U nedjelju, 15. rujna 2019. svečano je proslavljena 130. obljetnica posvete katedrale Srca Isusova u Sarajevu koja je bila na blagdan Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna 1889. Nakon što se, zajedno sa svojim domaćinom kardinalom Vinkom Puljićem, nadbiskupom metropolitom vrhbosanskim, pomolio pokraj groba graditelja katedrale, sluge Božje Josipa Stadlera, prvog vrhbosanskog nadbiskupa koji je sahranjen u dnu prve među stolnim crkava u Vrhbosanskoj metropoliji, svečano Misno slavlje predvodio je na hrvatskom jeziku bivši dugogodišnji tajnik sv. Ivana Pavla II. kardinal Stanislaw Dziwisz iz poljskog grada Krakova.

Kardinal Puljić uputio je riječi srdačne dobrodošlice kardinalu Dziwiszu podsjećajući da je, kao tajnik sv. pape Ivana Pavla II. već molio u sarajevskoj katedrali, 12. i 13. travnja 1997. tijekom Papinog pastirskog pohoda Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Istaknuo je da o tom pohodu, kao i o neostvarenom pohodu pape Ivana Pavla II. Sarajevu 8. rujna ratne 1994. godine, svjedoči svjetiljka mira koju je 1997. godine donio Sveti Otac te se nalazi u prezbiteriju katedrale. Izražavajući dobrodošlicu svima prisutnima, poimence je pozdravio: apostolskog nuncija u BiH mons. Luigija Pezzuta, predsjednika Hrvatske biskupske konferencije i zadarskog nadbiskupa mons. Želimira Puljića, biskupa mostarsko-duvanjskog i apostolskog upravitelja trebinjsko-mrkanskog mons. Ratka Perića kojemu je i ovom prigodom čestitao pedesetu obljetnicu svećeništva, te vojnog biskupa u BiH mons. Tomu Vukšića. Na slavlje su tijekom Mise stigli i biskup banjolučki mons. Franjo Komarica i pomoćni biskup banjolučki mons. Marko Semren. Kardinal Puljić pozdravio je i 27 svećenika koncelebranata, časne sestre raznih zajednica, hodočasnike i članove katedralne i drugih župnih zajednica. Poseban pozdrav uputio je i delegaciji partnerske Limburše biskupije. Poželio je dobrodošlicu diplomatskim predstavnicima među kojima poimence veleposlanicima Republike Hrvatske Ivanu Saboliću i Poljske u BiH Jaroslawu Lindenbergu te grupi od pedesetak poljskih hodočasnika. Zaželio je dobrodošlicu i hodočasnicima iz Borovice kod Vareša i drugima koji su došli za ovu svečanu prigodu. Izrazio je žaljenje što je, zbog održavanja polumaratona u centru Sarajeva i višesatne blokade glavnih prometnica koje vode do katedrale, brojnim hodočasnicima i katolicima Sarajeva onemogućeno da blagovremeno stignu u sarajevsku katedralu.

Započinjući Misno slavlje kardinal Dziwisz izrazio je radost što su na Misno slavlje došli poljski vojnici koji djeluju u sklopu mirovne misije u BiH i poljski hodočasnici te nadomjestili dio domaćih vjernika koji, zbog blokade grada, nisu mogli doći do katedrale.

U prigodnoj propovijedi, koju je u uvodnom i završnom dijelu izrekao na hrvatskom jeziku a većinu pročitao mons. Pavo Jurišić, kardinal Dziwisz srdačno je zahvalio „svomu bratu“ kardinalu Vinku što ga je pozvao u Sarajevo na zajedničku molitvu „u povodu 130. obljetnice posvete ove lijepe katedrale posvećene Presvetom Srcu Isusovu“. „Donosim vam dar molitve krakovske Crkve koja je sveopćoj Crkvi darovala papu Ivana Pavla II. Donosim vam dar molitve s groba svetog Stanislava, biskupa i mučenika iz XI. stoljeća, zaštitnika ćudoređa u mojoj Domovini kao i sa groba svete sestre Faustine koja je u prošlom stoljeću podsjetila Crkvu na istinu o Božjemu milosrđu u kojemu je naša jedina nada i spasenje.

Veliku sam milost primio u svom životu. Dvanaest godina kao osobni tajnik bio sam u službi kardinala Karola Wojtyłe, krakovskog nadbiskupa i metropolita. Tu istu službu nastavio sam vršiti uz njega sljedećih dvadeset i sedam godina u Vatikanu kad je postao biskup Rima i nasljednik svetoga Petra. Gledao sam kako je taj pastir slavenskoga roda širio prostranstva svoga srca da bi u njemu svoje mjesto mogli naći svi narodi, kulture i jezici. Vidio sam kako su Sarajevo i čitava Bosna i Hercegovina našli posebno mjesto u njegovu srcu u teškim i tragičnim godinama dvadesetoga stoljeća koje se bližilo svome koncu. Možemo reći da je dugi pontifikat svetog Ivana Pavla II. bio obilježen i patnjom vašega grada i njegovih stanovnika u vrijeme krvavog oružanog sukoba na Balkanu“, kazao je kardinal Dziwisz.

„Služeći uz ovoga svetog Papu, svakodnevno sam s njime proživljavao njegove radosti i žalosti, njegove brige i nade. Duboko smo proživljavali ono što se događalo u vašoj zemlji natopljenoj krvlju nevinih ljudi. Svijest o težini zla i neizmjernosti trpljenja koje proistječe iz njega, Svetom Ocu nije davala mira. Zato njegovi uporni pozivi na mir u vašoj zemlji. Zato njegova molitva za mir u koju se uključila čitava Crkva. Zato njegova želja poći u Sarajevo, pa i u Beograd i u Zagreb, kako bi na licu mjesta progovorio ljudskim savjestima te sa svima koji pate molio za mir Darivatelja i Kneza Mira – Isusa Krista, našeg raspetog i uskrslog Gospodina. Znamo da je želja srca Ivana Pavla II. da 8. rujna 1994. godine u ovoj katedrali moli za mir, bila neispunjena. Sve je već bilo pripremljeno za putovanje apostola Mira u Sarajevo, ali je moralo biti otkazano. No, Ivan Pavao II. nije se dao omesti. Htio je poslati snažnu poruku u čitav svijet da je uz Sarajevo. Tako je njegova tjelesna odsutnost postala poseban oblik duhovne prisutnosti, pamćenja i solidarnosti. Tog istog dana kada je trebao biti u Sarajevu, služio je svetu Misu na otvorenom u Castel Gandolfu, zajedno s kardinalima i biskupima te se duhovno sjedinio s onima koji su molili ovdje. Tom prigodom pročitao je na hrvatskom jeziku homiliju koju je trebao izreći u Sarajevu. Bila je nadahnuta molitvom 'Očenaša' uz snažne vapaje i poziv na mir“, kazao je kardinal Dziwisz te podsjetio na najvažnije poruke iz spomenute propovijedi. Osvrnuo se kratki i na pohod pape Ivana Pavla II. Sarajevu 12. i 13. travnja 1997. ističući da su Papina „prisutnost, njegove riječi koje je ovdje izrekao, postale su znakom nade u bolju budućnost, u obnovu onoga što je bilo uništeno“.

