ČETVRTI KORIZMENI PETAK U KATEDRALI

U sarajevskoj katedrali Srca Isusova na četvrti korizmeni petak, 24. ožujka je predslavio misno slavlje i propovijedao dr. fra Stipo Kljajić, profesor na franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a tema je bila određena Formiranje laika za evangelizacijsku zadaću Crkve. Misnom slavlju je prethodila pobožnost križnoga puta koju je vodio vlč. Antonijo Čutura, katedralni župni vikar. Razmatranja pojedinih postaja čitale su časne sestre koje su animirale i pjevanje. Na početku misnog slavlja  svećenike i božji narod je pozdravio mons. Ante Meštrović, rektor katedrale i prepošt Stolnog kaptola te najavio temu za slijedeći korizmeni petak.

 

Propovijed fra Stipinu donosimo u cijelosti.

Am

Najvažnije od svega

Korizmeni petak u Katedrali

 

Dragi vjernici, braćo i sestre!

Jedno od najčešćih pitanja koja ljudi postavljaju samima sebi ili drugima jest: što je to najvažnije? Nesumnjivo da su mnoge stvarnosti u čovjekovom životu važne, da se bez njih može vrlo teško ili ne može nikako, no što je to ipak najvažnije? Odgovor nije, niti je to ikada bio, jednoznačan i jednostavan, budući da ovisi o mnogim datostima. Na primjer, bolesnik će u pravilu odgovoriti da je to zdravlje, zarobljenik sloboda, nesretno zaljubljeni uzvraćena ljubav, izdani prijatelj vjerno prijateljstvo, beskućnik dom, ratom ugroženi mir itd. Odgovori se, nadalje, dodatno kompliciraju ovisno o „lokalitetu“ najvažnijega: najvažnije u radu, na poslu, u obitelji, u međuljudskim odnosima, u vjeri ili naprosto u životu kao takvomu? Nema sumnje da nikada nije lako izdvojiti ono najvažnije, osobito samo jedno kao najvažnije.

            O tome, između ostalog, govori i današnji kratki evanđeoski odlomak iz evanđelja po Marku. Pismoznanac, jedan pismoznanac, pristupa Isusu s pitanjem koja je to zapovijed prva od svega, odnosno koja je to zapovijed najvažnija. Sama scena, odnosno događaj, nam je poznat, budući da ga donose i druga dvojica sinoptika, Matej i Luka, i budući da se dosta često pojavljuje u liturgijskim čitanjima. Međutim, upravo zbog toga što ga pod navodnicima znamo, što nam je postao poznat do banalnosti, ne bi bilo loše da se malo zaustavimo na njegovoj posebnosti.

            Posebnost Markovog opisa susreta između Isusa i pismoznanca očituje se barem u tri segmenta. Ovo je prvi i jedinstveni slučaj da se Isusu ne obraćaju pismoznanci kao grupa, kao pripadnici jedne od četiri religiozne sljedbe onovremenog židovstva, nego jedan pismoznanac: osobno. Nadalje, ovo je također prvi put da pismoznanci ne pitaju Isusa nešto da ga iskušaju, da ga uhvate u riječi, da bi ga mogli poslije optužiti i ukloniti (što su u konačnici i učinili). I na koncu, novost se sastoji i u tome da se Isus vrlo pozitivno izražava o pismoznancu, da ga javno hvali govoreći mu kako nije daleko od kraljevstva Božjega. Već iz ovih činjenica – prije nego nastavimo s daljnjim tumačenjem događaja – trebali bismo naučiti kako kod Isusa nema generalno otpisanih, kako ni svi pismoznanci koji uistinu nastupaju kao Isusovi protivnici i neprijatelji i koje i sam Isus naziva nimalo lijepim imenima (lupeži, licemjeri, ubojice proroka, žderači udovičkih dobara…), nisu isti i kako se nikada ne smije generalizirati. A kod nas? Nemamo li mi stvarnih ili umišljenih neprijatelja kojima ne dajemo apsolutno nikakvu šansu i koje tako često generaliziramo? Isusova pohvala pismoznanca trebala bi nam biti trajnom opomenom kada kolektivno sudimo i presuđujemo druge, pa bili oni i naši stvarni neprijatelji.

            Pismoznančevo pitanje je, nadalje, zanimljivo i zbog toga što on od Isusa zapravo ne traži da mu poreda Božje zapovijedi po važnosti; ne kaže koja je zapovijed najvažnija od svih drugih zapovijedi, nego koja je to zapovijed važnija od svega: i od zapovijedi i od svega drugoga. Naprosto, koja je zapovijed najvažnija kao takva. Drugim riječima, što je to najvažnije: najvažnije i u vjeri i u životu?

            Isusov odgovor je istovremeno i star i nov, i poznat i radikalno inovativan. Odgovarajući pismoznancu Isus zapravo citira Toru, točnije jedno od najpoznatijih mjesta iz knjige Ponovljenog zakonika (Pnz 6,4-5), poznato i kao Shema odnosno Credo (Vjerovanje), u kojem se izričito kaže da je Jahve jedini Gospodin i da njega treba ljubiti iznad svega: svim srcem, svom dušom i svom snagom. Najvažnija je, dakle, ljubav. I to ljubav prema Bogu. S te strane gledajući Isusov odgovor je već poznat, jer su pobožni Židovi upravo ovaj tekst recitirali svako jutro i svaku večer.

