6. KORIZMENI PETAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

U večernjim satima u petak petog korizmenog tjedna, 12. travnja 2019. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu Euharistijsko slavlje predvodio je i prigodnu propovijed u duhu misija uputio Talijan preč. dr. Michele Capasso, rektor Nadbiskupijskog misijskog međunarodnog sjemeništa „Redemptoris Mater“ iz sarajevskog predgrađa Vogošća.

Prije Svete mise pobožnost Križnog puta predvodio je katedralni župnik preč. Mato Majić, a prigodna razmatranja čitale su sestre Služavke Malog Isusa Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije Sarajevske provincije koje su pročitale i misna čitanja te molitvu vjernika.

U uvodnoj riječi vrhbosanski kanonik mons. Ante Meštrović, prepošt Kaptola vrhbosanskog i rektor katedrale podsjetio je da je papa Benedikt XV. u svom apostolskom pismu Maximum Illud, od 30. studenog 1919. istaknuo trajnost Isusova naloga apostolima da idu po svem svijetu propovijedaju evanđelje svim narodima… kao i da je sveti papa Ivan Pavao II. u svom pismu Redemptoris Missio pozvao Crkvu da „obnovi svoju obvezu odgovornosti za misije, jer misije obnavljaju Crkvu, jačaju vjeru i kršćanski identitet, daju novi entuzijazam i nove poticaje. Vjera jača kad ju se daje, kada se prenosi drugima“ (br. 2). Napomenuo je da će u ovaj petak pred Cvjetnicu, u skladu s odredbom biskupa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, posebno moliti za žrtve nasilja i zlorabljenja te na kraju Mise izmoliti molitva u prigodi Dana molitve i pokore za žrtve nasilja i zlorabljenja. Zahvalio je svim koji su u korizmene petke dolazili u katedralu te na bilo koji način sudjelovali u pobožnostima i Misnim slavljima.

Rektor Capasso, koji tečno govori hrvatski jezik, propovijedao je na temu „Missio ad gentes – poticaj pape Ivana Pavla II. na evangelizaciju“

 

Propovijed dr. Capassa donosimo u cijelosti

 

  1. Michele Capasso, rektor NMM sjemeništa Redemptoris Mater, Sarajevo

 

Draga braćo i sestre,

 

u ovoj ću homiliji govoriti, ako mi Bog pomogne, o Missio ad Gentes i o svetom Ivanu Pavlu II. Radi se o vrlo aktualnoj temi jer su naši biskupi u BiH proglasili ovu godinu “Misijskom godinom” s ciljem da se u Crkvi razbudi svijest o misijama. Misijska godina će završiti u Listopadu 2019. godine, u mjesecu kojeg je papa Franjo proglasio Izvanrednim misijskim mjesecom.

 

  1. Enciklika “Redemptoris Missio”

Svi poznajemo svetog Ivana Pavla II. i zbog toga neću pričati o njegovom životu, već o njegovoj zauzetosti za misije i posebno o “Missio ad gentes”. Ivan Pavao II. nesumnjivo je bio papa nove evangelizacije uvodeći u misiju jednu novost koja pronalazi svoje korijene u Presvetom Trojstvu: kršćanska obitelj kao subjekt misije u Crkvi i u društvu.

Najupadljivija novost njegovog pontifikata su brojna putovanja (ostvario je 104 putovanja u 129 zemalja i brojna po Italiji i samom gradu Rimu). U šali je znao reći da mu nije dovoljno biti samo Petar, nego je htio biti i Pavao. Dana 7. prosinca 1990. Ivan Pavao II. je objavio jednu predivnu encikliku (koju vas pozivam da pročitate), Redemptoris Missio, s nakanom da potvrdi i produbi ono što je Drugi vatikanski Sabor rekao o  poslanju Crkve. U enciklici govori o “Missio ad gentes (=poslanje narodima)”, pozivajući Crkvu na obnovljeno misionarsko opredjeljenje. Papa je svjestan da “su unutrašnje i izvanjske poteškoće oslabile misionarski zanos Crkve prema nekršćanima, i to je činjenica koja mora brinuti sve Kristove vjernike. U povijesti Crkve misijski žar vazda bijaše znak životnosti, i obrnuto, njegovo opadanje znak krize vjere. To je vrlovažna točka: postoji duboka povezanost između vjere i misije

 

  1. Ali što je “Missio ad gentes – poslanje narodima”?

Enciklika navodi tri razine “Missio ad gentes”. Prva je ona klasična razina misije: nositi navještaj Evanđelja Kristova u misijske zemlje koje nikada nisu čule govoriti o Kristu. Druga razina se sastoji u snaženju vjere u zemljama u kojima je ona tek rođena. Zato što kad  vjera počne izgrađivati snažne korijene, ona utječe na kulturu ovih naroda mijenjajući njihov način življenja, mišljenja i međusobnih odnosa. Treća razina je poslanje u zemljama koje su upoznale Evanđelje prije mnogo vremena ali, zbog sekularizacije, vjera se gasi. To je i naš slučaj, ovdje u Bosni, isto kao i u Italiji, Francuskoj, itd. Ove zemlje možemo nazvati “misijskim zemljama”. Gasi se vjera, ne ide se više u crkvu, živi se religiozna praznina, život bez Isusa Krista, povratak praznovjerju. Već kardinal Ratzinger je 1958., napisao članak u kojemu je prorokovao da će doći do procesa pražnjenja crkava u čitavoj Europi. Dakle razumijete iz svega ovoga da je danas Missio ad gentes – evangelizacija – jedna tema koja nam je vrlo bliska.

Osim toga, potrebno je razjasniti drugi važan vid misije. Koji je sadržaj “missio ad gentes”, to jest što Crkva mora naviještati? Da bismo to razumjeli, pomažu nam papine riječi iz enciklike Redemptoris Missio. Kaže papa da postoji duboka povezanost između misije i vjere (ako postoji kriza misije to je znak krize vjere). Ali o kojoj vjeri govorimo? Crkva, po svojoj prirodi, ne može ne biti misionarska. Ona je od Krista primila zadatak prenijeti svakom čovjeku ono što je primila od Krista svog zaručnika, tj. život vječni: nuditi ljudima božanski život. Ovaj aspekt nam pokazuje da izvor misije nije u inicijativi čovjeka ili Crkve, nego samog Boga, nalazi se u Presvetom Trojstvu. Otac šalje Sina u svijet da bi prenio čovjeku svoju božansku narav koja je darivanje između tri osobe Trojstva.

Zašto Otac šalje Sina ljudima? Zbog toga što je čovjek iskusio ontološku tragediju, tj. grijeh: naš grijeh je to što smo ubili našu bît djece Božje. U poslanici Hebrejima čitamo da je Krist smrću obeskrijepio „onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji – od straha pred smrću – kroza sav život bijahu podložni ropstvu“ (Heb 2, 14-15). Trebamo se zapitati: vjerujemo li uistinu da su ljudi, zbog straha od smrti, tijekom čitavog života podložni đavlovu ropstvu? Vjerujemo li da su ljudi mrtvi unutra? Jer ako ne: zašto evangelizirati? Zašto smetati ljude? Vidimo danas tolike ljude koji žive u „paklu“: mnogi brakovi koji se rastavljaju, tolike žene bivaju ubijene, toliko usamljenih ljudi, tisuće samoubojstava, mnogi mladi prepušteni samima sebi u drogi. Odgovor Nebeskog Oca na trpljenje čovječanstva, osuđenog na pakao „ne-bitka“, je Isus Krist. Otac je poslao svoga Sina na zemlju kako bi po Njegovoj smrti i uskrsnuću bili oprošteni grijesi, da bi čovjek mogao biti oslobođen od ropstva đavlu i primiti božansku narav koja ga čini djetetom Božjim. To je središte „Missio ad gentes“. Od toga razumijemo da je poslanje Crkve, primljeno od Krista, univerzalno, za sve ljude: muslimane, budiste, ateiste,… za sve. Poslanje koje Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek, ostavlja Crkvi je prenijeti svakom čovjeku pobjedu nad smrću i grijehom, prenijeti mu božanski život. Sve to je duboko povezano s krštenjem. Crkva postoji zbog toga! Crkva ne prodaje neki proizvod, nego prenosi ljudima novi oblik života, božansku narav koja se očitovala svijetu u Kristovom potpunom darivanju na križu koje pobjeđuje svaki oblik smrti. Tko pobjedi smrt i grijeh, ima untar sebe drugačiji život – božanski. Božanski život je odnos koji postoji između Sina i Oca.

