DRUGI KORIZMENI PETAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

Nakon pobožnosti Križnog puta, koju je predvodio katedralni župnik i sarajevski dekan preč. Marko Majstorović, na drugi korizmeni petak, 23. veljače 2018. u katedrali Srca Isusova Euharistijsko slavlje predvodio je profesor liturgijske glazbe na Franjevačkoj teologiji i gvardijan franjevačkog samostana sv. Ante u sarajevskom naselju Bistrik dr. sc. fra Slavko Topić. Među koncelebrantima bila su i trojica poglavara Nadbiskupijskog sjemeništa „Petar Barbarić“ u Travniku koji su u prvostolnicu došli sa sjemeništarcima: rektor preč. Željko Marić, prefekt vlč. Predrag Ivandić i duhovnik vlč. Đuro Arlović.

Sve korizmene propovijedi u korizmene petke 2018. godine u sarajevskoj katedrali u skladu su s jubilarnom godinom nadbiskupa Josipa Stadlera o 100. obljetnici njegove smrti.

Riječi pozdrav i zahvale fra Slavku u svima prisutnima uputio je prepošt Kaptola vrhbosanskog i rektor katedrale mons. Ante Meštrović.

Liturgijsko pjevanje animirali su bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa.

Propovijed profesora Topića pod naslovom: "Stadlerovo veliko pouzdanje u Boga; njegovo ispitivanje volje Božje", prenosimo u cijelosti:


Moja draga braćo i sestre!

U ovom uokvirenom vremenu misne homilije, kako smo i predvidjeli za ovu večer, drugu u našem korizmenom susretanju, kao prvu misao, bit će, čini mi se, dobro i korisno upozoriti na nekoliko momenata iz života sluge Božjega Josipa Stadlera. Naša je tema, kao što smo na početku razumjeli, njegovo veliko pouzdanje u Boga i njegovo trajno, stalno ispitivanje volje Božje, proučavanje volje Božje.

I.

Prateći njegov život jasno zapažamo, da to dijete, da tog dječaka, kasnije mladića, pa sjemeništarca i bogoslova, zatim svećenika i, napokon, biskupa Bog od početka odgaja za krepost pouzdanja, za život u pouzdanju u Boga. To se jasno očitava u svim scenama kroz koje je ta sveta duša prolazila onim svojim mukotrpnim životnim putem.

Znamo njegove životne podatke, tek ih napominjemo. Rođen je u Slavonskom Brodu, 1843. godine. I sad, kao dječak od desetak godina, gubi četvero iz obitelji. Umire majka, umire otac, umire jedan brat, umire sestra. Njih osmero djece – Josip peti po redu. Njih osmero, pa šestero siročadi iza pokojnog oca, Đure Stadlera, i majke Marije. Jedna vrlo nezavidna, tjeskobna životna situacija. I što se događa 28. veljače 1854? Prolazi Slavonskim Brodom bubnjar, takav je bio običaj i treći dan poklada oglašava, da će se Đurina siročad tog dana dodijeliti dobrim srcima, ljudima dobrog srca. U tim trenucima mali Josip se nalazi u crkvi, na pravome mjestu Božje providnosti, licem u lice pred Isusom. Pogođen dramom svoje obitelji proživljava vrlo veliku, duboku osobnu tjeskobu. Rijetke su tako dramatične ljudske povijesti. U mislima prati svoju braću i sestre – gdje je tko završio. Obitelj se razišla, nema je više. Otac nebeski, Bog sam je tako htio. Dječak se našao pred zatvorenom roditeljskom kućom. Iz samilosti uzima ga pobožna Julija Orlić i njezin muž Matija, krojač u Slavonskom Brodu. Kasnije od njih ga preuzima gradonačelnik Maksimilijan Wegheimer. I, kako je bio dosta imućan taj novi dobri čovjek, želi, planirao je Josipu dati neki zanat da dijete, nekako, samo stasa kroz život, da se snalazi. Ali kad je vidio da je izrazito sposoban, izrazito nadaren i dobar, odlučio je staviti ga na put školovanja. Tako je započeo njegov životni put rasta u znanju, a ustvari u školi pouzdanju u Boga – od Požege do Zagreba, do Rima, od Rima do Zagreba, od Zagreba do Bosne. Put je to marljivoga rada, reda, molitve i, nadasve, jake životne škole pouzdanja u Bogato, kroz koju je ta duša – ta sveta duša! – imala proći i prošla i hrvala se i borila se i rasla u onom svom velikom, zaista velikom pouzdanju u Boga i u vjeri da Bog sve vodi. To uvjerenje je zasigurno glavna snaga njegove osobne duhovnosti i svetosti.

