U nedjelju, 5. lipnja svečanim Euharistijskim slavljem proslavljeno je Presveto Srce Isusovo, naslovnik Vrhbosanske nadbiskupije i sarajevske katedrale. Misno slavlje predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, a propovijed je uputio biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. dr. Ratko Perić.
Na misnom slavlju sudejelovali su Prijatelji Maloga Isusa iz župe Gromiljak u pratnji sestre Genoveve Rajić. Nakon mise na grobu sluge Božjega Josipa Stadlera hodočasnici iz Gromiljaka su izmolili molitvu za njegovo proglašenje blaženim.
Propovijed mons. dr. Ratka Perića prenosimo u cijelosti:
Dragi Vinko, kardinale ove mjesne Crkve,
preuzvišeni nadbiskupe Nuncije,
poštovani pastiri – biskupi i svećenici,
bogoljubni vjernici!
Ako bismo naslovili ovu propovijed onda bismo joj dali ovaj naslov: Čemu se u nebu raduju?
Na današnju svetkovinu Presvetoga Srca Isusova, kojemu je od 1889. posvećena ova katedrala, čitamo u Lukinu Evanđelju kratku parabolu o Božjemu milosrđu.
1.- Izgubljena ovca. Isus im kaza ovu prispodobu: "Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe?“ (Lk 15,3-4).
U ono doba postojala je velika društvena razlika između težaka, koji rade na selu o stoci i o zemlji, i farizeja i pismoznanaca, među kojima su se isticali svećenici. Bio je nepreskočiv zid između zemljoradnika/stočara i farizeja/pismoznanaca. Farizeji su pazili na sate molitve, na obredno pranje ruku, na poštovanje zakona o hodu i nenošenju tereta subotom. Uvijek fino obučeni, ispeglani, čisti i uredni. A jadni seljak, koji bi se također mogao i znao pristojno obuti i obući, i ljudski zakon o nošnji i ponašanju obdržavati, nije imao kada na sve to misliti zbog zemlje od koje živi i zbog ovaca koje iziskuju njegovu stalnu brigu. Bio je u trošnu odijelu, često zamazan. Ovca ne pozna subote, nego hoće samo ispaše. Stoga su bile i ove posljedice: Farizeji su propisivali kada se radi o jednome težaku i ujedno stočaru, njemu se ne smije posuđivati novac, niti ga se smije uzimati za svjedoka na sudu, niti mu se smije povjeravati ikakva tajna, niti ga se može postavljati za čuvara siročadi, niti čuvarom karitativnih zaklada. Farizeju je bilo izričito zakonom zabranjeno primati seljaka u goste ili ići njemu u goste. Sa seljakom se ne smije imati nikakva trgovina. Sve same ljudske predaje koje nemaju blage veze s milim Bogom i Božjim zakonom, nego imaju veze s pojmom ljudskoga nemilosrđa i neljubavi!
Ali ako bi licemjerni farizeji imali ovaca, pogotovo svećenici, a imali su ih, i to čitava stada, jer je narod davao birovinu ponajviše u naravi, u ovci ili janjetu, onda su oni mogli unajmiti takva seljaka ili pastira da im čuva stada.
Eh sada: kada je Isus počeo naučavati – a on slučajno potječe iz jedne seljačke obitelji, ni svećeničke, ni farizejske – našao se ne samo sa seljacima, navješćujući im Kraljevstvo Božje, nego se družio i s javnim grješnicima, s carinicima, njih primao, darivao im zdravlje i oproštenje, čak je jednoga grješnika/carinika uzeo u svoju apostolsku službu, Mateja.
Isus uzima slike i prispodobe za svoje uzvišeno propovijedanje upravo iz života jednoga pastira, seljaka, iz stada ovaca. Prispodoba govori o 99 ovaca koje ne predstavljaju glavobolje pastiru jer su ostale „u pustinji“, i o jednoj ovci koja je nehotice izgubljena, pa je pastir stao tjeskobno tražiti. Ovce o kojima Isus govori, prema tadašnjem običaju, nisu pripadale jednoj obitelji, nego možda svemu selu. Jedna obitelj ima 3 ovce, druga 5, treća 10, četvrta 15. I onda se 100 ovaca iz sela, možda od 20 obitelji, povjeri jednomu pastiru na čuvanje i vođenje na pašu. Zemlja oskudna travom i vodom, a pastir treba ovce nahraniti i napojiti. Mora ih čuvati od vuka i drugih kradljivaca, vratiti ih kući site, zdrave i na broju. I sada zamisli: da vuk odnese jednu ovcu, pastir mora donijeti papak, nogu, kost, perčin krvave vune od ovce kao dokaz da ju je vuk razderao. A ako je nestala, onda nema dokaza. Zato pastir s jednom ovcom u 100 muka. Nekada zovne članove svoje obitelji da mu pomognu, čak zna selo skočiti na noge i tražiti tu nesretnu izgubljenu ovcu, bez obzira čija je.
