PRVI KORIZMENI PETAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

Nakon pobožnosti Put križa, u petak 8. ožujka, a na početku euharistijskog slavlja sve nazočne u katedrali Srca Isusova je pozdravio prepošt Vrhbosanskog kaptola i rektor katedrale mons. Ante Meštrović slijedećim riječima: 

U jesen 2019. godine navršit će se cijelo stoljeće otkako je papa Benedikt XV. objavio apostolsko pismo Maximum illud (30. studenoga 1919.), koje je poznato kao magna charta suvremenih misionarskih nastojanja i početak novoga razdoblja evangelizacije.

U povodu te obljetnice papa je Franjo 22. listopada 2017. uputio pismo kardinalu Fernandu Filoniju, pročelniku Kongregacije za evangelizaciju naroda, koja ravna sveukupnim misionarskim djelovanjem Katoličke Crkve.

Kardinal Fernando Filoni potom se 8. travnja 2018., u ime Kongregacije za evangelizaciju naroda, obratio svim kardinalima i biskupima, predvoditeljima zajednica vjernika širom svijeta, potičući ih da u svojim sredinama odgovore na Papinu želju i na prikladan način provedu njegovu inicijativu.

Na zasjedanju naše Biskupske konferencije  2018. godine u Banjoj Luci biskup BiH su odlučili  pozvati sve vjernike, svećenike, redovnike i redovnice da se pridruže, posebice molitvom i dobrim djelima, ovim nastojanjima Crkve – koja je po naravi misijska – da se misionarsko poslanje ojača u životu i pastoralu svih naših zajednica.

Godinama Vrhbosanski kaptol organizira korizmenim petcima misna slavlja i propovijedi u sarajevskoj katedrali Srca Isusova. Prateći suvremena gibanja u crkvi nastoji se da propovijedi korizmenim petcima u katedrali prate događaje, potrebe i gibanja u Crkvi, kako mjesnoj tako općoj. Stoga su ovogodišnje propovijedi o misijskim nastojanjima Crkve i kao poticaj u našim prilikama na određene korake.

Sve vas nazočne u katedrali pozdravljam. Svećenike, bogoslove, časne sestre, Božji narod, napose prvopričesnike, krizmenika, njihove roditelje koji su animirali pobožnost križnog puta, a kojeg je predvodio katedralni župnik i dekan sarajevskog dekanata preč. Mato Majić.

Danas je i Stadlerov dan u ožujku. Pozdravljam hodočasnike iz Nemua i sestre koje su s njima.

Pozdravljam predvoditelja misnog slavlja mons. Luku Tunjića, generalnog vikara Vrhbosanske nadbiskupije i Nacionalnog ravnatelja Papinskih misijskih djela Bosne i Hercegovine. Tema večerašnje propovijedi na prvi korizmeni petak je: Misijsko poslanje Crkve. Molim mons. Tunjića da započne euharistijsko slavlje!

 

Propovijed mons. Luke Tunjića donosimo u cijelosti:

 

Draga braćo i sestre, dragi prijatelji misija!

Započeli smo korizmeno vrijeme koje nas poziva na pojačanu molitvu, post i djela milosrđa. Molitva nas zbližava s Bogom, post nas vraća nama samima a djela milosrđa nas upućuju prema bližnjima i potrebitima. Sve ovo zajedno jača našu osobnu vjeru i vjeru Crkve, a iz vjere Crkve rađa se osjećaj za misije te novi misionari i misionarke.

