TREĆI KORIZMENI PETAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

            U sarajevskoj katedrali Srca Isusova na treći korizmeni petak, 22. ožujka misno slavlje u večernjim satima je predvodio i propovijedao mons. dr. Pavo Jurišić, kanonik, profesor na KBF Sarajevo i postulator kauze Sl. Božjega Josipa Stadlera. Tema propovijedi: „Nitko nije izuzet – Laička misionarska služba“. U misijskoj godini teme na korizmene petke u sarajevskoj Prvostolnici su na temu misija.

            Propovjednika dr. mons. Pavu Jurišića, svećenike, bogoslove, časne sestre i sve nazočne u katedrali je pozdravio prepošt Vrhbosanskog kaptola kanonik mons. Ante Meštrović, rektor katedrale. Također nakon popričesne molitve i molitve za Vrhbosansku Sinodu mons. Meštrović je zahvalio svima koji su sudjelovali na pobožnosti križnoga puta i misnom slavlju kao i dr. Jurišiću na predvođenju misnog slavlja i prigodnoj propovijedi te najavio temu za slijedeći korizmeni petak u sarajevskoj katedrali.

            Pobožnost križnog puta je predvodio katedralni župnik i sarajevski dekan preč. Mato Majić uz asistenciju i čitanje prigodnih tekstova članova katedralnog Župnog pastoralnog i Ekonomskog župnog vijeća. Pjevanje su animirali bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa.

Am

 

            Slijedi propovijed mons. dr. Pave Jurišića

 

 

LAIČKA MISIONARSKA SLUŽBA

 

Oremo tvrdu, prokletu zemlju.

Oruć duboko viđamo kosti

Mrtvijeh, što ubiše ih braća

Zavisti puna, grjeha i zlosti

 

Sijemo sjeme, ljubavi zemlje,

Prevrčuć zemlju prokletu, tvrdu.

Sijemo sjeme, nekda ga prosu

Isus na svetom golgotskom brdu.

           

Ovako Izidor Poljak, svećenik i pjesnik, u pjesmi „Orači“ pjeva o radu svih krštenika koji izvršavaju Kristovu misijsku zapovjed. Oni su mu po primljenoj vjeri svjedoci do kraja zemlje. To je misija svakoga kršćanina, a horizont je mjesto njegova poslanja. To je povezano i sa žrtvom. Svjedok Kristov mora biti spreman i život dati za Krista koji je Istina, Put i Život. Kosti o kojima govori pjesnik, na koje nailazimo, jesu mučenici za Kristovo ime. Njihovo mučeništvo možda nas koji put plaši kada trebamo dati svjedočanstvo za Isusa, pa se nerijetko povlačimo u šutnju. U izvješćima iz 2018. govori se da je prošle godine ubijeno 40 misionara. Ali među ubijenima za vjeru u Krista statistike govore i o tisućama laika koji su ubijeni samo zato što su kršćani. U zapadnom se svijetu malo govori o tome, kao da ih se bliskoistočni, afrički i južnoamerički kršćani ne tiču. No Gospodin je obečao vjenac slave svima koji ustraju do kraja. Oduvijek je krv mučenika sjeme novih kršćana (Tertulijan). Kako u prvim stoljećima Crkve, tako i danas.

Valja nam rasti tamo gdje smo nikli, ne samo fizički nego i misijski, odnosno svjedočki.

            Misionar je dugo vremena u našim glavama imao image pionira i avanturiste. U njemu smo gledali propovjednika spremna na žrtvu, čovjeka koji pomaže sirotinji trećega svijeta i gorljivog navijestitelja evanđelja. Misionar je bio čovjek koji napušta svoju domovinu i uobičajeni način života u europskoj civilizaciji.

Dugo je vremena odlazak u misije bio oproštaj i od svoga doma i domovine, od svojih najbližih. Misionar je odlazio u daleke zemlje, često s glavom u torbi. Tamo su boravili narodi kojima treba donijeti kršćanstvo i čiji život treba spasiti. Tako se misionar morao boriti s egzotičnim prirodnim okolnostima, zmijama i divljim zvjerima, jesti njihova jela i piti njihova pića, boriti sa zločastim čarobnjacima koji su u njemu gledali konkurenta a koji mu je smetao u njegovim poslovima duhovnog predvodnika.

            To je bila stvarnost u povijesti misija. Mnogi su misionari i misionarke završavali svoj život mučeničkom smrću.

Poziv i poslanje ima svoje široko značenje i odnosi se na sve kršćane.

Nisu samo određena geografska područja misijsko polje rada, nego cijeli svijet je Božji vinograd gdje su potrebni radnici. U suvremenoj Eurupi sve je više novopogana koji čak mogu biti kršteni, ali su u svojoj životnoj stvarnosti to odavno prestali biti. Ta nam se zadaća čini puno težom od života i rada u egzotičnim krajevima Afrike, Azije ili Oceanije.

Kršćanski vjernici laici nisu samo objekt crkvene skrbi, nego su i subjekti misijskoga rada. Svaki kršćanin, gdje god živi i na kojem god kontinentu živi ima svoju misiju. Kršćanin i kršćanska zajednica koji ne sudjeluju u ovom poslanju, žive u proturiječju s naravi Crkve.

