24 SATA ZA GOSPODINA

U Buli „Lice milosrđa“ papa Franjo je pozvao crkvene zajednice diljem svijeta da se uključe u poseban program koji je nazvao „24 sata za Gospodina“, a odnosi se na vrijeme petka i subote prije 4. korizmene nedjelje, 4. i 5. ožujka 2016. godine.

U istoj buli piše Papa: „Inicijativa '24 sata' za Gospodina … bit će uvedena u svim biskupijama. Toliko se ljudi, uključujući i mlade, vraćaju sakramentu pomirenja; kroz to iskustvo ponovno otkrivaju put povratka Gospodinu, živeći trenutak intenzivne molitve i pronalazeći značenje u svojim životima.

Još jednom postavimo sakrament Pomirenja u središte na takav način koji će omogućiti ljudima da svojim rukama dodirnu veličinu Božjeg milosrđa“ (Misericordiae vultus, 17).

Svoje upustvo za „24 sata za Gospodina“ dao je i vrhbosanski nadbiskup metropolit kardinal Vinko Puljić

Zbog specifičnih razloga u mnogim našim župama preporuča se molitveni niz od dvanaest sati u petak, i sutradan u subotu, također, dvanaest sati. U tom slučaju neka se započne s molitvom oba dana ujutro u osam sati a završi navečer u osam sati. Važno je započeti molitvu u isto vrijeme u svim župama. U tih dvanaest molitvenih sati mogu se moliti otajstva krunice, litanije, druge različite molitve… može se čitati i razmatrati sv. Pismo, pripremiti meditacije… U to vrijeme, u dogovoru s vjernicima, trebali biste biti na raspolaganju za ispovijed, naglašava kardinal Puljić.

U sarajevskoj katedrali suklano incijativi Pape Franje „24 sata za Gospodina“, upriličeno je dvanaest satno klanjanje 4. i 5. ožujka. Prvi dan su adorirale sestre Služavke Maloga Isusa, a drugi dan po incijativi župnika vlč. Marka Majstorovića vjernici lajici koji su se ranije predbilježili za vrijeme klanjanja, a redovnice raznih družbi. Djeca koja pohađaju vjeronauk u župi klečala su od 10-12, a bila je prilika za svetu ispovijed. Dolazili i drugi vjernici. U popodnevnim satima sudjelovale su u ovom programu djevojke koje su obavljale duhovnu obnovu u organizaciji sestara „Kćeri Božje Ljubavi“.

4. korizmeni petak u sarajevskoj katedrali

SARAJEVSKA KATEDRALA

4. korizmeni petak

 

Na četvrti korizmeni petak koji je bio u znaku inicijative Pape Franje „ 24 sata za Gospodina“ u katedrali Srca Isusova u 17,30 počela je pobožnost križnog puta kojeg je predvodio katedralni župnik vlč. Marko Majstorovi. Uslijedila je sv. Misa kojoj je predsjedao i propovijedao dr. sc. fra Ivan Šarčević. Predsjedatelja slavlja i sve nazočne je pozdravio rektor katedrale mons. Ante Meštrović koji je i na koncu mise svima zahvalio na sudjelovanju te pozvao na učešće u sutrašnjem programu „24 sata za Gospodina“.

Propovijed fra Ivana Šarčevića donosimo u cijelosti.

 

Nesigurna savjetovati i neuka poučiti

Duhovna djela milosrđa

Katedrala, IV. korizmeni petak – 4. ožujka 2016.

 

IMG_1489Čini nam se da se u kršćanstvu daleko više traže i prakticiraju tjelesna od duhovnih djela milosrđa. Tako razmišljamo, jer se i sam Isus, na koncu Matejeva evanđelja, u prispodobi o posljednjem sudu, do poistovjećivanja izjednačio s potrebitima kao što su gladni, žedni, goli, bosi, prognani, bolesni, utamničeni, a kojima čovjek pomaže (ili ne pomaže) i ne znajući da se u potrebitom radi o samom Isusu. Vjera bez djela je dvolična, lažna i mrtva.

No, ipak, ne bismo smjeli misliti da su duhovna djela milosrđa manje potrebna i manje vrijedna od tjelesnih djela milosrđa. Jer i ona su iznimna konkretizacija vjere, praktično svjedočenja ljubavi prema bližnjem. I ona se nazivaju "djelima". Među velikane humanosti, među svjedoke vjere u herojskom stupnju – svece, ne ubrajaju se samo ljudi koji su tjelesno nego i duhovno pomagali nevoljnima i potrebitima, koji su savjetovali nesigurne, poučavali neuke, korili grešnike, tješili žalosne, opraštali uvrede, podnosili nepravde, molili za pokojne. Bili su to i jesu i danas proroci i učitelji, roditelji i odgojitelji, propovjednici i teolozi, mirotvorci, društveni disidenti i borci za ljudska prava, mnogi nepravedno progonjeni i mučenici zbog svoga uvjerenja, ljudi koji mole i bore se za prava mrtvih, stradalih i pokojnih.

Danas razmišljamo o prva dva duhovna djela milosrđa: nesigurna savjetovati i neuka poučiti. Njihov smisao i nužnost njihova vršenja nalazimo u Isusovim riječima. Isus je savjetovao nesigurne i poučavao neuke. Išao je među njih, brinuo se odgovorno za njihovo duhovno stanje. Jer, mnogi su ljudi bili ne samo gladni kruha nego i duha, gladni riječi i smisla. Bili su "kao ovce bez pastira", nesigurni, strašljivi i kolebljivi, ljudi u dilemama i nedoumicama, ljudi sa životnim pitanjima. Isus je došao ljudima koje su njihovi poglavari krivo savjetovali, hranili ih lažnim nadama i obećanjima, nudili krive sigurnosti, koji su također dolazili Isusu ili slali ljude "doušnike" ali s pitanjima opakog iskušavanja.

Isus se obraćao i neukima, onima koje su njihovi pismoznanci i religiozni stručnjaci, kao vlasnici znanja, krivo poučavali ili ih – kako kaže Isus, zauzevši Mojsijevu stolicu – držali u neznanju o vjeri i duhovnoj zaostalosti da bi njima lakše vladali. Primjera manipulacije neukim ljudima od strane moćnih i vlasnika znanja prepuna je Biblija. Kao vrhunac očituje se u Isusovu stradanju kada starješine narodne i svećenički poglavari okreću narod protiv Isusa, te umjesto njega narod izvikuje slobodu za političkog bundžiju i siledžiju, Barabu, a za Isusa traže da se razapne. Tako, nažalost, radi mnoštvo nesigurnih i neukih svih vremena.

I. Sigurnost s Isusom

Isus je nudio jednu drugu sigurnost, ne materijalno ni zdravstveno osiguranje, niti osiguranje od nevolja i protivnika, nego sigurnost za plemenit, radostan i pošten život. Htio je da se svatko, svaki pojedinca izdvoji iz manipulativnog mnoštva, da njegov učenik postane odlučan, samostalan i slobodan nasljedovatelj. Važno je, dakle, zamijetiti da se ne radi o svakoj vrsti nesigurnosti, nego o temeljnoj nesigurnosti u vjeri, o nedostatku životnoga smisla i životnoga uporišta, o duhovnoj dezorijentaciji i duhovnoj nestabilnosti.

