DRUGI KORIZMENI PETAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

Nakon pobožnosti Križnog puta, koju je predvodio katedralni župnik i sarajevski dekan preč. Marko Majstorović, na drugi korizmeni petak, 23. veljače 2018. u katedrali Srca Isusova Euharistijsko slavlje predvodio je profesor liturgijske glazbe na Franjevačkoj teologiji i gvardijan franjevačkog samostana sv. Ante u sarajevskom naselju Bistrik dr. sc. fra Slavko Topić. Među koncelebrantima bila su i trojica poglavara Nadbiskupijskog sjemeništa „Petar Barbarić“ u Travniku koji su u prvostolnicu došli sa sjemeništarcima: rektor preč. Željko Marić, prefekt vlč. Predrag Ivandić i duhovnik vlč. Đuro Arlović.

Sve korizmene propovijedi u korizmene petke 2018. godine u sarajevskoj katedrali u skladu su s jubilarnom godinom nadbiskupa Josipa Stadlera o 100. obljetnici njegove smrti.

Riječi pozdrav i zahvale fra Slavku u svima prisutnima uputio je prepošt Kaptola vrhbosanskog i rektor katedrale mons. Ante Meštrović.

Liturgijsko pjevanje animirali su bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa.

Propovijed profesora Topića pod naslovom: "Stadlerovo veliko pouzdanje u Boga; njegovo ispitivanje volje Božje", prenosimo u cijelosti:


Moja draga braćo i sestre!

U ovom uokvirenom vremenu misne homilije, kako smo i predvidjeli za ovu večer, drugu u našem korizmenom susretanju, kao prvu misao, bit će, čini mi se, dobro i korisno upozoriti na nekoliko momenata iz života sluge Božjega Josipa Stadlera. Naša je tema, kao što smo na početku razumjeli, njegovo veliko pouzdanje u Boga i njegovo trajno, stalno ispitivanje volje Božje, proučavanje volje Božje.

I.

Prateći njegov život jasno zapažamo, da to dijete, da tog dječaka, kasnije mladića, pa sjemeništarca i bogoslova, zatim svećenika i, napokon, biskupa Bog od početka odgaja za krepost pouzdanja, za život u pouzdanju u Boga. To se jasno očitava u svim scenama kroz koje je ta sveta duša prolazila onim svojim mukotrpnim životnim putem.

Znamo njegove životne podatke, tek ih napominjemo. Rođen je u Slavonskom Brodu, 1843. godine. I sad, kao dječak od desetak godina, gubi četvero iz obitelji. Umire majka, umire otac, umire jedan brat, umire sestra. Njih osmero djece – Josip peti po redu. Njih osmero, pa šestero siročadi iza pokojnog oca, Đure Stadlera, i majke Marije. Jedna vrlo nezavidna, tjeskobna životna situacija. I što se događa 28. veljače 1854? Prolazi Slavonskim Brodom bubnjar, takav je bio običaj i treći dan poklada oglašava, da će se Đurina siročad tog dana dodijeliti dobrim srcima, ljudima dobrog srca. U tim trenucima mali Josip se nalazi u crkvi, na pravome mjestu Božje providnosti, licem u lice pred Isusom. Pogođen dramom svoje obitelji proživljava vrlo veliku, duboku osobnu tjeskobu. Rijetke su tako dramatične ljudske povijesti. U mislima prati svoju braću i sestre – gdje je tko završio. Obitelj se razišla, nema je više. Otac nebeski, Bog sam je tako htio. Dječak se našao pred zatvorenom roditeljskom kućom. Iz samilosti uzima ga pobožna Julija Orlić i njezin muž Matija, krojač u Slavonskom Brodu. Kasnije od njih ga preuzima gradonačelnik Maksimilijan Wegheimer. I, kako je bio dosta imućan taj novi dobri čovjek, želi, planirao je Josipu dati neki zanat da dijete, nekako, samo stasa kroz život, da se snalazi. Ali kad je vidio da je izrazito sposoban, izrazito nadaren i dobar, odlučio je staviti ga na put školovanja. Tako je započeo njegov životni put rasta u znanju, a ustvari u školi pouzdanju u Boga – od Požege do Zagreba, do Rima, od Rima do Zagreba, od Zagreba do Bosne. Put je to marljivoga rada, reda, molitve i, nadasve, jake životne škole pouzdanja u Bogato, kroz koju je ta duša – ta sveta duša! – imala proći i prošla i hrvala se i borila se i rasla u onom svom velikom, zaista velikom pouzdanju u Boga i u vjeri da Bog sve vodi. To uvjerenje je zasigurno glavna snaga njegove osobne duhovnosti i svetosti.

