DRUGI KORIZMENI PETAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

          Na drugi korizmeni petak u katedrali Srca Isusova u Sarajevu, 15. ožujka 2019. godine misnom slavlju je predsjedao i propovijedao fra Stipan Radić, dijecezanski ravnatelj Papinskih misijskih djela (PMD) za Vrhbosansku nadbiskupiju i župnik župe sv. Ane u Banbrdu, Lepenica. Tema propovijedi je bila: „Misionari iz Hrvatskog naroda u općem misijskom poslanju Crkve“. Prije misnog slavlja pobožnost križnog puta predvodio je župnik katedralne župe preč. Mato Majić i sarajevski dekan uz asistenciju i animiranje bogoslova Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa.

          Na početku misnog slavlja fra Stipana Radića, svećenike, đakona, bogoslove, časne sestre i prisutne vjernika je pozdravio prepošt Vrhbosanskog kaptola i rektor katedrale mons. Ante Meštrović.

          Nakon popričesne molitve rektor katedrale mons. Ante Meštrović zahvalio je predvoditelju misnog slavlja i propovjedniku fra Stipanu i najavio temu i propovjednika za slijedeći korizmeni petak.

Am

 

Fra Stipanova propovijed u cijelosti:

        

Misionari iz hrvatskog naroda u općem misijskom poslanju Crkve

(Propovijed u katedrali, 15.03.2019.)

 

Evanđelist Matej, koji se kao carinik pridružio Kristovom spasiteljskom poslanju, završava svoj evanđeoski izvještaj o životu i djelovanju Isusa, riječima uskrslog Krista na gori, a koje glase: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ Prva pisana misijska knjiga Djela apostolska izvješćuje o poslanju i djelovanju apostola, prvih misijskih radnika na njivi Božjoj. Plod njihovog misijskog djelovanja je ubrzano širenje kršćanstva u svijetu među različitim narodima i kulturama.

Nije toliko važno da li je sv. Pavao, apostol naroda, na svom misijskom proputovanju boravio na hrvatskom tlu u Dalmaciji ili ne. Puno je važnije da je hrvatski narod vrlo rano prihvatio kršćanstvo i da ima višestoljetnu kršćansku tradiciju i kulturu. Na temeljima te vjere izrasli su mnogi veliki kršćanski svjedoci vjere, znani i neznani. Neki su svoje svjedočanstvo opečatili mučeničkom krvlju.

Prihvaćajući kršćanstvo, Hrvati vjernici prihvatili su i ozbiljno shvatili Kristovu zapovijed da učine sve narode njegovim učenicima i uče ih čuvati ono što im je On zapovjedio. Nisu se zatvorili u svoje nacionalne i državne granice, nego su se spremno odazivali Kristovom pozivu i išli među druge narode i donosili im Radosnu vijest. Kao prvi hrvatski misionar, prvi hrvatski proglašeni svetac i mučenik spominje se sv. Nikola Tavelić. Rodio se u Šibeniku oko godine 1340. Svoje prvo misionarsko iskustvo imao je u BIH, gdje je došao oko 1372. godine. U BIH je širio kršćanstvo 12 godina – do 1384. – kada se upućuje u Svetu zemlju Palestinu, sa još trojicom subraće franjevaca. U Jeruzalemu je 14.11.1391. godine svoje propovijedanje opečatio mučeničkom smrću. Proglašen je svetim 21.lipnja 1970. U tom vremenu spominje se i Marin iz Kotora kao hrvatski misionar među Mongolima.

Od vremena prvih hrvatskih misionara pa do danas velik je broj hrvatskih misionara i misonarki koji su na svim kontinentima zemaljske kugle širili Radosnu vijest riječima i djelima ljubavi. Neki od njih, poput prvog hrvatskog misionara sv. Nikole Tavelića, podnijeli su mučeničku smrt. Zadnje tri misionarke iz hrvatskog naroda su tri sestre franjevke bosansko-hrvatske provincije (s. Ivka Lučić, s. Elizabeta Žuljević, s. Franciska Ivanović), koje su ovdje primile Misijski križ i poslanje 21. listopada prošle godine i otišle u misije u Ugandu. Trenutno imamo 82 misionara/ke u 27 zemalja Afrike, Latinske Amerike, Azije, Oceanije i u misijskim područjima Europe – 59 misionarki i 23 misionara.