            Međutim, odgovor je istina poznat, no vrlo teško ostvariv. Nema nikakve dvojbe da je ljubav tajna. Svaka ljubav. Osobito ljubav prema Bogu. Mi olako kažemo da Boga volimo, kako nam je on na prvome mjestu, kako nam je on iznad svega. No, ljubimo li Boga doista svim svojim srcem, svom dušom i svom snagom svojom? Odnosno, je li nam doista Bog na prvome mjestu u svakodnevnom životu? Svi smo u opasnosti – ma kako se zvali i ma kako visoke vjerske službe obnašali – da nam ljubav prema Bogu ostane samo na usnama. Da čak stalno i pričamo o Bogu a da je u našem konkretnom, svakodnevnom životu, Boga tako malo: sve kao s Bogom i o Bogu a u biti bez Boga. Slikovito govoreći, Bog nam ne silazi s usana, ali nikako da pređe u ruke: nikako da s riječi pređemo na djela. Svi smo također – htjeli to javno priznati ili ne – u iskušenju da sumnjamo u Božju ljubav, točnije da u vlastitoj nutrini budemo nezadovoljni jer nas Bog ne ljubi onoliko koliko mi to zaslužujemo. Molimo se, činimo tolika dobra djela iz ljubavi prema njemu, a on ne uzvraća onako kako očekujemo. Štoviše, čini se kako više ljubavi pokazuje prema onima koji ga ne ljube, koji su „poluvjernici“ ili čak nejvernici. I na koncu u još smo većem i češćem iskušenju da ljubav prema Bogu svedemo na ispunjavanje njegovih propisa, Božjih zapovijedi. Ponajviše zbog straha pred Bogom ljubav pretvaramo u služenje, a očinsko-sinovski odnos na gospodarsko-robovski, zapravo trgovački i mehanički: Bogu damo Božje – ali u doslovnom smislu – i nastavljamo po svome, jer smo uvjereni da smo izvršili traženo. Daleko je to od ljubavi, daleko je to od života djece Božje koja Boga vole zato što su od njega voljena: još prije svoga nastanka.

            S druge strane Isusov je odgovor zapravo posve nov. Isus se ne zaustavlja samo na ljubavi prema Bogu nego joj uz bok stavlja ljubav prema čovjeku i kaže kako su te dvije ljubavi nerazdvojive i jednako vrijedne. Iako se Isus ponovno poziva na poznati tekst iz Levitskog zakonika (Lev 19,18), njegovo izjednačavanje ljubavi prema Bogu i ljubavi prema čovjeku je zapravo posve novo: ne nalazi se nigdje drugdje u čitavom Starom zavjetu (izuzev tradicije helenističkog židovstva).

            Ljubav prema čovjeku je još teža. Osobito praktična ljubav prema konkretnom čovjeku. Iako ćemo s pravom reći kako bez ljubavi ne možemo, kako živimo od ljubavi (Božje i drugih ljudi), ipak se svako malo razočaramo u ljubav. Naša nas svakodnevna iskustva neljubavi, osobito neljubavi nama najbližih i najdražih osoba, tjeraju da posumnjamo i u ljubav. Nakon toliko truda i žrtve, nakon toliko pokazane i dokazane ljubavi, drugi nam ne uzvrate ljubavlju. Tada, razočarani i poraženi, napuštamo uski i trnoviti put ljubavi, praštanja i milosrđa, put dobra i krećemo na put napuštanja ljubljenih ili na smišljanje osvete. Tako već s jutra razmišljamo o neuzvraćenoj ljubavi i smišljamo načina kako da vratimo istom mjerom. Tako se noću, budući da sve više sumnjamo u ljubav kao jedini lijek za sve, „prevrćemo u nesanici naših nedovršenih računa s drugima“ (Ivan Šarčević).

            Nikako da shvatimo i djelujemo iz uvjerenja kako je ljubav prema drugome uspješna i onda kada se čini neuspješnom, kada je neuzvraćena. Kako ljubav ima smisla samo ako drugoga ljubimo zbog njega, zbog njegovog dobra i kako ljubav zapravo nema alternativu. Kako je ljubav uspješna i onda kada je krajnje poražena: upravo kako je poražena Isusova ljubav na križu. Jer da to nije tako, onda je Isusov križ uistinu kraj ljubavi: lijepi mit o Bogu i čovjeku koji iz ljubavi umire za ljude, za grešne ljude, no mit koji s križem završava. Uskrsnuće je konačna potvrda smislenosti ljubavi.

            I na koncu još samo jedno. Isus na koncu razgovora kaže pismoznancu da nije daleko od kraljevstva Božjega. Ne kaže mu da je već ušao u kraljevstvo Božje, niti da će ući, nego da nije daleko. Zašto? Zato što je potvrdio Isusov odgovor da su ljubav prema Bogu i prema čovjeku najvažnije, važnije od svih paljenica i žrtava, no samo potvrdio: riječima. Nedostaju djela. Ljubav valja provoditi u djelo. I to cijeloga života.

            Poput pismoznanca i mi znamo što je najvažnije. Znamo. Ako ostane samo na spoznaji, samo na riječima tada i mi nismo daleko od kraljevstva Božjega. Ipak, za ulazak u njega potrebno je znanje pretočiti u praksu, potrebno je svakodnevno ljubiti na Isusov način, a to znači konkretno i radosno. Čak i neprijatelje. Naše neprijatelje. Amen.