog narušenog međuljudskog odnosa. Među žalosne ubrajamo i one koje je zadesila tuga zbog gubitka nekog od svojih najmilijih, gdje je žalost i najočitija, ali su žalosni i oni koji ne vide izlaza iz životnih kriza, koji često upadaju u krize smisla života, krizu odnosa prema vlastitom životu, ili krizu vjere, kratko rečeno oni koji nemaju nade u životu također su žalosni.

Današnja misna čitanja kao da stvaraju okvir za govor o ova dva djela milosrđa. Ne samo zbog toga što je u Evanđelju riječ o tome da „netko nekoga planira ubiti“ – grijeh, ili što se na početku čitanja iz Knjige mudrosti govori o „tužnome životu“, nego zbog toga što oba današnja čitanja imenuju „zalutalost čovjeka“ i „žalost pred životom“. U Knjizi Mudrosti riječ je o mudrom čovjeku koji razlikuje bezbožnika od pravednika. Pri tome ovaj tekst ne dopušta prisvajanje pravednosti, tako da bi se moglo reći „pravednik to sam ja“. I bezbožnik mogu biti ja. Ali se pravednika razlikuje od bezbožnika u tome što bezbožnik u konačnici iskušava Boga i kriterij njegova odnosa prema životu jest on sam. Riječ je čak i o grijesima, onome što je pravednik zgriješio. Ti se grijesi navode: on je takav čovjek da smeta drugome, koji poziva na pravednost, koji govori o lažnom odgajanju, koji govori o lažnom tumačenju zakona Božjega, koji je utjelovljeni ukor, grijeh je i da ga ljudi ne vole sresti, čak im je mučno i pogledati ga, naziva ga se nastranim, jer mu život nije u onom kalupu kako se inače očekuje u skupini. Bezbožnik se razlikuje od pravednika po tome što ovaj kriterij svoga života nalazi u sebi samom, a onaj pravednik, izgleda, u Bogu.

Govoriti o grijehu ili opominjanju grešnika danas je teško. Sama riječ „grijeh“ izaziva u nama odbojnost, pa i ako zamjeramo drugima, zamjerit ćemo na konkretnim činjenicama, ali ga nikad nećemo direktno nazvati grešnikom. Teško je čak u modernom i tehnički uznapredovanom svijetu govoriti i o pogrešci, jer se pogreške daju lako ispraviti, ali i vlastite pogreške teško priznajemo, ili ih na brzinu želimo vidno ispraviti, a o tuđim pogreškama smo suzdržani. U svijetu koji pomalo gubi osjećaj za zajedništvo svatko se povlači jer ne želimo druge upozoravati na grijehe. To smo doživjeli više puta. Bolje se povući, nego upozoravati na očite promašaje drugog. Dobije se dojam, da i ne znamo što je grijeh, jer i za nas same nekad nešto nije grijeh što je veliki grijeh u očima drugog. Knjiga Mudrosti međutim zalutalog – grešnog čovjeka lijepo opisuje: njegova je zalutalost u iskušavanju Boga i u kriterijima za pravednost i nepravednost koje čovjek sam sebi postavlja, a ti su kriteriji redovito vezani za neki zemaljski interes, za čast, poziciju ili očiti privatni interes. Zato zalutali ne trpi priču o Zakonu Božjemu, nego opet po vlastitim kriterijima tumači i Božji zakon. Zato i grešnost ne može biti drugačija nego po njegovoj vlastitoj mjeri.