Istaknimo još jednom. Kao prvo u ovoj propovijedi, htjeli smo zapaziti i istaknuti, da Bog tu dušu, iz svojih božanskih, očinskih razloga, od početka vodi i usmjerava tako da osjeti potrebu za Bogom i Njegovom zaštitom i da nema drugog životnog oslonca ni izbora. Stavlja ga na životni put Božanskog okrilja – Bog je moje okrilje! – i da raste u tom okrilju. To Bog hoće. Tako je i Josip razumio. To se vidi, iščitava se iz pojedinih scena njegova života. Bog je htio da to dijete raste u pouzdanju u jednog drugog Oca. Prvi otac, onaj zemaljski je otišao u nebo, nema ga tu. Ali Bog je dao druge ruke umjesto tog oca i te majke, druge ruke u kojima je ovo stvorenje osjećalo, nastojalo osjetiti, vidjeti, uvidjeti Božju ruku. Pouzdanje u Boga! Škola božanske ljubavi i milosrđa!

II.

Ovo današnje evanđelje svjesno smo i ciljano odabrali da se pokaže baš ta škola, to pouzdanje. Kasnije, kao mladi svećenik, pa kao profesor u Zagrebu, pogotovo ovdje u našoj Bosni kao naš prvi nadbiskup, to je evanđelje puno puta tumačio i učio, učvršćivao se i ukorjenjivao se u ovoj školi pouzdanja u Boga i ljubavi prema Bogu. Sjetimo se evanđelja.

To je onaj čudesni ribolov. Isus jednog dana propovijeda. Luka to kratko bilježi, kao što su inače evanđelisti kratki. I kad je završio govor… O čemu je to toga dana Isus govorio? Vjerojatno o stvarnostima ovog našeg ljudskog života koje su mnogo važnije od onoga što nas svakodnevno tare. Htio je dići naš pogled iz ove naše ljudske svakidašnjice, koja je vrlo često siva kao i onog dana kad Petar ništa nije ulovio, usmjeriti naš pogled u visine – prema Ocu nebeskom. Ne kažu evanđelisti, možemo sami pretpostaviti, kad je završio svoje upute, svoje poticaje, svoj govor, Petar je već lađu izvezao na obalu. I sad, on i njegovi drugovi ništa nisu ulovili. Od čega će danas obitelj živjeti? Što će imati za ručak? One tjeskobne situacije života nama vrlo, vrlo poznate i bliske. Određeno razočaranje, neka rezignacija, ima li smisla ovako se dalje boriti i tako nastaviti? To su pitanja koja mi dobro poznajemo i koja se danas na sve strane oko nas glasno nameću. Ali tada Isus istupa i proziva Petra, a stajao je u Petrovoj lađi dok je govorio: „Bacite mreže za lov!“ Niti je vrijeme za to, niti su mreže pripravne, niti su ribari – to su ljudi koji su cijelu noć radili – odmorni, sve negativno. "Bacite mreže za lov!" I Petar to čini. I sada se dogodio taj čudesni ribolov.

Ovdje se jasno uočavaju dvije stvarnosti ili dva iskustva: ono prvo Petrovo iskustvo gdje se sam trudi, sam se muči, sam se znoji – bez uspjeha. Zašto? Nema Isusa. Petar misli da će svojom snagom sve to stvoriti, kao i svaki drugi radnik. Ne pomišlja na Boga, na Božju prisutnost i pomoć, na vertikalu svog života, nego – na ono ljudsko. A kad se dogodio čudesni ribolov, mijenjaju se stvari. Dogodio se zato što je Isus tu! Ima netko tko tjeskobne situacije našega života jest u stanju promijeniti u situacije nade i radosti. To Petar proživljava, to uči. Počinje se pouzdavati u Isusa. U tom pouzdanju malo po malo raste cijeloga života. – Ovaj evanđeoski primjer svima nam je poduka i snažan poziv na pouzdanje u Boga. I evo, tu negdje uviđamo i ono, o čemu je, držim, vrlo često i duboko, i kao mladić, i kasnije kao mladi svećenik, a posebno kao nadbiskup ovdje kod nas u Sarajevu, duboko razmišljao, sluga Božji, Josip Stadler. Onako brojne i zahtjevne gradnje crkava i crkvenih ustanova i svega drugoga moglo je uspješno poduzimati samo zaista veliko pouzdanje u Boga i u Božju providnost. – Time je i nama ostavljen primjer.

III.