Misijsko poslanje Crkve je složeno pitanje i može ga se razumjeti jedino u vjerničkom odnosu prema trojedinom Bogu. Začetnik misija je Otac nebeski koji šalje svoga Sinu u Duhu Svetomu. Isusovo poslanje je učiniti sve ljude djecom Božjom, dovesti ih Ocu nebeskom da se spase. Za otkupljenje i spasenje svih ljudi podnio je neviđeno poniženje, trpljenje, mučeničku smrt na križu. Pobijedivši smrt svojim slavnim uskrsnućem i odlaskom Ocu nebeskom, zajamčio je da nas neće ostaviti same i nezaštićene. U zajedništvu sa svojim Ocem poslao je Duha Svetoga kojim su se napunili prvo apostoli kao stupovi Crkve a oni su ga, nakon Pedesetnice uz volju Očevu, podjeljivali drugima. Isusov nalog apostolima da idu po svem svijetu i učine njegovim učenicima sve narode, trajni je mandat Crkve. Po Isusovoj želji i nalogu Crkva je postala univerzalni sakrament spasenja. Crkveni dokumenti nas uče da su misije bitna oznaka Crkve. U samoj naravi Crkve je njezina misijska djelatnost. Njezina uloga je evangelizatorska. Sada već sveti papa Ivan Pavao II. je rekao na sadašnje stanje Crkva treba odgovoriti civilizacijom ljubavi, a da bi to mogla mora prvo sebe evangelizirati, da u njoj samoj zaživi evanđelje, da zažive zrele kršćanske zajednice koje su temelj buduće evangelizacije. Crkva se rodila na Duhove, Duh Božji je vodi i prožima, daje joj snagu da se širi i raste. Zbog toga su misije Božje djelo a misionari u službi Duha Svetoga. Nijedan misionar ne djeluje u svoje osobno ime. Uvijek djeluje, potaknut Duhom Božjim, u ime Crkve.

Prije sto godina papa Benedikt XV. u svom apostolskom pismu Maximum Illud, a kasnije su to preuzeli drugi misijski dokumenti, potiče misionare da budu sveta života, da budu Božji ljudi, otvoreni poticajima Duha Božjega, da budu ljudi ustrajne molitve. Puno će se lakše prihvatiti Radosna vijest, ukoliko se ono što se propovijeda, potvrđuje vlastitim primjerom i svakodnevnim životom. Nisu samo misionari pozvani širiti kraljevstvo nebesko i na svet život. Svi smo pozvani širiti Radosnu vijest i na svetost života. Po krštenju smo pozvani na svetost života jer je svet onaj u čije smo ime kršteni. Narodi koji su prihvatili kršćanstvo, u kojima se ono ukorijenilo, odgovorni su za mlade Crkve u misijskim zemljama koje su ga tek primile i u kojima kršćanstvo tek zaživljava. Odgovorni smo i za one ljude koji, zbog bilo kojih razloga, još nisu uspjeli upoznati niti čuti za Isusa Krista spasitelja svijeta. Našu vjerničku misijsku obvezu prema tim ljudima, papa Franjo radije naziva našom privilegijom.

Kao što su bližnji, posebno oni najpotrebniji bili u središtu Isusove pozornosti, tako smo i mi dužni dati bližnjima, ne samo kruha i ruha, nego onaj najbolji dio sebe u duhovnom i materijalnom smislu. A ima li veće pomoći od pomoći nekome da se spasi?! Naše misijsko poslanje je dvojako. Prvo trebamo živjeti svoju vjeru upravo ovdje gdje nam je Providnost podarila život. Takvo vjerničko svjedočenje je također naše misijsko poslanje jer na taj  način učvršćujemo svoju osobnu vjeru i vjeru opće Crkve. Ali u isto vrijeme sastavni dio naše vjere je zalaganje i pomaganje mladim Crkvama u misijskim zemljama.