Kršćanin svoje dileme rješava u slušanju Božje riječi, svoje dvoumljenja ispituje u svjetlu Isusova evanđelja i njegove prakse. Konkretno, ako smo mi sami u tjeskobi odlučivanja ili ako vidimo nesigurnost našeg bližnjega, jer ne nalazi pravi put, onda je zacijelo duhovno korisno postaviti pitanje: Što bi Isus na mom mjestu učinio, što bi rekao, kako bi postupio u konkretnoj situaciji? Jasno, time neće sve biti riješeno, ali je to pitanje vodič, ključ kroz naše neizvjesnosti. Neće nas Isus osloboditi odgovornosti vlastite odluke i neće nas Isus osloboditi križa dvoznačne i dvoumne situacije. Svoj križ mora nositi svatko sam, ali će svjetlo prosvjetljenja doći, gledajući kako to Isus čini i mi ćemo bez sumnje izići iz svoje nesigurnosti.

Svjesni smo da je lagano postaviti pitanje: Što bi Isus na mom mjestu učini? Svjesni smo također da se mnogi ljudi pozivaju na Isusa, mnogima su puna usta njegova imena. To nije dovoljno. Da pozivanje na Isusa ne ostane tek zavodljiva poštapalica kojom se skriva dvolična i ustvari slaba i vjera, da ne dođe do onog tako čestog skrivana nesigurnosti u vjeri, postoji još jedna važna zbilja. Naime, u situacijama nesigurnosti i dilema od pomoći nam svakako može biti Isusov teški čas smrtne agonije u Getsemaniju, kao primjer za sve naše dileme. U situaciji pitanja i nesigurnosti, u molitvi Ocu da ga mimoiđe poruga i patnja, prezir i smrtno poniženje na križu, Isus se odlučuje, prepušta, predaje Očevoj volji koja, ako smo dosljedni u njezinoj konkretizaciji, jest odluka za ono što je teže, daleko teže od onoga što se kao prvo Isusu nameće – da ga mimoiđe patnja.

Ako smo dakle mi ili netko od naših bližnjih u nesigurnosti, ako je naša obitelj u dilemama, ako je u dezorijentaciji naša župna zajednica, Crkva, narod i društvo, onda svoja dvoumljenja, svoje tjeskobne nesigurnosti postavimo pred pitanje Što bi Isus na mom/na našem mjestu učinio? Kroz to pitanje neće biti sve riješeno ali ćemo steći unutarnju sigurnost vjere, prestat ćemo lutati od nemila do nedraga, od jednog do drugog duhovnika i vođe. Bit ćemo čak ljudi koji će imati odvažnosti suočiti se s onima koji nesigurne i dvoumne ljude okreću s puta evanđelja, na stranputice, u konačnici u propast. Time ne znači da ćemo uspjeti, jer ni Isus nije imao i nema apsolutni uspjeh. Mnogi su otišli i odlaze od njega k drugima, k sigurnostima koja im se čine trajnijima od Isusove riječi i pratnje.

Istodobno u nesigurnim situacijama trebamo se, poput Isusa, povući u svoju getsemansku molitvu i strpljivo odlučivati za teže. I naši savjeti bližnjima i prijateljima ne bi trebali ostati na lažnim obzirima i zaštiti komotnosti nego da se i oni u svojim dvoumljenjima, u teškim pitanjima (poziva, poslanja, studija, posla, u dilemama o ostanku ili odlasku iz svog zavičaja, u konfliktima i nejasnoćama međuljudskih odnosa…) odlučuju za teži put. Pritom ništa nije zagarantirano, osim unutarnje sigurnosti da nas dobri Bog, da nas Isus neće ostaviti te da će, usprkos pogrdama i nevoljama, porazima i čak tjelesnim žrtvama, i naš i život bližnjega kojega savjetujemo usmjeriti na dobro, te da će i naš život zablistati u uskrsnoj novosti, u sigurnosti Božje blizine i potvrde naše odluke.

II. S Isusom učiteljem

U drugom duhovnom djelu milosrđa – neuka poučiti, odmah nailazimo na poteškoću prepoznavanja tko je to doista neuk da bismo ga trebali poučiti. Je li neuk onaj, a kako se to najčešće i misli, koji nije pametan ili nije završio škole? Ne! Ovdje se radi o duhovnoj neukosti koja je nešto drugo, dublje i više od školske učenosti. I ova se neukost odnosi na vjeru. Bit će nama jasnije ako primijetimo kako je vrlo teško ostvariti ovo milosrdno djelo, jer tko se to od nas smatra neukim u vjeri. Čak su to ponekad prije oni koji ne dolaze u crkvu, razočarani, distancirani pa i ateisti. Oni su neuki u smislu njihove otvorenosti da saznaju što je vjera i tko je Bog, oni su češće od redovnih vjernika željni istinskoga znanja.

Nepoučljivost je trajna kušnja pa i preuzetni stav tolikih vjernika ali i ljudi uopće. Naše obitelji, župne zajednice i Crkva, posebno ljudi koji vode naše zajednice, mi sami, često upadamo u oholost da sve znamo i umijemo i to najbolje. U najnepoučljivije ljude, u ljude s kojima se uopće teško razgovara, koji ne znaju slušati, s pravom se ubrajaju "duhovne" osobe, ljudi koji se smatraju da su uzornici vjere i besprijekorni ljudi molitve.

Kroz dugu biblijsku povijest stalno se govori o tome kako su ljudi tvrdokorni, tvrdovrati, slijepi i gluhi na Božje pozive na obraćenje, kako su nepoučljivi u vjeri, kako dugo traje i nikada ne završava mukotrpno Božje odgajanje i poučavanje ljudi. Bog se ne umara u poučavanju. Neukost – da ponovimo – primarno ne znači nedostatak pismenosti i školskoga obrazovanja, nego je riječ o neukosti u vjeri, o djelovanju lišenu mudrosti koje svoje utemeljenje ima u spoznaji Božjega nauma s čovjekom i ljudima uopće. Riječ je i o onoj tako čestoj nedoučenosti i poluznanju koje smo primili od drugih ali ga nismo posvojili, znanju koje nije prošlo kroz naše srce i našu autentičnu praksu. I u vjeri se dakle traži znanje, poznavanje stvari. Traži se vjernička kompetencija, religiozna stručnost. Izlazak iz vjerske neukosti i primitivizma pretpostavlja otvorenost za nove spoznaje, čežnju za dubljim poznavanjem Boga i Isusa Krista. Znači izlazak iz "duhovnog starosjedilaštva".

U svome djelovanju Isus je stalno poučavao ljude. Jedan od njegovih glavnih naslova i imena, uz imena Krist i Gospodin, jest rabi, učitelj. Srž Isusova poučavanja bila je vjera u Boga. Zato i njegov poziv na obraćenje u vjeri. Isus nije tražio, kako su tražili onodobni učitelji, moralno obraćenje, obraćenje koje bi primarno sadržavalo promjenu prakse, recimo količinsko umnažanje odricanja, molitava i postova, poštivanje subote i mnoštva propisa. Nije on nijekao moralnu uzornost. No, prije moralnog obraćenja Isus je tražio vjersko obraćenje, obraćenje od nepoučljivosti u vjeri, obraćenje od onih predodžbi o Bogu koje ne dopuštaju pravi susret s njim i s bližnjima, raskid s uobraženom i sveznajućom vjerom. Isus je htio da ljudi promjene svoj odnos s Bogom, osobito onaj moralizatorsko-trgovački, a onda će se promijeniti i vjerska praksa. No, naišao je na tvrdu nedoučenost i kobnu nepoučljivost, kako onih koji su smatrani vjerskim poglavarima i ekspertima u vjeri tako i od strane neukoga mnoštva koje je u biti tražilo kralja kruha a ne učitelja vjere.