Svako misijsko zvanje zaslužuje posebnu pozornost i svako je otvorena knjiga životnog evanđelja i pouka nama kako slijediti Krista u služenju i žrtvovanju za braću ljude, osobito služiti onima koji još nisu čuli za njegovu Radosnu vijest. Čitajući misijsko glasilo Radosnu vijest i druge izvore o hrvatskim misionarima možemo pratiti njihov rad  i uvjeriti u njihovu požrtvovnost i plemenitost.

Ovom prigodom spomenuo bih tri svijetla primjera iz novije povijesti:

1. O. Anto Gabrić – rođen je u Metkoviću 28.2.1915., pohađao Isusovačko sjemenište u Travniku i otišao 1938. godine u Bengaliju u Indiji. Potječe iz uzorne i brojne kršćanske obitelji – osmero djece. Umro je u Kalkuti u Indiji 20. listopada 1926. godine i pokopan u misijskoj postaji „Maria Polli.“ Majka Terezija, s kojom je surađivao, izjavila je za njega: „..ljudi u Bengaliju u o. Gabriću dobili su Isusa.  Preko njega i od njega doznali su da  ih dragi Bog ljubi. Oni su doznali da su naša braća i sestre…“

2. S. Marija Petković – rođena je također u brojnoj obitelji s osmero djece 10. prosinca 1892. godine u Blatu na Korčuli. Osnovnu školu počela je pohađati sa 5 godina a završila je s 11 godina. Utemeljiteljica je redovničke zajednice Kćeri milosrđa sv. Franje. 1940. godine otišla je u misije u Argentini, gdje je ostala do 1952. godine. Vratila se u Rim i umrla u Rimu 9.7.1966. godine. Ona je zaštitnica hrvatskih misionara.

3. Kao posljednjeg spominjem fra Vjeku Ćurića, bosanskog franjevca, koji je rođen 26.4.1957. godine u obitelji od šestoro djece. Ubijen je u Ruandi 31.1.1988. godine. Još za života nazivali su ga Afričkim Oscarom Schindlerom, Robinom Hoodom, herojem i svecem zbog njegove zauzetosti za njegovu crnu braću ili „gare“,  kako ih je on nazivao.  Osim što im je prenosio Radosnu vijest, opismenjavao ih, učio različitim zanatima i kako obrađivati zemlju da dadne što više ploda, spasio ih je na tisuće s obadvije zaraćene strane u bratoubilačkom ratu krajem prošlog stoljeća. Ni jednoj lokalnoj vlasti, ni političkoj ni crkvenoj, kao da nije stalo da se razjasni njegovo ubojstvo pred biskupskim dvorom u Kigaliju i ubojice dovedu pred lice pravde. Lakše im je bilo podići spomen obilježje na mjestu ubojstva. Ali najveći spomenik njemu jest odgojni centar „Fra Vjeko Ćurić“ u Kivumu u Ruandi, kojem se danas školuje više od 1.000 djece.

Ako je ljubav mjerilo svetosti, a trebala bi biti, onda su je naši misionari ispunili. Oni su uzor svima nama kako živjeti Evanđelje Isusa Krista. Ne moramo ići u daleke krajeve da bismo to radili. To možemo činiti svi tamo gdje nas je Bog i naše životno poslanje rasporedilo. Zato ima pravo papa Franjo kad naglašava da su svaki muškarac i svaka žena jedna misija da svi imamo misijsko poslanje. A misionari u dalekim zemljama naša su ispružena ruka koja nam pomaže da ispunimo Kristovu zapovijed: „…učinite mojim učenicima sve narode…!“ Mi to možemo činiti pomažući ih na različite načine…

Pri tome imajmo uvijek na umu riječi sv. Pavl, apostola naroda. U prvoj poslanici Korinćanima kaže: „Jer što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelje ne navješćujem.“ (1Kor9,16). Blago nama ako zaboravimo na svoj krsni zavjet i misijsko poslanje koje smo tada primili. Amen!