U pismu proglašenja Izvanrednog misijskog mjeseca listopada 2019. papa Franjo predlaže četiri načina misijske priprave za ovaj veliki i milosni jubilej Crkve. Na prvom mjestu je osobni susret sa živim Kristom u euharistiji, Božjoj Riječi te osobnoj i zajedničkoj molitvi. Zatim učiti iz svjedočanstva svetaca i mučenika, ispovjednika vjere. Papa ovdje posebno misli na tolike kanonizirane i ne kanonizirane svete ljude, misionare i misionarke, koji su svoje svjedočenje zapečatili mučeništvom. Samo u protekloj godini ubijeno je 40 misijskih djelatnika diljem svijeta. Papa nas potiče na stalnu misijsku formaciju kroz sveto pismo, prateći kateheze i teologiju kako bismo dali prednost duhovnoj izgradnji i učvrstili svoju vjeru. Uz molitvenu i duhovnu blizinu te trajnu formaciju uvijek ide i materijalno pomaganje misija. Utemeljitelji Papinskih misijskih djela karizmatični laici i svećenici poticali su svoje suvremenike prvo na molitvu za  misije a onda na materijalnu pomoć koja ne mora biti velika. Predlagali su, uz svakodnevnu molitvu za misije, mjesečno po jedan novčić što je u ono vrijeme bilo manje od jedne konvertibilne marke. Nitko zbog toga ne bi osiromašio niti ugrozio svoj život ali bi uvelike pomogao djelo misija. Tako su zaljubljenici misija radili na produbljivanju misijske svijesti kod svih vjernika. Ako moli i sudjeluje u misijskoj akciji većina vjernika, ti novčići će se uvećati poput čuda umnažanja kruhova i riba. Na taj način djeca cijeloga svijeta godišnje prikupe preko 30 milijuna eura. Zar to nije suvremeno čudo umnažanja kruhova, zar to nisu Duhovi našeg vremena?!

Nitko nema isprike da ne može svakodnevno izmoliti barem Zdravo Marijo za misije kao što nitko nije toliko siromašan da mjesečno ne može odvojiti 50 pfeninga ili jednu marku za misije. Sudjelujući u misijskim akcijama malo postaje veliko, nemoguće postaje ostvarivo, tako da i oni  koji daju i oni  koji primaju mogu zajedno uskliknuti: velika nam djela učini Svesilni opet smo radosni. Jedan misionar je preporučio akciju da se kroz korizmu odreknemo kolača, a da taj prilog dadnemo za misije. Odlična ideja i dobar poticaj koji je urodio solidnim plodom. Odricanje od samo jednog kolača, nahranilo je mnogo gladnih u njegovoj misiji.

Draga braćo i sestre nismo mi toliko siromašni ni neosjetljivi koliko jednostavno ne mislimo o tome, nemamo dovoljno izgrađenu misijsku svijest da možemo malim zajedničkim angažmanom napraviti velika dobročinstva. Papa Pavao VI. je rekao evangelizirati, naime, je milost i vlastiti poziv Crkve, njezin najdublji identitet. Ona postoji da bi evangelizirala. Papa Ivan Pavao II. se na ovo nadovezuje misije obnavljaju Crkvu, okrepljuju vjeru i kršćanski identitet, daju novi zanos i nove motivacije. Vjera se jača darivajući ju. Nova evangelizacija kršćanskih naroda naći će nadahnuće i potporu u odgovornosti za univerzalnu misiju. A papa Franjo slijedom svojih prethodnika shvaća misije u širem kontekstu i kaže misije trebaju biti srce kršćanske vjere, stil našega života a za milosrđe kaže da je „srce evanđelja.“ Svjestan misijskog poslanja Crkve proglasio je Izvanredni misijski mjesec listopad 2019. kada slavimo sto godina dokumenta o misijama Maximum Illud pape Benedikta XV. Odmah nakon krvavog Prvog svjetskog rata 1919. godine papa Benedikt XV. je želio Crkvi podsvijestiti njezinu brigu za misije. Sto godina nakon toga u bremenitosti i problemima modernoga svijeta, današnji Papa proglašava za cijelu Crkvu ovaj Izvanredni misijski mjesec da je trgne iz njezine indiferentnosti i uspavanosti. Da je podsjeti da su njezini izvori u Bogu te da današnji svijet koji pokušava graditi budućnost bez Boga srlja u neviđenu krizu, u kojoj su upravo čovjek i društvo u cjelini, najveća žrtva. Život bez Boga stvara nejednakost, uvećava obespravljenost i siromaštvo, oduzima čovjeku duhovne vrijednosti koje mu daju volju i smisao za život.