I mi kršćani možemo se pronaći u ovoj mudrosnoj priči. Postoje nekako dvije pozicije u razumijevanju grijeha a među kojima se često nađemo. To su pozicija vlastite bezgrešnosti i posvemašnje grešnosti. Nijedan od ovih ekstrema ne opravdava temelj kršćanskog milosrđa. Težnja za bezgrešnošću, savršenošću ili perfektnim životom može biti opasna upravo zbog toga što – baš kao mudrosni lik bezbožnika – kriterij za svet život ne tražimo u Bogu nego u sebi samima. Tako se dogodi da „mi smatramo“ kako živimo sveto, pobožno, bezgrešno, dok s druge strane ostajemo neiskreni, prepredeni i ne ostavljamo prostor da svoje i najmanje greške uvidimo. Neiskreni smo često, jer takvo viđenje svoje bezgrešnosti želimo nametnuti i drugima. U tom smo ponekad i skrupulozni u smislu da na mojoj duši ne smije biti nikakav grijeh, te ispovijedamo i ono što uopće nije grijeh, a ono što bi, i prema mudrosnoj literaturi bio grijeh, uopće ne ispovijedamo: podlost, neiskrenost, laž, obmana, zle namjere, iskušavanje drugih ljudi, zavist a nekad i čistu nevjeru. I Isus kada dotiče ovu temu ne polazi s neke bezgrešne pozicije, nego govori o čistom srcu, srcu koje nema zlobe, zle namjere, oslobođenom zavisti i ljubomore, srcu koje je sposobno i čuti savjete drugih ljudi i čuti glas Božji i u Pismu i u drugim ljudima. Ovaj drugi ekstrem tiče gledanja grijeha u svemu, pa proglašavamo grijehom ponekad sve ono što je drugačije od mene, što ne pripada mom krugu ljudi, mojoj sredini, mome uvjerenju – upravo to čini bezbožnik u knjizi Mudrosti. Zalutali – grešnik jest netko tko se ne oslanja na Boga, nego na sebe i svoj interes. A pravedniku je mjerilo i grijeha i ispravna života, nitko drugi nego Bog – koji je usprkos grijehu milosrđe.

Na ovoj liniji nalazi se i djelo utjehe žalosnih. Zašto se mudrosni bezbožnik ne može utješiti kada kaže „kratkovjek je i tužan ovaj život i nema lijeka kad čovjeku dođe kraj?“. Očito zbog toga što u sebi nema nade koja ga nosi i koja mu osmišljava život. On se ne nada Bogu, nego sebi i svojima. Tješiti ne može svatko. Tješiti nekoga ne znači zavoditi ga riječima da će sve biti bolje, da će teški trenuci proći, da će vrijeme izliječiti sve. I riječi su važne, naravno, ali oni koji su osjetili egzistencijalnu ožalošćenost, vrlo jednostavno će osjetiti i neiskreno tješenje. Tješiti može čovjek koji u sebi nosi nadu. Nisu riječi te koje su presudne u utjesi, nisu ovozemaljska obećanja ta koja će pravu ljudsku žalost zaliječiti, nije ni nadoknada – ponekad i ona novčana za naše poginule – ono što može čovjeka utješiti, nego iskra nade koja nadilazi sve gubitke ovoga svijeta, ponekad iskra one nade koja je protiv svake nade.

Da bi se čovjek uopće mogao nadati, a tom nadom i tješiti, potrebno je da najprije nauči prihvaćati svoju teškoću. Kada čovjek nosi neku tešku žalost sa sobom, onda je vrlo bitno kako će se on postaviti prema njoj: on se prema njoj može postaviti očajnički, može bježati od nje i od sebe, može je zamrziti i još više stvarati svoju nesreću, a njome zaraziti i druge. Priznati svoju ranjivost i svoje rane zagrliti veliki je korak do nade i utjehe. Nije isto kada čovjek mora nešto i kada hoće nešto; kada čovjek prihvaća svoje boli jer ih mora prihvatiti, i kada ih hoće prihvatiti, jer iz moranja se može roditi druga nesreća, iz prihvaćanja i htijenja odiše nešto poput nade iz dubine bića.

Neka nam u ovo vrijeme u kojem ćemo slušati o muci, tuzi, patnji i grijehu misao vodilja bude misao ovog mudrosnog pisca – grešnik će milosrđe naći kod Boga, ne kod sebe, i žalosni će svoju tugu utješiti u nadi, nadi kao zajedništvu s Bogom. Amen.

 

Fra Josip Jozić

U Buli „Lice milosrđa“ papa Franjo je pozvao crkvene zajednice diljem svijeta da se uključe u poseban program koji je nazvao „24 sata za Gospodina“, a odnosi se na vrijeme petka i subote prije 4. korizmene nedjelje, 4. i 5. ožujka 2016. godine.

U istoj buli piše Papa: „Inicijativa '24 sata' za Gospodina … bit će uvedena u svim biskupijama. Toliko se ljudi, uključujući i mlade, vraćaju sakramentu pomirenja; kroz to iskustvo ponovno otkrivaju put povratka Gospodinu, živeći trenutak intenzivne molitve i pronalazeći značenje u svojim životima.