Ako govorimo o djelu milosrđa da se neuka pouči, onda to ne znači pomoći drugome da popuni prazninu svoga materijalnoga neznanja, da ga opskrbimo novim podacima i što većom količinom informacija, nego da druge poučavamo da najprije traže osobni odnos s Bogom, susret s njim i izgradnju Božjeg kraljevstva. Radi se o duhovnom djelu milosrđa, o duhovnoj poučljivosti, o pozivu da se iziđe iz lijenosti duha, iz umišljene sigurnost kako vrlo dobro znamo kakav je Bog i kako treba vjerovati. Jer, odatle nam dolaze mnoga nesnalaženja i nesreće, nezadovoljstva i nasilja. Ako npr. netko misli, kako što to čine trgovci Svetim ili "religijski teroristi" da samo oni znaju vjerovati, da se onda Bogom može služiti kao sredstvom ili da je Bog takav da ne podnosi one koji nisu moje/naše vjere, onda je dopušteno te "neuke" tlačiti i ubijati ih. Od slike Boga, za vjernike, ovisi pogled na sebe sama, uređenje i smisao vlastitoga i zajedničkoga života. Od slike Boga ovisi mišljenje i o drugom čovjeku kao i postupanje s njim.

Poučavanje neukih koje Isus vrši u tolikim govorima, usporedbama o Božjem kraljevstvu, u tolikim djelima u kojima se to Božje kraljevstvo ostvaruje, upravo pokazuje da on traži da se povjeruje da je Bog uvijek beskonačno viši, iznenađujuće drukčiji, da neizmjerno bolji, pravedniji, milosrdniji nego što ja to vjerujem, nego što mogu i zamisliti. Bog je onaj koji nadilazi granice moga znanja i učenosti, moje prakse. Bog je izvan ograda znanja i religiozne prakse moje obitelji, moje zajednice, Crkve, naroda. Biti poučljiv znači upustiti se u promjenu gledanja i mišljenja o Bogu. Neuka poučiti sastoji se, dakle, u pozivu bližnjemu na obraćenje njegova stajanja pred Bogom, na odricanje od uskih slika o Bogu, na još u punini nedogođeni susret s milosrdnim Bogom.

Fra Ivan Šarčević

3. korizmeni petak u sarajevskoj katedrali

SARAJEVSKA KATEDRALA

3. korizmeni petak

 

Na treći korizmeni petak u sarajevskoj katedrali Srca Isusova, 26.veljače 2016. na temu „Bolesna ozdraviti; zatvorenika posjetiti; mrtva pokopati“ je propovijeda dr. sc. fra Mile Babić, gvardijan i prof. na Franjevačkoj teologiji Nedžarići. Tema ovogodišnjih propovijedi u Godini milosrđa u sarajevskoj katedrali je: “ Duhovna i tjelesna djela milosrđa“.

Pobožnost križnog puta prije Mise je predvodio vlč. Jakov Kajinić, duhovnik Vrhbosanskog  bogoslovnog sjemeništa uz asistenciju bogoslova. Pobožnosti križnog puta i misnom slavlju sudjelovali su sjemeništarci Nadbiskupijskog sjemeništa „Petar Barbarić sa odgojiteljima: vlč. Boris Salapić, vicerektor, vlč. Pavo Šekerija, duhovnik, vlč. Đuro Živković, odgojitelj. Razlog njihovog dolaska u Sarajevo je susret i razgovor s bogoslovima. Pjevanje su pod Misom predvodili bogoslovi. Koncelebriralo je deset svećenika.

Sve nazožne svećenike, đakone: vlč. Ljubu Zadrića i vlč. Antu Zubaka, te sjemeništarce sjemeništa „Petar Barbarić“, bogoslove, a posebno predvoditelj i propovijednika fra Milu Babića kao i sve nazočne je pozdravio rektor katedrale mons. Ante Meštrović. Na koncu misnog slavlja rektor Meštrović je zahvalio fra Mili na predvođenju misnog slavlja i najavio temu i propovijednika za slijedeći petak. Po završetku Mise uslijedilo je klanjanje kojeg je predvodio župnik katedralne župe vlč. Marko Majstorović.

Donosimo u cijelosti propoovijed fra Mile Babića.

 

Bolesna ozdraviti, zatvorenika posjetiti i mrtva pokopati

Kada je papa Franjo proglašavao Godinu milosrđa i kada je pisao svoju bulu pod naslovom Lice milosrđa, govorio je da je Isus Krst lice Očeva milosrđa. Božje milosrđe je doseglo svoj vrhunac u Isusu Kristu, u njemu je ono postalo maksimalno vidljivo. Isus je naime svojim IMG_1430riječima i djelima te svojim cijelim životom pokazao da je Božje milosrđe bezgranično. Kada je pred Isusom stajao čovjek koji pati, koji je u nevolji, onda je Isus zaboravljao sve zakone i običaje. Nama su potrebni zakoni, ali su ti zakoni tijekom povijesti i sve do danas bili često puta nepravedni i služili su onima koji imaju vlast u državi i društvu. Isus je htio sve one koje smo mi ljudi po svojim zakonima isključili iz svoje zajednice spasiti, tj. uključiti u zajednicu, u zajednički život. To milosrđe osobito je pokazivao prema najtežim bolesnicima, a to su gubavci, koji su morali živjeti odvojeno od ostalih ljudi, koji su sami morali upozoravati ljude na svoju gubi i kojima je bio zabranjen pristup. Takvi su bili zakoni o gubavcima. Isus je oslobađao ljude od njihove bolesti, on ih je ozdravljao, iscijelio. Iscijeliti nekoga znači učiniti ga cijelim, čitavim, zdravim.

Kada govorimo o zatvorenicima, onda prvenstveno mislimo na političke zatvorenike, na one ljude koje su razni politički režimi bacali u zatvor zbog njihove slobode misli i govora. Ti politički režimi su nagovarali i podmićivali sitne i velike kriminalce da u zatvorima zlostavljaju političke zatvorenike. Posjetiti političkog zatvorenika bila je velika hrabrost i veliko djelo milosrđa, jer je svaki posjetitelj bio sumnjiv za režim. To je išlo dotle da su pobornici režima prisiljavali ženu i djecu da se odreknu svoga oca koji se nalazi u zatvoru.

Kada govorimo o tome kako treba mrtvog čovjeka pokopati, onda se treba sjetiti da su vlastodršci ubijali svoje noposlušnike i zabranjivali ljudima da ih pokopaju kako bi tako još više ponizili i obeščastili ubijene ljude. Sjetimo se Sofoklove Antigone koja želi pokopati svoga mrtvog brata, a vlastodržac Kreont joj to zabranjuje. Sjetimo se Josipa iz Arimateje koji je od vlastodršca Pilata zatražio mrtvo tijelo Isusovo, povio ga u platno i položio u novi grob isklesan u stijeni. Oni koje je rimska vlast objesila na križ nisu imali prava na pokop, bili su izloženi divljim pticama i životinjama. I ono što je preostalo od njih zakopano je kasnije u zemlju. Slavimo Antigonu jer je protiv vlasti branila dostojanstvo čovjeka. Vlastodržac ju je ubio zato što je pokopala svoga brata. Trebamo slaviti Josipa iz Arimateje zbog njegove hrabrosti i njegova djela milosrđa, jer je protiv tadašnje najveće svjetske vlasti branio dostojanstvo čovjeka. On je riskirao svoj život.

Isus je svojim praktičnim ponašanjem pokazao što je vrhunac humanizma. To je izraženo onom rečenicom u Matejevu evanđelju koja glasi: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,40). Milosrđe pretpostavlja da nas nevolja drugoga čovjeka pogađa. Milosrdan čovjek trpi zajedno s onim koji trpi i veseli se zajedno s onim koji se veseli.