Istaknimo još jednom. Kao prvo u ovoj propovijedi, htjeli smo zapaziti i istaknuti, da Bog tu dušu, iz svojih božanskih, očinskih razloga, od početka vodi i usmjerava tako da osjeti potrebu za Bogom i Njegovom zaštitom i da nema drugog životnog oslonca ni izbora. Stavlja ga na životni put Božanskog okrilja – Bog je moje okrilje! – i da raste u tom okrilju. To Bog hoće. Tako je i Josip razumio. To se vidi, iščitava se iz pojedinih scena njegova života. Bog je htio da to dijete raste u pouzdanju u jednog drugog Oca. Prvi otac, onaj zemaljski je otišao u nebo, nema ga tu. Ali Bog je dao druge ruke umjesto tog oca i te majke, druge ruke u kojima je ovo stvorenje osjećalo, nastojalo osjetiti, vidjeti, uvidjeti Božju ruku. Pouzdanje u Boga! Škola božanske ljubavi i milosrđa!

II.

Ovo današnje evanđelje svjesno smo i ciljano odabrali da se pokaže baš ta škola, to pouzdanje. Kasnije, kao mladi svećenik, pa kao profesor u Zagrebu, pogotovo ovdje u našoj Bosni kao naš prvi nadbiskup, to je evanđelje puno puta tumačio i učio, učvršćivao se i ukorjenjivao se u ovoj školi pouzdanja u Boga i ljubavi prema Bogu. Sjetimo se evanđelja.

To je onaj čudesni ribolov. Isus jednog dana propovijeda. Luka to kratko bilježi, kao što su inače evanđelisti kratki. I kad je završio govor… O čemu je to toga dana Isus govorio? Vjerojatno o stvarnostima ovog našeg ljudskog života koje su mnogo važnije od onoga što nas svakodnevno tare. Htio je dići naš pogled iz ove naše ljudske svakidašnjice, koja je vrlo često siva kao i onog dana kad Petar ništa nije ulovio, usmjeriti naš pogled u visine – prema Ocu nebeskom. Ne kažu evanđelisti, možemo sami pretpostaviti, kad je završio svoje upute, svoje poticaje, svoj govor, Petar je već lađu izvezao na obalu. I sad, on i njegovi drugovi ništa nisu ulovili. Od čega će danas obitelj živjeti? Što će imati za ručak? One tjeskobne situacije života nama vrlo, vrlo poznate i bliske. Određeno razočaranje, neka rezignacija, ima li smisla ovako se dalje boriti i tako nastaviti? To su pitanja koja mi dobro poznajemo i koja se danas na sve strane oko nas glasno nameću. Ali tada Isus istupa i proziva Petra, a stajao je u Petrovoj lađi dok je govorio: „Bacite mreže za lov!“ Niti je vrijeme za to, niti su mreže pripravne, niti su ribari – to su ljudi koji su cijelu noć radili – odmorni, sve negativno. "Bacite mreže za lov!" I Petar to čini. I sada se dogodio taj čudesni ribolov.

Ovdje se jasno uočavaju dvije stvarnosti ili dva iskustva: ono prvo Petrovo iskustvo gdje se sam trudi, sam se muči, sam se znoji – bez uspjeha. Zašto? Nema Isusa. Petar misli da će svojom snagom sve to stvoriti, kao i svaki drugi radnik. Ne pomišlja na Boga, na Božju prisutnost i pomoć, na vertikalu svog života, nego – na ono ljudsko. A kad se dogodio čudesni ribolov, mijenjaju se stvari. Dogodio se zato što je Isus tu! Ima netko tko tjeskobne situacije našega života jest u stanju promijeniti u situacije nade i radosti. To Petar proživljava, to uči. Počinje se pouzdavati u Isusa. U tom pouzdanju malo po malo raste cijeloga života. – Ovaj evanđeoski primjer svima nam je poduka i snažan poziv na pouzdanje u Boga. I evo, tu negdje uviđamo i ono, o čemu je, držim, vrlo često i duboko, i kao mladić, i kasnije kao mladi svećenik, a posebno kao nadbiskup ovdje kod nas u Sarajevu, duboko razmišljao, sluga Božji, Josip Stadler. Onako brojne i zahtjevne gradnje crkava i crkvenih ustanova i svega drugoga moglo je uspješno poduzimati samo zaista veliko pouzdanje u Boga i u Božju providnost. – Time je i nama ostavljen primjer.

III.