Još jednom postavimo sakrament Pomirenja u središte na takav način koji će omogućiti ljudima da svojim rukama dodirnu veličinu Božjeg milosrđa“ (Misericordiae vultus, 17).

Svoje upustvo za „24 sata za Gospodina“ dao je i vrhbosanski nadbiskup metropolit kardinal Vinko Puljić

Zbog specifičnih razloga u mnogim našim župama preporuča se molitveni niz od dvanaest sati u petak, i sutradan u subotu, također, dvanaest sati. U tom slučaju neka se započne s molitvom oba dana ujutro u osam sati a završi navečer u osam sati. Važno je započeti molitvu u isto vrijeme u svim župama. U tih dvanaest molitvenih sati mogu se moliti otajstva krunice, litanije, druge različite molitve… može se čitati i razmatrati sv. Pismo, pripremiti meditacije… U to vrijeme, u dogovoru s vjernicima, trebali biste biti na raspolaganju za ispovijed, naglašava kardinal Puljić.

U sarajevskoj katedrali suklano incijativi Pape Franje „24 sata za Gospodina“, upriličeno je dvanaest satno klanjanje 4. i 5. ožujka. Prvi dan su adorirale sestre Služavke Maloga Isusa, a drugi dan po incijativi župnika vlč. Marka Majstorovića vjernici lajici koji su se ranije predbilježili za vrijeme klanjanja, a redovnice raznih družbi. Djeca koja pohađaju vjeronauk u župi klečala su od 10-12, a bila je prilika za svetu ispovijed. Dolazili i drugi vjernici. U popodnevnim satima sudjelovale su u ovom programu djevojke koje su obavljale duhovnu obnovu u organizaciji sestara „Kćeri Božje Ljubavi“.

WordPress Photo Gallery Plugin

SARAJEVSKA KATEDRALA

4. korizmeni petak

 

Na četvrti korizmeni petak koji je bio u znaku inicijative Pape Franje „ 24 sata za Gospodina“ u katedrali Srca Isusova u 17,30 počela je pobožnost križnog puta kojeg je predvodio katedralni župnik vlč. Marko Majstorovi. Uslijedila je sv. Misa kojoj je predsjedao i propovijedao dr. sc. fra Ivan Šarčević. Predsjedatelja slavlja i sve nazočne je pozdravio rektor katedrale mons. Ante Meštrović koji je i na koncu mise svima zahvalio na sudjelovanju te pozvao na učešće u sutrašnjem programu „24 sata za Gospodina“.

WordPress Photo Gallery Plugin

Propovijed fra Ivana Šarčevića donosimo u cijelosti.

 

Nesigurna savjetovati i neuka poučiti

Duhovna djela milosrđa

Katedrala, IV. korizmeni petak – 4. ožujka 2016.

 

Čini nam se da se u kršćanstvu daleko više traže i prakticiraju tjelesna od duhovnih djela milosrđa. Tako razmišljamo, jer se i sam Isus, na koncu Matejeva evanđelja, u prispodobi o posljednjem sudu, do poistovjećivanja izjednačio s potrebitima kao što su gladni, žedni, goli, bosi, prognani, bolesni, utamničeni, a kojima čovjek pomaže (ili ne pomaže) i ne znajući da se u potrebitom radi o samom Isusu. Vjera bez djela je dvolična, lažna i mrtva.

No, ipak, ne bismo smjeli misliti da su duhovna djela milosrđa manje potrebna i manje vrijedna od tjelesnih djela milosrđa. Jer i ona su iznimna konkretizacija vjere, praktično svjedočenja ljubavi prema bližnjem. I ona se nazivaju "djelima". Među velikane humanosti, među svjedoke vjere u herojskom stupnju – svece, ne ubrajaju se samo ljudi koji su tjelesno nego i duhovno pomagali nevoljnima i potrebitima, koji su savjetovali nesigurne, poučavali neuke, korili grešnike, tješili žalosne, opraštali uvrede, podnosili nepravde, molili za pokojne. Bili su to i jesu i danas proroci i učitelji, roditelji i odgojitelji, propovjednici i teolozi, mirotvorci, društveni disidenti i borci za ljudska prava, mnogi nepravedno progonjeni i mučenici zbog svoga uvjerenja, ljudi koji mole i bore se za prava mrtvih, stradalih i pokojnih.

