2. korizmeni petak u sarajevskoj katedrali

Na drugi korizmeni petak, 19. veljače u katedrali Srca Isusova prije Mise bila je pobožnost Put križa kojeg je predvodio vlč. Marko Majstorović župnik katedralne župe. U 18,00 sati je uslijedilo misno slavlje kojemu je predsjedao i uputio prigodnu propovijed vlč. dr. sc. Tomislav Mlakić, pročelnik Katehetskog ureda. Korizmene propovijedi u katedrali su ove godine, koje je Godina Božanskog milosrđa, na temu: „Tjelesna i duhovna djela milosrđa“. Tema drugog korizmenog petka je bila: „Gola zaodjenuti; stranca primiti“. Na početku je sve nazočne kao i predsjedatelja misnog slavlja pozdravio mons. Ante Meštrović, rektor katedrale i prepošt Kaptola. Na koncu Mise je mons. Meštrović zahvalio dr. Mlakiću na izrečenoj propovijedi kao i vjernicima na sudjelovanju najavivši temu i propovjednika za slijedeći korizmeni petak. Po tradiciji korizmenim petcima u sarajevskoj katedrali propovijedaju profesori Franjevačke teologije Nedžarići i KBF Sarajevo.

Nakon Mise uslijedilo je klečanje pred Presvetim Sakramentom kojeg animira katedralni župnik vlč. Marko Majstorović. Klečanje je svakog petka poslije sv. Mise.

Propovijed včl. dr. sc. Tomislava Mlakića donosimo u cijelosti!

 

Katedrala, 19. ožujka 2016.

Interesantno, u vrijeme kada sam išao na vjeronauk, sve smo morali znati napamet: zapovijedi – i Božje i crkvene, sakramente, blaženstva, glavne grijehe, darove Duha Svetoga, ali djela milosrđa, ni tjelesna ni duhovna, ne. Ne znam ih ni danas. Vjerojatno je razlog bila slika o Bogu onih koji su nas poučavali, a taj Bog je bio zakonodavac, sudac, nimalo nalik na Boga pape Bergoglia, Boga koji ljude miluje milosrdnim praštanjem.

Prošlog tjedna ste razmišljali o prva dva djela milosrđa: nahraniti gladnoga i napojiti žednoga. Danas su pred nama druga dva: odjenuti siromaha i udomiti stranca i teško ih je promatrati odvojeno jer su gladni i žedni ujedno i neodjeveni a najčešće su raseljeni ili izbjeglice. Nikada jedna nevolja ne dolazi sama.

IMG_1401S vama večeras dijelim nevjerojatne činjenice na koje sam naišao pripravljajući ovo korizmeno razmišljanje. Oko 800 milijuna ljudi nema dovoljno hrane, a to znači i vode i odjeće i svega onogo što jedan život čini dostojnim čovjeka. U posebno teškom položaju su žene jer u nekim zemljama mogu jesti tek kad se svi muškarci u domaćinstvu najedu. Šokantan je odatak da svaki dan 16.500 djece umire od gladi, većina ima manje od 5 godina – to je više od 6 milijuna godišnje. Dobro ste čuli, 6 milijuna. Dovoljno se hrane proizvede da se nahrani cijeli svijet, ali pogađate što se događa – baca se – najviše Amerikanci, 222 milijuna tona. Najviše gladnih je u Africi – 220 milijuna – broj se uvećava sve češćim prirodnim katastrofama i neprekidnim ratovima. Više ljudi umire od gladi nego od malarije, tuberkuloze i AIDS-a zajedno. Nema lijeka za pothranjenost – osim hrane. Samo 25 centi je dovoljno da se nahrani jedno dijete a za 50 dolara bi imalo hrane cijelu školsku godinu. Glad nije neizliječiva – nepravedno bi bilo ne spomenuti tisuće i tisuće anonimnih koji se trude da pomognu najsiromašnijima, među njima i mnogi katolici.

Evo i nekoliko podataka o strancima ili izbjeglicama, ljudima koji kreću na suvremeni put bez sna, putevima očajnika, kako te puteve opisuje većina medija: Sirija, Turska, grčki otoci, Makedonija, mađarske ograde, Srbija, Hrvatska, slovenačke žice, strah, predrasude, nedobrodošlica u većini europskih država. Postoje iznimke: Njemačka, Rusija, Turska, Libanon. Prošla godina je bila rekordna: 60 milijuna ljudi je bilo prisiljeno napustiti svoje domove. Milijun je pokušao prijeći Sredozemno more i nikada nećemo saznati koliko ih nije uspjelo. Opet su najugroženije žene i djeca, osobito djeca koja često na put kreću bez roditelja. Tisućama se već gubi trag – ovo je vrijeme kao stvoreno za trgovinu ljudima i mnogi zarađuju na nesreći ovih očajnih ljudi. Ovo su činjenice a uzroci su mnogi i svi oni koji bi mogli učiniti nešto više uglavnom krivnju prebacuju jedni na druge.