Zašto je ta ovca toliko važna? Od ovce ima najviše koristi od svega domaćega živoga blaga. Od nje vrijedi sve: vuna, koža, meso, mlijeko, janjci…Kako se osjećaš kada je hladno, a nemaš ništa vunena na sebi? Kada je svetkovina, a ne možeš staviti janjetine na stol? Kada treba doručkovati, a nema kapi mlijeka ili komadića sira? Vidiš li da čovjekov život ovisi o ovci? I bez privredne grane stočarstva, nema potpuna života. A ovca ne će udariti, ni ubosti ni ugristi ni djeteta. A hoće se janje igrati s djetetom. Tako je usporedba vrlo jasna i umjesna.
2. – Nađena ovca. Isus nastavlja o pastiru i ovci: „A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu'“ (Lk 15,5-6).
Najprije bilo je lako izgubiti ovcu. Ona, željna novih pasišta, samo se obori niz obronke za travom i vodom, odvoji se od stada, pogotovo janjčara, kojoj treba hrane. Čim odluta i upadne u škripe, teško će se više živa izvući, makar se i cijelo vrijeme oglašavala svojim zovom. Nitko je ne čuje. Ali vješt pastir znao je tragom ovce doći do njezina spasa.
Kako se ti osjećaš kada izgubiš iglu u kući, a trebaš nešto ušiti? Poživčaniš dok je ne nađeš. Iglu! A ovca je puno vrjednija od igle!
I ako pastiru posreći da ovcu nađe živu i zdravu, tada njegovoj radosti nema kraja. Pogotovo ako je to bila tuđa ovca za koju je on morao položiti račun njezinu vlasniku, već prema pogodbi. I kada je nađe, na rame, zovne prijatelje da se kucnu u čašu i provesele: cijelo selo veselo, a ne samo izgubljeni pastir.
Radost na nebu. Sada počinje uspoređivanje: „Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja" (Lk 15,7).
U čemu je prispodoba? Isus uzima tu sliku o radosnu pastiru zbog nađene ovce da pokaže kako je 99 puta veća radost na nebu zbog obraćenja jednoga grješnika u odnosu na 99 pravednika koji ne trebaju obraćenja. Bog se ne raduje ničijemu neuspjehu. Ne veseli se grješnikovoj izgubljenosti i propasti. Dao je ljudima slobodnu volju i razum da se ravnaju po tim duhovnim sposobnostima. Ako udare na svoj razum nerazumno i na svoju slobodu ropstvom, ta je ludost njihov grijeh, njihovo bezumlje. I kao što se pastir s cijelim selom raduje vraćenu janjetu, kao što se svaki roditelj s cijelom obitelji raduje nađenu djetetu, tako se Bog s cijelim nebom raduje obraćenju jednoga grješnika! To je Isusova usporedba. Eto poruke nama vjernicima da ne budemo izgubljeni, da ne ostanemo u drači grijeha, u očaju, jer nas uvijek čeka Božja ljubav na temeljito obraćenje, zov premilosrdnoga Srca Boga našega. A vrhunac Božje ljubavi jest Božje oproštenje koje niče iz milosrđa, a koje uostalom nismo apsolutno ničim zaslužili.
Matejev prikaz prispodobe donosi gotovo iste riječi, ali ovako završava: „Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih" (18,14). Prispodoba o brižljivu pastiru i zalutaloj ovci pokazuje kakav je tek Otac nebeski, Vječni pastir koji ne želi vidjeti propasti duše nijednoga od malenih. Stoga, pogledajmo taj odnos između Boga i čovjeka:
Ljubav je Božja osobna. Kao što roditelji nisu sretni makar bilo sve šestero djece u kući, dok se sedmi sin, koji se izgubio, ne nađe i u kuću ne dođe, tako, i još neizmjerno više, Bog Otac želi da se svako njegovo dijete vrati sa svoga lutalačkog puta i da se nađe u velikoj Božjoj obitelji, u radosti Gospodara svoga.