Ne znam jeste li slušali današnje evanđelje jer govori upravo o tome. U 38. retku Isus kaže: „Otac je u meni”. Isus objavljuje da je on Sin Božji i potvrđuje da je Sin Očevo boravište. Ali kaže također: „ja sam u Ocu”, što znači da je Otac Sinovljevo boravište. Kako je moguće da jedan boravi u drugome i obratno? Netko je kod kuće ondje gdje je sa srcem: stanuje ondje gdje voli i gdje je voljen. U tom smislu Isus nam govori da Otac i Sin ljube jedan drugoga; obojica dakle borave jedan u drugome. U tom smislu su Otac i Sin „jedno”, savršeno jedno. Ovo zajedništvo je ono što je Isus Krist došao prenijeti (komunicirati) čovjeku. To je i poslanje Crkve. Ako zaboravimo ovo, onda se poslanje Crkve reducira na socijalnu promociju. Srce misije je, naprotiv, navještaj Isusa Krista utjelovljenog, umrlog i uskrslog radi brisanja čovjekovog grijeha, dokračiti ljudsko trpljenje i prenijeti božanski život. To je vjera koju navješta Crkva.

 

3.Poticaj pape Ivana Pavla II. na evangelizaciju

Ako nam je jasno „definicija“ i “sadržaj” Missio ad gentes, onda razumijemo također i zašto je Ivan Pavao II. za vrijeme svog pontifikata imao tolika putovanja. Njegova putovanja su bila misionarska sa svrhom da “učvrsti braću svoju u vjeri” i da širi istinu o Bogu i čovjeku. Pratile su ga milijunske mase i na njegovom posljednjem putovanju u Nebo. Ljudi su ga rado slušali i aplaudirali mu i onda kada im je govorio neugodne stvari o drogi, eutanaziji i drugim etičkim pitanjima. Imali smo milost i njegovog pohoda Sarajevu od 12. do 13. travnja 1997., nakon što je odgođeno njegovo putovanje u BiH 1994. zbog sigurnosti.

Temelj njegova misionarskog zanosa počiva na sigurnosti da Krist prethodi misionare. Evangelizirati znači ponuditi Kristu vlastito tijelo da bi ga On učinio instrumentom spasenja za druge. Možemo biti sigurni da nas On neće nikada napustiti jer je rekao: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta”. Ivan Pavao II je uzviknuo u homiliji na početku svog pontifikata: “Ne bojte se! Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu! … Samo on ima riječi života, da, vječnoga života!” Isus Krist je jedini osloboditelj i spasitelj svih ljudi.

Ali tko su današnji misionari? Svećenici, časne sestre, svi mi, ali Ivan Pavao II. unosi jednu duboku novost: dodjeljuje kršćanskoj obitelji ulogu velike važnosti. Papa kaže da među brojnim putovima „obitelj je prvi i najvažniji put misije”…; „evangelizacija u budućnosti će ovisiti u velikoj mjeri o kućnoj crkvi”. Papa tvdi da „svaka obitelj donosi svjetlo i svaka obitelj je svjetlo … koje mora osvijetliti put Crkve i svijeta u budućnosti … U Crkvi i u društvu ovo je čas obitelji”. Po Ivanu Pavlu II. pastoral obitelji je temelj za novu evangelizaciju. U jednoj homiliji iz 1998., Ivan Pavao II. kaže: „Ti, o sveta Crkvo Božja, ti ne možeš vršiti svoje poslanje, ne možeš ispuniti svoje poslanje u svijetu, osim po obitelji”.

Ali gdje pronaći i kako odgojiti kršćanske obitelji raspoložene danas da izgube život radi Evanđelja?

Želim odgovoriti s riječima koje je Ivan Pavao II. 11. listopada 1985. uputio biskupima Europe: “Da bismo ostvarili djelotvorno djelo evangelizacije moramo se ponovno inspirirati na prvotnom apostolskom modelu. Taj model, temeljan i paradigmatski, promatramo u dvorani Posljednje večere: apostoli su okupljeni i s Marijom ustrajno očekuju da prime dar Duha. Samo s izlijevanjem Duha počinje djelo evangelizacije. Dar Duha je prvi pokretač, prvi izvor, prvi dah autentične evangelizacije. Potrebno je početi evangelizaciju zazivajući Duha i tražeći gdje Duh puše. Neki simptomi ovog daha Duha su zasigurno prisutni danas u Europi. Da bismo ih pronašli, podržali i razvili bit će potrebno ponekad napustiti zakržljale (atrofirane) sheme da bismo išli ondje gdje počinje život, gdje vidimo da se proizvode plodovi života “po Duhu” (usp. Rim 8). Ovi životni izvori, u skladu s osobinama prvotnog apostolskog modela, obično se nalaze ondje gdje su Krist i ljubav za Kristom združeni sa sviješću i crkvenim životom; ondje gdje je Crkva, kao Marija, štovana i prihvaćena kao Majka. Navještaj Krista odvojenog od Majke-Crkve, ili još gore njoj suprotstavljenog, ne bi mogao biti navještaj “Riječi postale tijelom”, rođene od Djevice Marije i trajno rađanog od Crkve u srcima vjernika.

Dakle sv. Ivan Pavao II. je pozivao, još 1985., biskupe da se vrate apostolskom modelu, da zazovu Duha Svetoga da bi mogli prepoznati gdje puše, ali i da napuste zakržljale (atrofirane) sheme i dopuste se voditi od Duha. Draga braćo i sestre, hrabro! Pozivam vas u ovom korizmenom vremenu milosti da tražimo dar Duha Svetoga da bismo vidjeli gdje On djeluje danas među nama, već među nama u Sarajevu: on je prvi dah autentične evangelizacije. Neka nam Duh udjeli dar odrasle i autentične vjere jer će vjera pobuditi i ljubav za misiju: ako kušamo, u vjeri, da nas je Krist ljubio i spasio, rodit će se u nama i revnost za misiju. Želim vam svetu i plodnu korizmu.

(fotografije i dio teksta kta)

PETI KORIZMENI PETAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

Misno slavlje predvodio je i propovijedao župnik u Novom Sarajevu vlč. Marinko Filipović

Na peti korizmeni petak u sarajevskoj katedrali, 5. travnja 2019. Misno slavlje predvodio je i propovijedao župnik u Novom Sarajevu vlč. Marinko Flipović. Njega i sve nazočne u katedrali pozdravio je prije početka Svete mise rektor katedrale i prepošt Kaptola vrhbosanskog mons. Ante Meštrović te podsjetio da su biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine na svom zasjedanju u srpnju 2018. godine Banjoj Luci odlučili pozvati sve vjernike, svećenike, redovnike i redovnice da se pridruže, posebice molitvom i dobrim djelima, nastojanjima Crkve – koja je po naravi misijska – da se misionarsko poslanje ojača u životu i pastoralu svih naših zajednica.

„Sukladno toj želji, korizmene propovijedi koje se tradicionalno organiziraju u sarajevskoj katedrali – ove su godine u duhu misija. Kaptol vrhbosanski koji organizira Misu i propovjednike i teme korizmenim petcima ciljano je pozvao svećenika pastoralca da obradi temu: Konkretno misijsko zalaganje u župnom pastoralu“, kazao je mons. Meštrović te napomenuo da je župnik Filipović zauzet radom za misije i organizacijom pomoći misionarima te da je ljubav prema misijama, između ostalog, pokazao i posjetom misionara fra Ivice Perića u Africi.

Križni put prije Mise predvodio je katedralni župnik preč. Mato Majić, a prigodne tekstove čitale su sestre Kćeri Božje ljubavi i sestre Milosrdnice sv. Vinka Paulskog koje su također sudjelovale u procesiji te čitale misna čitanja i molitvu vjernika.

 

Propovijed vlč. Filipovića:

Misao vodilja je redak iz Jakovljeve poslanice „Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi“ (2,17) i Isusove riječi „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25, 45). Progovorio je o osobnom iskustvu napominjući da svaki čovjek ima narav koju je Bog darovao kao i milosti koje je primio te životno opredjeljenje stečeno u vremenu sazrijevanja. Istaknuo je da je najvažnije kako Bog vidi čovjeka, a manje važno kako čovjek vidi sam sebe ili kako ga drugi vide. Potaknuo je da u činjenju dobra i pomaganju drugima slušaju poticaje Duha te čine konkretna djela ljubavi.

Svećenik Marinko iznio je i svoje iskustvo iz vremena obnašanja župničke službe u župi Kopanice pokraj Orašja u Bosanskoj Posavini kada se 2014. godine izlila rijeka Sava i potopila sve kuće. Spomenuo je da je voda na pojedinim mjestima bila duboka i do pet metara pa je uništila imovinu župljana. Dodao je da su pomogli brojni dobri ljudi u obnovi župe počevši od Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije i mnogih raznih vjera i nacija. Župnik Filipović, koji je cijelo vrijeme poplave ostao u župi nastanivši u potkrovlju, spomenuo je pojedine plemenite župljane koji su mu, nekoliko mjeseci nakon poplave došli i pitali ga kako mogu pomoći jednoj malobrojnoj prognaničkoj župi u njihovom dekanatu govoreći kako se malo tko sjeti tih ljudi kojima je sve bilo razoreno.