„Obljetnica posvete katedrale poziva nas danas da iskažemo Bogu zahvalnost za ovaj Božji dom i za one koji su ga prije mnogo godina podigli. Po posveti ovaj je dom postao vlasništvo Boga koji se na ovom mjestu želi susretati sa svojim narodom, obraćati se njegovoj savjesti i progovarati njegovu srcu. O, koliko bi nam toga mogli ispričati zidovi ovoga hrama! Koliko je puta njima odjekivala Božja Riječ koja je svjetlo našim stazama i svjetiljka našim koracima! Koliko je ovdje molitava upravljeno Bogu! Koliko odriješeno grijeha! Koliki su samo iz ovoga hrama izlazili osnaženi Tijelom i Krvlju Kristovom kako ne bi posustali na putu prema vječnosti. Katedrala je posvećena Presvetom Srcu Isusovu koje je – kako molimo u litanijama – 'žarko ognjište ljubavi', 'strpljivo i mnogoga milosrđa', 'izvor života i svetosti'. Sarajevo treba Kristovo Srce kako bi u Njemu iščitavalo i razumjelo svoju tešku povijest, kako ne bi gubilo nadu i kako bi bilo gradom pomirenja i mira. U riječima koje je Crkvi u Sarajevu uputio sveti Ivan Pavao II. čitamo i poticaj povjeriti se Majci Kristovoj. Povjerimo danas Blaženoj Djevici Mariji Crkvu u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini, u Poljskoj i u Europi. Molimo Njezin osobit zagovor pred prijestoljem Preuzvišenog Gospodina.

Molimo u našim potrebama i zagovor svetog Ivana Pavla II. kojemu je na srcu bila sudbina Sarajeva, vaše zemlje i svih njezinih stanovnika“, kazao je kardinal Dziwisz u prigodnoj propovijedi.

Na kraju Svete mise izaslanik Limburške biskupije mons. Günhter Geis pročitao je poruku limburškog biskupa dr. Georga Bätzinga koji je u svom pismo istaknuo da se i Limburška biskupija, kao partner Vrhbosanske nadbiskupije, raduje zbog 130. obljetnice posvete katedrale izgrađene nakon duge otomanske vladavine i poslije uspostave redovite crkvene hijerarhije u BiH. „Kada sam prošle godine prvi put imao prigodu posjetiti sarajevsku katedralu, osjetio sam osobitu snagu toga mjesta. U središtu grada, zagrljena kafićima i trgovinama, mjestima gdje ljudi jedni druge susreću, stoji katedrala Srca Isusova kao mjesto tišine i susreta s Gospodinom“, napisao je biskup Georg ističući da, nakon što su popravljena ratna oštećenja i iznutra obnovljena, katedrala i danas zrači kao „svjedok Božje radosne vijesti ljubavi prema čovjeku“. Kao znak radosti Limburške biskupije mons. Geis predao ja kardinalu Puljiću sliku sv. Katarine Kasper, njemačke redovnice s teritorija Limburške biskupije koja je 2018. godine proglašena svetom, a utemeljila je kongregaciju Siromašnih službenica Isusa Krista.

Kardinal Puljić na kraju Svete mise zahvalio je kardinalu Dziwiszu za dolazak te mu darovao sliku sarajevske katedrale ispred koje se nalazi spomenik svetom papi Ivanu Pavlu II.

Posebno dirljivo bilo je prisjećanje kardinala Dziwisz kada je papa Ivan Pavao II. molio, razmišljao i rukom pisao propovijed koju je želio izreći tijekom neostvarenog posjeta opkoljenom Sarajevu, 8. rujna 1994. Originalni rukopis spomenute propovijedi, koju je papa Ivana Pavao II. izrekao u Castel Gandolfu umjesto u Sarajevu, kardinal Dziwisz darovao je kardinalu Puljiću.  

Kardinal Dziwisz zahvalio je još jednom svim nazočnima, a posebno nazočnim poljskim katolicima. Pohvalio je i liturgijsko pjevanje Katedralnog mješovitog zbora „Josip Stadler“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića ističući da Hrvati dobro i rado pjevaju.

Nakon Svete mise upriličen je ručak u Vrhbosanskom bogoslovom sjemeništu gdje je riječi dobrodošlice uputio rektor preč. Zdenko Spajić.

Kardinala Dziwisza i biskupe Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine u večernjim satima ugostio je nuncij Pezzuto. (kta)

---

PROPOVIJED KARDINALA DZIWISA NA MISI U POVODU 130. OBLJETNICE POSVETE SARAJEVSKE KATEDRALE

"Obljetnica posvete katedrale poziva nas danas da iskažemo Bogu zahvalnost za ovaj Božji dom i za one koji su ga prije mnogo godina podigli"

U nedjelju, 15. rujna 2019. svečano je proslavljena 130. obljetnica posvete katedrale Srca Isusova u Sarajevu koja je bila na blagdan Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna 1889. Svečano Misno slavlje predvodio je na hrvatskom jeziku bivši dugogodišnji tajnik sv. Ivana Pavla II. kardinal Stanislaw Dziwisz iz poljskog grada Krakova čiju propovijed prenosimo u cijelosti:

Euharistijsko slavlje u povodu 130. obljetnice posvete katedrale Presvetoga Srca Isusova

Sarajevo, 15. rujna 2019.

 

Homilija

Čitanja: Izl 32, 7-1.13-14; 1Tim 1, 12-17; Lk 15, 1-32

 

Draga braćo i sestre!

1. Najprije bih želio srdačno zahvaliti svomu bratu, a vašem pastiru kardinalu Vinku što me je pozvao u Sarajevo na zajedničku molitvu u povodu sto tridesete obljetnice posvete ove lijepe katedrale posvećene Presvetom Srcu Isusovu.

Donosim vam dar molitve krakovske Crkve koja je sveopćoj Crkvi darovala papu Ivana Pavla II. Donosim vam dar molitve s groba svetog Stanislava, biskupa i mučenika iz XI. (jedanaestoga) stoljeća, zaštitnika čudoređa u mojoj Domovini kao i sa groba svete sestre Faustine koja je u prošlom stoljeću podsjetila Crkvu na istinu o Božjemu milosrđu u kojemu je naša jedina nada i spasenje.

Veliku sam milost primio u svom životu. Dvanaest godina kao osobni tajnik bio sam u službi kardinala Karola Wojtyłe, krakovskog nadbiskupa i metropolita. Tu istu službu nastavio sam vršiti uz njega sljedećih dvadeset i sedam godina u Vatikanu kad je postao biskup Rima i nasljednik svetoga Petra. Gledao sam kako je taj pastir slavenskoga roda širio prostranstva svoga srca da bi u njemu svoje mjesto mogli naći svi narodi, kulture i jezici. Vidio sam kako su Sarajevo i čitava Bosna i Hercegovina našli posebno mjesto u njegovu srcu u teškim i tragičnim godinama dvadesetoga stoljeća koje se bližilo svome koncu. Možemo reći da je dugi pontifikat svetog Ivana Pavla II. bio obilježen i patnjom vašega grada i njegovih stanovnika u vrijeme krvavog oružanog sukoba na Balkanu.

2. Služeći uz ovoga svetog Papu, svakodnevno sam s njime proživljavao njegove radosti i žalosti, njegove brige i nade. Duboko smo proživljavali ono što se događalo u vašoj zemlji natopljenoj krvlju nevinih ljudi. Svijest o težini zla i neizmjernosti trpljenja koje proistječe iz njega, Svetom Ocu nije davala mira. Zato njegovi uporni pozivi na mir u vašoj zemlji. Zato njegova molitva za mir u koju se uključila čitava Crkva. Zato njegova želja poći u Sarajevo, pa i u Beograd i u Zagreb, kako bi na licu mjesta progovorio ljudskim savjestima te sa svima koji pate molio za mir Darivatelja i Kneza Mira – Isusa Krista, našeg raspetog i uskrslog Gospodina.