Ono treće što bismo htjeli spomenuti u ovoj propovijedi jest poznati biblijski primjer. U jednoj od svojih brojnih pastoralnih poslanica, napisanoj svećenstvu svoje nadbiskupije, 11. veljače, 1895., piše o licu i naličju grijeha i pada praroditelja, Adama i Eve – prvi grijeh u ljudskoj povijesti. Zašto se odlučuje na to? Prvo, to je njegov običaj. On je inače teolog, predavao je dogmatiku i na srcu mu je zdravi kršćanski katolički nauk. Njega želi presaditi, preliti u duše naših ljudi ovdje u Bosni onog vremena. Drugi razlog jest, što taj opis Svetog pisma, taj tekst mnogi njegovi suvremenici žestoko kritiziraju. Misle da je prevelika razlika između kazne i grijeha Adama i Eve. Kakav su tako veliki grijeh počinili? Prevarili se pa okusili sa stabla. A kazna tako strašna i teška – smrt, muka, trnje i korov, rađanje u bolovima, smrt koja je bila nepredviđena, a sada je tu i tare nas, duboko nas tare. Zar je taj grijeh bio toliko velik da se strašna kazna baš te vrste odredi za njega? Nadbiskup u toj poslanici tumači veličinu toga grijeha i želi da svećenici točno prenose katoličku istinu, katoličku dogmu i nauk o tom grijehu i grijehu uopće. U čemu je veličina grijeha naših praroditelja? Ukratko: tri su zablude u njemu. Prva je zabluda: Eva misli o sebi više nego što jest – da je ljepša, da je moćnija, da je uzvišenija, da je sposobnija nego što jest – zaljubljena u samu sebe, kako bi se reklo. Druga zabluda: Bog je po onom stablu dobra i zla zabranio nešto što je dobro za čovjeka. To ne može biti. Kako Bog može zabraniti nešto što je po sebi dobro? Eva počinje u sebi sumnjati u Božje zapovijedi, Božje naredbe i Božje riječi i polako ih omalovažavati i prezirati i podcjenjivati ih. I treća zabluda jest pomisao da ovaj svoj život, ovo svoje planiranje i probijanje kroz život, to jest konačnu sreću čovjek može postići bez Boga: Ja se mogu ostvariti bez svoga Boga. Teška zabluda. Nadbiskup u ovom podugačkom tekstu to naširoko tumači. On hoće, da se jasno i glasno kaže da je to bio zaista težak grijeh, vrlo težak, mnogo teži nego što mislimo i da kritičari nemaju pravo. Pri tome se oslanja prije svega na Augustina, a također i druge oce i kaže, da je Adam, sa svojim potomstvom, zaslužio tu kaznu, jer zaista odgovara težini njegova grijeha. A u čemu je konačno taj grijeh? U velikoj oholosti, u velikoj neposlušnosti, nepokornosti Bogu: "Mogu bez Boga!". Živimo u današnjem svijetu gdje takav životni stav, takav pogled na život svakidašnja je stvarnost. Naša braća, naši suvremenici, ljudi oko nas na svim kontinentima svijeta tako žive, tako se ponašaju, kao da Boga nema. Znanost i tehnika postali su neke vrste bog. Znanje je dobro, znanje je korisno, treba studirati, ali bez Boga, čemu vrijedi? Isus je govorio: "Bez mene ne možete ništa učiniti!" Evo, u tom ozračju je napisana ova poslanica i u tom ozračju Nadbiskup traži i uviđa volju Božju kao naše najviše dobro. Grijeh je kazati Bogu ne trebam te. Svaki grijeh je prekid s Bogom. Da li potpuno i definitivno, to samo Bog znade.

I na kraju ove poslanice, sluga Božji, Josip Stadler, kao praktičan pastoralac, oslanjajući se na ono: „Ako budete jeli s tog stabla“ – naglasak je na ovome 'jesti' – tog trenutka ćete zaista morati umrijeti"- koristi trenutak da ukaže na praksu i pravi duh kršćanskoga posta. U kršćanskom postu ovo „jesti i piti“ ima jako egzistencijalno i duhovno značenje. Hrana je bitna za naš život. Kad postimo od hrane, to je kao da dajemo svoj život za slavu Božju i za dobro bližnjega. Post je očitovanje naše potpune ovisnosti o Bogu, naše ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Nadbiskup savjetuje prije svega onaj post, koji Crkva propisuje i naređuje. Jer po Crkvi nam Bog očituje svoju volju, koju svim srcem trebamo vršiti. Tako stječemo neusporedivo veće zasluge, nego kad sami sebi nalažemo određene vrste posta. Jer poslušnost Bogu (i Crkvi!) vrjednija je od svega.

Završit ćemo s opaskom glede prakse nemrsa petkom. U svezi s tim propisom Crkva i danas kaže: Nemrs svakoga petka ostaje. Razlog smo razumjeli: po postu kršćanin sudjeluje u otkupiteljskoj muci Kristovoj (petkom je Isus za nas umro na križu!). Nemrs petkom ostaje, ali se može, kad postoje ozbiljni razlozi, zamijeniti nekim drugim dobrim pokorničkim djelom – ne ništa učiniti! – u petke izvan korizme i drugih jakih liturgijskih dana. Post je za slugu Božjega, Josipa Stadlera, izraz poslušnosti Bogu i Crkvi. Postom se jačao u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, po postu je rasla njegova vjera, nada i ljubav i njegovo veliko pouzdanje u Boga. U njemu imamo velik primjer pouzdanja u Boga. Raditi, graditi, sijati, saditi, moliti, ali uvijek s pouzdanjem u Boga, koji nas ljubi i sve usmjerava prema našem vječnom cilju spasenja. Amen.