Danas razmišljamo o prva dva duhovna djela milosrđa: nesigurna savjetovati i neuka poučiti. Njihov smisao i nužnost njihova vršenja nalazimo u Isusovim riječima. Isus je savjetovao nesigurne i poučavao neuke. Išao je među njih, brinuo se odgovorno za njihovo duhovno stanje. Jer, mnogi su ljudi bili ne samo gladni kruha nego i duha, gladni riječi i smisla. Bili su "kao ovce bez pastira", nesigurni, strašljivi i kolebljivi, ljudi u dilemama i nedoumicama, ljudi sa životnim pitanjima. Isus je došao ljudima koje su njihovi poglavari krivo savjetovali, hranili ih lažnim nadama i obećanjima, nudili krive sigurnosti, koji su također dolazili Isusu ili slali ljude "doušnike" ali s pitanjima opakog iskušavanja.

Isus se obraćao i neukima, onima koje su njihovi pismoznanci i religiozni stručnjaci, kao vlasnici znanja, krivo poučavali ili ih – kako kaže Isus, zauzevši Mojsijevu stolicu – držali u neznanju o vjeri i duhovnoj zaostalosti da bi njima lakše vladali. Primjera manipulacije neukim ljudima od strane moćnih i vlasnika znanja prepuna je Biblija. Kao vrhunac očituje se u Isusovu stradanju kada starješine narodne i svećenički poglavari okreću narod protiv Isusa, te umjesto njega narod izvikuje slobodu za političkog bundžiju i siledžiju, Barabu, a za Isusa traže da se razapne. Tako, nažalost, radi mnoštvo nesigurnih i neukih svih vremena.

I. Sigurnost s Isusom

Isus je nudio jednu drugu sigurnost, ne materijalno ni zdravstveno osiguranje, niti osiguranje od nevolja i protivnika, nego sigurnost za plemenit, radostan i pošten život. Htio je da se svatko, svaki pojedinca izdvoji iz manipulativnog mnoštva, da njegov učenik postane odlučan, samostalan i slobodan nasljedovatelj. Važno je, dakle, zamijetiti da se ne radi o svakoj vrsti nesigurnosti, nego o temeljnoj nesigurnosti u vjeri, o nedostatku životnoga smisla i životnoga uporišta, o duhovnoj dezorijentaciji i duhovnoj nestabilnosti.

Kršćanin svoje dileme rješava u slušanju Božje riječi, svoje dvoumljenja ispituje u svjetlu Isusova evanđelja i njegove prakse. Konkretno, ako smo mi sami u tjeskobi odlučivanja ili ako vidimo nesigurnost našeg bližnjega, jer ne nalazi pravi put, onda je zacijelo duhovno korisno postaviti pitanje: Što bi Isus na mom mjestu učinio, što bi rekao, kako bi postupio u konkretnoj situaciji? Jasno, time neće sve biti riješeno, ali je to pitanje vodič, ključ kroz naše neizvjesnosti. Neće nas Isus osloboditi odgovornosti vlastite odluke i neće nas Isus osloboditi križa dvoznačne i dvoumne situacije. Svoj križ mora nositi svatko sam, ali će svjetlo prosvjetljenja doći, gledajući kako to Isus čini i mi ćemo bez sumnje izići iz svoje nesigurnosti.

Svjesni smo da je lagano postaviti pitanje: Što bi Isus na mom mjestu učini? Svjesni smo također da se mnogi ljudi pozivaju na Isusa, mnogima su puna usta njegova imena. To nije dovoljno. Da pozivanje na Isusa ne ostane tek zavodljiva poštapalica kojom se skriva dvolična i ustvari slaba i vjera, da ne dođe do onog tako čestog skrivana nesigurnosti u vjeri, postoji još jedna važna zbilja. Naime, u situacijama nesigurnosti i dilema od pomoći nam svakako može biti Isusov teški čas smrtne agonije u Getsemaniju, kao primjer za sve naše dileme. U situaciji pitanja i nesigurnosti, u molitvi Ocu da ga mimoiđe poruga i patnja, prezir i smrtno poniženje na križu, Isus se odlučuje, prepušta, predaje Očevoj volji koja, ako smo dosljedni u njezinoj konkretizaciji, jest odluka za ono što je teže, daleko teže od onoga što se kao prvo Isusu nameće – da ga mimoiđe patnja.