Znamo da je želja srca Ivana Pavla II. da 8. (osmog) rujna 1994. (tisuću devetsto devedeset i četvrte) godine u ovoj katedrali moli za mir, bila neispunjena. Sve je već bilo pripremljeno za putovanje apostola Mira u Sarajevo, ali je moralo biti otkazano. No, Ivan Pavao II. nije se dao omesti. Htio je poslati snažnu poruku u čitav svijet da je uz Sarajevo. Tako je njegova tjelesna odsutnost postala poseban oblik duhovne prisutnosti, pamćenja i solidarnosti. Tog istog dana kada je trebao biti u Sarajevu, služio je svetu Misu na otvorenom u Castel Gandolfu, zajedno s kardinalima i biskupima te se duhovno sjedinio s onima koji su molili ovdje. Tom prigodom pročitao je na hrvatskom jeziku homiliju koju je trebao izreći u Sarajevu. Bila je nadahnuta molitvom „Očenaša“ uz snažne vapaje i poziv na mir.

3. Sad, dvadeset i pet godina poslije, pročitao sam tu homiliju. Teško je sažeti silno bogatstvo misli koje ona sadrži, a koje se odnose na tadašnju situaciju u Sarajevu. Sveti Otac je istaknuo: „Bog je na strani potlačenih.“ (br. 8) Žarko je molio riječima proširene Gospodnje molitve: „Oče naš, […] neka zasvijetli među ljudima tvoje sveto i milosrdno ime. Neka dođe tvoje kraljevstvo, kraljevstvo pravde i mira, praštanja i ljubavi. […] Tvoja volja neka se ostvari u svijetu, poglavito u ovoj izmučenoj zemlji Balkana. Ti ne voliš nasilje i mržnju. Ti zazireš od nepravde i sebičnosti. Ti želiš da ljudi međusobno budu braća i da te priznaju Ocem.“ (br. 3)

Izgovarajući riječi: „Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim…“, Papa se dotaknuo teškog problema praštanja. Rekao je: „Ovim riječima dodirnuli smo ključno pitanje. Sam Krist nas je na nj upozorio kada je, umirući na križu, rekao glede svojih ubojica: 'Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.' (Lk 23, 34). […] Bez takvog stava – rekao je Ivan Pavao II. – teško je graditi mir. […] Oprostiti ne znači zaboraviti. Ako je sjećanje zakon povijesti, oproštenje je snaga Božja, snaga Krista koji djeluje u događajima između ljudi i naroda.“ (br. 6)

4. Želja srca Ivana Pavla II. ispunila se tek tri godine kasnije, 12. (dvanaestoga) i 13. (trinaestoga) travnja 1997. (tisuću devetsto devedeset i sedme) godine. I ja u svome srcu nosim sjećanja na taj kratki, ali nesvakidašnji pohod nasljednika svetog Petra ovom izmučenom gradu. Njegova prisutnost, njegove riječi koje je ovdje izrekao, postale su znakom nade u bolju budućnost, u obnovu onoga što je bilo uništeno.

Jednako kao i u Castel Gandolfu, i ovaj je put Ivan Pavao II. otkrivao dublji smisao povijesti i događanja, jasno ističući da su sudbine ljudi i naroda u rukama Boga koji neprestano bdije nad svojom djecom, posebno nad ubogima, progonjenima i onima koji trpe poradi kraljevstva Božjeg. Snažno su zazvučale Papine riječi o miru i njegovim najdubljim izvorima. „Mir koji Krist dariva svojim učenicima – rekao je Papa – nije mir što ga pobjednici nameću pobijeđenima, jaki slabijima. Taj mir ne nalazi svoje opravdanje u sili oružja. On se, naprotiv, rađa iz ljubavi. Rađa se iz Božje ljubavi prema čovjeku i iz čovjekove ljubavi prema čovjeku.“ (Homilija, 13. IV. 1997., br. 3)

Ne zaboravimo riječi žarke molitve koju je ovdje uputio sveti Papa za vrijeme Euharistije slavljene na hladnoći i snijegu: „Preda Te, raspeti i uskrsli Kriste, danas dolazi Sarajevo i čitava Bosna i Hercegovina s teškim bremenom svoje povijesti. Ti si naš veliki zagovornik. Ovaj Te puk zaziva ištući da snagom svoga otkupljenja prožmeš bolnu povijest koja je ovdje proživljavana. Ti, utjelovljeni Sine Božji, kao čovjek prolaziš kroz zgode i nezgode ljudi i naroda. Koračaj i kroz povijest ovih ljudi i ovih naroda koji su prisno vezani uz ime grada Sarajeva, uz ime Bosne i Hercegovine.“ (br. 5) Tako je govorio ovdje Papa i vjerujem da se mnogi sjećaju tog njegova pohoda.

5. Braćo i sestre, duboko vjerujemo da je Isus Krist neprestano prisutan u našoj povijesti. Prati nas na našim osobnim i zajedničkim putovima koji vode u vječnost. Nismo sami. U rukama smo Boga koji nas ljubi. Uvijek nas prati Isus uskrsnuli Gospodin, pobjednik grijeha i zla, smrti i sotone. Jednako kao što je na putu u Emaus osluškivao riječi učenika, sluša i naša razočarenja i sumnje, naše strahove i brige za sadašnjost i budućnost. Jedno možemo biti sigurni: On nas nikada neće napustiti, neće sumnjati u nas, neće nas staviti na „listu za odstrel“. I zato Ga se uvijek držimo. Slušajmo što nam govori, zahvalnim srcem primajmo neshvatljivi dar – Euharistiju – sakrament Njegova Tijela i Krvi kojim nas hrani kako ne bismo posustali na putu do neba, na putu u Božje kraljevstvo ljubavi.

Držimo se Crkve koja je zajednica Kristovih učenica i učenika. Prema vječnosti ne hodimo sami. Hodimo u zajednici vjere, nade i ljubavi, a ta je zajednica upravo sveta Crkva. Znamo da je Crkva u posljednje vrijeme često kritizirana i osporavana, ali je ona nužno potrebna u današnjem svijetu jer je čuvarica Božje Riječi i svetih sakramenata. Nema Krista bez Crkve i nema Crkve bez Krista. Svi smo odgovorni za lice Crkve da bi sjalo sjajem svetosti, ljubavi i dobrote.

6. Današnje Evanđelje budi u našim srcima osobitu nadu. Istinski junak prispodobe o izgubljenom sinu nije mladi čovjek koji je počeo tražiti sreću na svoju ruku, koji se izgubio, dotaknuo dno i koji se, pošto se urazumio, u pokajanju vratio ocu. Junak sigurno nije ni njegov brat koji je ogorčen jer je otac pripravio gozbu izgubljenom sinu. Junak je milosrdni otac koji nije sumnjao, nije se odrekao sina, nego je čekao na njega, iščekivao ga i pohrlio mu ganut u susret, zagrlio ga, radostan zbog njegova povratka. Takav je naš Otac nebeski, Bog „bogat milosrđem“. On je pastir koji ostavlja devedeset i devet ovaca kako bi pošao i potražio izgubljenu. A svatko je od nas bio ili može biti takva ovca. Svi trebamo spasenje. Svi trebamo Božje milosrđe.