            Odatle možemo izvući nekoliko točaka kao zahtjeve misijskog rada:

            1) Svijest o vlastitom poslanju svakoga vjernika. Mi smo Crkva. Krist nam je glava a mi smo udovi jednoga Kristova tijela Crkve.  Svi imamo misiju. Svaki vjernik, svaka zajednica i svaka molitvena grupa. Svi imamo odgovornost pred Bogom, jer Radosna vijest treba stići do svakoga čovjeka. Kada jednom dođemo pred Boga, morat ćemo i o tome polagati račun pred Bogom.

            2) Po krštenju i potvrdi opremljeni smo Duhom Svetim. Svaki od nas dionik je svećeničke, proročke i kraljevske službe Isusa Krista. U tom smislu valja nam prepoznati darove Duha i dopustiti da se ti darovi razvijaju na izgrađivanje zajednice. Odgovornost za crkveno djelovanje nije samo na zaređenim svećenicima, nego postoji različitost službi kod istoga Gospodina i Gospodara žetve. Te službe i primljeni darovi trebaju biti ugrađeni u izgradnju mističnoga Tijela Kristova – Crkve. Naravno da i svećenici trebaju mijenjati svoje stavove. Zaređeni službenici trebaju imati sluha za misijski angažman laika. Koliko laika ima u Crkvi, koji se žale da nemaju dovoljno prostora za svoje djelovanje u Crkvi zato što im župnici prave smetnje i smutnje, jer ne žele službe laika ugraditi u pastoralni rad svoje zajednice.

            3) Kršćanske zajednice moraju zračiti Kristovom snagom. To znači da svaka zajednica treba biti privlačna u svom misijskom angažmanu. Kad su Mahatmu Gandhija pitali što bi kršćani trebali činiti da Evanđelje nađe plodno tlo u Indiji. Ovaj im je odgovorio da uče od ruže. Cvijeta i širi ugodan miris. To bi i kršćani trebali biti. Nije li manjak toga mirisa i sjaja smetnja uvjerljivom širenju radosne vijesti u svijetu. Trebalo bi zato uložiti sve privlačne snage kršćanskih zajednica koje će fascinirati, da oni koji nas gledaju doista i požele biti kao mi.

            4) Zaređeni službenici i laici u suradnji s mjesnim biskupom su odgovorni za misijsku zadaću Crkve u svijetu. Tijekom crkvene godine mnogo je prilika i akcija koje se mogu dobro iskoristiti kako bi se ta odgovornost kršćana probudila i jačala. Svaka župa i svaka crkvena zajednica koja nije misionarski usmjerena i koja se distancira od ovoga zadatka snosi i odgovornost što je propustila izvršavati svoj misijski poziv, a to se može smatrati grijehom propusta.

            5) Mistika otvorenih očiju. To je praksa milosrđa, koja je inspirirana Božjom brigom za čovjeka. Božji Sin je podnio muku, jer se smilovao čovjeku. Njegovo čovjekoljublje treba živjeti u njegovoj zajednici i u onomu koji ide za njim. Mladi u Crkvi moraju osjetiti da ih uzimamo ozbiljno. Njihova briga i pokušaji u borbi za mir u svijetu, za pravednost i za očuvanje prirode i okoliša, treba biti briga svakoga kršćanina. Za misionarski poziv u današnjem svijetu potreban je primjer onih ljudi u Crkvi koji su osjetljivi za vidljivu i nevidljivu patnju bližnjega. Trebaju se zauzimati protiv svih struktura nepravdi, te prakticirati samilost u obliku solidarnosti sa siromašnima, onima koji žive na rubu društva i koji su obeščašćeni.

            6) Pojedini misijski redovi u Crkvi omogućavaju mladima da se susretnu s crkvenim zajednicama Afrike, Latinske Amerike ili Azije, da bi na taj način sudjelovali u iskustvima patnje i nade. To je prilika da otkrijemo svoj vlastiti misijski poziv i da se odlučimo za njegovu realizaciju.

            7) Različiti su modeli za promicanje misionarskog poziva unutar jedinstvenog poslanja Crkve. Ta raznolikost službi jest bogatstvo i ljepota koja daje ures našoj Crkvi.

            Isus nam kaže: Vi ste sol zemlje! Ali čista sol je gorka i nije za jelo. To zna i Biblija. U Bibliji mi je poznato samo jedno mjesto koje govori o čistoj soli, a to, vjerujte mi, nije nikakav poziv upućen nama. Lotova žena okreće se za grijesima prošlosti, zato se pretvara u stup od soli.

            Mi kršćani ne moramo svijet presoliti, nego život začiniti, učiniti ga da bude ukusan, da ono što je pokvarljivo ima svoju postojanost.

Gdje se kršćani u Isusovu Duhu zalažu za svijet i u svijetu, gdje se miješaju sa svijetom, tu i Duh Božji može obnavljati lice zemlje. Evanđelje kao recept za drukčiji, novi svijet! Svijet bez mržnje i svađe, bez suza i žalosti, pun pravednosti i radosti. Isusova vizija postaje misijom.

 

Zasjat će zemlja sjajem rubina,

Ko što je sjala porodom sv'jeta.

Vatra će kosti ubitih spalit,

Ostat će zemlja čista i sveta.

 

            A čini mi se da do tada imamo još puno posla na zemlji, jer još nije ni čista ni sveta.

AMEN!

Pavo Jurišić