Prateći crkvene dokumente, bilo vremena u kojem živimo i želja da se vjernici u BiH adekvatno pripreme za Izvanredni misijski mjesec listopad, naši biskupi proglasili su cijelu godinu Misijskom godinom koja je već započela u listopadu 2018. a završit će koncem listopada 2019. godine. Biskupi jasno ističu nakanu zbog koje su proglasili misijsku godinu: da se u Crkvi još više razbudi svijest o misijama i novim zanosom započne misionarska preobrazba života i dušobrižništva. Poziv je ovo svim članovima Crkve, hijerarhiji i vjernom Božjem puku, da svatko u svojoj ulozi ispita brigu o vlastitoj duši i spasenju ali i o brizi za sve duše i spasenje svih ljudi, posebno onih u misijskim zemljama i onih koji još nisu upoznali Radosnu vijest Isusa Krista.

Korizmeno vrijeme je privilegirano milosno vrijeme koje traži povlačenje u osamu. To nije izolacija iz svijeta i od ljudi. Cilj osame je učvrstiti svoje odnose s Bogom, uštimati svoje srce sa Srcem Isusovim da ono kuca za dobro zajednice u kojoj živi ali i za opće dobro svih ljudi. Korizmeno odricanje od alkohola, pušenja, slatkiša…preporučljivo je i poželjno ali nažalost često svedeno samo na to i ne dotakne naše srce i obraćenje. Ako ne dotakne našu nutrinu onda ne utječe ni na promjenu života ni na našu vjeru. A korizma upravo traži obraćenje srca i učvršćivanje vjere. Jer samo obraćeno srce promatra vlastiti život i živote svih ljudi očima neba i vjere. Takovo srce je i misijsko srce svjesno svojega misijskog poslanja i misijskog poslanje cijele Crkve.

Ovakvo vjerničko i misijsko srce imao je Sluga Božji Josip Stadler kojeg se danas posebno sjećamo. Sigurnost Zagreba i profesorske katedre ostavio je i došao u materijalno siromašnu Bosnu gdje ga je čekala oskudica, neizvjesnost, nerazumijevanje…sasvim druga klima te posve novi  međuvjerski  i međunacionalni odnosi. Jedino imanje u tom trenutku bila mu je čvrsta vjera i sigurnost da Bog svoje nikad ne ostavlja. Za njega je to bio dovoljan temelj da započne graditi ovu Katedralu, zgradu Ordinarijata, bogoslovije i druge ustanove. Koliko god je gradnja ovih ustanova bila važna, još važnija mu je bila ljubav prema siromašnima i potrebitima. U svemu je bio nesebičan i neumoran. Prema svima je imao srce oca i srce majke jedino prema sebi sudačko srce. To mogu jedino Bogom zahvaćene osobe koje su dopustile da u njima živi Krist, kako kaže sv. Pavao „ne živim više ja nego živi Krist u meni. (Gal 2,20). Sluga Božji Josip Stadler bio je pravi misionar svoga vremena. Promatrajući njegov život, prepoznajem u njemu nastojanja današnjih misionara i misionarki. Na prvom mjestu im je propovijedanje i širenje Radosne vijesti ali u isto vrijeme briga za ostavljene i one koji nemaju najosnovnije za život. Navještaj Radosne vijesti i djela milosrđa prati gradnja škola, ambulanti, sirotišta, mostova, bunara za vodu i vodovoda… jednom riječju svega onoga što je njihovim vjernicima potrebno da žive i odrastaju u što normalnijim uvjetima.    

Neka nam, u ovoj korizmi i Misijskoj godini, Gospodin pomogne izgraditi srce poput srca Sluge Božjega Josipa Stadlera i naših hrabrih misionara i misionarki. Takvo srce bit će otvoreno i spremno sudjelovati u širenju Radosne vijesti kako bi ona došla do svih krajeva svijeta i pomogla da se svi ljudi spase. Amen.

 

Nakon popričesne molitve rektor katedrale mons. Ante Meštrović je zahvalio mons. Luki Tunjiću generalnom vikaru Vrhbosanske nadbiskupije na predvođenu misnog slavlja i izrečenoj propovijedi. Potom su se svećenici i đakon uputili na grob sluge Božjega Josipa Stadlera izmolili molitvu gdje je i misno slavlje završilo blagoslovom i otpustom.

 

AM