Župnik Filipović kazao je i da je u vrijeme župnikovanja u Kopanicama upoznao župljane o svojoj namjeri da posjeti misiju Kivumu u Runadi u Africi pa se cijela župna zajednica organizirala da preko njega pomogne spomenutoj misiji u kojoj je bosanski franjevac fra Vjeko Ćurić darovao svoj život za svoje „gare“, kako je od milja zvao svoje prijatelje tamne puti. „Odlučuju prikupljati svoje novčane priloge, počinju moliti krunicu, prikazivati za misije, pitati što još mogu konkretno učiniti za siromašne ljudi u Ruandi“, rekao je vlč. Filipović dodajući da su župljani organizirali i blagoslov automobila i drugih prijevoznih sredstava te sav prikupljeni novčani prilog darovali za misije. Istaknuo je da kod svećenika u takvom trenutku nestaju sve nedoumice i strahovi te na konkretan način osjeća teologiju kao i da se isplati podnijeti sve poteškoće iz ljubavi prema Bogu i čovjeku posebno onom u potrebi.

Župnik Filipović na kraju se osvrnuo i na misijske aktivnosti u vrijeme obavljanja svoje trenutne župničke službe u Novom Sarajevu te spomenuo da je voditelj misije Kivumu fra Ivica Perić pohađao tu župu te istaknuo da kod župljana raste zanimanje za pomoć misijama. Kazao je da pripremaju uskrsni sajam koji će se održati 13. travnja u župnom pastoralnom centru „Josip Stadler“, a sva prikupljena sredstva bit će darovana za misije u Ruandi i Ugandi. Napominjući da je svaku dobru akciju potreban inicijator i osobe koje će sve to provesti u djelo, rekao je da mu je srce puno jer su njegovi sadašnji i bivši župljani prepoznali njegovu želju da ih odgaja za Kristove prijatelje koji će znati svoju vjeru konkretizirati kroz pomoć potrebitima preko župnog Caritasa ili pomoći misijama.

„Dokle god imamo srca za potrebitijeg od nas, ima nade za nas. Svaki naš odaziv je hvale vrijedan jer nas ispunja i potiče na daljnji rad i zauzetost. Odazovimo se i pozivu Papinskih misijskih djela svoga srca i učinimo što možemo“, kazao je na kraju svoje propovijedi župnik Filipović. (fotografije i tekst kta)

ČETVRTI KORIZMENI PETAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

            Pobožnosti križnoga puta u 17,30 u sarajevskoj katedrali Srca Isusova , 29. ožujka predvodio je preč. Mato Majić katedralni župnik i sarajevski dekan, a tekstove su čitale Školske sestre franjevke Krista Kralja bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina i Školske sestre franjevke Hercegovačke provincije. Uslijedilo je euharistijsko slavlje kojem je predsjedao i propovijedao preč. dr. Datko Tomašević, kanonik, prof. i dekan na KBF-u u Sarajevu. Dr. Tomaševića, svećenike, časne sestre, bogoslove i vjerni narod na početku je pozdravio prepošt Kaptola vrhbosanskog mons. Ante Meštrović, rektor katedrale. Liturgijska čitanja su čitale časne sestre i molitvu vjernika. Pjevali su bogoslovi Vrhbosanskog katoličkog sjemeništa. Na koncu misnog slavlja preč. dr. Darku Tomaševiću zahvalio je rektor katedrale mons. Meštrović i najavio temu za idući korizmeni petak.

            Ante Meštrović

          

 

 

            Slijedi propovijed dr. Tomaševića u cijelini:

 

Propovijed – korizmeni petak u sarajevskoj katedrali

„Pođite po sve svijetu propovijedajte evanđelje“ (Mk 16,15)

 

Pođite po sve svijetu propovijedajte evanđelje – ove riječi je Isus izrekao prije nego li će se rastati od svojih učenika, netom prije nego li će uzići k Ocu u nebo.

Svaki rastanak je težak. Tako da se i Isus prije rastanka oprašta od svojih učenika, i vraća Ocu. On je završio svoje poslanje na zemlji i vraća se Ocu. Međutim, to nije bio kraj njegova poslanja. Prije nego li je otišao Ocu on poslanje povjerava Crkvi. I govori apostolima: „Pođite po sve svijetu propovijedajte evanđelje“ (Mk 16,15).

Dakle, Crkva nastavlja ono što je Isus započeo. Isus nastavlja svoje djelovanje u i preko Crkve. A Crkva nije sama, nego je Isus i dalje s njom. „Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima“. (Mk 16,20).

Dakle, Isus je nakon uzašašća prisutan u ovom svijetu preko Crkve. Budući da je osnovao Crkvu, gdje bi ga drugo trebali tražiti nego li u Crkvi.

  • Netko je lijepo rekao da je temeljna zadaća Crkve evangeliziranje svijeta.
  • Za vrijeme svojeg života Isus je naredio trostruko poslanje:

    • Poslanje Dvanaestorice (Lk 9,1-3: Sazva dvanaestoricu i dade im moć i vlast nad svim zlodusima i da liječe bolesti. I posla ih propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesnike. ).
    • Poslanje 72-ojice (Lk 10,1-3: Nakon toga odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: "Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite!).
    • Poslanje cijele Crkve (Mk 16,15).
  • od nas je pozvan služiti Kristu, na ovaj ili onaj način.
  • smo mi poslani. Ali smo poslani svjedočiti – svjedočiti djelima – bolesnima, siromašnima, gladnima, raseljenima, utamničenim.
  • Kad se malo bolje pogleda evanđeoski ulomak, dobiva se dojam da nije toliko naglasak na Isusovu uzašašću, nego na učeničkom poslanju. Ne da Isus odlazi, nego se apostolima naređuju da idu. Nije naglasak da Isus ide u nebo; nego apostoli trebaju ići u svijet i propovijedati evanđelje. Trebaju biti Isusovi svjedoci. Trebaju dijeliti ono što su primili; govoriti o onom što su vidjeli i čuli.
  • Potrebno je biti svjedok. Kad se nađu svjedoci saobraćajne nesreće, vrlo često daju kontradiktorne tvrdnje. Ili svjedoci saobraćajne nesreće mogu samo vidjeti i produžiti dalje. Kao da se njih to ne tiče.
  • Biti svjedok Krista, ne možemo se tako ponašati. Svjedočenje za Krista uključuje sav život. Uključuje da treba svjedočiti o najboljoj zgodi koja se ikad dogodila; o najutjecajnijem životu koji je ikad življen na zemlji.

    • Svjedočiti za Isusa može se molitvom, čitanjem Riječi Božje te služenjem drugima u ljubavi.

Vjerujem da su mnogi od vas imali priliku gledati History Chanel koji se nudi u mnogim tv paketima.

Ima jedna zanimljiva emisija koja govori o raznim čudnim ratnim strategijama. U jednoj emisiji su govorili o korištenju životinja u ratu. Pa su tako koristili delfine, pse, mačke. Jako je zanimljiva zgoda kad je golub, koji je bio pogođen metkom i koji je izgubio oko, ipak uspio dopremiti pošiljku vojnicima koji su bili u nevolji.

I mi imamo zadaću dopremiti pošiljku onima kojima je pomoć potrebna! Čuli smo danas: Idite po svem svijetu propovijedajte evanđelje! Nije rekao da ga zadržimo za sebe. Ne. Jasno zapovijeda da ga propovijedamo drugima.

I ne samo da treba propovijedati „izgubljenim ovcama doma Izraelova“; ne – nego svima.

A zašto? Zato što se radi o životima drugih. Ne bilo kakvom životu. Zato što se radi o vječnom životu drugih!

Jedan dječak se vozio sa starijim bratom po gradu. Na svakom semaforu su stajali prosjaci i prosili. Svaki put bi dječak pogledao brata i izrazom lica pokazivao da bi im ovaj trebao dati nešto novaca. Kod 5tog ili 6 semafora stariji brat mu reče da više neće davati novaca prosjacima. Dječak je upitao zašto. A brat je odgovorio: „Pa ne mogu cijelom svijetu pomoći“. A dječak odgovori. „Znam, ali možeš pomoći ovima koji su uz ovu cestu.“

Točno je da ne možemo propovijedati evanđelje svim ljudima, ali možemo onima koje susrećemo. Propovijedati evanđelje može izgledati kao obeshrabrujući posao. Posebno danas, kad su se ljudi udaljili od Krista. No bez obzira koliko to moglo biti obeshrabrujuće, to nam je zadaća. Jer dobar vojnik sluša naređenje. A mi smo Kristovi vojnici!