Sada želim istaknuti kako je jedna od temeljnih biblijskih istina o čovjeku postala temelj moderne demokratske države. Danas postoji opće slaganje u političkoj filozofiji i teologiji da je dostojanstvo svakoga čovjeka nepovredivo. To je temelj demokratske države.Demokratska država ima zadaću da sa svoje tri vlasti učinkovito štiti dostojanstvo svakog čovjeka. To da je dostojanstvo svakog čovjeka nepovredivo uzeto je iz Biblije. I to kaže danas jedan od najvećih političkih filozofa u svijetu Jürgen Habermas. U Bibliji čitamo da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku. Čovjek je, dakle, Božja slika. Time je rečeno da je Bog prisutan svuda, ali je prvenstveno prisutan u svakom čovjeku. Bog je prisutan u svakom čovjeku i bezuvjetno ljubi svakog čovjeka. I to je temelj nepovredivog dostojanstva svakog čovjeka. Dostojanstvo bolesnog čovjeka, zatvorenog čovjeka i mrtvog čovjeka je nepovredivo. To je veliki civilizacijski pomak kojega ni mi sami nismo svjesni.

 

Katedrala, 26. veljače 2016.                                                                                            Fra Mile Babić

2. korizmeni petak u sarajevskoj katedrali

Na drugi korizmeni petak, 19. veljače u katedrali Srca Isusova prije Mise bila je pobožnost Put križa kojeg je predvodio vlč. Marko Majstorović župnik katedralne župe. U 18,00 sati je uslijedilo misno slavlje kojemu je predsjedao i uputio prigodnu propovijed vlč. dr. sc. Tomislav Mlakić, pročelnik Katehetskog ureda. Korizmene propovijedi u katedrali su ove godine, koje je Godina Božanskog milosrđa, na temu: „Tjelesna i duhovna djela milosrđa“. Tema drugog korizmenog petka je bila: „Gola zaodjenuti; stranca primiti“. Na početku je sve nazočne kao i predsjedatelja misnog slavlja pozdravio mons. Ante Meštrović, rektor katedrale i prepošt Kaptola. Na koncu Mise je mons. Meštrović zahvalio dr. Mlakiću na izrečenoj propovijedi kao i vjernicima na sudjelovanju najavivši temu i propovjednika za slijedeći korizmeni petak. Po tradiciji korizmenim petcima u sarajevskoj katedrali propovijedaju profesori Franjevačke teologije Nedžarići i KBF Sarajevo.

Nakon Mise uslijedilo je klečanje pred Presvetim Sakramentom kojeg animira katedralni župnik vlč. Marko Majstorović. Klečanje je svakog petka poslije sv. Mise.

Propovijed včl. dr. sc. Tomislava Mlakića donosimo u cijelosti!

 

Katedrala, 19. ožujka 2016.

Interesantno, u vrijeme kada sam išao na vjeronauk, sve smo morali znati napamet: zapovijedi – i Božje i crkvene, sakramente, blaženstva, glavne grijehe, darove Duha Svetoga, ali djela milosrđa, ni tjelesna ni duhovna, ne. Ne znam ih ni danas. Vjerojatno je razlog bila slika o Bogu onih koji su nas poučavali, a taj Bog je bio zakonodavac, sudac, nimalo nalik na Boga pape Bergoglia, Boga koji ljude miluje milosrdnim praštanjem.

Prošlog tjedna ste razmišljali o prva dva djela milosrđa: nahraniti gladnoga i napojiti žednoga. Danas su pred nama druga dva: odjenuti siromaha i udomiti stranca i teško ih je promatrati odvojeno jer su gladni i žedni ujedno i neodjeveni a najčešće su raseljeni ili izbjeglice. Nikada jedna nevolja ne dolazi sama.

IMG_1401S vama večeras dijelim nevjerojatne činjenice na koje sam naišao pripravljajući ovo korizmeno razmišljanje. Oko 800 milijuna ljudi nema dovoljno hrane, a to znači i vode i odjeće i svega onogo što jedan život čini dostojnim čovjeka. U posebno teškom položaju su žene jer u nekim zemljama mogu jesti tek kad se svi muškarci u domaćinstvu najedu. Šokantan je odatak da svaki dan 16.500 djece umire od gladi, većina ima manje od 5 godina – to je više od 6 milijuna godišnje. Dobro ste čuli, 6 milijuna. Dovoljno se hrane proizvede da se nahrani cijeli svijet, ali pogađate što se događa – baca se – najviše Amerikanci, 222 milijuna tona. Najviše gladnih je u Africi – 220 milijuna – broj se uvećava sve češćim prirodnim katastrofama i neprekidnim ratovima. Više ljudi umire od gladi nego od malarije, tuberkuloze i AIDS-a zajedno. Nema lijeka za pothranjenost – osim hrane. Samo 25 centi je dovoljno da se nahrani jedno dijete a za 50 dolara bi imalo hrane cijelu školsku godinu. Glad nije neizliječiva – nepravedno bi bilo ne spomenuti tisuće i tisuće anonimnih koji se trude da pomognu najsiromašnijima, među njima i mnogi katolici.

Evo i nekoliko podataka o strancima ili izbjeglicama, ljudima koji kreću na suvremeni put bez sna, putevima očajnika, kako te puteve opisuje većina medija: Sirija, Turska, grčki otoci, Makedonija, mađarske ograde, Srbija, Hrvatska, slovenačke žice, strah, predrasude, nedobrodošlica u većini europskih država. Postoje iznimke: Njemačka, Rusija, Turska, Libanon. Prošla godina je bila rekordna: 60 milijuna ljudi je bilo prisiljeno napustiti svoje domove. Milijun je pokušao prijeći Sredozemno more i nikada nećemo saznati koliko ih nije uspjelo. Opet su najugroženije žene i djeca, osobito djeca koja često na put kreću bez roditelja. Tisućama se već gubi trag – ovo je vrijeme kao stvoreno za trgovinu ljudima i mnogi zarađuju na nesreći ovih očajnih ljudi. Ovo su činjenice a uzroci su mnogi i svi oni koji bi mogli učiniti nešto više uglavnom krivnju prebacuju jedni na druge.

Što je nama kršćanima činiti? Uvijek možemo učiniti nešto, barem nešto, i vjerujem da to većina čini. U Korizmi malo više nego inače. Moramo se čuvati stava da to nije naš problem ili se pravdati činjenicom da mnogi nisu bili solidarni s nama kada smo mi bili i gladni i smrznuti i primorani napustiti svoje domove. Ne zatvarajmo oči pred tragedijama ljudi. Najlakše je prebaciti kanal na daljinskom ili prihvatiti medijske podvale o podmukloj islamizaciji Europe ili narušavanju stoljetnih europskih i kršćanskih vrijednosti. O čemu mi to zaboga govorimo? Od koga se mi to ograđujemo? Jesu li žice dovoljne da se osjećamo sigurnijima u svojim malim torovima? Da ne kompliciram: ja vjerujem da je Isus pothranjen u milijunima gladnih, i neodjeven, i prognan. Isus izbjeglica, razumije patnje svih raseljenih i izbjeglih, Isus promrznut na obalam Sredozemlja, Isus zaustavljen pred žicom europske farizejštine. Od nas očekuje solidarnost, ili minimum, da im ne zagorčavamo ionako težak život i ne stavljamo sol na nezacijeljene rane.

