ČETVRTI KORIZMENI PETAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

Na četvrti korizmeni petak, 9. ožujka 2018. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu Euharistijsko slavlje predvodio je dr. sc. vlč. Drago Župarić, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu te propovijedao na temu: „Josip Stadler, apostol kršćanske ljubavi“

Prije Svete mise pobožnost Križnog puta predvodio je katedralni župnik i sarajevski dekan preč. Marko Majstorović, a razmatranja su čitali vjeroučenici katedralne župe koje je pripravila suradnica u župnom pastoralu s. Ljubica, Školska sestra franjevka Bosansko-hrvatske provincije.

Sve korizmene propovijedi u korizmene petke 2018. u sarajevskoj katedrali u skladu su s jubilarnom godinom nadbiskupa Josipa Stadlera o 100. obljetnici njegove smrti.

          Propovijed vlč. Drage Župarića donosimo u cjelosti

          „Josip Stadler, apostol kršćanske ljubavi“

 

Mk 12,28b-34 DRUGA ZAPOVIJED SLIČNA PRVOJ. Ovu epizodu zapisala su sva trojica sinoptičkih evanđelista. Svi dobro znamo Isusov odgovor i misao koju je sažeo odgovarajući na pitanje jednog pismoznanca o najvećoj zapovijedi. Krist naglašava da je prva zapovijed ljubiti Boga svim srcem. Ali on toj zapovijedi pridodaje i drugu: ljubiti bližnjega. Tako je pokazao da se naša vjera duboko ukorjenjuje u svagdašnjem životu. Dok podsjeća na staru zapovijed, Isus uvodi dvije novosti.

Prva novost: povezanost dviju zapovijedi. Za Isusa je ljubav kompleksna i artikulirana činjenica, koja ima svoje korijene u bezrezervnoj predanosti Bogu: cijela se osoba, sa svojim talentima, planovima i operativnim sposobnostima, treba osloniti na Božju volju, na projekt ljubavi što ga Bog ima s ljudima. Vidljiva i dinamična manifestacija ovog povjerenja je pozornost prema svakom čovjeku, promatranog kao brata, bližnjega, drugoga kao samoga sebe. Odvojiti ili pojednostaviti različite vidove ovoga jedinstvenog događaja je ljubav, znači potvrditi neke naše uske perspektive naspram neizmjernog obzorja otkrivenog Isusovim pogledom.

Druga novost je revolucionarno poimanje bližnjega. Jedino kod evanđeliste Luke pismoznanac postavlja drugo pitanje: A tko je moj bližnji? Isus mu odgovara pripovijedajući događaj o dobrom Samarijancu. Bližnji ne postoji, nego se postaje. Bližnji nije onaj koji je sa mnom u krvnom srodstvu, rasi, poslovima, psihološkoj sklonosti. Bližnji postajem ja sam u trenutku kad pred nekim čovjekom, makar bio stranac i neprijatelj, odlučim napraviti korak kojim se približujem drugome.

Važno je uočiti odnos između dvije novosti koje je Isus uveo. Ljubav prema čovjeku raste od predanosti Bogu, te izražava povjerenje Božjoj volji. No, Bog je Otac svih. Zato, onaj koji je ukorijenjen u ljubavi Božjoj, gleda i približava se svakome čovjeku, ostvarujući nove veze blizine i ruši rasne, društvene i barijere mentaliteta, kao i barijere različitih vjerskih pripadnosti.

***

Nastavljajući Kristovo poslanje i radeći na ostvarenju Kraljevstva Božjeg na zemlji, sluga Božji nadb. Stadler neizmjerno je volio Crkvu pravom ljubavlju, bez subjektivizma, onakvu Crkvu kakva je i kakvu je Krist želio. O kakvoj se ljubavi radi? Radi se o ljubavi koja promatra Crkvu u vjeri, o ljubavi koja prihvaća Crkvu u poslušnosti, širi je u apostolatu i posvećuje Crkvu u životu. Nadb. Stadler zajedno putuje ukorak s Crkvom.

Crkva je mnogo više od ljudske institucije, i još više od jednostavnog združivanja onih koji dijele istu vjeru, koji nastavljaju istu tradiciju, nastalu prije 20 stoljeća u Palestini. Crkva se sastoji od ljudi, ali je od Boga. I to ne samo što je Krist, Sin Božji koji je postao čovjekom, ustanovio Crkvu i pozvao prve učenike, a zatim ih i poslao propovijedati do krajnjih granica svijeta, nego i zato što je – kako je Isus izričito obećao (Mt) – ostaje sa svojom Crkvom sve dane do svršetka svijeta, i zato što Krist zajedno s Ocem šalje Duha Svetoga koji, djelujući od trenutka krštenja u duši svakog kršćanina i Pastira, podiže crkvenu zajednicu i vodi je, čuvajući je u istini i dajući joj svoj život.