Propovijedanje može biti obeshrabrujuće. Ali ono je NUŽNO. Danas više nego li možda ikad prije.

Netko je lijepo rekao: „Svijet ne treba propovijed; on treba poruku. Propovijedati možeš naučiti na teologiji, u školi; a k Bogu trebaš otići da bi dobio poruku.“ To jest, da bi čovjek propovijedao, prvo mora provesti vrijeme s Bogom.

 

Jedna priča kaže:

Top of Form

Bottom of Form

Top of Form

Bottom of Form

Nakon što se Isus vratio u nebo, razgovarali su Isus i anđeo Gabriel. Čak je i u nebu imao ožiljke razapinjanja. Gabriel mu reče: „Učitelju, očito si užasno patio! Da li ljudi znaju i cijene tvoju ljubav i sve ono što si za njih učinio?“

Isus odgovori: „Oh, ne; još ne. Za sada samo nekoliko ljudi u Palestini to zna.“

Gabriel je bio začuđen: „Pa što si učinio da svi saznaju za tvoju ljubav?“

Isus odgovori: „Zamolio sam Petra, Andriju, Jakova, Ivana i još nekoliko prijatelja da drugima reknu o meni. Onima kojima je rečeno, oni će drugima reći o meni, a ti opet drugima, sve dok i zadnji čovjek i zadnja žena na kugli zemaljskoj ne čuje o tome kako sam dao život za njih, jer ih toliko volim.“

Gabriel ga je sumnjičavo pogledao i rekao: „A što ako se Petar i drugi umore? Što ako ljudi koji budu živjeli nakon njih zaborave? Vjerujem da imaš i neki drugi rezervni plan, zar ne?“

Isus odgovori: „Gabriele, nemam nikakvog drugog plana. Računam na njih.“

Isus računa na nas. Nemojmo ga razočarati. I kao što rekoh. Prije nego li krenemo propovijedati, prvo moramo provesti vrijeme s Bogom.

 

Sarajevo-katedrala, korizmeni petak, 29. ožujka 2019.                  Darko T.

 

TREĆI KORIZMENI PETAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

            U sarajevskoj katedrali Srca Isusova na treći korizmeni petak, 22. ožujka misno slavlje u večernjim satima je predvodio i propovijedao mons. dr. Pavo Jurišić, kanonik, profesor na KBF Sarajevo i postulator kauze Sl. Božjega Josipa Stadlera. Tema propovijedi: „Nitko nije izuzet – Laička misionarska služba“. U misijskoj godini teme na korizmene petke u sarajevskoj Prvostolnici su na temu misija.

            Propovjednika dr. mons. Pavu Jurišića, svećenike, bogoslove, časne sestre i sve nazočne u katedrali je pozdravio prepošt Vrhbosanskog kaptola kanonik mons. Ante Meštrović, rektor katedrale. Također nakon popričesne molitve i molitve za Vrhbosansku Sinodu mons. Meštrović je zahvalio svima koji su sudjelovali na pobožnosti križnoga puta i misnom slavlju kao i dr. Jurišiću na predvođenju misnog slavlja i prigodnoj propovijedi te najavio temu za slijedeći korizmeni petak u sarajevskoj katedrali.

            Pobožnost križnog puta je predvodio katedralni župnik i sarajevski dekan preč. Mato Majić uz asistenciju i čitanje prigodnih tekstova članova katedralnog Župnog pastoralnog i Ekonomskog župnog vijeća. Pjevanje su animirali bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa.

Am

 

            Slijedi propovijed mons. dr. Pave Jurišića

 

 

LAIČKA MISIONARSKA SLUŽBA

 

Oremo tvrdu, prokletu zemlju.

Oruć duboko viđamo kosti

Mrtvijeh, što ubiše ih braća

Zavisti puna, grjeha i zlosti

 

Sijemo sjeme, ljubavi zemlje,

Prevrčuć zemlju prokletu, tvrdu.

Sijemo sjeme, nekda ga prosu

Isus na svetom golgotskom brdu.

           

Ovako Izidor Poljak, svećenik i pjesnik, u pjesmi „Orači“ pjeva o radu svih krštenika koji izvršavaju Kristovu misijsku zapovjed. Oni su mu po primljenoj vjeri svjedoci do kraja zemlje. To je misija svakoga kršćanina, a horizont je mjesto njegova poslanja. To je povezano i sa žrtvom. Svjedok Kristov mora biti spreman i život dati za Krista koji je Istina, Put i Život. Kosti o kojima govori pjesnik, na koje nailazimo, jesu mučenici za Kristovo ime. Njihovo mučeništvo možda nas koji put plaši kada trebamo dati svjedočanstvo za Isusa, pa se nerijetko povlačimo u šutnju. U izvješćima iz 2018. govori se da je prošle godine ubijeno 40 misionara. Ali među ubijenima za vjeru u Krista statistike govore i o tisućama laika koji su ubijeni samo zato što su kršćani. U zapadnom se svijetu malo govori o tome, kao da ih se bliskoistočni, afrički i južnoamerički kršćani ne tiču. No Gospodin je obečao vjenac slave svima koji ustraju do kraja. Oduvijek je krv mučenika sjeme novih kršćana (Tertulijan). Kako u prvim stoljećima Crkve, tako i danas.

Valja nam rasti tamo gdje smo nikli, ne samo fizički nego i misijski, odnosno svjedočki.

            Misionar je dugo vremena u našim glavama imao image pionira i avanturiste. U njemu smo gledali propovjednika spremna na žrtvu, čovjeka koji pomaže sirotinji trećega svijeta i gorljivog navijestitelja evanđelja. Misionar je bio čovjek koji napušta svoju domovinu i uobičajeni način života u europskoj civilizaciji.

Dugo je vremena odlazak u misije bio oproštaj i od svoga doma i domovine, od svojih najbližih. Misionar je odlazio u daleke zemlje, često s glavom u torbi. Tamo su boravili narodi kojima treba donijeti kršćanstvo i čiji život treba spasiti. Tako se misionar morao boriti s egzotičnim prirodnim okolnostima, zmijama i divljim zvjerima, jesti njihova jela i piti njihova pića, boriti sa zločastim čarobnjacima koji su u njemu gledali konkurenta a koji mu je smetao u njegovim poslovima duhovnog predvodnika.

            To je bila stvarnost u povijesti misija. Mnogi su misionari i misionarke završavali svoj život mučeničkom smrću.

Poziv i poslanje ima svoje široko značenje i odnosi se na sve kršćane.

Nisu samo određena geografska područja misijsko polje rada, nego cijeli svijet je Božji vinograd gdje su potrebni radnici. U suvremenoj Eurupi sve je više novopogana koji čak mogu biti kršteni, ali su u svojoj životnoj stvarnosti to odavno prestali biti. Ta nam se zadaća čini puno težom od života i rada u egzotičnim krajevima Afrike, Azije ili Oceanije.

Kršćanski vjernici laici nisu samo objekt crkvene skrbi, nego su i subjekti misijskoga rada. Svaki kršćanin, gdje god živi i na kojem god kontinentu živi ima svoju misiju. Kršćanin i kršćanska zajednica koji ne sudjeluju u ovom poslanju, žive u proturiječju s naravi Crkve.

            Odatle možemo izvući nekoliko točaka kao zahtjeve misijskog rada:

            1) Svijest o vlastitom poslanju svakoga vjernika. Mi smo Crkva. Krist nam je glava a mi smo udovi jednoga Kristova tijela Crkve.  Svi imamo misiju. Svaki vjernik, svaka zajednica i svaka molitvena grupa. Svi imamo odgovornost pred Bogom, jer Radosna vijest treba stići do svakoga čovjeka. Kada jednom dođemo pred Boga, morat ćemo i o tome polagati račun pred Bogom.

            2) Po krštenju i potvrdi opremljeni smo Duhom Svetim. Svaki od nas dionik je svećeničke, proročke i kraljevske službe Isusa Krista. U tom smislu valja nam prepoznati darove Duha i dopustiti da se ti darovi razvijaju na izgrađivanje zajednice. Odgovornost za crkveno djelovanje nije samo na zaređenim svećenicima, nego postoji različitost službi kod istoga Gospodina i Gospodara žetve. Te službe i primljeni darovi trebaju biti ugrađeni u izgradnju mističnoga Tijela Kristova – Crkve. Naravno da i svećenici trebaju mijenjati svoje stavove. Zaređeni službenici trebaju imati sluha za misijski angažman laika. Koliko laika ima u Crkvi, koji se žale da nemaju dovoljno prostora za svoje djelovanje u Crkvi zato što im župnici prave smetnje i smutnje, jer ne žele službe laika ugraditi u pastoralni rad svoje zajednice.