Ovo večerašnje Evanđelje, koje je dio Isusovog velikog Govora na gori, kao da je poručeno za ovo o čemu razmišljamo. Isus postavlja u dubine ljudskoga srca onaj tankoćutni osjećaj za razlikovanje između dobra i zla koji nam je svima poznat, pa i onda kada to ne znamo pojasniti.

Jasno je da moramo učiniti više od pukog održavanja zakona i pravila, jasno je da ne smijemo ubiti, ali često zaboravimo da u svom srcu moramo, ako želimo biti Isusovi učenici, biti u miru sa svima, pa i s onima koji nas ne vole ili koji nam ne žele dobro. Znam da se opirete ovoj Isusovoj zapovijedi, znam, i meni para uši, ali nema nam druge nego prihvatiti sve što od nas traži. Ne možemo ga slijediti djelomično ili prihvaćati samo onaj dio njegovih zapovijedi koje nam se čine prihvatljivima i logičnima. Često kod Isusa ne vrijedi naša ljudska logika. Isus je jasan, on čak imenuje one prema kojima bi trebali biti strpljivi i dobri, zove ih sve našom braćom i sestrama.

Naše zajedničko iskustvo je kako često izgubimo strpljenje brže s onima koji su nam bliski i kako je teže oprostiti i tražiti oproštenje unutar kruga prijatelja ili vlastite obitelji. Pomirenje se rađa u srcima, tamo negdje u našim dubinama se donosi odluka da ćemo učiniti sve što možemo, i više od toga, kako bismo premostili nesporazume i ponovno nekoga dobili za brata i sestru. U našim srcima se rađa klica oproštenja i pomirenja. Traži li Bog previše? Nekada nam se čini da zahtijeva više nego što realno možemo. Ali, ne radi se samo o našem srcu, On nam daje novo srce i novi Duh, i kad mi ne možemo, može On u nama i po nama, ali ne protiv naše volje.

Pravednost o kojoj Isus govori je dar. Naša pravednost mora biti veća od pukog prianjanja uz zakone, pravila, tradiciju. U središtu naše pravednosti morao bi uvijek biti čovjek, da čovjek, i loman i nedorečen, i nesretan i izgubljen. U svim drugim slučajevima svrstavamo se na stranu farizeja i pismoznanaca, a ima li koga s kim se Isus toliko i tako žestoko svađao kao s njima. Nema.

Održavanje Mojsijevog Zakona je omogućavalo uvjete za nužan i miran suživot, ali Isus ide dalje od toga, poziva nas da se upustimo u avanturu ljubavi, ljubavi koja ne isključuje ni neprijatelje. Ne ubij nije dovoljno, jer i Isus je znao da postoje raznovrsni načini ubijanja drugih. Ubili smo ih kad smo ih svojim bijesom natjerali da zašute ili smo ih tretirali s nepoštovanjem nazivajući ih pogrdnim imenima. Oduzeli smo im dio dostojanstva nazivajući ih budalama i nesposobnjakovićima. A to nam je, priznat ćete, toliko već prešlo u naviku da i ne primjećujemo da takav pristup nekoga boli, ponižava i u konačnici ubija. Nemamo pravo drugima oduzimati snove, krasti radost, podrezivati krila.

Nemoj moliti ako u svom srcu nekoga mrziš, kako možeš slaviti sv. Misu ako postoji netko s kim godinama ne razgovaraš i ne dopuštaš ni mogućnost da se oproštenje ikada dogodi. Ima li katolika u ovoj zemlji Bosni koji odlaze u istu crkvu i nastoje sjesti što dalje jedni od drugih da slučajno ne bi jedni drugima pružili mir – ima itekako ima. Ima li svećenika koji zajedno na oltaru slave sv. Misu a prije i nakon toga ne komuniciraju – ima itekako ima.

O, kako je teško oprostiti ali bez oproštenja nema uslišanih molitvi – uzalud su nam i krunice i križni putovi i postovi – ne, oproštenje je uvjet, ljubav prema neprijateljima je uvjet, jer i za one koje mi ne volimo Isus je umro i On ih voli. Gospodine, umnoži nam vjeru.

Papa Benedikt XVI je pisao: ne možemo komunicirati s Bogom ako ne komuniciramo jedni s drugima. Ne možemo se približiti Bogu ako smo daleko jedni od drugih. Nema nam druge nego učiti veliku lekciju oprosta i prihvaćanja.

Današnji Isusov govor je poziv da se usudimo poći korak dalje od hladnog slova zakona dok ponizno priznajemo vlastite nedostatke i molimo milost iskrenog i svakodnevnog obraćenja. Često smo sami sebi najveći neprijatelji, i zbog toga se često prije pomirenja s drugima moramo izmiriti sami sa sobom. Nagodimo se sami sa sobom dok još ima vremena, u protivnom trebat će nam vreće novčića da poplaćamo svoje dugove i nagomilane kamate.

1. korizmeni petak u sarajevskoj katedrali

Tema krozmenih propovijedi u sarajevskoj katedrali za korizmu 2016. su: "Tjelesna i duhovna djela milosrđa". Tradicionalno propovijedaju profesori KBF Sarajevo i Franjevačke teologije Nedžarići. U petak, 12. veljače na temu "Gladna nahraniti; žedna napojiti" propovijedao je vlč. mr. Ivica Mršo profesor na KBF Sarajevo.
 
Pobožnost križnog puta je bila u 17,15, a  predvodio je vlč. Ljubo Zadrić, đakon. Misno slavlje je započelo u 18,00 sati. Na početku sve nazočne i predsjedatelja misnog slavlja i propovijednika pozdravio je mons. Ante Meštrović, rektor katedrale.
 
 
Propovijed vlč. Ivice Mrše prenosimo u cijelosti.
 

GLADNA NAHRANITI, ŽEDNA NAPOJITI

Misericordiae vultus/Lice milosrđa)

 

Na Pepelnicu smo započeli naš četrdesotodnevni korizmeni hod priprave za Uskrs. Draža mi je riječ put jer je to put molitve, put posta, put milosrdnih djela. Svojevrsno tropuće, troplet neraskidivo isprepleten i neodvojiv koji me podsjeća na voćno stablo: post poput korijena, molitva poput debla a milosrdna djela poput plodova.

U ovoj izvanrednoj Jubilarnoj godini milosrđa koju je papa Franjo proglasio bulom Misericordiae vultus-Lice milosrđa, kroz ove korizmene petke, razmatramo tjelesna i duhovna djela milosrđa.

Milosrđe nije tek puki sentiment, osjećaj nego konkretan čin, drugim riječima ili riječima Bule, milosrđe ima LICE. Milosrđe nije nešto bezlično i amorfno nego stvarno, realno, opipljivo, konkretno, s licem tj. osobno. Koje lice? Kakvo lice? Čije lice? Hajmo, zajedno, u duhu, stati pred Lice božanskog milosrđa.

 

KAD STANEMO PRED LICE BOŽANSKOG MILOSRĐA, možda, nas iznenade dvije stvari:

-prvo, iznenadit ćemo se tko je u raju i tko nije

-drugo, možda ću reći:„moje ruke su čiste Gospode, nisam ih uprljao zemaljskim glibom, a Gospod odgovori: „Da, tvoje ruke su čiste, ali PRAZNE, gdje su djela milosrđa?“

 

KAD STANEMO PRED LICE BOŽANSKOG MILOSRĐA – ŠTO ĆE NAS PITATI?

