Današnja katedrala Srca Isusova u Sarajevu

DSCN8350Današnja katedrala Srca Isusova u Sarajevu ima svoj korijen u srednjem vijeku i povezana je s katedralom sv. Petra sredinom trinaestog stoljeća u Vrhbosni na području od današnje Skenderije do Marin dvora. Od te katedrale sačuvan je oltarni kamen s natpisom: „Apostoli Petri Vrbos…“ i danas se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.w kriz pijeta

Prvi vrhbosanski nadbiskup nakon ponovne uspostave redovne crkvene vlasti u BiH, Josip Stadler bio je ustoličen 15. siječnja 1882. u maloj drvenoj crkvi sv. Ante na Bistriku. Jedna od prvih briga nadbiskupa Stadlera je bila gradnja katedrale u Sarajevu te je 1884. godine otpočeo s gradnjom koja je završena i posvećena 15. rujna 1889. godine. Arhitekt je bio Josip Vancaš. Katedrala je zamišljena i izrađena u ranogotičkom stilu. Vanjska dužina katedrale iznosi 41,9 m, širina 21,3 m.

Pročelje je ukrašeno s dva masivna tornja visine 43,22 m. Iznad svetišta ponosno se diže toranj visine 33 m. Ispod tornjeva nalazi se vodoravni pročelni luk, a ispod njega bogato ukrašena rozeta od kamena i vitražnog stakla. Ispod rozete smješten je kip Srca Isusova, kojemu je Stadler posvetio katedralu i nadbiskupiju. Iznad blagog gotičkog nadvratnog luka u timpanu ugrađen je reljef Presvetog Trojstva izrađen po nacrtu Aleksandra Seitza.

CIM_0091Vitraji su rađeni u Innsburcku. Glavni oltar izrađen je od talijanskog mramora. Na povišenom mjestu u sredini oltara smješten je kip Srca Isusova koji je izrađen u Beču. Dvije freske u svetištu su djelo Aleksandra Seitza kao i one u pokrajnjim lađama na unutarnjim zidovima tornjeva. Svetište je odijeljeno od glavne i pokrajnjih lađa željeznom ogradom koju je izradio Antun Biro iz Beča, a po nacrtu Josipa Vancaša. Pod je izrađen od tvz. Wienerberških pločica koje su u ono vrijeme bile veoma tražene.

Katedrala za vrijeme rata nije bila direktno pogođena, ali je od gelera bakreni krov bio oštećen na 580 mjesta, a vidna su oštećenja i na vanjskim zidovima. Iznutra je katedrala obnovljena u razdoblju od 27. rujna 2010. do 15. listopada 2011. Zahvaljujući počasnom kanoniku Vrhbosanskog Stolnog kaptola mons. Heribertu Augustu iz Aachena. Orgulje su izrađene u Zagrebu 1886. godine, a trenutno su u renoviranju.

Mnogi turisti koji posjećuju Sarajevo, rado posjete katedralu iz koje nose lijepe uspomene zahvaljujući njenom unutarnjem uređenju i vanjskom skladu.

Povijesni kutak

Kršćanstvo je na području BiH staro koliko i korijeni samog kršćanstva te sežu u samo postapostolsko doba. Niču prve zajednice vjernika, župa, biskupija. Prvi vjerovjesnici su stizali preko dalmatinskih i panonskih krajeva.

Seobom i pustošenjem Zapadnih Gota, Huna, Avara i Slavena, mnogi kršćanski gradovi, biskupije i crkve na području današnje BiH bili su porušeni i tragovi kršćanstva dobrim dijelom zatrti.

Dolaskom Hrvata na ove krajeve započeo je tihi proces kristijanizacije koji je potrajao nekoliko stoljeća. Sredinom XI. stoljeća u doba hrvatskog kralja Petra Krešimira IV., osniva se ponovno biskupija na području današnje Bosne koja je prozvana Bosanskom biskupijom.katedrala_sarajevo_1931_crtez_gabrijel_jurkic

Zbog unutrašnje podijele koja je bila više politička došlo je do vrhunca te podjele i na vjerskom području na crkvu latinsku, koju su predvodili novopridošli redovnici dominikanci i franjevci i crkvu „bosanskih krstjana“ na čelu s njihovim djedom.

Rezultat napetosti i borbi je taj da je na čelu Katoličke biskupije u Bosni latinski biskup koji  stanuje u samostanu sa svojom braćom dominikancima ili u svojoj rezidenciji kod Visokog. Kasnije, sredinom 13. stoljeća, će se preseliti u Vrhbosnu gdje gradi  katedralu sv. Petra i kaptol.

Pritisnut opasnošću i protivštinama „bosanskih krstjana“ te pustošenjem Tatara, napušta Bosnu i seli se na svoje imanje u Đakovo, odakle i dalje pokušava vršiti svoju pastirsku službu u Bosni.

Godine 1435. zauzeli su Turci varoš Vrhbosnu. U doba turske vlasti Vrhbosna postaje Sarajevo. I katolički vjernici se okupljaju u četvrti zvanoj Latinluk. Bosanski biskup Baličević, koji je stolovao u Đakovu, prilikom svoga pastirskoga pohoda vjernicima Sarajeva 1600. godine nalazi u Sarajevu oko 200 katoličkih obitelji. Eugen Savojski poslije Bečkog rata pali Sarajevo 1697. godine. Katolici ostaju bez crkve te napuštaju Sarajevo, ali već 1710. godine ponovno se otvara župa na području Sarajevskog polja. Prva franjevačka crkva sv. Ante bila je sagrađena 1854. na području starog Latinluka koja je izgorjela 1879. Brzo je sagrađena druga crkva, ali ovaj put na Bistriku.

Od polovice XIV. stoljeća pa sve do prestanka turske vlasti glavnu brigu za katolike u Bosni preuzimaju franjevci okupljeni u svojoj provinciji „Bosna srebrena“. Bosanski biskup stoluje u Đakovu do 1735, kada će se za Bosnu osnovati  posebni Apostolski Vikarijat. Od sada biskup franjevac – apostolski vikar stoluje u jednom od tri samostana (Fojnica, Kreševo, Kraljeva Sutjeska). Poslije austrijskog dolaska biskup Vujičić preseljava se u Sarajevo-Vrhbosnu, staro sijelo svojih dalekih predšasnika.

Pod novom vlašću popravlja se vjersko stanje kršćana vjernika tako i katolika. Imajući to u vidu, Sv. Stolica sređuje odnose unutar Katoličke crkve i uvodi redovnu upravu. Bulom „Ex hac  Augusta“ papa Leon XIII. osniva 1881. 5. srpnja, posebnu crkvenu upravu za BiH te u Sarajevu podiže Vrhbosansku nadbiskupiju, a u Banjaluci i Mostaru biskupije. Za prvog nadbiskupa je imenovan dr. Josip Stadler, profesor na zagrebačkom KBF.