            3) Kršćanske zajednice moraju zračiti Kristovom snagom. To znači da svaka zajednica treba biti privlačna u svom misijskom angažmanu. Kad su Mahatmu Gandhija pitali što bi kršćani trebali činiti da Evanđelje nađe plodno tlo u Indiji. Ovaj im je odgovorio da uče od ruže. Cvijeta i širi ugodan miris. To bi i kršćani trebali biti. Nije li manjak toga mirisa i sjaja smetnja uvjerljivom širenju radosne vijesti u svijetu. Trebalo bi zato uložiti sve privlačne snage kršćanskih zajednica koje će fascinirati, da oni koji nas gledaju doista i požele biti kao mi.

            4) Zaređeni službenici i laici u suradnji s mjesnim biskupom su odgovorni za misijsku zadaću Crkve u svijetu. Tijekom crkvene godine mnogo je prilika i akcija koje se mogu dobro iskoristiti kako bi se ta odgovornost kršćana probudila i jačala. Svaka župa i svaka crkvena zajednica koja nije misionarski usmjerena i koja se distancira od ovoga zadatka snosi i odgovornost što je propustila izvršavati svoj misijski poziv, a to se može smatrati grijehom propusta.

            5) Mistika otvorenih očiju. To je praksa milosrđa, koja je inspirirana Božjom brigom za čovjeka. Božji Sin je podnio muku, jer se smilovao čovjeku. Njegovo čovjekoljublje treba živjeti u njegovoj zajednici i u onomu koji ide za njim. Mladi u Crkvi moraju osjetiti da ih uzimamo ozbiljno. Njihova briga i pokušaji u borbi za mir u svijetu, za pravednost i za očuvanje prirode i okoliša, treba biti briga svakoga kršćanina. Za misionarski poziv u današnjem svijetu potreban je primjer onih ljudi u Crkvi koji su osjetljivi za vidljivu i nevidljivu patnju bližnjega. Trebaju se zauzimati protiv svih struktura nepravdi, te prakticirati samilost u obliku solidarnosti sa siromašnima, onima koji žive na rubu društva i koji su obeščašćeni.

            6) Pojedini misijski redovi u Crkvi omogućavaju mladima da se susretnu s crkvenim zajednicama Afrike, Latinske Amerike ili Azije, da bi na taj način sudjelovali u iskustvima patnje i nade. To je prilika da otkrijemo svoj vlastiti misijski poziv i da se odlučimo za njegovu realizaciju.

            7) Različiti su modeli za promicanje misionarskog poziva unutar jedinstvenog poslanja Crkve. Ta raznolikost službi jest bogatstvo i ljepota koja daje ures našoj Crkvi.

            Isus nam kaže: Vi ste sol zemlje! Ali čista sol je gorka i nije za jelo. To zna i Biblija. U Bibliji mi je poznato samo jedno mjesto koje govori o čistoj soli, a to, vjerujte mi, nije nikakav poziv upućen nama. Lotova žena okreće se za grijesima prošlosti, zato se pretvara u stup od soli.

            Mi kršćani ne moramo svijet presoliti, nego život začiniti, učiniti ga da bude ukusan, da ono što je pokvarljivo ima svoju postojanost.

Gdje se kršćani u Isusovu Duhu zalažu za svijet i u svijetu, gdje se miješaju sa svijetom, tu i Duh Božji može obnavljati lice zemlje. Evanđelje kao recept za drukčiji, novi svijet! Svijet bez mržnje i svađe, bez suza i žalosti, pun pravednosti i radosti. Isusova vizija postaje misijom.

 

Zasjat će zemlja sjajem rubina,

Ko što je sjala porodom sv'jeta.

Vatra će kosti ubitih spalit,

Ostat će zemlja čista i sveta.

 

            A čini mi se da do tada imamo još puno posla na zemlji, jer još nije ni čista ni sveta.

AMEN!

Pavo Jurišić

 

 

DRUGI KORIZMENI PETAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

          Na drugi korizmeni petak u katedrali Srca Isusova u Sarajevu, 15. ožujka 2019. godine misnom slavlju je predsjedao i propovijedao fra Stipan Radić, dijecezanski ravnatelj Papinskih misijskih djela (PMD) za Vrhbosansku nadbiskupiju i župnik župe sv. Ane u Banbrdu, Lepenica. Tema propovijedi je bila: „Misionari iz Hrvatskog naroda u općem misijskom poslanju Crkve“. Prije misnog slavlja pobožnost križnog puta predvodio je župnik katedralne župe preč. Mato Majić i sarajevski dekan uz asistenciju i animiranje bogoslova Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa.

          Na početku misnog slavlja fra Stipana Radića, svećenike, đakona, bogoslove, časne sestre i prisutne vjernika je pozdravio prepošt Vrhbosanskog kaptola i rektor katedrale mons. Ante Meštrović.

          Nakon popričesne molitve rektor katedrale mons. Ante Meštrović zahvalio je predvoditelju misnog slavlja i propovjedniku fra Stipanu i najavio temu i propovjednika za slijedeći korizmeni petak.

Am

 

Fra Stipanova propovijed u cijelosti:

        

Misionari iz hrvatskog naroda u općem misijskom poslanju Crkve

(Propovijed u katedrali, 15.03.2019.)

 

Evanđelist Matej, koji se kao carinik pridružio Kristovom spasiteljskom poslanju, završava svoj evanđeoski izvještaj o životu i djelovanju Isusa, riječima uskrslog Krista na gori, a koje glase: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ Prva pisana misijska knjiga Djela apostolska izvješćuje o poslanju i djelovanju apostola, prvih misijskih radnika na njivi Božjoj. Plod njihovog misijskog djelovanja je ubrzano širenje kršćanstva u svijetu među različitim narodima i kulturama.

Nije toliko važno da li je sv. Pavao, apostol naroda, na svom misijskom proputovanju boravio na hrvatskom tlu u Dalmaciji ili ne. Puno je važnije da je hrvatski narod vrlo rano prihvatio kršćanstvo i da ima višestoljetnu kršćansku tradiciju i kulturu. Na temeljima te vjere izrasli su mnogi veliki kršćanski svjedoci vjere, znani i neznani. Neki su svoje svjedočanstvo opečatili mučeničkom krvlju.

Prihvaćajući kršćanstvo, Hrvati vjernici prihvatili su i ozbiljno shvatili Kristovu zapovijed da učine sve narode njegovim učenicima i uče ih čuvati ono što im je On zapovjedio. Nisu se zatvorili u svoje nacionalne i državne granice, nego su se spremno odazivali Kristovom pozivu i išli među druge narode i donosili im Radosnu vijest. Kao prvi hrvatski misionar, prvi hrvatski proglašeni svetac i mučenik spominje se sv. Nikola Tavelić. Rodio se u Šibeniku oko godine 1340. Svoje prvo misionarsko iskustvo imao je u BIH, gdje je došao oko 1372. godine. U BIH je širio kršćanstvo 12 godina – do 1384. – kada se upućuje u Svetu zemlju Palestinu, sa još trojicom subraće franjevaca. U Jeruzalemu je 14.11.1391. godine svoje propovijedanje opečatio mučeničkom smrću. Proglašen je svetim 21.lipnja 1970. U tom vremenu spominje se i Marin iz Kotora kao hrvatski misionar među Mongolima.

Od vremena prvih hrvatskih misionara pa do danas velik je broj hrvatskih misionara i misonarki koji su na svim kontinentima zemaljske kugle širili Radosnu vijest riječima i djelima ljubavi. Neki od njih, poput prvog hrvatskog misionara sv. Nikole Tavelića, podnijeli su mučeničku smrt. Zadnje tri misionarke iz hrvatskog naroda su tri sestre franjevke bosansko-hrvatske provincije (s. Ivka Lučić, s. Elizabeta Žuljević, s. Franciska Ivanović), koje su ovdje primile Misijski križ i poslanje 21. listopada prošle godine i otišle u misije u Ugandu. Trenutno imamo 82 misionara/ke u 27 zemalja Afrike, Latinske Amerike, Azije, Oceanije i u misijskim područjima Europe – 59 misionarki i 23 misionara.

Svako misijsko zvanje zaslužuje posebnu pozornost i svako je otvorena knjiga životnog evanđelja i pouka nama kako slijediti Krista u služenju i žrtvovanju za braću ljude, osobito služiti onima koji još nisu čuli za njegovu Radosnu vijest. Čitajući misijsko glasilo Radosnu vijest i druge izvore o hrvatskim misionarima možemo pratiti njihov rad  i uvjeriti u njihovu požrtvovnost i plemenitost.