Ako smo dakle mi ili netko od naših bližnjih u nesigurnosti, ako je naša obitelj u dilemama, ako je u dezorijentaciji naša župna zajednica, Crkva, narod i društvo, onda svoja dvoumljenja, svoje tjeskobne nesigurnosti postavimo pred pitanje Što bi Isus na mom/na našem mjestu učinio? Kroz to pitanje neće biti sve riješeno ali ćemo steći unutarnju sigurnost vjere, prestat ćemo lutati od nemila do nedraga, od jednog do drugog duhovnika i vođe. Bit ćemo čak ljudi koji će imati odvažnosti suočiti se s onima koji nesigurne i dvoumne ljude okreću s puta evanđelja, na stranputice, u konačnici u propast. Time ne znači da ćemo uspjeti, jer ni Isus nije imao i nema apsolutni uspjeh. Mnogi su otišli i odlaze od njega k drugima, k sigurnostima koja im se čine trajnijima od Isusove riječi i pratnje.

Istodobno u nesigurnim situacijama trebamo se, poput Isusa, povući u svoju getsemansku molitvu i strpljivo odlučivati za teže. I naši savjeti bližnjima i prijateljima ne bi trebali ostati na lažnim obzirima i zaštiti komotnosti nego da se i oni u svojim dvoumljenjima, u teškim pitanjima (poziva, poslanja, studija, posla, u dilemama o ostanku ili odlasku iz svog zavičaja, u konfliktima i nejasnoćama međuljudskih odnosa…) odlučuju za teži put. Pritom ništa nije zagarantirano, osim unutarnje sigurnosti da nas dobri Bog, da nas Isus neće ostaviti te da će, usprkos pogrdama i nevoljama, porazima i čak tjelesnim žrtvama, i naš i život bližnjega kojega savjetujemo usmjeriti na dobro, te da će i naš život zablistati u uskrsnoj novosti, u sigurnosti Božje blizine i potvrde naše odluke.

II. S Isusom učiteljem

U drugom duhovnom djelu milosrđa – neuka poučiti, odmah nailazimo na poteškoću prepoznavanja tko je to doista neuk da bismo ga trebali poučiti. Je li neuk onaj, a kako se to najčešće i misli, koji nije pametan ili nije završio škole? Ne! Ovdje se radi o duhovnoj neukosti koja je nešto drugo, dublje i više od školske učenosti. I ova se neukost odnosi na vjeru. Bit će nama jasnije ako primijetimo kako je vrlo teško ostvariti ovo milosrdno djelo, jer tko se to od nas smatra neukim u vjeri. Čak su to ponekad prije oni koji ne dolaze u crkvu, razočarani, distancirani pa i ateisti. Oni su neuki u smislu njihove otvorenosti da saznaju što je vjera i tko je Bog, oni su češće od redovnih vjernika željni istinskoga znanja.

Nepoučljivost je trajna kušnja pa i preuzetni stav tolikih vjernika ali i ljudi uopće. Naše obitelji, župne zajednice i Crkva, posebno ljudi koji vode naše zajednice, mi sami, često upadamo u oholost da sve znamo i umijemo i to najbolje. U najnepoučljivije ljude, u ljude s kojima se uopće teško razgovara, koji ne znaju slušati, s pravom se ubrajaju "duhovne" osobe, ljudi koji se smatraju da su uzornici vjere i besprijekorni ljudi molitve.