Braćo i sestre, ova prispodoba govori o nama samima. U kojem od likova prepoznajemo sami sebe? Možda je u svakom od nas nešto što nas čini sličnima rasipnomu sinu. I to onda kad ne vjerujemo do kraja da nam je Bog sâm dovoljan, kad tražimo sreću izvan Njega, kad odlazimo od Njega, kad umjesto da činimo dobro i da ljubimo svoje bližnje, mi se zatvaramo u sebe. Možda se ponašamo poput starijeg sina koji je ogorčen na svoga brata – kad ne želimo oprostiti drugima, čak i najbližima u obitelji njihove pogreške, kada im ne damo priliku da se poprave i ponovno nađu svoje mjesto. A ako u sebi prepoznajemo bar nešto od velikodušnosti milosrdnog oca, trudimo se u poniznosti ustrajati u takvom stavu jer nas na to potiče sâm Krist.

7. Obljetnica posvete katedrale poziva nas danas da iskažemo Bogu zahvalnost za ovaj Božji dom i za one koji su ga prije mnogo godina podigli. Po posveti ovaj je dom postao vlasništvo Boga koji se na ovom mjestu želi susretati sa svojim narodom, obraćati se njegovoj savjesti i progovarati njegovu srcu. O, koliko bi nam toga mogli ispričati zidovi ovoga hrama! Koliko je puta njima odjekivala Božja Riječ koja je svjetlo našim stazama i svjetiljka našim koracima! Koliko je ovdje molitava upravljeno Bogu! Koliko odriješeno grijeha! Koliki su samo iz ovoga hrama izlazili osnaženi Tijelom i Krvlju Kristovom kako ne bi posustali na putu prema vječnosti.

Katedrala je posvećena Presvetom Srcu Isusovu koje je – kako molimo u litanijama – „žarko ognjište ljubavi“, „strpljivo i mnogoga milosrđa“, „izvor života i svetosti“. Sarajevo treba Kristovo Srce kako bi u Njemu iščitavalo i razumjelo svoju tešku povijest, kako ne bi gubilo nadu i kako bi bilo gradom pomirenja i mira.

U riječima koje je Crkvi u Sarajevu uputio sveti Ivan Pavao II. čitamo i poticaj povjeriti se Majci Kristovoj. Ona nas razumije jer je stajala pod Križem svoga Sina. U liturgijskom kalendaru 15. rujna slavi se blagdan Blažene Djevice Marije Žalosne, samo dan nakon blagdana Uzvišenja Svetog Križa. Povjerimo danas Blaženoj Djevici Mariji Crkvu u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini, u Poljskoj i u Europi. Molimo Njezin osobit zagovor pred prijestoljem Preuzvišenog Gospodina.

Molimo u našim potrebama i zagovor svetog Ivana Pavla II. kojemu je na srcu bila sudbina Sarajeva, vaše zemlje i svih njezinih stanovnika. Uvjeren sam da je on danas na duhovan način s nama i da nas blagoslivlja s prozora Neba. Amen. 

Sarajevo, 15. rujan 2019. (KTA)

U subotu, 14. rujna 2019. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu, uoči svečane proslave 130. posvete ove prvostolnice, upriličen je svečani koncert Katedralnog mješovitog zbora „Josip Stadler“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.

Riječi dobrodošlice svima nazočnima uputio je rektor katedrale i prepošt Kaptola vrhbosanskog mons. Ante Meštrović koji je na početku podsjetio na stihove „Sarajevskoj katedrali“ koje je spjevao vrhbosanski nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić:

„Katedrali sarajevskoj ove posvećujem verze:

Volim uvratit se u to Svetište Kristova Srca …

… I ta luč vječna što kao znamenje vječnoga Sunca

Tu pred oltarom, pred Kristom, dan i noć za Bosnu gori,

I taj kad tamjana, što se kao uzdisaj vijao k Nebu,

I ta lijepa nam mladež, što s kora, ko' anđeli Boži

Svojim uz orgulje glasom melodičnim pjevala Bogu:

Kako mi sve to uznosilo dušu, iskazat ne mogu!“.

„Večerašnjim koncertom, kao i trodnevnom proslavom, zahvaljujemo dobrom Bogu za 130 godina katedrale kao i njezinu graditelju nadbiskupu Josipu Stadleru, projektantu pl. Josipu Vancašu i svima koji su na katedrali radili koji su ju kroz proteklo razdoblje obnavljali, čuvali, posjećivali u njoj Boga slavili i molili. Ovo harmonično arhitektonsko djelo izgrađeno u stilu nove gotike, skladno iznutra i izvana, biser kulture i umjetnosti s kraja 19. stoljeća, vjerski je i nacionalni ponos katoličkih vjernika, ne samo u Sarajevu, a vjerujem i svim ljudima kako u glavnom Gradu tako i državi BiH“, kazao je mons. Meštrović koji je posebno pozdravio: vrhbosanskog pomoćnog biskupa mons. dr. Peru Sudara, delegaciju partnerske biskupije Limburg na čelu s mons. Günhterom Geisom, Kaptol vrhbosanski, sve svećenike, časne sestre raznih redova, veleposlanika RH u BiH. gosp. Ivana Sabolića, predstavnike akademske zajednice Sveučilišta u Sarajevu na čelu s Rektorom; predstavnike Općine Starog Grada, Grada Sarajeva, županije/kantona Sarajevo, te federalnih institucija kao i djelatnike na raznim područjima kulture i obrazovanja.

Maestro Stanušić odsvirao je pojedine skladbe za orgulje, a Katedralni mješoviti zbor otpjevao je višeglasne skladbe prema sljedećem programu:

– Chaconne g-mol (Louis Couperin)

– Tu es Petrus op. 19 (Michael Haller)

 – O Filii et Filliae – iz oratorija „Christus“ (Franz Liszt)

– Ave Maria (Marko Stanušić)

– Herzlich tut mich verlangen (J. S. Bach, BWV 727)

– Pred tobom padam nice (J. S. Bach)

– Adoramus (NN. 16. st.)

– Tebi pjevam (Sedlak-Komarevski)

– Gabriel's Oboe – iz filma „Misija“ (Ennio Morricone)

– Velik je Gospodin (Miroslav Martinjak)

   Solo: s. Bernarda Horvat, sopran; Vlado Bundić, tenor

– Conquest of Paradise – Osvajanje raja – iz filma: 1492: (Vangelis – Evangelos Odysseas Papathanassiou)

– Kyrie – iz „Messe solennelle“ (Louis Vierne)

Nakon koncerta generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić uputio je riječi zahvale. „Na koncu ovog koncerta, dojmljivog zbog velebnog zdanja u kojemu se nalazimo – sarajevska katedrala – i zbog divnih zvukova orgulja i izvedenih skladbi, želim uputiti nekoliko riječi zahvale u ime Vinka kard. Puljića, vrhbosanskog nadbiskupa, koji u Mostaru sudjeluje na 50. obljetnici svećeničkog ređenja mons. Ratka Perića, biskupa mostarsko-duvanjskog i apostolskog upravitelja trebinjsko-mrkanskog“, kazao je mons. Ćosić te nastavio:

„Ponajprije želim zahvaliti Bogu što je čovjeku dao sposobnost da kroz glazbu i pjesmu izrazi svoje najdublje osjećaje i doživljaje, kao i svoju vjeru. Doista, 'Velik je Gospodin', kako čusmo u jednoj od izvedbi skladanoj prema riječima Psalma 145 koji nas poziva slaviti Boga u svim djelima njegovim. Večeras smo to učinili kroz glazbu, koja nam je pomogla, prema naslovima pojedinih izvedbi, Bogu pjevati (Sedlak-Komarevski), pred njim nice pasti (J.S. Bach) i ponizno mu se klanjati (NN. 16. st.). Na taj način, naša srca i naše duše su se uzdigle k Bogu, neprimjetno i do te mjere, rekao bih, da smo se osjećali kao da smo već osvojili raj (Vangelis – Evangelos Odysseas Papthanassiou). U svemu tome, posebnu zaslugu imaju vlč. Marko Stanušić, regens chori, i Katedralni mješoviti zbor 'Josip Stadler', kojima pripada naša duboka zahvalnost. Kroz jedan vrlo bogat program, posvjedočili ste vašu ljubav prema crkvenoj glazbi i glazbenoj umjetnosti općenito, koja u Crkvi oduvijek ima povlašteno mjesto i ulogu. Glazba koja, kao što je poznato, pripada neprocjenjivoj duhovnoj, umjetničkoj i kulturnoj baštini cijele crkvene zajednice, i koja, što je nažalost manje poznato, jest i treba sve više biti vrlo korisno sredstvo evangelizacije, odnosno širenja Radosne vijesti po cijelom svijetu“, kazao je mons. Ćosić koji je uputio i riječi iskrene zahvalnosti članovima Stolnog kaptola vrhbosanskog, koji su preuzeli organizaciju ove znakovite obljetnice, kao i svima onima koji su im u tome pomogli.

„Hvala svima prisutnima, jer vaša prisutnost, osim što je čast, ujedno je i poziv da nastavimo gajiti posebnu ljubav i brigu za sarajevsku katedralu Srca Isusova koja već godinama svjedoči o Božjoj prisutnosti u ovom gradu i među njegovim stanovnicima", kazao je mons. Ćosić, a druženje je nastavljeno na prigodnom koktelu u Svećeničkom domu Vrhbosanske nadbiskupije. (kta)

Foto: s. Ljubica Stjepanović

---

KONCERT U ČAST 130 GODINA   POSVETE SARAJEVSKE KATEDRALE

Pozdrav rektora katedrale

14.9.2019. u 19,30 sati

 

Katedrali sarajevskoj ove posvećujem verze:

Volim uvratit se u to Svetište Kristova Srca …

… I ta luč vječna što kao znamenje vječnoga Sunca

Tu pred oltarom, pred Kristom, dan i noć za Bosnu gori,

I taj kad tamjana, što se kao uzdisaj vijao k Nebu,

I ta lijepa nam mladež, što s kora, ko' anđeli Boži

Svojim uz orgulje glasom melodičnim pjevala Bogu:

Kako mi sve to uznosilo dušu, iskazat ne mogu!

         („Sarajevska katedrala“, izvađeno iz „Vrhbosanske spomenice, Sarajevo 1933, str.3)

Ovim stihovima  koje je spjevao „Sarajevskoj katedrali“, vrhbosanski nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić, poštovani gosti, cijenjeni uzvanici želim vam dobrodošlicu!

Sarajevska katedrala, časna građevina, djelo prvog vrhbosanskog nadbiskupa, nakon ponovne uspostave redovne crkvene vlasti u BiH, Sluge Božjega Josipa Stadlera, obilježava 130 godina posvete, a taj čin se dogodio  na današnji dan, 14. rujna na Uzvišenje sv. Križa 1889. godine.

Obljetnicu obilježavamo kroz tri dan. Jučer je predstavljen  vodič/knjiga „Katedrala u Sarajevu“ koji je tiskan na tri jezika.

Sutra je vrhunac duhovne proslave misnim slavljem u katedrali u 10,30 kojemu će predsjedati kardinal Stanislaw Dziwisz dugogodišnji tajnik svetog Pape Ivana Pavla II.

A večeras je svečani koncert. U trodnevnom programu svatko  ima priliku nešto naći za sebe.  

U ovoj ponosnoj slavljenici večeras pozdravljam: vrhbosanskog pomoćnog biskupa mons. dr. Peru Sudara, delegaciju partnerske biskupije Limburg na čelu s mons. Günhterom Geisom, pozdravljam Kaptol vrhbosanski koji je dao veliki obol u ovoj proslavi, (a „Nadbiskup i kanonici su čuvari sarajevske katedrale“ tako se kaže u separatu iz „Vrhbosanske spomenice“ iz 1933. godine, str. 17); sve svećenike na čelu s generalnim vikarom mons. dr. Slađanom Ćosićem; časne sestre raznih redova s njihovim poglavaricama, … (predstavnike pravoslavne crkve i vjerskih zajednica); veleposlanika RH u BiH. gosp. Ivana Sabolića, predstavnike akademske zajednice Sveučilišta u Sarajevu na čelu s Rektorom; predstavnike Općine Starog Grada, Grada Sarajeva, županije/kantona Sarajevo, te  federalnih institucija kao i djelatnike na raznim područjima kulture i obrazovanja. Dobro došli kao i svi oni koje nisam spomenuo!

Večerašnjim koncertom, kao i trodnevnom proslavom, zahvaljujemo dobrom Bogu za 130 godina katedrale kao i njezinu graditelju nadbiskupu Josipu Stadleru, projektantu pl. Josipu Vancašu i svima koji su na katedrali radili koji su ju kroz proteklo razdoblje obnavljali, čuvali, posjećivali u njoj Boga slavili i molili.

Ovo harmonično arhitektonsko djelo izgrađeno u stilu nove gotike, skladno iznutra i izvana, biser kulture i umjetnosti s kraja 19. stoljeća, vjerski je i nacionalni ponos katoličkih vjernika, ne samo u Sarajevu, a vjerujem i svim ljudima kako u glavnom Gradu tako i državi BiH.

Pozdravljam i zahvaljujem  izvođačima večerašnjeg koncerta duhovne glazbe – Katedralnom mješovitom zboru „Josip Stadler“ na čelu s vlč. Markm Stanušićem, voditeljem zbora. O zboru više možete pročitati u programu. Program koncerta imate u rukama.

Još jednom: Dobro nam došli, osjećajte se ugodno i uživaj te u lijepim zvucima obnovljenih orgulja i skladnom pjevanju!

 

Mons. Ante Meštrović,

prepošt Kaptola vrhbosanskog i

rektor katedrale

Program obilježavanja svečane proslave 130. obljetnice katedrale Srca Isusova u Sarajevu započet je u večernjim satima u petak, 13. rujna 2019. u dvorani Pavla VI. u zgradi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa predstavljanjem vodiča pod naslovom „Katedrala u Sarajevu“.

Moderator program mons. Pavo Jurišić, kanonik Stolnog kaptola vrhbosanskog, podsjetio je da je novi vodič ugledao je svjetlo dana povodom 130. obljetnice posvete sarajevske katedrale koji je podigao sluga Božji Josip Stadler, prvi vrhbosanski nadbiskup. Dodao je da vodič za osnovu ima knjigu pokojnog profesora Đure Baslera koja je bila objavljena 1989. „Kako je ova knjiga bila raspačana Vrhbosanski je kaptol odlučio napraviti novo, prošireno i dopunjeno izdanje knjige u obliku vodiča, jer je nakon obnove poslije rata katedrali vraćen njezin izvorni izgled. Katedrala je posvećena 14. rujna 1989., a naš je direktorij stavio današnji dan (13. rujna) kao svetkovinu za katedralu i blagdan za ostale crkve u Nadbiskupiji. Tako kroz ova tri dana obilježavamo 130 godina posvete katedrale, pa ovom promocijom otvaramo tu proslavu“, kazao je mons. Jurišić.