Ono treće što bismo htjeli spomenuti u ovoj propovijedi jest poznati biblijski primjer. U jednoj od svojih brojnih pastoralnih poslanica, napisanoj svećenstvu svoje nadbiskupije, 11. veljače, 1895., piše o licu i naličju grijeha i pada praroditelja, Adama i Eve – prvi grijeh u ljudskoj povijesti. Zašto se odlučuje na to? Prvo, to je njegov običaj. On je inače teolog, predavao je dogmatiku i na srcu mu je zdravi kršćanski katolički nauk. Njega želi presaditi, preliti u duše naših ljudi ovdje u Bosni onog vremena. Drugi razlog jest, što taj opis Svetog pisma, taj tekst mnogi njegovi suvremenici žestoko kritiziraju. Misle da je prevelika razlika između kazne i grijeha Adama i Eve. Kakav su tako veliki grijeh počinili? Prevarili se pa okusili sa stabla. A kazna tako strašna i teška – smrt, muka, trnje i korov, rađanje u bolovima, smrt koja je bila nepredviđena, a sada je tu i tare nas, duboko nas tare. Zar je taj grijeh bio toliko velik da se strašna kazna baš te vrste odredi za njega? Nadbiskup u toj poslanici tumači veličinu toga grijeha i želi da svećenici točno prenose katoličku istinu, katoličku dogmu i nauk o tom grijehu i grijehu uopće. U čemu je veličina grijeha naših praroditelja? Ukratko: tri su zablude u njemu. Prva je zabluda: Eva misli o sebi više nego što jest – da je ljepša, da je moćnija, da je uzvišenija, da je sposobnija nego što jest – zaljubljena u samu sebe, kako bi se reklo. Druga zabluda: Bog je po onom stablu dobra i zla zabranio nešto što je dobro za čovjeka. To ne može biti. Kako Bog može zabraniti nešto što je po sebi dobro? Eva počinje u sebi sumnjati u Božje zapovijedi, Božje naredbe i Božje riječi i polako ih omalovažavati i prezirati i podcjenjivati ih. I treća zabluda jest pomisao da ovaj svoj život, ovo svoje planiranje i probijanje kroz život, to jest konačnu sreću čovjek može postići bez Boga: Ja se mogu ostvariti bez svoga Boga. Teška zabluda. Nadbiskup u ovom podugačkom tekstu to naširoko tumači. On hoće, da se jasno i glasno kaže da je to bio zaista težak grijeh, vrlo težak, mnogo teži nego što mislimo i da kritičari nemaju pravo. Pri tome se oslanja prije svega na Augustina, a također i druge oce i kaže, da je Adam, sa svojim potomstvom, zaslužio tu kaznu, jer zaista odgovara težini njegova grijeha. A u čemu je konačno taj grijeh? U velikoj oholosti, u velikoj neposlušnosti, nepokornosti Bogu: "Mogu bez Boga!". Živimo u današnjem svijetu gdje takav životni stav, takav pogled na život svakidašnja je stvarnost. Naša braća, naši suvremenici, ljudi oko nas na svim kontinentima svijeta tako žive, tako se ponašaju, kao da Boga nema. Znanost i tehnika postali su neke vrste bog. Znanje je dobro, znanje je korisno, treba studirati, ali bez Boga, čemu vrijedi? Isus je govorio: "Bez mene ne možete ništa učiniti!" Evo, u tom ozračju je napisana ova poslanica i u tom ozračju Nadbiskup traži i uviđa volju Božju kao naše najviše dobro. Grijeh je kazati Bogu ne trebam te. Svaki grijeh je prekid s Bogom. Da li potpuno i definitivno, to samo Bog znade.

I na kraju ove poslanice, sluga Božji, Josip Stadler, kao praktičan pastoralac, oslanjajući se na ono: „Ako budete jeli s tog stabla“ – naglasak je na ovome 'jesti' – tog trenutka ćete zaista morati umrijeti"- koristi trenutak da ukaže na praksu i pravi duh kršćanskoga posta. U kršćanskom postu ovo „jesti i piti“ ima jako egzistencijalno i duhovno značenje. Hrana je bitna za naš život. Kad postimo od hrane, to je kao da dajemo svoj život za slavu Božju i za dobro bližnjega. Post je očitovanje naše potpune ovisnosti o Bogu, naše ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Nadbiskup savjetuje prije svega onaj post, koji Crkva propisuje i naređuje. Jer po Crkvi nam Bog očituje svoju volju, koju svim srcem trebamo vršiti. Tako stječemo neusporedivo veće zasluge, nego kad sami sebi nalažemo određene vrste posta. Jer poslušnost Bogu (i Crkvi!) vrjednija je od svega.

Završit ćemo s opaskom glede prakse nemrsa petkom. U svezi s tim propisom Crkva i danas kaže: Nemrs svakoga petka ostaje. Razlog smo razumjeli: po postu kršćanin sudjeluje u otkupiteljskoj muci Kristovoj (petkom je Isus za nas umro na križu!). Nemrs petkom ostaje, ali se može, kad postoje ozbiljni razlozi, zamijeniti nekim drugim dobrim pokorničkim djelom – ne ništa učiniti! – u petke izvan korizme i drugih jakih liturgijskih dana. Post je za slugu Božjega, Josipa Stadlera, izraz poslušnosti Bogu i Crkvi. Postom se jačao u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, po postu je rasla njegova vjera, nada i ljubav i njegovo veliko pouzdanje u Boga. U njemu imamo velik primjer pouzdanja u Boga. Raditi, graditi, sijati, saditi, moliti, ali uvijek s pouzdanjem u Boga, koji nas ljubi i sve usmjerava prema našem vječnom cilju spasenja. Amen.

PRVI KORIZMENI PETAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI KORIZMA 2018.