Ljubav je Božja strpljiva. Kao što je zemaljski otac strpljiv s glupostima svoga sina ili kćeri, i dobro zna da je sva krivnja na njima koji ne slušaju, ne primaju savjeta ni opomene, nego besmisleno lutaju, gube se, svojevoljno griješe, tako i Otac nebeski ima beskrajne strpljivosti prema svojim izgubljenim sinovima, „malenima“, dok se raskajani ne vrate i ne opamete.
Ljubav Božja traži. Kao što pastir ne čeka kod kuće da se ovca sama vrati kao što je sama odlutala, tako ni neizmjerna ljubav Božja nije usmjerena samo prema osobi, nije samo božanski strpljiva u nebu, nego polazi u potragu za grješnom dušom da je nađe i spasi. To je Bog Otac pokazao osobito tako što je poslao Sina svoga jedinorođenoga, koji je Lice milosrđa Očeva, da potraži ljude i da ih svojom krvlju otkupi i okupi u Crkvu svoju. I Crkvi je povjerio da strpljivo traži, odgojno prati i veledušno pomaže takve zalutale duše.
Božja ljubav štiti. Ona ne samo čovjeka traži, nego ga i spašava. I čuva od daljnjega pada. Lutalici vraća mudrost, slabića čini jakim, grješnika mijenja u krjeposnika, zarobljenika zlom oslobađa od grijeha, napastovanu daje vijenac pobjednika. Sve pod uvjetom da čovjek dođe k sebi, da se želi vratiti u kuću Oca svoga.
Božja je ljubav radosna. Ona ne prigovara, ne prijeti: Učiniš li još samo jednom, nema više ni povjerenja ni oproštenja; ne ću te više tražiti. Nije tako! Božja se ljubav istinski raduje svaki put svakomu povratku svake ljudske duše. Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu? Do sedam puta?, pita sv. Petar. Ne velim ti do sedam puta, nego sedamdeset puta sedam! (Mt 18,21-22), odgovara Gospodin. Tj. vazda. Samo ćemo na taj način biti milosrdni poput Oca nebeskoga!
Zaključak. Samo onaj koji nešto izgubi pa nakon duljega traženja sretno nađe, zna što je prava vrijednost izgubljene stvari i prava radost. Bila to neživa igla ili drahma ili živa ovca ili zalutala kći. Razumije se da je neusporediva razlika u vrijednosti između zalutale ovce i zabludjele osobe, ali je u oba slučaju puna radost i pravo obiteljsko zadovoljstvo ako se nađe. Bog se božanski raduje nad povratkom raskajana grješnika s njegova zabludničkog puta, i to većom radošću negoli nad onima koji nisu prošli vratolomije i pogibli grijeha i ostali u kući Očevoj.
Kao da nam Bog svojim neizmjernim milosrđem hoće reći: vi ne možete biti toliko bezumni, koliko sam vas ja kadar, moćan i hoćan urazumiti; vi ne možete toliko nagriješiti, zločina počiniti, koliko sam ja kadar naopraštati; vi ne možete toliko lutati, a da vas ja nisam kadar naći. Vidiš li da smo mi dužni boriti se za svoje spasenje, od sebe dati što se od nas traži. Time ćemo dati malo i braći na nebu, neka se raduju još više.
Srce Isusovo, kućo Božja i vrata nebeska, propusti kroz ta presveta vrata u kuću Božju sve one koji bezumno lutaju a i malo se kaju i vjeruju u tvoju oprostiteljsku ljubav!
Srce Isusovo, strpljivo i mnogoga milosrđa, ne razumijemo ni dubina besmisla svoga grijeha, niti razumijemo visina milosrđa tvoga nad tolikim našim grijesima; a kada već tako jest, smiluj se svima nama i odvrati nas od naših lutanja na ovome svijetu…
Srce Isusovo, pomirište grijeha naših, budi nam mjesto gdje se svi naši grijesi uništavaju kada ih se čovjek odriče, za njih kaje i oproštenje ište.
Srce Isusovo, kojemu je ova Nadbiskupija posvećena davne 1882. godine, a u posljednje je vrijeme, poput tvoga Srca satrvena na Gabati i Golgoti, u pojedinim svojim dijelovima zgnječena, spržena, lišena života, ti je oživi svojim duhom uskrsnuća, preobrazi raseljene joj vjernike, potištene svećenike, malodušne i nemoćne na ognjištima… da se opet ova zajednica vjernika sa svojim Pastirom u vjeri množi, u nadi raste i u ljubavi cvate!
WordPress Photo Gallery Plugin