Prvi predstavljač vodiča bio je profesor u Katoličkom školskom centru „Sv. Josip“ u Sarajevu Leonard Valenta koji je rođen 1976. godine u njemačkom gradu Heilbronnu, a nakon svršenog studija povijesti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, sprema doktorsku tezu iz metodike na Univerzitetu u Beogradu na odsjeku pedagogije. Napominjući da vodič sarajevske katedrale ima više od 200 stranica, istaknuo je da ova knjiga ljude „duboko uvodi u temu vrhbosanske prvostolnice i to kroz više pristupa: prije svega povijesnog, potom duhovnog, materijalnog, umjetničkog, s posebnim osvrtom na materijalne obnove katedrale, a onda osuvremenjava kroz teme nazočnosti papa u sarajevskoj katedrali“.

„Strukturalno gledajući, vodič je podijeljen na 11 glava, i sve su na neki način prožete poviješću, bilo da se radi o konkretnim povijesnim informacijama ili pak o glavnim protagonistima gradnje katedrale koji su danas povijesne osobe, posjetima Petrovih nasljednika vrhbosanskoj prvostolnici itd. Cijela knjiga tako zaokružuje jedan povijesni okvir, koji započinje već prvim poglavljem o staroj srednjovjekovnoj katedrali u Vrhbosni. Osim povijesnog i arheološkog prikaza katedrale sv. Petra predstavljenog iz pera arheologa Đure Baslera, ova prva glava vodiča ne daje samo prikaz jednog diskontinuiranog ili još preciznije dislociranog sjedišta katoličke crkve podno Trebevića, nego i o kršćanskoj napose katoličkoj duhovnoj, institucionalnoj tj hijerarhijskoj pa ako hoćete i materijalnoj nazočnosti“, kazao je profesor Valenta koji se osvrnuo na poglavlje o srednjovjekovnoj katedrali sv. Petra u Vrhbosni i povijesti na ovim prostorima do izgradnje današnje provostolnice.

„Čini se da bi se cijela knjiga mogla napisati o podizanju sarajevske katedrale, od vizije, preko ledine do sarajevske ljepotice koja krasi bosanskohercegovačku prijastolnicu. O svim prilikama ili bolje rečeno neprilikama, teško da se može naći mjesta u jednom vodiču, ali priređivač je uspio koncizno i jezgrovito predočiti taj period, taman po mjeri jednog vodiča.
U svemu navedenom treba tražiti i odgovor na najčešće pitanje koje meni bar postave gosti, turisti iz Europe i svijeta bilo da je riječ o privatnim i službenim posjetima katedrali: Kako ili zašto je katedrala ovako mala? Moj odgovor, kad im predstavim svu povijesnu kontekstualizaciju jest: možda je danas mala ali zamislite kako je onda, netom po odlasku osmanske vlasti ona bila velika u očima Sarajlija, a posebice velika u srcima sarajevskih katolika! I uvijek neka je pred očima ona fotografija ndb. Stadlera u ćamcu na Savi kod Broda. Koji je još nadbiskup u Europi u svoju biskupiju došao gotovo na ledinu?! Velika je katedrala“, zaključio je profesor Valenta ističući da ovaj vodič „u potpunosti zadovoljava sve kriterije jedne knjige koja bi na jednom mjestu trebala dati informacije“ te da sadrži i više od informacije o samoj katedrali.

Potom je svoj osvrt na spomenuti vodič iznijela docentica na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Sarajevu dr. Ema Mazrak koja je rođena 1976. u Sarajevu, a doktorirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na temu: „Hvalov zbornik i knjižno slikarstvo srednjovjekovne Bosne na prijelazu XIV. u XV. stoljeće”. Kazala je da „prvostolna crkva Srca Isusova, odnosno sarajevska katedrala“ ima prvorazrednu umjetničku vrijednost podsjećajući da je proglašena nacionalnim spomenikom 2005. godine te da predstavlja „jedan od najreprezentativnijih primjera arhitekture historicizma za vrijeme Austro-Ugarske uprave u Bosni i Hercegovini“. „Također, već odavno je verificirana i uloga Josipa pl. Vancaša, jednog od najistaknutijih arhitekata koji su djelovali na ovom prostoru prenoseći svoja znanja i iskustva stečena u eminentnim evropskim prijestolnicama likovnog stvaralaštva i kulture. Vancaš je formiranoj Vrhbosanskoj nadbiskupiji na čelu sa nadbiskupom J. Stadlerom dao svoj prvijenac, koji izuzev arhitektonskog zdanja neogotičke katedrale podrazumijeva i nacrte vitraža, kamene plastike na oltarima i propovjedaonici, te kompletan drveni mobilijar pri čijoj su izradi angažirani neki od najistaknutijih umjetnika tadašnje Monarhije. Cjelokupan izgled je sugerirao, prije svega, ikonografiju štovanja Srca Isusova, kome je stolna crkva posvećena.
U ovom kratkom obraćanju, važno je spomenuti one koji su svojim istraživanjima doprinijeli verifikaciji umjetničke vrijednosti katedrale Srca Isusova (Basler, Božić, Jagatić-Šarić, Mladenović, Damjanović i drugi). Izuzev navedenih autora, istakla bih i kolegicu Andreu Baotić i njezino najrecentnije istraživanje provedeno u okviru doktorske disertacije posvećene skulpturi u Bosni i Hercegovini za vrijeme Austro-Ugarske uprave uključujući i skulpturalni program Katedrale“, kazala je docentica Mazrak.

„Josip Vancaš je prilikom projektiranja poštovao i stare gradske strukture i na taj način kreirao nove vizure skladno uklopljene u okružje. Monumentalni izgled i položaj Katedrale to svakako potvrđuje. Premda je pretrpjela niz preinaka, uspjelo se očuvati integritet jedne tako značajne građevine u samom srcu Sarajeva. Funkcionirala je kao živi organizam koji u današnjici nosi mnoštvo toplih tragova umjetničkog rada ispunjavajući cjelokupni prostor. Njezina vanjština, unutrašnjost, svaki njezin dio reflektira memoriju. Memoriju na sve one koji su bili tu i koji su je osjećali kao svoju. I danas je svi građani i građanke ovoga grada zasigurno osjećaju kao svoju. Stoga bih se, u svoje ime i u ime struke, zahvalila na sadržajno bogatom Vodiču i svima koji su učestvovali u priređivanju ovog izdanja“, zaključila je gospođa Mazrak.

Dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu preč. Darko Tomašević, koji je zajedno s Đurom Baslerom autor teksta vodiča, iznio je brojne zanimljive detalje i spomenuo osobe koje su pomogle u trojezičnom izdanju ove knjige. Pozdravljajući sve nazočne podsjetio je da je na posveti katedrale prije 130 godina bilo „hrabrih Krajišnika, čilih Livljana, junačkih Hercegovaca, vitkih Posavljaka, radišnih Travničanina i pobožnih Ramljaka“. Pojasnio je da su izdavanjem vodiča željeli pokazati ljepotu katedrale mnogim turistima koji dolaze u Sarajevo. Zahvalio je svima koji su financijski pomogli tiskanje vodiča među kojima posebno mons. Heribertu Augustu, počasnom kanonika Kaptola vrhbosanskog, i biskupiji Limburg koja je partnerska biskupija Vrhbosanske nadbiskupije. Zahvalio je i osobama koje su pomogle kod prevođenja napominjući da je vodič na njemački preveo mons. Jurišić, a tekst popravio Kurt Creutz te korekturu izvršio Robert Schmied dok je dekanu Tomaševiću u prevođenju na engleski pomogla Maria Natalia Bajuk Parodi, a korekturu izvršio Kevin Sullivan. Dodao je da su za fotografije zaslužni: Josip Mijić, Ilija Orkić, Marko Stanušić, i Davor Krajinović iz Katoličkog tjednika, a da je Josip Mijić napravio prijelom i pripremu za tisak te da je lekturu hrvatskog izdanja uradila dr. sc. Marija Znika. „Cilj kod pripremanja vodiča je bio da se svatko u katedrali slatko pomoli, kao što je to bilo i kod posvete: 'Ta me Sarajevska Katedrala uvijek do u dno srca dira. To je prava planinska ljepotica. Ponosna je kao i Bosna. I u njoj se tako lako poklekne, i tako se slatko u njoj čovjek pomoli Bogu'“, zaključio je dekan Tomašević.