Na prvi korizmeni petak, 16. veljače 2018. u katedrali Srca Isusova okupili su se vjernici na pobožnost Križnoga puta i na Euharistijsko slavlje s prigodnom propovijedi. Križni put predvodio je duhovnik u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu vlč. Jakov Kajinić uz asistenciju bogoslova.

Nakon Križnog puta Euharistijsko slavlje predvodio je dr. sc. vlč. Mirko Šimić, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sarajevo i ravnatelj Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije.

 

Pozdrav svim okupljenim uputio je prepošt Kaptola vrhbosanskog i rektor katedrale mons. Ante Meštrović koji je kazao da će, u skladu s višegodišnjom tradicijom, profesori Vrhbosanske i Franjevačke teologije u Sarajevu predvoditi Misna slavlja u sarajevskoj katedrali i uputiti prigodne propovijedi svakog petka u korizmi u 18 sati. Podsjetivši da je na svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, suzaštitnice Vrhbosanske nadbiskupije, 8. prosinca 2017. svečanim Euharistijskim slavljem u sarajevskoj katedrali otvorena jubilarna godina nadbiskupa Josipa Stadlera o 100. obljetnici njegove smrti, istaknuo je da će korizmene propovijedi biti upravo u tom duhu.

 

Propovijed profesora Šimića pod naslovom:  „Sluga Božji Josip Stadler, čovjek vjere i ustrajne pobožnosti prenosimo u cijelosti:

 

Govoriti, a pogotovo propovijedati o prvom vrhbosanskom nadbiskupu dr. Josipu Stadleru, o kojemu toliko toga znamo, a opet u potpunosti ne možemo sve obuhvatiti ili shvatiti iz današnje životne perspektive, iziskuje istančan pristup njegovu liku i djelu koji mora polaziti od temeljne pretpostavke, a to je da se prije svega radi o čovjeku istinske vjere. Ovo je godina u kojoj se navršava stota obljetnica njegove smrti što upućuje na to da ćemo na poseban način biti u znaku te obljetnice i da ćemo svoje misli još revnije usmjeravati prema osobi koja nam u naslijeđe ostavi silna duhovna i materijalna dobra. Spasonosno je bilo, istaknut će to dobri poznavatelji Stadlerovi, za kršćansku obnovu za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini uspostava Vrhbosanske nadbiskupije 1881. kao i imenovanje dr. Josipa Stadlera za prvog vrhbosanskog nadbiskupa, preporoditelja Bosne i Hercegovine, koji postaje simbol jedinstva hrvatskog naroda na brojnim područjima kršćanskog služenja. Odmah se i nameće pitanje: otkuda J. Stadleru tako snažna vjera da bi se uopće upustio u ondašnje izazove, duhovne i društvene, u ovoj zemlji u kojoj mi danas živimo, on nekoć, a vidimo da tih izazova niti danas nimalo ne manjka, štoviše imamo dojam, jer smo suvremenici događaja, da nimalo ne posustajemo za ondašnjim poteškoćama i nevoljama iako ih ni na koji način ne možemo i ne smijemo stavljati u današnje okvire.

Već je za svoju mladomisničku uspomenu Stadler odabrao Žalosnu Majku Božju kojoj anđeo pred oči stavlja trnovu krunu. Razlog tomu svakako treba tražiti u tomu što je posebnu pobožnost gajio prema Žalosnoj Majci Božjoj koja je najviše voljela razmatrati muku svoga Sina. Svakog dana je do svoje smrti njoj na čast molio molitvu. Od svih pobožnosti najdraža mu je bila pobožnost prema Majci Božjoj Žalosnoj čemu donekle razlog možemo tražiti i u tadašnjoj liberalnoj vladi u Bosni, ali i žestokim udarcima duhovnih pastira usmjerenih protiv njegove osobe.

Kada se naš prvi nadbiskup trebao uputiti ovamo prema Sarajevu, na novo polje rada, njegova pomajka ga je ohrabrila riječima: „Idi u Bosnu, sine moj; tamo ljudi imaju puno čvršću vjeru nego mi“. Kako ovo dobro zvuči dragi vjernici. Bez imalo laskanja, umatanja, okolišanja, patetike. Imaše naši preci jaku vjeru. Hvala im na tomu! Kakva li je naša danas, ne možeš se ne upitati!?

Vratimo se kratko Stadlerovoj vjeri odnosno traženju njezinih početaka već u obitelji Oršić koja mu je bila druga obitelj nakon smrti roditelja. Jedan je detalj posebno znakovit, a pronalazimo ga u Stadlerovu životopisu. Kada je neki pekar navratio kako bi uzeo Josipa za izučavanje zanata, nije ga pronašao u kući jer je ovaj bio u crkvi gdje je bilo izloženo Presveto i gdje je trajala 40-satna molitva u pokladnim danima. Stadlerove herojske kreposti su se na poseban način iskristalizirale već u kolegiju u Germanicumu kada ga je njegov rektor okarakterizirao kao osobu „djetinjeg i poniznog srca, rijetke topline duše, iskrenog i vrućeg oduševljenja za sveto zvanje, te ustrajne težnje za savršenošću“.