 

 IMG_1356NEĆE NAS PITATI:

     – Koje je marke tvoje vozilo

     – Koliko kvadrata ima tvoj stan, apartman, kuća, rezidencija,

     – Koliko odjela, haljina, cipela imaš

     – Kolika su tvoja materijalna dobra i koliki ti je bankovni račun

     – Kolika je tvoja plaća

     – Koliko puta su bio promaknut, nego jesi li promicao pravednost drugima

     – Koliko puta nisi prevario ljude, nego koliko puta jesi

     – Što su tvoji roditelji učinili ili nisu učinili za tebe, nego što si ti za njih učinio

     – Koliko si prijatelja imao, nego kolikima si ti bio prijatelj

     – Koliko puta si rekao istinu, nego koliko puta si rekao laž

     – Neće pitati za boju tvoju kože, državljanstvo, narodnost, akademski status, ali hoće za „boju tvog srca“ i pripadnost narodu Božjem.

 

A ŠTO ĆE NAS PITATI?

Pitanja i test koji nas čeka pred licem Božanskog milosrđa nalazimo u Matejevu evanđelju, i ne reci nisam znao:

'Kad Sin Čovječji dođe u slavi i sa svim svojim anđelima, sjest će na prijestolje svoje slave…Tada će kralj reći onima koji mu budu zdesna: "Vi, koje je Otac blagoslovio, dođite primiti u baštinu kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ste me nahranili kad sam bio gladan, napojili kad sam bio žedan, primili ste me kad sam bio tuđinac i obukli me kad sam bio gol; posjećivali ste me dok sam bio bolestan i u zatvoru.'

Pravednici će ga tada upitati: "Gospodine, kada smo te vidjeli gladna i nahranili, kada smo te vidjeli žedna i napojili te…? A kralj će odgovoriti: "Zaista vam kažem, sve što ste učinili jednomu od moje najmanje braće, meni ste učinili!' (Mt, 25,31)

I drugi evanđeoski tekst

 „Tko napoji jednog od ovih malenih samo čašom hladne vode jer je moj učenik, zaista, kažem vam, sigurno mu neće propasti plaća.“ (Mt 10,42)

 

GLADNA NAHRANITI, ŽEDNA NAPOJITI

Stvarnost gladi nam govori da je čovjek ograničeno, nesavršeno i smrtno biće. Bez hrane i pića podložan je smrti. Nema života u sebi. Nahraniti gladnoga i napojiti žednoga znači spasiti život.

Nahraniti gladnoga i napojiti žednoga Isus stavlja na prvo mjesto i kao mjerilo u ispitu savjesti i procjeni života na posljednjem sudu, ulaznicu u radost gospodara. Ne dati gladnomu kruha i žednome vode tj. ne dati mu život, znači zatvoriti sebi vrata neba.

Koliki danas umiru od gladi? Kakav odgovor imamo na to? Možemo li išta učiniti? Je li to sramota čovječanstva? Kruha i vode, hrane i pića ima dovoljno. Zemlja može hraniti svu svoju djecu. No, osobno i zajedničko iskustvo nas uče i svjedoče da je ljudsko srce, na žalost, pohlepno, slijepo, sebično i tvrdo. Ili ne vidi dalje od sebe. Iako nam je poznata činjenica kako ljudi nemaju ono osnovno za život, možda u našem susjedstvu ili u svijetu, brzo to zaboravljamo. Isprike i opravdanja su postale vjerne družice i pratilje naših života i savjesti.

Ne samo da se trebamo pitati, nego moramo, kakav je naš odnos prema kruhu i vodi, hrani i puću. „Jesmo li izbirljivi, nezadovoljni? Prigovaramo? Bacamo hranu? Ili smo rastrošni, proždrljivi i neumjereni? Kako blagujemo? Znamo li slaviti s drugima, radovati se, dijeliti? Jer dok blagujemo, ne uzimamo samo hranu. Primamo život od drugih. A možda ima onih s kojima ne bismo htjeli sjesti za stol. Radije postimo. Lakše je i gladovati, nego se odreći sebe.“

Možda na sljedeće činjenice barem malo otkriju stvarno stanje stvari i potaknu na konkretna djela milosrđa kad je gladi i žeđ u pitanju u današnjem svijetu:

Svake godine više od 150 milijuna ljudi umre od gladi ili da svakih 5 sekundi u svijetu umre dijete od gladi. Ovo nisu brojke, ovo su ljudi s imenom i prezimenom, ovo nije tek puka brojčana statistika, ovo je zrcalo modernog čovječanstva.

Prema podacima UN-a, svaki sedmi čovjek na svijetu ne zna hoće li imati dovoljno hrane da preživi dan. Dok velik dio svjetskog stanovništva gladuje ili se neadekvatno hrani, oko 1,4 milijarde ljudi u svijetu je prekomjerne tjelesne težine (20% ljudi sa Zapada je na dijeti zbog pretilosti). Jedna trećina čovječanstva je gladna, druga trećina neuhranjena i tek jedna trećina sita!

I sada čuvam e-mail koji sam davno dobio i sjetim ga se kad počnem mrmljati, prigovarati, gunđati, itd., kako samo olako uzimamo stvari i stvarnost zdravo za gotovo, kao nešto što se podrazumijeva, što mora biti:

ako u vašem frižideru ima hrane, na vama odjeće, nad glavom krov i krevet u koji ćete leći, bogatiji ste od 75% posto stanovnika ovog svijeta.

Ako imate račun u banci, novac u novčaniku i nešto sitniša u nekoj kutijici, pripadate među 8% najbolje stojećih ljudi na svijetu.

Ako su vam roditelji još živi a uz to još uvijek u braku, pripadate među uistinu rijetke osobe. Ako možete pročitati ovu poruku (tj. imate pristup internetu) pravi ste sretnik među rijetkima.“

Pravi i istinski stav Isusova učenika bi se mogao izreći riječima sv. Pavla: „na sve i svašta sam navikao: sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati“(Fil, 4,12)

KRUH I VODA u Svetom Pismu su više od hrane i pića, a slika GOZBE je tako česta u svetim tekstovima Starog i Novog zavjeta. Kruh i voda su simboli života.

Prisjetimo se samo nekih slika Starog zavjeta: Melkisedeka kako donosi pred Abrahama kruh i vino; Abraham kako sprema gozbu za 3 anđela; Izaka i Jakova kad sklapaju savez; Saveza na Sinaju, „Ondje vidješe Boga Izraelova..slobodno su Boga motrili, jeli i pili“ (Izl, 24, 9.11.); Izaije kako navješćuje „gozbu od pretiline.. na kojoj svi sudjeluju čak ako novca i nemaju“ (Iz, 55,1).

Prisjetimo se slika iz Novog zavjeta gdje kruh i voda dobivaju punu znakovitost i značenje s Isusom: Lazara siromaha; gozbe u Kani; gozbe kod Šimuna farizeja i one grješnice; Isusa kako dijeli stol bez skrupula s grješnicima, carinicima, bludnicima; Isusa kako okuplja svoje učenike oko stola; Posljednje večere; Kraljevstva nebeskog koje se uspoređuje s gozbom.

VODA koja je simbol života, čišćenja, osvježenja, obnavljanja; od voda potopnih i Noe, preko voda Jordana, do vode koja poteče iz probodenog boka Raspetoga.

 

GLADNOGA NAHRANITI, ŽEDNOGA NAPOJITI – ŠTO NAM JE ČINITI?

Potražimo odgovor u Evanđeljima.