Ovom prigodom spomenuo bih tri svijetla primjera iz novije povijesti:

1. O. Anto Gabrić – rođen je u Metkoviću 28.2.1915., pohađao Isusovačko sjemenište u Travniku i otišao 1938. godine u Bengaliju u Indiji. Potječe iz uzorne i brojne kršćanske obitelji – osmero djece. Umro je u Kalkuti u Indiji 20. listopada 1926. godine i pokopan u misijskoj postaji „Maria Polli.“ Majka Terezija, s kojom je surađivao, izjavila je za njega: „..ljudi u Bengaliju u o. Gabriću dobili su Isusa.  Preko njega i od njega doznali su da  ih dragi Bog ljubi. Oni su doznali da su naša braća i sestre…“

2. S. Marija Petković – rođena je također u brojnoj obitelji s osmero djece 10. prosinca 1892. godine u Blatu na Korčuli. Osnovnu školu počela je pohađati sa 5 godina a završila je s 11 godina. Utemeljiteljica je redovničke zajednice Kćeri milosrđa sv. Franje. 1940. godine otišla je u misije u Argentini, gdje je ostala do 1952. godine. Vratila se u Rim i umrla u Rimu 9.7.1966. godine. Ona je zaštitnica hrvatskih misionara.

3. Kao posljednjeg spominjem fra Vjeku Ćurića, bosanskog franjevca, koji je rođen 26.4.1957. godine u obitelji od šestoro djece. Ubijen je u Ruandi 31.1.1988. godine. Još za života nazivali su ga Afričkim Oscarom Schindlerom, Robinom Hoodom, herojem i svecem zbog njegove zauzetosti za njegovu crnu braću ili „gare“,  kako ih je on nazivao.  Osim što im je prenosio Radosnu vijest, opismenjavao ih, učio različitim zanatima i kako obrađivati zemlju da dadne što više ploda, spasio ih je na tisuće s obadvije zaraćene strane u bratoubilačkom ratu krajem prošlog stoljeća. Ni jednoj lokalnoj vlasti, ni političkoj ni crkvenoj, kao da nije stalo da se razjasni njegovo ubojstvo pred biskupskim dvorom u Kigaliju i ubojice dovedu pred lice pravde. Lakše im je bilo podići spomen obilježje na mjestu ubojstva. Ali najveći spomenik njemu jest odgojni centar „Fra Vjeko Ćurić“ u Kivumu u Ruandi, kojem se danas školuje više od 1.000 djece.

Ako je ljubav mjerilo svetosti, a trebala bi biti, onda su je naši misionari ispunili. Oni su uzor svima nama kako živjeti Evanđelje Isusa Krista. Ne moramo ići u daleke krajeve da bismo to radili. To možemo činiti svi tamo gdje nas je Bog i naše životno poslanje rasporedilo. Zato ima pravo papa Franjo kad naglašava da su svaki muškarac i svaka žena jedna misija da svi imamo misijsko poslanje. A misionari u dalekim zemljama naša su ispružena ruka koja nam pomaže da ispunimo Kristovu zapovijed: „…učinite mojim učenicima sve narode…!“ Mi to možemo činiti pomažući ih na različite načine…

Pri tome imajmo uvijek na umu riječi sv. Pavl, apostola naroda. U prvoj poslanici Korinćanima kaže: „Jer što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelje ne navješćujem.“ (1Kor9,16). Blago nama ako zaboravimo na svoj krsni zavjet i misijsko poslanje koje smo tada primili. Amen!

PRVI KORIZMENI PETAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

Nakon pobožnosti Put križa, u petak 8. ožujka, a na početku euharistijskog slavlja sve nazočne u katedrali Srca Isusova je pozdravio prepošt Vrhbosanskog kaptola i rektor katedrale mons. Ante Meštrović slijedećim riječima: 

U jesen 2019. godine navršit će se cijelo stoljeće otkako je papa Benedikt XV. objavio apostolsko pismo Maximum illud (30. studenoga 1919.), koje je poznato kao magna charta suvremenih misionarskih nastojanja i početak novoga razdoblja evangelizacije.

U povodu te obljetnice papa je Franjo 22. listopada 2017. uputio pismo kardinalu Fernandu Filoniju, pročelniku Kongregacije za evangelizaciju naroda, koja ravna sveukupnim misionarskim djelovanjem Katoličke Crkve.

Kardinal Fernando Filoni potom se 8. travnja 2018., u ime Kongregacije za evangelizaciju naroda, obratio svim kardinalima i biskupima, predvoditeljima zajednica vjernika širom svijeta, potičući ih da u svojim sredinama odgovore na Papinu želju i na prikladan način provedu njegovu inicijativu.

Na zasjedanju naše Biskupske konferencije  2018. godine u Banjoj Luci biskup BiH su odlučili  pozvati sve vjernike, svećenike, redovnike i redovnice da se pridruže, posebice molitvom i dobrim djelima, ovim nastojanjima Crkve – koja je po naravi misijska – da se misionarsko poslanje ojača u životu i pastoralu svih naših zajednica.

Godinama Vrhbosanski kaptol organizira korizmenim petcima misna slavlja i propovijedi u sarajevskoj katedrali Srca Isusova. Prateći suvremena gibanja u crkvi nastoji se da propovijedi korizmenim petcima u katedrali prate događaje, potrebe i gibanja u Crkvi, kako mjesnoj tako općoj. Stoga su ovogodišnje propovijedi o misijskim nastojanjima Crkve i kao poticaj u našim prilikama na određene korake.

Sve vas nazočne u katedrali pozdravljam. Svećenike, bogoslove, časne sestre, Božji narod, napose prvopričesnike, krizmenika, njihove roditelje koji su animirali pobožnost križnog puta, a kojeg je predvodio katedralni župnik i dekan sarajevskog dekanata preč. Mato Majić.

Danas je i Stadlerov dan u ožujku. Pozdravljam hodočasnike iz Nemua i sestre koje su s njima.

Pozdravljam predvoditelja misnog slavlja mons. Luku Tunjića, generalnog vikara Vrhbosanske nadbiskupije i Nacionalnog ravnatelja Papinskih misijskih djela Bosne i Hercegovine. Tema večerašnje propovijedi na prvi korizmeni petak je: Misijsko poslanje Crkve. Molim mons. Tunjića da započne euharistijsko slavlje!

 

Propovijed mons. Luke Tunjića donosimo u cijelosti:

 

Draga braćo i sestre, dragi prijatelji misija!

Započeli smo korizmeno vrijeme koje nas poziva na pojačanu molitvu, post i djela milosrđa. Molitva nas zbližava s Bogom, post nas vraća nama samima a djela milosrđa nas upućuju prema bližnjima i potrebitima. Sve ovo zajedno jača našu osobnu vjeru i vjeru Crkve, a iz vjere Crkve rađa se osjećaj za misije te novi misionari i misionarke.

Misijsko poslanje Crkve je složeno pitanje i može ga se razumjeti jedino u vjerničkom odnosu prema trojedinom Bogu. Začetnik misija je Otac nebeski koji šalje svoga Sinu u Duhu Svetomu. Isusovo poslanje je učiniti sve ljude djecom Božjom, dovesti ih Ocu nebeskom da se spase. Za otkupljenje i spasenje svih ljudi podnio je neviđeno poniženje, trpljenje, mučeničku smrt na križu. Pobijedivši smrt svojim slavnim uskrsnućem i odlaskom Ocu nebeskom, zajamčio je da nas neće ostaviti same i nezaštićene. U zajedništvu sa svojim Ocem poslao je Duha Svetoga kojim su se napunili prvo apostoli kao stupovi Crkve a oni su ga, nakon Pedesetnice uz volju Očevu, podjeljivali drugima. Isusov nalog apostolima da idu po svem svijetu i učine njegovim učenicima sve narode, trajni je mandat Crkve. Po Isusovoj želji i nalogu Crkva je postala univerzalni sakrament spasenja. Crkveni dokumenti nas uče da su misije bitna oznaka Crkve. U samoj naravi Crkve je njezina misijska djelatnost. Njezina uloga je evangelizatorska. Sada već sveti papa Ivan Pavao II. je rekao na sadašnje stanje Crkva treba odgovoriti civilizacijom ljubavi, a da bi to mogla mora prvo sebe evangelizirati, da u njoj samoj zaživi evanđelje, da zažive zrele kršćanske zajednice koje su temelj buduće evangelizacije. Crkva se rodila na Duhove, Duh Božji je vodi i prožima, daje joj snagu da se širi i raste. Zbog toga su misije Božje djelo a misionari u službi Duha Svetoga. Nijedan misionar ne djeluje u svoje osobno ime. Uvijek djeluje, potaknut Duhom Božjim, u ime Crkve.