Ciceron će istaknuti da „pravo prijateljstvo može postojati samo među krjeposnim dušama.“ Stadler je tako na rimskom sveučilištu Germanicumu  sa svojim prijateljem Müllerom običavao izmoliti cijelu krunicu i to svakoga dana. Müller će upravo reći da je Stadler „bio uzor svima u vladanju, osobito u pobožnosti, pa je najsavršenije obavljao i obdržavao kućna pravila i zavodsku disciplinu. Što se tiče narodnosti bio je vatreni hrvatski domoljub, bio je Hrvat dušom i tijelom.“ Ono što saznajemo o njemu je sljedeće: Stadler je još kao dijete, nakon gubitka svojih roditelja, izabrao Boga kao jedini dio svoje baštine. Od onog pokladnog dana, kad je skriven od ljudi, proveo cijeli dan pred euharistijskim Bogom, posvetio mu je tom zgodom zauvijek svoje srce i ostao mu vjeran do smrti. Još na studiju svladavao je svoju silovitu ljudsku narav i častohleplje te ih je krotio i usavršavao se kako bi postao čovjek po Srcu Božjemu, čovjek poniznosti, blagosti i ovisnosti o Božjoj volji. Ljubav prema Božanskom srcu je toliko raspalila Stadlerovo srce da je postao najvatreniji i najgorljiviji apostol te uzvišene pobožnosti. Stadlerova žarka pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu praćena je nesebičnom ljubavlju prema bijednima i siromašnima što mu je i dalo snagu hrabro ustvrditi „da dolazi vršti Božju volju“ u svome životu. Vjernike je poticao na ljubav i pobožnost prema Srcu Isusovu, a ta pobožnost se obavljala po svim župama, osobito prvog petka u mjesecu i na glavnu svetkovinu Presv. Srca Isusova. Za njega je pobožnost Srcu Isusovu značila i apostolat i pobožnost Euharistiji, za njega je to jednostavno nerazdvojivo. Svećenike je poticao na apostolsku revnost i na savjesno izvršavanje svećeničkih dužnosti. Isticao je da smo „mi glasnici Božji i njegovi poslanici na zemlji, od Boga zato odabrani, da širimo njegovo kraljevstvo.“ Pitao bi se „možemo li mirnim srcem gledati, kako pred nama puno katolika vrijeđa našega Gospodina, iznova na križ razapinje, a da nam srce od ljubavi k njima ne usplamti, da ih podučimo i od zla odvratimo?“ On svećenike poziva i da se ugledaju u sv. Pavla koji je od velike dužnosti koju mu Bog povjerava sav protrnuo kad je zavapio: „Jao meni, ako ne budem propovijedao“.

Nadbiskup Stadler svoju nadbiskupiju Vrhbosansku stavlja pod zastavu Srca Isusova. U onoj prvoj okružnici koju je uputio svećenicima među ostalim istače: „…Evo srce Isusovo. Ono je štit koji će suzbiti svako koplje… Ono sve umiljato poziva: Dođite svi vi k meni, koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti… Gle, Gospodine, mi svi u Nadbiskupiji Vrhbosanskoj opterećeni smo, umorni smo svi! De, pogledaj milostivo na nas! Ah, Gospodine, hoće li nevolje naše prevladati milosrđe Tvoje, ili će milosrđe Tvoje nadjačati nevolje naše? Neka, Gospodine, milosrđe Tvoje prevlada, neka Tvoja mudrost prevlada našu zloću“! Kako dobro zvuče ove riječi danas i koje nadahnuće za nas!

U istoj okružnici nadbiskup naglašava i moć BDM i njezin zagovor kod Presvetog Srca Isusova te ističe da „ništa nema što ne bi Marija mogla od svoga Sina isprositi“.  Upravo će o 50-toj obljetnici proglašenja dogme o Bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije jako lijepo napisati: „Čovjek je stvoren dobar i sretan, ali nevolje i teške sudbine snalaze ga zbog grijeha, istočnoga i osobnoga. Zato se sva zla i nevolje ovoga života ne mogu pripisati samo lošim zakonima, vladajućim sustavima i nepravednim vanjskim odnosima u svijetu. Pa i sama BDM, koja je sačuvana od svakoga, pa i istočnoga grijeha, jer je imala biti majka Spasiteljeva, itekako je trpjela i podnosila boli i nepravde u ovome životu. Zato  nam je ona model – ili trajni uzor“.  Stadler vjernicima preporučuje i štovanje sv. Josipa, poočima Isusova, hranitelja i branitelja Sv. Obitelji, a danas i cijele Crkve i nadbiskupije Vrhbosanske. Pokrenuo je i glasnik sv. Josipa u kojemu je tumačio značenje vjere i potrebu kršćanskog morala. Jednom zgodom će ustvrditi da „ako hoćete braćo, kako treba promatrati sve što je god istinito i što god je pravedno… onda idite k Josipu.“