U evanđeljima nalazimo da je Gospod Isus jednom prigodom nahranio pet tisuća ljudi s pet kruhova i dvije ribe. U Mateju14,13-21 čitamo: "Kad to ču Isus, ode odande lađicom prema pustom mjestu, nasamo. Ali to doznade narod te krenu za njim pješke iz gradova. On, kad iziđe iz lađice, vidje silan narod i sažali se nad njim te mu ozdravi bolesnike. Predvečer pristupiše k njemu njegovi učenici te mu rekoše: 'Mjesto je pusto, a kasno je već; otpusti svijet da ide u sela da kupi hrane!' Isus im odvrati: 'Nije potrebno da odlazi, dajte mu vi jesti!' Oni mu odgovore: 'Imamo ovdje samo pet kruhova i dvije ribe.' 'Donesite ih ovamo!' reče im. Zatim naredi svijetu da posjeda po travi. Uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda u nebo te blagoslovi i razlomi kruhove. Zatim ih dade učenicima, a učenici svijetu. Svi jedoše i nasitiše se. Pokupiše što preteče: punih dvanaest košara ulomaka. A jelo je oko pet tisuća ljudi, osim žena i djece."

Jednom drugom prigodom Isus je nahranio četiri tisuće ljudi sa sedam kruhova i nešto malo ribica. Čitamo to u Evanđelju po Mateju 15,32-39: "Tada Isus dozva k sebi učenike svoje i reče im: 'Žao mi je naroda. Već su tri dana uza me, a nemaju što jesti. Ne mogu ih gladne otpustiti, da ne bi klonuli na putu.' Učenici mu odvratiše: 'Odakle bismo u pustinji nabavili toliko kruha da se nasiti toliki narod?' 'Koliko imate kruhova?' zapita ih Isus. 'Sedam, i nešto malo ribica', odgovoriše mu. Tada zapovjedi narodu da posjeda po zemlji. Zatim uze onih sedam kruhova i ribice te zahvali (Bogu) i razlomi ih. Potom ih je davao učenicima, a učenici narodu. Svi jedoše i nasitiše se. A od ulomaka što preteče dignu sedam punih košara. Jelo je četiri tisuće ljudi, ne brojeći žene i djecu.“

Ne tražiti izlike, opravdanja i isprike! Čini mi se da i mi kršćani, na različite načine, ponavljamo, kao i apostoli, naše „opravdane“ izlike i opravdanja: „pusto je, kasno je, nek' sami kupe, imamo samo pet kruhova, odakle da nabavimo toliko hrane…“, a Isus i danas, i meni i tebi, govori: Dajte im vi jesti!

Ni Isus nije izliječio sve gubavce, niti svim slijepima vratio vid, niti sve gladne nasitio, kao da čujemo našu „teološku“ ispričnicu da umirimo svoju savjest. Otvarati vrata bazilika i katedrala u izvanrednoj Jubilarnoj godini milosrđa, a zatvarati vrata srca gladnima jest uvreda Bogu! Ni ja ni Ti ne možemo riješiti globalno pitanje gladi i žeđi, ali mogu pomoći onome blizu, a donekle, i onome daleko. Ne ispraznim sažaljenjem niti lažnim milosrđem, nego konkretno, stvarno, realno. Ne možemo i ne smijemo se pomiriti da u sjenama naših života i kuća, samostana i bogomolja ljudi gladuju ili kopaju po kontejnerima za smeće.

Prisjetimo se iz Prve Ivanove poslanice 4, 20: „Ako kažeš da ljubiš Boga a ne ljubiš bližnjeg svoga, onda si lažac.“ Ili iz Jakovljeve poslanice 2,14: „Vjera bez djela je mrtva“, nadodao bih, ne samo mrtva, nego vjera bez djela je laž, licemjere.

Primjer bl. Ivana Merza oduševljava: 10% svoje plaće je odvajao za sirotinju!

Braćo i sestre, tješi me, ali i straši, što znam što ću biti pitan kad stanem pred BOŽANSKO LICE MILOSRĐA. Prisjetimo se, (po)nekad, što nećemo biti pitani, prisjetimo se što hoćemo biti pitani.

„Bio sam gladan i nahranili ste me, bio sam žedan i napojili ste me..“

Uzdam se u Božansko milosrđe. Smiluj nam se, Gospodine. Amen!

 

POUČNA PRIČA

Majka Tereza je govorila: "Ako ne možeš pomoći cijelom svijetu, pomogni jednom čovjeku."

Oluja se smirila i lagana kiša počela je natapati pijesak. Dječak je primijetio, kao i mnogi drugi znatiželjnici, da su morski valovi na pješčanu obali izbacili mnogo morskih zvijezda. One su se otimale smrti koja im je prijetila. Njihovo mnoštvo privuklo je pozornost ljudi koji su se tiskali promatrajući neobičan prizor. Morske zvijezde ležale su nepomično svega nekoliko metara od mora koje im znači život. U tom mnoštvu našao se i dječak koji je promatrao ovu smrtnu borbu zvijezda. Svi su mirno gledali, ali dječak se oteo iz ruku svog oca i otrčao do morskih zvijezda. Sagne se, rukama zgrabi tri zvijezde i otrči do mora. Vrati se i ponovi isto.
– Što radiš, mali? – upita ga neki znatiželjnik.
– Vraćam morske zvijezde u more, inače će uginuti na pijesku – odgovori dječak, ponavljajući iste radnje.
– Ali zar ne vidiš da ih ima tisuće i da ih ne možeš sve spasiti? Previše ih ima. To se uvijek događa nakon olujnih valova. Ti ne možeš promijeniti stvari!

Dječak se osmjehne, zahvati opet nekoliko zvijezda, baci ih u more i odgovori:
– Za ove sam uspio promijeniti stvari.

Čovjek je nakratko ostao zatečen, potom se sagne te i sam počne bacati zvijezde u more. Vidjevši to, dvije djevojke učine isto i sada ih je već bilo četvero koji su zvijezde vraćali u život. Malo nakon toga i ostali znatiželjnici pristupe i sada ih je već bilo pedesetak koji su morske životinjice bacali u vodu. Tako su ubrzo bile spašene sve zvijezde.

Eto, za promjenu stvari u svijetu dovoljan je i jedan čovjek, ali koji će imati smjelosti započeti posao.

 

Prikazanje Gospodinovo

Na sam blagdan Prikazanja Gospodinova- Svijećnica misno slavlje je predvodio, procesiju oko katedrale i propovijedao pomoćni vrhbosanski biskup i promicatelj Katoličkih škola za Europu mons. dr. pero Sudar. U misnom slavlju je koncelebriralo 25 svećenika, a na misi su sudjelovale brojne časne sestre različitih družbi, bogoslovi franjevačke teologije koji su predvodili pjevanje. Sudjelovali su bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa kao i bogoslovi nadbiskupijskog misijskog međunarodnog sjemeništa „Redemptoris Mater“ iz Vogošće.

Na samom početku su blagoslovljene svijeće i uslijedila je procesija oko katedrale s upaljenim svijećama, a potom je uslijedilo misno slavlje na kraju kojeg su nazočne redovnice i redovnici izmolili molitvu kojom su obnovili svoja redovnička obećanja. Molitvu je predmolio provincijal fra Lovro Gavran, predsjednik konferencije VRPP BiH.

DAN POSVEĆENOG ŽIVOTA

Po tradiciji u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, u katedrali Srca Isusova, Dan posvećenog života slavi se uoči Gospodinova Prikazanja u hramu-Svijećnica i na samu Svijećnicu. Tako je bilo i ove godine. Uoči Svijećnice, 1. veljače u katedrali je bilo euharistijsko klanjanje i svečana Večernja. Uslijedilo je koncelebrirano misno slavlje kojem je predsjedao vrhbosanski nadbiskup i metropolit kardinal Vinko Puljić. Propovijedao je Franjevački provincijal Bosne Srebrene fra Lovro Gavran, a pjevali su franjevački bogoslovi iz Nedžarića.