U svom zemaljskom životu nadb. Stadler okupio je duboko ljudsko i kršćansko poštovanje mnogih. Svojom skromnom i dubokom inteligencijom, privlačio je mnoge, suočavao se s problemima onoga vremena i rješavao ih u svjetlu vjere. U svom radu, kao pastir ove mjesne Crkve, slugu Božjega nadb. Stadlera možemo vidjeti kao referentnu točku, kada je u pitanju ljubav prema Crkvi i prema onome koji je u potrebi, i to u svjetlu crkvenog nauka.

Kroz 37 godina upravljanja Vrhbosanskom nadbiskupijom nadb. Stadler podigao je kaptol, sagradio Dječačko sjemenište u Travniku, Bogoslovno sjemenište u Sarajevu, katedralu, nekoliko crkava po nadbiskupiji, podigao ubožnice Betlehem i Egipat, opskrbivši ih gospodarstvima kako bi se mogle samoodržati, osnovao Družbu sestara Služavki Malog Isusa s karizmom služenja u siromasima, doveo redovnike isusovce i sestre Kćeri Božje Ljubavi u BiH. Uz materijalnu izgradnju Vrhbosanske nadbiskupije, paralelno je mislio i na onu duhovnu: kao čovjek široke kulture uma i srca, bavio se i pisanom riječi, prevodio i objavljivao spise za kršćansku izobrazbu puka, osnivao listove i pokretao časopise (Srce Isusovo, Glasnik Srca Isusova, Balkan jedinstvu i bratskoj slogi, Hrvatski dnevnik).

Nadb. Stadler, apostol kršćanske ljubavi, čovjek rada, molitve i providnosti, organizator i apostol, čovjek čvrste vjere i neograničenog pouzdanja u Boga, koji je živio i djelovao u svjetlu vjerovanja da je Krist središte svega svijeta, kreposno je živio kako bi ostvario herojska djela dobrote i ljubavi, osobito potrebitima onoga vremena. I sva ta briga za povjereno mu stado jest njegova ljubav prema Crkvi.

Nadb. Stadler je jasan kada je u pitanju poslušnost Crkvi i njezinom učiteljstvu. On kaže da je jedina glava Crkve onaj tko zapovijeda – Krist, koji je ovdje na zemlji u osobi svoga namjesnika. Nijedno društvo ne može opstojati, ako nema upravitelja. „Taj upravitelj jest Crkva, koja je sa svojom tradicijom i učiteljstvom jedina čuvarica i tumačiteljica Objave“: „Crkva ima pravu moć, koja je od Boga, koju je Bog glavi Crkve, biskupom, i drugim duhovnim pastirom povjerio“.

U poslanici upućenoj puku da se pročita na prvu korizmenu nedjelju 1885. god. nadb. Stadler kaže da je „…zapovijed Gospodnja da slušamo Crkvu, ako nećemo da se upropastimo“. Mi danas, zaista, mnogo dugujemo ovome velikanu vjere i ljubavi, osobito na području ljubavi prema bližnjemu i ljubavi prema Crkvi. Svatko bi zaista mogao vidjeti u nadbiskupu Stadleru veliku ljubav prema Crkvi, u svim njezinim nastojanjima i izborima.

Prema svjedočenju oca Antona Puntigama, prvog Stadlerovog životopisca, nadb. Stadler mu je češće znao govori: “Pozdravite mi sve koji misle na mene te u moje ime zahvalite svakom tko čini nešto za Katoličku crkvu u Bosni” . Takve riječi su, nesumnjivo, tekle iz srca koje voli, i obilježje su kršćanske savjesti i uvjerenja. Danas, kada smo okupljeni u Stadlerovoj katedrali, kada evociramo na njegov život i djelo, vjerujemo i u njegovu pomoć s neba, i trebamo zahvaliti Bogu za ovaj veliki lik učenika i učitelja kojeg je Božja Providnost dala ljudima našega prostora i onoga vremena.

Završit ću riječima sv. Ivana Pavla II., koje je izrekao u ovoj katedrali prilikom svoga pastoralnog pohoda BiH 1997. god.: „Neka živi spomen na toga velikog pastira, posve vjerna Apostolskoj Stolici i uvijek spremna služiti braći, hrabri i podupire misionarsko zalaganje svih Bogu posvećenih osoba koje rade u ovome meni tako dragome kraju!“