Nadbiskup Stadler je ipak dan i noć radio na materijalnoj i duhovnoj izgradnji svoje nadbiskupije i unatoč tomu nikada s uma nije smetnuo onu iz Psalma 126: „Ako Gospod ne izgradi kuće, uzalud se muče koji je grade“. U svom radu nadbiskup je podizao oči i srce k Nebu otkuda je prizivao Božju pomoć za svoj rad. Radio je i Bogu se svome molio. Bio je čovjek neprekidne molitve. Bio je svjestan da bez komunikacije s Bogom nije moguće ustrajati u savjesnome vršenju svoje službe, zato je neprestano molio. Za njega je sjedinjenje s Kristom uvjet i vrelo svakom uspješnom djelovanju. Za njega je zemlja bez vode i drvo bez soka što ga je Gospodin prokleo, svećenik bez molitve. Znao je itekako prekoriti svećenike koji bi se ogriješili o disciplinu, ali bi ih očinski prihvatio kada bi uvidio da su priznali svoj nedostojni čin, pokajali se i pokazali spremnost za promjenu života. I to je bilo na tragu njegove misli:

Tko se nada milosrđu, neka sam bude milosrdan, tko milosrđe ište, neka je sam milosrdan.

Mučile su ipak nadbiskupa, čovjeka vjere i ustrajne pobožnosti, kojekakve životne nevolje koje su ga noćima ostavljale budnim, kažu često i plačnim, ali je unatoč svemu ustrajno svladavao poteškoće uzdajući se upravo u Božju providnost, u zagovor Blažene Djevice Marije i svetoga Josipa. Uzdanje je to koje je bilo opravdano i od Boga nagrađivano jer se nije borio za svoj ljudski prestiž, nego za Kraljevstvo Božje. A Bog u svojoj svemoći ne može ne nagraditi onoga koji njemu sve posvećuje i sve predaje, svoju nadbiskupiju, svoju Crkvu. Uz to što je bio čovjek molitve, istinske vjere, bio je i čovjek koji se bavio običnim ljudskim problemima kao što je socijalna nejednakost gdje je naglašavao da se taj problem ipak ne može riješiti bez vjere i zdravog morala, a pogotovo ne bez pravednosti i ljubavi, tih značajki koje su po njemu temelj svakog rješenja. Međutim svjestan je da „na pravednost danas utječu kraljevi, parlamenti i sabori, industrijalci i poslodavci, posjednici i vlasnici velikih kompleksa zemljišta, najmanje radnici.“ I ovo kao da je danas sročeno! Upitat će se stoga mogu li red uvesti oni koji se ne obaziru na etički moment i zdravi moral, kojega nema bez Boga i vjere u Boga.

„Šuti, moli, ljubi i trpi“ riječi su sluge Božjega Stadlera koje su i oblikovale njegov život i svakodnevicu. Njegovo uporište bio je Božji stijeg koji ima najljepše i najsjajnije boje koje ne blijede, ne propadaju, ne nestaju. Ogrnimo se i mi tim stijegom nadbiskupovim i potražimo istinsku sigurnost u Božanskom srcu Isusovu, Blaženoj Djevici Mariji i sv. Josipu.

STEPINČEVO U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

U katedrali Srca Isusova u Sarajevu, 10. veljače obilježen je spomendan

bl. Alojzija Stepinca, mučenika i zagrebačkog nadbiskupa. Misno slavlje u 18 sati u koncelebraciji mons. Ante Meštrovića, prepošta Kaptola i rektora katedrale, preč. Mladena Kalfića, kancelara, preč. Marka Mikića vicerektora Vrhbosanske bogoslovije i mr. sc. vel. Maria Ćosića, ravnatelja KŠC „Sv. Josip U Sarajevu“, predvodio je mons. dr. Pero Sudar, pomoćni vrhbosanski biskup i promicatelj Katoličkog školstva u BiH.

U propovijedi biskup Sudar je istaknuo Stepinčevo prihvaćanje križa, hrabro svjedočenje vjere pred bezbožničkim vlastima te zauzimajući se za ljude u opasnosti po njihov život tako pokazao ljubav prema hrvatskom narodu.

DAN POSVEĆENOG ŽIVOTA U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

Na blagdan Svijećnice – Prikazanja Gospodinova u hramu, 2. veljače 2018. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu svečanim Misnim slavljem proslavljen je Dan posvećenog života na razini Vrhbosanske nadbiskupije.

Svečanu Euharistiju predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s apostolskim nuncijem u BiH mons. Luigijem Pezzutom i pomoćnim biskupom vrhbosanskim mons. Perom Sudarom te uz 22 dijecezanska i redovnička svećenika među kojima je bio i provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić. Sudjelovale su brojne časne sestre različitih družbi, te bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa, Franjevačke teologije i Nadbiskupijskog misijskog međunarodnog sjemeništa „Redemptoris Mater“. Liturgijsko pjevanje animirao je franjevački bogoslovski zbor „Fra Nenad Dujić“  pod ravnanjem fra Emanuela Josića.