Svečanim Euharistijskim slavljem, u nedjelju 15. rujna 2019. u 10.30 sati u katedrali Srca Isusova u Sarajevu bit će obilježena 130. obljetnica njezine posvete. Sveti misu predvodit će bivši dugogodišnji tajnik svetog pape Ivana Pavla II. kardinal Stanislaw Dziwisz iz poljskog grada Krakova. Kardinal Dziwisz pohodio je sarajevsku katedralu u pratnji pape Ivana Pavla II. tijekom njegova pastirskog pohoda 12. travnja 1997. (kta)

---

 

Prof. Leonard Valenta

Sarajevo, 14. rujan 2019. (KTA)

Prikaz profesora Valente o vodiču katedrale u Sarajevu

U okviru program obilježavanja svečane proslave 130. obljetnice katedrale Srca Isusova u Sarajevu, 13. rujna 2019. u dvorani Pavla VI. u zgradi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa predstavljen je vodiča pod naslovom „Katedrala u Sarajevu“. Prvi predstavljač vodiča bio je profesor u Katoličkom školskom centru „Sv. Josip“ u Sarajevu Leonard Valenta. Rođen je 1976. godine u Heilbronnu (Njemačka). Osnovno i srednje školovanje završio je u Zavidovićima, a studij povijesti završio je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Spisateljskom se radom bavi već dugi niz godina kroz reportažne zapise, članke iz povijesti BiH, s posebnim naglaskom na bosansku medievalistiku. Svoje formalno obrazovanje nastavio je na Univerzitetu u Beogradu, gdje sprema doktorsku tezu iz metodike, na odsjeku pedagogije. Prikaz profesora Valente donosimo u cijelosti:

Katedrala u Sarajevu

Pred nama je večeras vodič Sarajevske katedrale, koji nas na više od 200 stranica, ja bih rekao, ne vodi nego nas duboko uvodi u temu vrhbosanske prvostolnice. I to kroz više pristupa: prije svega povijesni, potom duhovni, materijalni, umjetnički, s posebnim osvrtom na materijalne obnove katedrale, a onda osuvremenjuje kroz teme nazočnosti papa u sarajevskoj katedrali. Ovaj vodič je, kako je to priređivač i naveo u uvodnom slovu, želja Stolnog kaptola vrhbosanskog da se o 130. obljetnici posvete sarajevske katedrale izda jedno ovakvo djelo, koje će zasigurno ponuditi pregršt vrijednih informacija o vrhbosanskoj prvostolnici. Treba odmah na početku reći da ovaj vodič predstavlja svojevrsnu modifikaciju, preradu ranije izdanog vodiča Katedrala u Sarajevu, iz 1989. godine, koji je izdat o 100.obljetnici posvete katedrale i tada upravo završene materijalne obnove. Dobri tekstovi, narodski rečeno, nikada ne „obajate“, ali kako je od tada pa do danas mnogo Miljacke proteklo, sasvim je jasno da se 30 godina kasnije novi vodič trebao i morao osuvremeniti novim informacijama, što je u ovom slučaju i učinjeno. Strukturalno gledajući, vodič je podijeljen na 11 glava, i sve su na neki način prožete poviješću, bilo da se radi o konkretnim povijesnim informacijama ili pak o glavnim protagonistima gradnje katedrale koji su danas povijesne osobe, posjetima Petrovih nasljednika vrhbosanskoj prvostolnici itd. Cijela knjiga tako zaokružuje jedan povijesni okvir, koji započinje već prvim poglavljem o staroj srednjovjekovnoj katedrali u Vrhbosni. Osim povijesnog i arheološkog prikaza katedrale sv. Petra predstavljenog iz pera arheologa Đure Baslera, ova prva glava vodiča ne daje samo prikaz jednog diskontinuiranog ili još preciznije dislociranog sjedišta katoličke crkve podno Trebevića, nego i o kršćanskoj napose katoličkoj duhovnoj, institucionalnoj tj hijerarhijskoj pa ako hoćete i materijalnoj nazočnosti.

Posljednja rečenica u ovom poglavlju o srednjovjekovnoj katedrali sv. Petra u Vrhbosni završava riječima: Tako je završila svoju povijest ova građevina, a ideja za podizanje nove rođena je tek nekoliko stoljeća kasnije, naime 1882.godine. Tomu su krive prilike u kojima su se našle Bosna i Vrhbosna u sljedećem vremenu.”.Na ovakav način autor ranijeg teksta a i priređivač prave sponu između srednjovjekovlja i 19.stoljeća, kako bi premostili dugu povijesnu nit što je i razumljivo obzirom da se radi o vodiču a ne povijesnom članku. A pod tom povijesnom niti trebamo razumijevati i dislokaciju sjedišta bosanske biskupje u Slavoniju, u Đakovo, vjerojatno pod snažnim pritiskom političkih, u prvom redu ugarskog utjecaja na Bosansku banovinu, ali i vjerskih prilika, tj. sve jačeg utjecaja krstjana Crkve bosanske na kormilo mlade bosanske države. Uspomena na taj događaj dislokacije sjedišta bosanske biskupije ostat će kao što znamo doskora i u naslovu đakovačke biskupije.

Uslijedit će i osmansko osvajanje Bosne i još teži položaj kršćana, napose katolika u Bosni. Poput ugarka tinjat će tek nekoliko franjevačkih samostana i gospinih svetišta, te poneko proštenište I drevne crkvice. Pravna država koju su zagovarali osmanski kanuni, ahdname, miletski sustavi bili su nepoznati na samom terenu, a kakav je bio položaj katolika zorno kazuje poslovica iz tog vremena “Bog visoko a sultan daleko”.

Situacija se drastično mijenja tijekom 19.stoljeća, kada je Osmansko Carstvo duboko već u dekadenciji. “Bolesnik s Bosfora”, kako ga nazivaju, niže neuspjehe na bojnim poljima i primorano je vršiti ustupke pred velikim europskim silama. Napose, na kongresu velikih sila u Berlinu, ljeto 1878. člankom 25 odluka kongresa, AUM je dobila međunarodni mandat vojnog zaposjedanja osmanskih pokrajina Bosne i Hercegovine, kako bi u njima zavela red. Iako i dalje pod suverenitetom sultana, Bosna od tada dobija novog gospodara, prvo kao Reichsland a onda kao Corpus separatum AUM. Nijedna vlast na ovim prostorima nije tako duboko zasjekla u društveno, političko, kulturno, gospodarsko pa i vjersko biće bosanskohercegovačkog čovjeka, kako što je to učinila Austrougarska. Nastanak građanskog društva, osnivanje prvih političkih stranaka, uvođenje parlamentarnog života, modernizacija i opći napredak gospodarstva, izgradnja putnih i željezničkih komunikacija, podizanje prvih velikih gospodarskih postrojenja, prava revolucija u arhitekturi, i konačno uređenje pravnog statusa Crkava i vjerskih zajednica, samo su neke od determinanti daljnjeg pulsa bosanskohercegovačkog društva. Moglo bi se reći da je Žuto-crna monarhija za svojih 40 godina vladavine Bosnom učinila više nego Osmanska carevina za 400! Uspostavljanjem Mitropolije Dabrobosanske, Rijaseta IVZ i uspostavom redovite katoličke crkvene hijerarhije, austrougarska vlast je istina na centralistički način uz nezaobilaznu potvrdu cara na izabrane ordinarije, uredila status crkava i vjerskih zajednica u BiH. Uspostavom Stolnog kaptola vrhbosanskog, povijesno gledajući može se reći da se biskupska stolica vratila u Bosnu. Jasno je da je sljedeći korak bio iznimno važan, a on je podizanje prvostolne crkve.