Prije sto godina papa Benedikt XV. u svom apostolskom pismu Maximum Illud, a kasnije su to preuzeli drugi misijski dokumenti, potiče misionare da budu sveta života, da budu Božji ljudi, otvoreni poticajima Duha Božjega, da budu ljudi ustrajne molitve. Puno će se lakše prihvatiti Radosna vijest, ukoliko se ono što se propovijeda, potvrđuje vlastitim primjerom i svakodnevnim životom. Nisu samo misionari pozvani širiti kraljevstvo nebesko i na svet život. Svi smo pozvani širiti Radosnu vijest i na svetost života. Po krštenju smo pozvani na svetost života jer je svet onaj u čije smo ime kršteni. Narodi koji su prihvatili kršćanstvo, u kojima se ono ukorijenilo, odgovorni su za mlade Crkve u misijskim zemljama koje su ga tek primile i u kojima kršćanstvo tek zaživljava. Odgovorni smo i za one ljude koji, zbog bilo kojih razloga, još nisu uspjeli upoznati niti čuti za Isusa Krista spasitelja svijeta. Našu vjerničku misijsku obvezu prema tim ljudima, papa Franjo radije naziva našom privilegijom.

Kao što su bližnji, posebno oni najpotrebniji bili u središtu Isusove pozornosti, tako smo i mi dužni dati bližnjima, ne samo kruha i ruha, nego onaj najbolji dio sebe u duhovnom i materijalnom smislu. A ima li veće pomoći od pomoći nekome da se spasi?! Naše misijsko poslanje je dvojako. Prvo trebamo živjeti svoju vjeru upravo ovdje gdje nam je Providnost podarila život. Takvo vjerničko svjedočenje je također naše misijsko poslanje jer na taj  način učvršćujemo svoju osobnu vjeru i vjeru opće Crkve. Ali u isto vrijeme sastavni dio naše vjere je zalaganje i pomaganje mladim Crkvama u misijskim zemljama.

U pismu proglašenja Izvanrednog misijskog mjeseca listopada 2019. papa Franjo predlaže četiri načina misijske priprave za ovaj veliki i milosni jubilej Crkve. Na prvom mjestu je osobni susret sa živim Kristom u euharistiji, Božjoj Riječi te osobnoj i zajedničkoj molitvi. Zatim učiti iz svjedočanstva svetaca i mučenika, ispovjednika vjere. Papa ovdje posebno misli na tolike kanonizirane i ne kanonizirane svete ljude, misionare i misionarke, koji su svoje svjedočenje zapečatili mučeništvom. Samo u protekloj godini ubijeno je 40 misijskih djelatnika diljem svijeta. Papa nas potiče na stalnu misijsku formaciju kroz sveto pismo, prateći kateheze i teologiju kako bismo dali prednost duhovnoj izgradnji i učvrstili svoju vjeru. Uz molitvenu i duhovnu blizinu te trajnu formaciju uvijek ide i materijalno pomaganje misija. Utemeljitelji Papinskih misijskih djela karizmatični laici i svećenici poticali su svoje suvremenike prvo na molitvu za  misije a onda na materijalnu pomoć koja ne mora biti velika. Predlagali su, uz svakodnevnu molitvu za misije, mjesečno po jedan novčić što je u ono vrijeme bilo manje od jedne konvertibilne marke. Nitko zbog toga ne bi osiromašio niti ugrozio svoj život ali bi uvelike pomogao djelo misija. Tako su zaljubljenici misija radili na produbljivanju misijske svijesti kod svih vjernika. Ako moli i sudjeluje u misijskoj akciji većina vjernika, ti novčići će se uvećati poput čuda umnažanja kruhova i riba. Na taj način djeca cijeloga svijeta godišnje prikupe preko 30 milijuna eura. Zar to nije suvremeno čudo umnažanja kruhova, zar to nisu Duhovi našeg vremena?!

Nitko nema isprike da ne može svakodnevno izmoliti barem Zdravo Marijo za misije kao što nitko nije toliko siromašan da mjesečno ne može odvojiti 50 pfeninga ili jednu marku za misije. Sudjelujući u misijskim akcijama malo postaje veliko, nemoguće postaje ostvarivo, tako da i oni  koji daju i oni  koji primaju mogu zajedno uskliknuti: velika nam djela učini Svesilni opet smo radosni. Jedan misionar je preporučio akciju da se kroz korizmu odreknemo kolača, a da taj prilog dadnemo za misije. Odlična ideja i dobar poticaj koji je urodio solidnim plodom. Odricanje od samo jednog kolača, nahranilo je mnogo gladnih u njegovoj misiji.

Draga braćo i sestre nismo mi toliko siromašni ni neosjetljivi koliko jednostavno ne mislimo o tome, nemamo dovoljno izgrađenu misijsku svijest da možemo malim zajedničkim angažmanom napraviti velika dobročinstva. Papa Pavao VI. je rekao evangelizirati, naime, je milost i vlastiti poziv Crkve, njezin najdublji identitet. Ona postoji da bi evangelizirala. Papa Ivan Pavao II. se na ovo nadovezuje misije obnavljaju Crkvu, okrepljuju vjeru i kršćanski identitet, daju novi zanos i nove motivacije. Vjera se jača darivajući ju. Nova evangelizacija kršćanskih naroda naći će nadahnuće i potporu u odgovornosti za univerzalnu misiju. A papa Franjo slijedom svojih prethodnika shvaća misije u širem kontekstu i kaže misije trebaju biti srce kršćanske vjere, stil našega života a za milosrđe kaže da je „srce evanđelja.“ Svjestan misijskog poslanja Crkve proglasio je Izvanredni misijski mjesec listopad 2019. kada slavimo sto godina dokumenta o misijama Maximum Illud pape Benedikta XV. Odmah nakon krvavog Prvog svjetskog rata 1919. godine papa Benedikt XV. je želio Crkvi podsvijestiti njezinu brigu za misije. Sto godina nakon toga u bremenitosti i problemima modernoga svijeta, današnji Papa proglašava za cijelu Crkvu ovaj Izvanredni misijski mjesec da je trgne iz njezine indiferentnosti i uspavanosti. Da je podsjeti da su njezini izvori u Bogu te da današnji svijet koji pokušava graditi budućnost bez Boga srlja u neviđenu krizu, u kojoj su upravo čovjek i društvo u cjelini, najveća žrtva. Život bez Boga stvara nejednakost, uvećava obespravljenost i siromaštvo, oduzima čovjeku duhovne vrijednosti koje mu daju volju i smisao za život.

Prateći crkvene dokumente, bilo vremena u kojem živimo i želja da se vjernici u BiH adekvatno pripreme za Izvanredni misijski mjesec listopad, naši biskupi proglasili su cijelu godinu Misijskom godinom koja je već započela u listopadu 2018. a završit će koncem listopada 2019. godine. Biskupi jasno ističu nakanu zbog koje su proglasili misijsku godinu: da se u Crkvi još više razbudi svijest o misijama i novim zanosom započne misionarska preobrazba života i dušobrižništva. Poziv je ovo svim članovima Crkve, hijerarhiji i vjernom Božjem puku, da svatko u svojoj ulozi ispita brigu o vlastitoj duši i spasenju ali i o brizi za sve duše i spasenje svih ljudi, posebno onih u misijskim zemljama i onih koji još nisu upoznali Radosnu vijest Isusa Krista.

Korizmeno vrijeme je privilegirano milosno vrijeme koje traži povlačenje u osamu. To nije izolacija iz svijeta i od ljudi. Cilj osame je učvrstiti svoje odnose s Bogom, uštimati svoje srce sa Srcem Isusovim da ono kuca za dobro zajednice u kojoj živi ali i za opće dobro svih ljudi. Korizmeno odricanje od alkohola, pušenja, slatkiša…preporučljivo je i poželjno ali nažalost često svedeno samo na to i ne dotakne naše srce i obraćenje. Ako ne dotakne našu nutrinu onda ne utječe ni na promjenu života ni na našu vjeru. A korizma upravo traži obraćenje srca i učvršćivanje vjere. Jer samo obraćeno srce promatra vlastiti život i živote svih ljudi očima neba i vjere. Takovo srce je i misijsko srce svjesno svojega misijskog poslanja i misijskog poslanje cijele Crkve.

Ovakvo vjerničko i misijsko srce imao je Sluga Božji Josip Stadler kojeg se danas posebno sjećamo. Sigurnost Zagreba i profesorske katedre ostavio je i došao u materijalno siromašnu Bosnu gdje ga je čekala oskudica, neizvjesnost, nerazumijevanje…sasvim druga klima te posve novi  međuvjerski  i međunacionalni odnosi. Jedino imanje u tom trenutku bila mu je čvrsta vjera i sigurnost da Bog svoje nikad ne ostavlja. Za njega je to bio dovoljan temelj da započne graditi ovu Katedralu, zgradu Ordinarijata, bogoslovije i druge ustanove. Koliko god je gradnja ovih ustanova bila važna, još važnija mu je bila ljubav prema siromašnima i potrebitima. U svemu je bio nesebičan i neumoran. Prema svima je imao srce oca i srce majke jedino prema sebi sudačko srce. To mogu jedino Bogom zahvaćene osobe koje su dopustile da u njima živi Krist, kako kaže sv. Pavao „ne živim više ja nego živi Krist u meni. (Gal 2,20). Sluga Božji Josip Stadler bio je pravi misionar svoga vremena. Promatrajući njegov život, prepoznajem u njemu nastojanja današnjih misionara i misionarki. Na prvom mjestu im je propovijedanje i širenje Radosne vijesti ali u isto vrijeme briga za ostavljene i one koji nemaju najosnovnije za život. Navještaj Radosne vijesti i djela milosrđa prati gradnja škola, ambulanti, sirotišta, mostova, bunara za vodu i vodovoda… jednom riječju svega onoga što je njihovim vjernicima potrebno da žive i odrastaju u što normalnijim uvjetima.    