Na početku Svete mise kardinal Puljić blagoslovio je svijeće. Uslijedila je svečana procesija s upaljenim svijećama oko katedrale, a potom misno slavlje. (Foto kta)

>

EKUMENSKI KONCERT KRŠĆANA GRADA SARAJEVA

U katedrali Srca Isusova u okviru Molitvene osmine za jedinstvo kršćana u večernjim satima 20. siječnja 2018. održan je Ekumenski koncert kršćana grada Sarajeva.

Na koncertu su nastupili: Srpsko pjevačko društvo „Sloga,  zajednički sastav Kršćanske baptističke crkve Evanđeoske crkve Koševsko Brdo te sastav Evanđeoske crkve Dolac-Malta u Sarajevu kao i Katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“. Na koncertu je, između ostalih bio nazočan apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini mons. Luigi Pezzuto, brojni svećenici, redovnice, bogoslovi i drugi vjernici.

Pozdrav i riječi dobrodošlice svima okupljenima uputio je dopredsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. dr. Tomo Vukšić koji je podsjetio da se već dulji niz godina organizira ovaj koncert koji je pjevana molitva za jedinstvo svih Kristovih vjernika. Poimence je biskup Vukšić pozdravio sve zborove koji će nastupiti na koncertu posebno čestitajući pjevačkom društvu „Sloga“ 130. godišnjicu postojanja, koju ove godine proslavljaju. Na kraju je zahvalio za dolazak nunciju Pezzutu i svima prisutnima.

Nakon koncerta svi sudionici nastavili su ugodno druženje u prostorijama Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa. (Foto I. Matijević)

EKUMENSKO BOGOSLUŽJE RIJEČI U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

Prvog dana Molitvene osmine, 18. siječnja 2018. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu Ekumensko bogoslužje Riječi predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić uz sudjelovanje apostolskog nuncija mons. Luigija Pezzuta, pomoćnog biskupa vrhbosanskog mons. Pere Sudara te većeg broja svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i drugih vjernika. U svom pozdravu kardinal Puljić posebnu je dobrodošlicu poželio mitropolitu dabrobosanskom gospodinu Hrizostomu i većem broju pravoslavnih svećenika koji su došli u njegovoj pratnji.

Materijale za ovogodišnju svjetsku Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana pripravile su crkve s Kariba. Karibe čine Karipsko more i otoci u tom moru i kontinentalne države uz ovo more te obližnji otoci u Atlantskom oceanu. Kolonijalne su sile zloupotrebljavale Bibliju, da bi opravdale podjarmljivanje domaćeg stanovništva i mnogih drugih koji su došli iz Afrike, Indije i Kine, ali  Biblija je postala izvor utjehe i oslobođenja za mnoge koji su trpjeli pod kolonijalnom vlašću. Biblija sve do danas ohrabruje vjernike na Karibima u zauzimanju za ljudsko dostojanstvo i bolje uvjete života.

Nakon navještaja Božje riječi, uslijedilo je obraćanje mitropolita Hrizostoma. Između ostaloga mitropolit Hrizostom je naglasio da „rimokatolici i pravoslavni, kao i svi razjedinjeni kršćani svijeta, žive u posljedicama drugog pada 1054. godine“.  Papa Pavao VI. i patrijarh Atenagora 1964. godine „skinuli“  su anatemu. Mitropolit Hrizostom istaknuo je potrebu kajanja i promjena. (Foto kta).

BOGOJAVLJENJE I PROSLAVA GODIŠNJICE BISKUPSKOG POSVEĆENJA

Svečanim Euharistijskim slavljem, 6. siječnja 2018. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu proslavljena je svetkovina Bogojavljenja. Nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić i pomoćni biskup vrhbosanski mons. Pero Sudar obilježili su obljetnicu biskupskoga ređenja.

 Svetu misu predvodio je kardinal Puljić u zajedništvu s biskupom Sudarom i uz koncelebraciju 11 svećenika.

U ime prisutnih svećenika, redovnica, bogoslova i vjernika prigodnu čestitku kardinalu Puljiću i biskupu Sudaru uputio je rektor katedrale i prepošt Kaptola vrhbosanskog mons. Ante Meštrović.

Liturgijsko pjevanje animirao je Katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.

(Foto kta)


ČESTITKA ZA GODIŠNJICU BISKUPSKOG POSVEĆENJA

 

Draga braćo i sestre!

Na početku misnog slavlja sve vas pozdravljam. Vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića, pomoćnog vrhbosanskog biskupa mons. dr. Peru Sudara, braću svećenike, bogoslove, časne sestre i vas, Božji narode.

Na svetkovinu Bogojavljenja, 6. siječnja nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić i pomoćni biskup vrhbosanski mons. dr. Pero Sudar obilježavaju obljetnicu biskupskog ređenja. To obilježavamo i današnjim svečanim misnim slavljem u sarajevskoj katedrali.