Što je nama kršćanima činiti? Uvijek možemo učiniti nešto, barem nešto, i vjerujem da to većina čini. U Korizmi malo više nego inače. Moramo se čuvati stava da to nije naš problem ili se pravdati činjenicom da mnogi nisu bili solidarni s nama kada smo mi bili i gladni i smrznuti i primorani napustiti svoje domove. Ne zatvarajmo oči pred tragedijama ljudi. Najlakše je prebaciti kanal na daljinskom ili prihvatiti medijske podvale o podmukloj islamizaciji Europe ili narušavanju stoljetnih europskih i kršćanskih vrijednosti. O čemu mi to zaboga govorimo? Od koga se mi to ograđujemo? Jesu li žice dovoljne da se osjećamo sigurnijima u svojim malim torovima? Da ne kompliciram: ja vjerujem da je Isus pothranjen u milijunima gladnih, i neodjeven, i prognan. Isus izbjeglica, razumije patnje svih raseljenih i izbjeglih, Isus promrznut na obalam Sredozemlja, Isus zaustavljen pred žicom europske farizejštine. Od nas očekuje solidarnost, ili minimum, da im ne zagorčavamo ionako težak život i ne stavljamo sol na nezacijeljene rane.

Ovo večerašnje Evanđelje, koje je dio Isusovog velikog Govora na gori, kao da je poručeno za ovo o čemu razmišljamo. Isus postavlja u dubine ljudskoga srca onaj tankoćutni osjećaj za razlikovanje između dobra i zla koji nam je svima poznat, pa i onda kada to ne znamo pojasniti.

Jasno je da moramo učiniti više od pukog održavanja zakona i pravila, jasno je da ne smijemo ubiti, ali često zaboravimo da u svom srcu moramo, ako želimo biti Isusovi učenici, biti u miru sa svima, pa i s onima koji nas ne vole ili koji nam ne žele dobro. Znam da se opirete ovoj Isusovoj zapovijedi, znam, i meni para uši, ali nema nam druge nego prihvatiti sve što od nas traži. Ne možemo ga slijediti djelomično ili prihvaćati samo onaj dio njegovih zapovijedi koje nam se čine prihvatljivima i logičnima. Često kod Isusa ne vrijedi naša ljudska logika. Isus je jasan, on čak imenuje one prema kojima bi trebali biti strpljivi i dobri, zove ih sve našom braćom i sestrama.

Naše zajedničko iskustvo je kako često izgubimo strpljenje brže s onima koji su nam bliski i kako je teže oprostiti i tražiti oproštenje unutar kruga prijatelja ili vlastite obitelji. Pomirenje se rađa u srcima, tamo negdje u našim dubinama se donosi odluka da ćemo učiniti sve što možemo, i više od toga, kako bismo premostili nesporazume i ponovno nekoga dobili za brata i sestru. U našim srcima se rađa klica oproštenja i pomirenja. Traži li Bog previše? Nekada nam se čini da zahtijeva više nego što realno možemo. Ali, ne radi se samo o našem srcu, On nam daje novo srce i novi Duh, i kad mi ne možemo, može On u nama i po nama, ali ne protiv naše volje.

Pravednost o kojoj Isus govori je dar. Naša pravednost mora biti veća od pukog prianjanja uz zakone, pravila, tradiciju. U središtu naše pravednosti morao bi uvijek biti čovjek, da čovjek, i loman i nedorečen, i nesretan i izgubljen. U svim drugim slučajevima svrstavamo se na stranu farizeja i pismoznanaca, a ima li koga s kim se Isus toliko i tako žestoko svađao kao s njima. Nema.

Održavanje Mojsijevog Zakona je omogućavalo uvjete za nužan i miran suživot, ali Isus ide dalje od toga, poziva nas da se upustimo u avanturu ljubavi, ljubavi koja ne isključuje ni neprijatelje. Ne ubij nije dovoljno, jer i Isus je znao da postoje raznovrsni načini ubijanja drugih. Ubili smo ih kad smo ih svojim bijesom natjerali da zašute ili smo ih tretirali s nepoštovanjem nazivajući ih pogrdnim imenima. Oduzeli smo im dio dostojanstva nazivajući ih budalama i nesposobnjakovićima. A to nam je, priznat ćete, toliko već prešlo u naviku da i ne primjećujemo da takav pristup nekoga boli, ponižava i u konačnici ubija. Nemamo pravo drugima oduzimati snove, krasti radost, podrezivati krila.

Nemoj moliti ako u svom srcu nekoga mrziš, kako možeš slaviti sv. Misu ako postoji netko s kim godinama ne razgovaraš i ne dopuštaš ni mogućnost da se oproštenje ikada dogodi. Ima li katolika u ovoj zemlji Bosni koji odlaze u istu crkvu i nastoje sjesti što dalje jedni od drugih da slučajno ne bi jedni drugima pružili mir – ima itekako ima. Ima li svećenika koji zajedno na oltaru slave sv. Misu a prije i nakon toga ne komuniciraju – ima itekako ima.

O, kako je teško oprostiti ali bez oproštenja nema uslišanih molitvi – uzalud su nam i krunice i križni putovi i postovi – ne, oproštenje je uvjet, ljubav prema neprijateljima je uvjet, jer i za one koje mi ne volimo Isus je umro i On ih voli. Gospodine, umnoži nam vjeru.

Papa Benedikt XVI je pisao: ne možemo komunicirati s Bogom ako ne komuniciramo jedni s drugima. Ne možemo se približiti Bogu ako smo daleko jedni od drugih. Nema nam druge nego učiti veliku lekciju oprosta i prihvaćanja.

Današnji Isusov govor je poziv da se usudimo poći korak dalje od hladnog slova zakona dok ponizno priznajemo vlastite nedostatke i molimo milost iskrenog i svakodnevnog obraćenja. Često smo sami sebi najveći neprijatelji, i zbog toga se često prije pomirenja s drugima moramo izmiriti sami sa sobom. Nagodimo se sami sa sobom dok još ima vremena, u protivnom trebat će nam vreće novčića da poplaćamo svoje dugove i nagomilane kamate.