Neka nam, u ovoj korizmi i Misijskoj godini, Gospodin pomogne izgraditi srce poput srca Sluge Božjega Josipa Stadlera i naših hrabrih misionara i misionarki. Takvo srce bit će otvoreno i spremno sudjelovati u širenju Radosne vijesti kako bi ona došla do svih krajeva svijeta i pomogla da se svi ljudi spase. Amen.

 

Nakon popričesne molitve rektor katedrale mons. Ante Meštrović je zahvalio mons. Luki Tunjiću generalnom vikaru Vrhbosanske nadbiskupije na predvođenu misnog slavlja i izrečenoj propovijedi. Potom su se svećenici i đakon uputili na grob sluge Božjega Josipa Stadlera izmolili molitvu gdje je i misno slavlje završilo blagoslovom i otpustom.

 

AM

STEPINČEVO U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

            U sarajevskoj katedrali Srca Isusova koncelebriranim misnim slavljem u večernjim satima, 10. veljače obilježen je spomendan kardinala blaženoga Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa kojega je blaženim proglasio Ivan Pavao II u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine.

            Euharistijskom slavlju je predsjedao i propovijedao mons. dr. Tomo Vukšić, vojni ordinarij u BiH. Biskupa Vukšića, svećenike, časne sestre, bogoslove i Božji narod je pozdravio prepošt Kaptola vrhbosanskog i rektor katedrale mons. Ante Meštrović. Između ostaloga u pozdravu je mons. Meštrović istaknuo kako „večerašnjim misnim slavljem u sarajevskoj katedrali Srca Isusova se želimo  pridružiti sunarodnjacima Hrvatima diljem svijeta i obilježiti spomendan blaženog Alojzija Stepinca čiji krepostan život i mučeničku smrt, unatoč komunističkim progonima, Božji je narod prepoznao i častio ga“.

            U homiliji  biskup  dr. Tomo Vukšić  je naglasio: „Danas na blagdan bl. Alojzija Stepinca, kad Crkva pred nas kao uzor i zagovornika stavlja ovoga mučenika, a u skladu s katoličkim naukom o kršćanskom mučeništvu, sličnost ovoga blaženika s Kristom, Božjim svjedokom, je višestruka. Iz toga Stepinčeva bogatstva za ovu prigodu izdvajamo samo vrednotu jedinstva Crkve i krepost strpljenja zato što se čine posebice suvremenim. Uočavaju se vrlo lako u njegovu gotovo beskrajnom strpljenju iz kojega je proizašlo dosljedno i vjerno svjedočanstvo, sve do davanja života, za jedinstvo Crkve i neraskidivu vezu s Petrovim nasljednikom“, podsjetivši da je na kušnje ondašnje vlasti Stepinčev odgovor bio svetački kratak i jasan: „Oni bi nam željeli nacionalnu Crkvu, Crkvu po uzoru ruske, kojom zapovijeda Staljin. Takovoj Crkvi oni bi rado dali subvencije, plaće, vratili i posjede, nju bi oni slavili u novinama, i koješta drugo. Ali je pitanje, da li bi takova Crkva zasluživala uopće ime Crkve Kristove.“ …“Stoga, neka dragi Bog nama svima, po primjeru i zagovoru blaženog Alojzija, dadne milost povjerenja u Božje proviđenje, krepost strpljenja i upornosti u izgrađivanju zajedništva i jedinstva dok, zajedno sa Stepincem i svim istinoljubivim ljudima, čekamo njegovo proglašenje svetim“, kazao je na kraju biskup Vukšić.

            U koncelebraciji je sudjelovalo pet svećenika, a bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa su ministrirali i animirali pjevanje.

OBILJEŽEN 176. ROĐENDAN SLUGE BOŽJEGA JOSIPA STADLERA

Na Euharistijsko slavlje 24. siječnja 2019. godine koje je u sarajevskoj katedrali presvetog Srca Isusova u 18 sati predslavio nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić u koncelebraciji četvorice svećenika, okupile su se sestre Služavke Maloga Isusa iz zajednica koje djeluju u Sarajevu, djeca Stadlerovog dječjeg Egipta, bogoslovska zajednica Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu, Prijatelji Maloga Isusa i župljani iz župe Gromiljaka, te vjerni Božji narod.

Prigodnu propovijed uputio je mons. dr. Pavo Jurišić, vrhbosanski kanonik i postulator kauze Sluge Božjega Josipa Stadlera. U svojoj propovijedi postulator Pavo je posebno istaknuo Stadlerove vrijednosti, Stadlera kao apostola ljubavi vjerna svom pastirskom pozivu te poveznicu sa sv. Franjom Saleškim, a to je ista ljubav prema Bogu i ista briga za spasenje duša.

Pod sv. Misom, čitanja i molitvu vjernika animirali su mladi iz Gromiljaka na čelu sa s. Jelenom Jovanović, a pjevanje bogoslovi vrhbosanske Nadbiskupije, sestre Služavke Malog Isusa i djeca iz Stadlerovog dječjeg doma „ Egipat“ pod ravnanjm vlč. Marka Stanušića.

Nakon popričesne molitve svi okupljeni u sarajevskoj katedrali pomolili su se na grobu nadbiskupa Stadlera za svoje potrebe i nakane, te izmolili molitvu za proglašenje blaženim sluge Božjeg nadbiskupa Stadlera.

Koncert kršćana Sarajeva

U organizaciji Vijeća za ekumenizam i dijalog među religijama u kulturama Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, u subotu 19. siječnja 2019. u večernjim satima u katedrali Srca Isusova u Sarajevu održan je Ekumenski koncert kršćana grada Sarajeva.

Na koncertu su nastupili: Srpsko pjevačko društvo „Sloga“, Sastav Evanđeoske crkve na Dolac-Malti te Katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“.

Pozdrav apostolskom nunciju mons. Luigi-u Pezzutu, vojnom biskupu u BiH mons. Tomi Vukšiću i svim nazočnima uputio je predsjednik Vijeća za ekumenizam i dijalog među religijama u kulturama Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i predsjednik BK BiH kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski. Uslijedio je koncert.

Ekumenska služba riječi u sarajevskoj katedrali

Na početku Molitvene osmine 18. siječnja 2019. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu predvodio je Ekumensko bogoslužje riječi predsjednik Vijeća za ekumenizam i dijalog među religijama i kulturama Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, u večernjim satima prvog dana Molitvene osmine za jedinstvo kršćana.

Zajedno s kardinalom Puljićem bili su mitropolit dabrobosanski gospodin Hrizostom i apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini mons. Luigi Pezzuto. U pratnji mitropolita Hrizostoma došli su: protojerej-stavrofor Vladimir Stupar, jerej Nemanja Đurinović te đakoni Nemanja Vasiljević i Budimir Gardović. Na bogoslužju je sudjelovao i pomoćni biskup vrhbosanski mons. Pero Sudar i brojni svećenici, redovnici i redovnice te bogoslovi Nadbiskupijskog Nadbiskupijskog misijskog međunarodnog sjemeništa Redemptoris Mater u Sarajevu sa sjedištem u Vogošći i bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa koji su bili u asistenciji i animirali liturgijsko pjevanje.

Prigodnu propovijed uputio je mitropolit Hrizostom koji je na početku „svima sabranim u ovoj katedrali u ime našeg jedinstva, za koje se molimo“, zaželio „sretnu i blagoslovljenu Novu 2019. godinu – godinu u kojoj sve naše nade polažemo na našu jedinu istinsku Nadu Krista Gospodina“.

            Na našu žalost, mi kršćani suvremene Europe, a posebno našeg Balkana, sami sebe zarobljavamo i okivamo nekim našim zakonima grijeha, nekim našim istinama, nekim našim isključivostima. Zaboravljamo na ovaj uzvišeni poziv da budemo slobodni slobodom kojom nas je Krist oslobodio i da možemo jedni druge ljubiti kao sami sebe“, kazao je mitropolit Hrizostom ističući da je ljubav „stup kršćanskog jedinstva“.

1 2 3 4 14