Kroz dugu biblijsku povijest stalno se govori o tome kako su ljudi tvrdokorni, tvrdovrati, slijepi i gluhi na Božje pozive na obraćenje, kako su nepoučljivi u vjeri, kako dugo traje i nikada ne završava mukotrpno Božje odgajanje i poučavanje ljudi. Bog se ne umara u poučavanju. Neukost – da ponovimo – primarno ne znači nedostatak pismenosti i školskoga obrazovanja, nego je riječ o neukosti u vjeri, o djelovanju lišenu mudrosti koje svoje utemeljenje ima u spoznaji Božjega nauma s čovjekom i ljudima uopće. Riječ je i o onoj tako čestoj nedoučenosti i poluznanju koje smo primili od drugih ali ga nismo posvojili, znanju koje nije prošlo kroz naše srce i našu autentičnu praksu. I u vjeri se dakle traži znanje, poznavanje stvari. Traži se vjernička kompetencija, religiozna stručnost. Izlazak iz vjerske neukosti i primitivizma pretpostavlja otvorenost za nove spoznaje, čežnju za dubljim poznavanjem Boga i Isusa Krista. Znači izlazak iz "duhovnog starosjedilaštva".

U svome djelovanju Isus je stalno poučavao ljude. Jedan od njegovih glavnih naslova i imena, uz imena Krist i Gospodin, jest rabi, učitelj. Srž Isusova poučavanja bila je vjera u Boga. Zato i njegov poziv na obraćenje u vjeri. Isus nije tražio, kako su tražili onodobni učitelji, moralno obraćenje, obraćenje koje bi primarno sadržavalo promjenu prakse, recimo količinsko umnažanje odricanja, molitava i postova, poštivanje subote i mnoštva propisa. Nije on nijekao moralnu uzornost. No, prije moralnog obraćenja Isus je tražio vjersko obraćenje, obraćenje od nepoučljivosti u vjeri, obraćenje od onih predodžbi o Bogu koje ne dopuštaju pravi susret s njim i s bližnjima, raskid s uobraženom i sveznajućom vjerom. Isus je htio da ljudi promjene svoj odnos s Bogom, osobito onaj moralizatorsko-trgovački, a onda će se promijeniti i vjerska praksa. No, naišao je na tvrdu nedoučenost i kobnu nepoučljivost, kako onih koji su smatrani vjerskim poglavarima i ekspertima u vjeri tako i od strane neukoga mnoštva koje je u biti tražilo kralja kruha a ne učitelja vjere.

Ako govorimo o djelu milosrđa da se neuka pouči, onda to ne znači pomoći drugome da popuni prazninu svoga materijalnoga neznanja, da ga opskrbimo novim podacima i što većom količinom informacija, nego da druge poučavamo da najprije traže osobni odnos s Bogom, susret s njim i izgradnju Božjeg kraljevstva. Radi se o duhovnom djelu milosrđa, o duhovnoj poučljivosti, o pozivu da se iziđe iz lijenosti duha, iz umišljene sigurnost kako vrlo dobro znamo kakav je Bog i kako treba vjerovati. Jer, odatle nam dolaze mnoga nesnalaženja i nesreće, nezadovoljstva i nasilja. Ako npr. netko misli, kako što to čine trgovci Svetim ili "religijski teroristi" da samo oni znaju vjerovati, da se onda Bogom može služiti kao sredstvom ili da je Bog takav da ne podnosi one koji nisu moje/naše vjere, onda je dopušteno te "neuke" tlačiti i ubijati ih. Od slike Boga, za vjernike, ovisi pogled na sebe sama, uređenje i smisao vlastitoga i zajedničkoga života. Od slike Boga ovisi mišljenje i o drugom čovjeku kao i postupanje s njim.

Poučavanje neukih koje Isus vrši u tolikim govorima, usporedbama o Božjem kraljevstvu, u tolikim djelima u kojima se to Božje kraljevstvo ostvaruje, upravo pokazuje da on traži da se povjeruje da je Bog uvijek beskonačno viši, iznenađujuće drukčiji, da neizmjerno bolji, pravedniji, milosrdniji nego što ja to vjerujem, nego što mogu i zamisliti. Bog je onaj koji nadilazi granice moga znanja i učenosti, moje prakse. Bog je izvan ograda znanja i religiozne prakse moje obitelji, moje zajednice, Crkve, naroda. Biti poučljiv znači upustiti se u promjenu gledanja i mišljenja o Bogu. Neuka poučiti sastoji se, dakle, u pozivu bližnjemu na obraćenje njegova stajanja pred Bogom, na odricanje od uskih slika o Bogu, na još u punini nedogođeni susret s milosrdnim Bogom.

Fra Ivan Šarčević