Čini se da bi se cijela knjiga mogla napisati o podizanju sarajevske katedrale, od vizije, preko ledine do sarajevske ljepotice koja krasi bosanskohercegovačku prijastolnicu. O svim prilikama ili bolje rečeno neprilikama, teško da se može naći mjesta u jednom vodiču, ali priređivač je uspio koncizno i jezgrovito predočiti taj period, taman po mjeri jednog vodiča.

U svemu navedenom treba tražiti i odgovor na najčešće pitanje koje meni bar postave gosti, turisti iz Europe i svijeta bilo da je riječ o privatnim i službenim posjetima katedrali: Kako ili zašto je katedrala ovako mala? Moj odgovor, kad im predstavim svu povijesnu kontekstualizaciju jeste: možda je danas mala ali zamislite kako je onda, netom po odlasku osmanske vlasti ona bila velika u očima Sarajlija, a posebice velika u srcima sarajevskih katolika! I uvijek neka je pred očima ona fotografija ndb.Stadlera u ćamcu na Savi kod Broda. Koji je još nadbiskup u Europi u svoju biskupiju došao gotovo na ledinu?! VELIKA JE KATEDRALA!

Povijesni segment, kako već rekoh, nastavlja se i u ostalim poglavljima. Pod glavom Gradnja katedrale (1884.-1889.), možemo kronološki i sistematski pratiti sve stadije izgradnje. Onaj koji je imao priliku u Arhivu BiH u fondu zajedničkog ministarstva, Zemaljske vlade, prelistati nacrte, dopise, račune, troškovnik, prateću dokumentaciju, ugovor o kupovini zemljišta za izgradnju katedrale i prepiske između aktera izgradnje katedrale, naprosto ostaje zadivljen o kojoj se preciznosti poslova i komunikacije radi. Taj germanski perfekcionizam u prepiskama jednog Hrvata i Mađara, jasno ukazuje na mentalitet ondašnje monarhije.

Iznimno se radujem da je uz nadbiskupa Stadlera u vodiču posvećena cijela jedna glava arhitekti katedrale Josipu Vancašu, tom nerođenom Sarajliji ali Sarajliji u srcu. Čovjeku koji je najveći dio svoga radnog vijeka i stvaranja posvetio i ostavio upravo u bosanskohercegovačkoj prijestolnici. Možda se ne zna da je upravo izgradnja sarajevske katedrale dovela 1883.godine Vancaša u Sarajevo. Uz katedralu, danas se možemo samo diviti njegovim arhitektonskim ostvarenjima u Sarajevu, kako onim sakralnim tako i onim stambenim i objektima javne namjene. Bojim se da bih oduzeo vremena samo u nabrajanju svih objekata. Ali ponekad I brojke sve govore: preko 100 stambenih objekata, 70 crkava, 12 škola, 10 palača itd. Koliko je samo Sarajevo doživio kao svoj grad i istinski ga volio, svjedoči i njegovo brižno praćenje svakog graditeljskog zahvata u gradu. Često je viđen u šetnji gradom, razgledajući ulice, građevine, smišljajući, domišljajući i sanjajući. Jednom riječju vizonar idealnog grada. Protagonist bosanskog sloga u arhitekturi, kojeg je proučavao na bosanskom tradicionalnom graditeljstvu, čak i onda kada je nakon tolikog davanja sebe u Bosnu i Sarajevo, dolaskom prve jugoslavenske države u politički montiranim optužbama, napustio Sarajevo, i u Zagrebu nastavio neumorno predavati i propagirati skladni bosanski stil u arhitekturi.

Osim ovih poglavlja koji izravno dotiču povijesni kontekst, moram ovdje akcentirati i sjajno realizirani dio u poglavljima obnova katedrale 1932, u drugoj polovici osamdesetih godina godina prošloga stoljeća i posljednje obnove 2010.-2011. godine. Uz dobar tekst, ali i veoma kvalitetan slikovni materijal eksterijera i ponutrice katedrale, te umjetničkog blaga kojeg ona čuva, rekao bih da je to zapravo srce i duša ovoga vodiča. Detaljni podaci o dimenzijama katedrale, provenijenciji umjetničkih djela slika, kipova i ostalih umjetnina, podižu ovaj vodič u rang najkvalitetnijih ove vrste.

Napose, još jedna knjiga pretočila je slikom i riječju na papir ono što mnogi od nas čuvamo u našim srcima: pastirski pohod svetog Ivana Pavla II. Sarajevu 1997. i pape Franje 2015. godine.

Ovaj vodič, tako u potpunosti zadovoljava sve kriterije jedne knjige koja bi na jednom mjestu trebala dati informacije. A rekao bih da ovaj vodič sadrži i više od informacije o samoj katedrali.

Prijedlozi i sugestije. O knjizi na njezinoj promociji kažu uvijek sve najbolje. Ali zbog povijesne objektivnosti toplo preporučam da sljedeće hrvatsko izdanje ima korektora, najbolje povjesničara ili još bolje povjesničara umjetnosti, kako bi se izbjegle materijalne pogreške koje su se potkrale (poput godine smrti Josipa Vancaša i sl.) Ni veliki Basler nije nepogrešiv. Isti bi dobro došli zbog novina i u arheološkim istraživanjima u posljednjih tridesetak godina ili više, posebice kada je riječ o medievalnoj crkvenoj arheologiji. Tu prije svega treba spomenuti nedavna arheološka otkrića na lokalitetu Bijele tabije, koja bi mogla upućivati na lokalitet Vrhbosne, potom tlocrt crkvenog objekta impozantnih dimenzija u kraljevskom Gracu povrh Dupovaca kod Hadžića, I drugi nalazi koji bi upotpunili crkvenu arheologiju srednjovjekovne Vrhbosne i lokaliteta katedrale.

Na koncu, duboko sam uvjeren da ova knjiga nepravedno nosi naziv vodiča. Po fizičkim dimenzijama, da, ali po svojoj strukturi, opsežnosti, bogatom tekstu koji nudi pregršt informacija ne samo o katedrali, koji je čitljiv, publicistički a opet sadrži esejističke znanstvene postavke, s fotografijama visokog kvaliteta, ova bi knjiga u najmanju ruku trebala se ubrojiti u književnu vrstu monografije. Onaj koji istražuje sakralne objekte u našem gradu i zemlji, ne može zaobići ovu knjigu. Onaj koji se bavi arhitekturom Sarajeva, s konca 19. stoljeća, mora konzultirati ovu knjigu. Onaj koji se bavi materijalnom baštinom bosanskohercegovačkih religija ne može preskočiti ovu knjigu. Onaj koji izučava povijest Sarajeva mora koristiti ovu knjigu.