Sveti papa Ivan Pavao II. posvetio je 6. siječnja 1991. u bazilici svetoga Petra u Vatikanu tadašnjeg banjalučkog svećenika, vicerektora Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa, Vinka Puljića za novog vrhbosanskog nadbiskupa. Isti papa nadbiskupa Vinka Puljića imenuje kardinalom 30. listopada 1994. godine.

            Na Bogojavljenje 6. siječnja ratne 1994., u opkoljenom Sarajevu za pomoćnog biskupa vrhbosanskog posvećen je vrhbosanski svećenik, rektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa i Vrhbosanske visoke teološke škole, dr. Pero Sudar.

            Govoreći o biskupima prije godinu dana papa Franjo je rekao: „Ne može Crkva bez biskupa – stoga smo dužni moliti za svoje biskupe; to je obveza ljubavi, obveza djece prema Ocu, bratska dužnost, obveza da obitelj bude ujedinjena u ispovijedanju Isusa Krista, živoga i uskrsloga“.

            Dok vrhbosanskom nadbiskupu kardinalu Vinku Puljiću i pomoćnom vrhbosanskom biskupu dr. Peri Sudaru čestitamo godišnjicu biskupskog posvećenja u ime Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog, Stolnog kaptola i struktura Nadbiskupije, svećenika i Bogu posvećenih osoba, pozivam: molimo za njih, njihovo zdravlje, službu, pastirsko predvođenje i služenje u današnjim prelomnim vremenima za Hrvate katolike u BiH. Zahvaljujemo im na svemu učinjenom na duhovnom, pastoralnom i materijalnom području.

Iskreno čestitam obljetnicu biskupskog posvećenja! Uzoritog kardinala Vinka molim da započne misno slavlje.

 

Mons. Ante Meštrović, prepošt Kaptola vrhbosanskog

i rektor katedrale

MISNO SLAVLJE NA NOVU GODINU U KATEDRALI

Na prvi dan Nove 2018. godine, kada Crkva slavi svetkovinu Svete Marije Bogorodice i Svjetski dan mira, svečano Euharistijsko slavlje u katedrali Srca Isusova u Sarajevu predvodio je apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini mons. Luigi Pezzuto u zajedništvu s nadbiskupom metropolitom vrhbosanskim kardinalom Vinko Puljićem, koji mu je uputio prigodni pozdrav, i vojnim biskupom u BiH mons. Tomom Vukšićem te uz koncelebraciju 11 svećenika.

Nuncij Pezzuto Svetu misu slavio je na hrvatskom jeziku, a propovijedao na talijanskom uz prevođenje biskupa mons. Vukšića. Protumačio je  Poruku pape Franje za 51. Svjetski dan mira pod nazivom: „Migranti i izbjeglice – muškarci i žene u potrazi za mirom“.

Tijekom Svete mise pjevao je Katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.

U novogodišnjim danima brojni posjetitelji, koji su došli u Sarajevo na odmor, pohađaju i katedralu, a omiljeno mjesto za molitvu jesu božićne jaslice.

(Foto kta)

MISA ZAHVALNICA U KATEDRALI SRCA ISUSOVA

U nedjelju, na blagdan Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa, 31. prosinca 2017. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić predvodio je svečano Euharistijsko slavlje u zajedništvu s apostolskim nuncijem u BiH mons. Luigijem Pezzutom i uz koncelebraciju deset svećenika. Bila je to ujedno Misa zahvalnica na kraju kalendarske 2017. godine, a obilježen je i Svjetski dan selilaca i izbjeglica. Brojnim redovnicima raznih družbi i katedralnim župljanima pridružili su i drugi katolici koji su došli u glavni grad na doček Nove godine. Svetu misu izravno je prenosila Radio Marija Bosne i Hercegovine.

Tijekom Euharistijskog slavlja liturgijsko pjevanje animirao je Katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.  (Fotografije kta).

MISA NA BOŽIĆ U SARAJEVSKOJ KAEDRALI

Na svetkovinu Rođenja Gospodinova – Božić, 25. prosinca 2017. svečano Euharistijsko slavlje u katedrali Srca Isusova u Sarajevu predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s apostolskim nuncijem u Bosni i Hercegovini mons. Luigijem Pezzutom, njegovim tajnikom te prepoštom Stolnog kaptola vrhbosanskog mons. Antom Meštrovićem, sarajevskim dekanom i katedralnim župnikom preč. Markom Majstorovićem. Koncelebriralo je 11 svećenika. Između ostalih, sudjelovao je veliki broj redovnica raznih družbi.

Nakon Svete mise članovi Katedralnog mješovitog zbora „Josip Stadler“, koji su tijekom Svete mise animirali liturgijsko pjevanje pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića, i drugi vjernici pošli su na čestitanje u prostorije Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog.

Foto: Zvonko Aždajić

1 2 3 4 5 11