U KATEDRALI EKUMENSKI KONCERT KRŠĆANA SARAJEVA

U sklopu osmine za jedinstvo kršćana u katedrali Srca Isusova u Sarajevu održan je ekumenski koncert kršćana Sarajeva, 23. O1.2016. Na početku koncerta riječ dobro dobrodošlice i pozdrava uputio je mons. Ivo Tomašević.

Koncertu je nazočio uzoriti Vinko kardinal Puljić, Apostolski nuncij u BiH mons. Luigi Pezzuto kao i tajnik Nuncijature, provincijal Bosne srebrene, fra Lovro Gavran.

Na koncertu su uzeli učešća: Srpsko pjevačko društvo „Sloga iz Sarajeva, koje je otpjevalo pet pjesama pod ravnanjem gosp. Stefana Mojsilovića, Zbor Evanđeoske crkve Sarajevo, otpjevavši dvije pjesme i Katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“ Sarajevo koji je otpjevao šest pjesama pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića. Na koncu je svima zahvalio vrhbosanski nadbiskup uzoriti Vinko kardinal Puljić potičući na jedinstvo i međusobno poštovanje.

Proslava 25 godina biskupskog ređenja i ustoličenja vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića u katedrali Srca Isusova

Svečanim misnim slavljem, 10. siječnja 2016. godine u katedrali Srca Isusova proslavljena je 25-ta godišnjica biskupskog ređenja i ustoličenja vrhbosanskog nadbiskupa i metropolite kardinala Vinka Puljića.

Misnom slavlju je predsjedao sam slavljenik kardinal Vinko Puljić u koncelebraciji s kardinalom Josipom Bozanićem i Apostolskim nuncijem u BiH mons. Luigiom Pezzutom, tri nadbiskupa, sedam biskupa, tri provincijala i brojnim svećenicima. Pozdravnu riječ je uputio mons. Ante Meštrović, prepošt Kaptola i rektor katedrale. Propovijed je izrekao kardinal Josip Bozanić. Misnom slavlju su nazočili državni i politički djelatnici, neki ministri, predstavnici diplomatskog kora kao i kulturno-društvenog života. Pjevao je zbor bogoslova vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa. Misno slavlje je prenosila BHTV.

 

Foto: Zvonko Aždajić

 

POZDRAVNI GOVOR NA POČETKU MISNOG SLAVLJA U KATEDRALI

Ovo svečano misno slavlje je u povodu 25, obljetnice biskupskog ređenja (koje se dogodilo 6. siječnja, na Bogojavljenje u Rimu) i ustoličenja nadbiskupa vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića (koje je bilo u sarajevskoj katedrali Srca Isusova 19. siječnja 1991).

Stoga, pozdrav je prvo upućen slavljeniku, nadbiskupu Vrhbosanskom i metropoliti kardinalu Vinku Puljiću koji je prije 25 godina u ovoj katedrali ustoličen za biskupa i pastira ove mjesne crkve. U ime svih nazočnih te članova Ordinarijata vrhbosanskog, Stolnog kaptola vrhbosanskog i prezbiterija Vrhbosanske nadbiskupije i moje osobno ime, iskren pozdrav i srdačne čestitke!

Misnica u kojoj Kardinal predslavi misno slavlje je replika misnice koja je izrađena od plašta posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, također i mitra. To je dar svećenika Vrhbosanske nadbiskupije.

S radošću pozdravljam cijenjene goste: kardinala Josipa Bozanića, zagrebačkog nadbiskupa, apostolskog nuncija u BiH mons. Luigia Pezzuta, kao i nazočne nadbiskupe: splitsko-makarskog mons. Marina Barišića, beogradskog mons. Stanislava Hočevara, đakovačko-osječkog u miru mons. Marina Srakića; biskupe: skopsko-prizenskog mons. Kiru Stojanova, dubrovačkog mons. Matu Uzinića. Biskupe BK BiH: banjalučkog mons. Franju Komaricu, biskupa hercegovačkih biskupija mons. Ratka Perića, vojnog ordinarija u BiH mons. tomu Vukšića, pomoćnog vrhbosanskog biskupa mons. Peru Sudara, pomoćnog banjalučkog biskupa mons. Marka Semrena. Provincijale: isusovačkog, salezijanskog, franjevačkog Bosne srebrene fra Lovru Gavrana. Zatim svećenike svih struktura, redovnike, časne sestre s njihovim provincijalnim glavaricama, bogoslovove.

Pozdravljam državne i političke djelatnike, gosp. Dragana Čovića, predsjedavajućeg predsjedništva BiH, gospođu Borjanu Krišto, predsjedavajuću Parlamentarne skupštine BiH, gosp. Marinka Ćavaru, predsjednika Federacije BiH, gospodu ministre, političke djelatnike svih razina, kao i predstavnike diplomatskog kora i kulturno-društvenog života.

Pozdravljam Kardinalovu bližu rodbinu, prijatelje i sve vjernike u prvostolnici kao i sve ljude dobre volje koji nas prate putem medija kao i medijske djelatnike.

25 godina je lijep vremenski period općenito u životu, pa tako i u životu časne Vrhbosanske nadbiskupije koja egzistira od 5. srpnja 1881. godine, kada je uspostavljena ponovna redovna crkvena vlast u BiH, a ova drevna Nadbiskupija svoje korijene vuče od sredine 11. stoljeća.

U prošlim vremenima katolici Hrvati u BiH su prolazili trnovit put koji se nastavlja i danas. Kao vjernici molimo za dobra rješenja, pravdu, jednakopravnost i međusobno poštivanje svih naroda koji žive u BiH.

Vi ste, gospodine Kardinale, u duhu saborske konstitucije „Lumen Gentium“, kao biskup, vršili službu propovijedanja, posvećivanja i upravljanja kroz 25 izazovnih godina.

Naša ljubav, davanje i identitet dio su plana Božje providnosti i svaki valjan napor, ma koliko neopažen bio, proizvodi stanovit učinak, kojeg prosuđuje Bog i ljudi.

19. siječnja 1991. godine kod Vašega ustoličenja u pozdravnom govoru, tada đakovačko-srijemski biskup mons. Ćiril Kos, i ujedno apostolski administrator Vrhbosanske nadbiskupije je kazao: „Svi danas sklopimo ruke i svaki na svoj način molimo ono što Crkva želi: da nikada ne ponestane ljubavi, brige novoga Nadbiskupa prema svakomu čovjeku, svakom vjerniku, svakom svećeniku (…) Ali isto tako da ne ponestane poštovanja i ljubavi Božjega naroda i prezbiterija prema novom Nadbiskupu“.

Uz iskrenu čestitku i zahvalu Bogu na milostima i darovima u godini milosrđa, to isto molimo i danas, 25 godina kasnije, kao i za naredne godine, koje neka budu blagoslovljene!

Mons. Ante Meštrović,

prepošt Kaptola i rektor katedrale

KONCERT PJEVAČKOG ZBORA „ZVON“

U sarajevskoj katedrali Srca Isusova, 28. studenog u 19,00 sati pjevački Zbor „Zvon“ iz Dobrinja sa otoka Krka održao je koncert. Prije koncerta zbor je u zgradi Vrhbosanskog ordinarijata primio kardinal Vinko Puljić koji je u katedrali nazočio koncertu. Na početku koncerta pozdravnu riječ je uputio mons. Ante Meštrović, rektor katedrale. Uputio je riječi dobrodošlice posjetiteljima, a napose vrhbosanskom nadbiskupu uzoritom Vinku kardinalu Puljiću te naglasio kako „zahvaljujući kardinalovom poznanstvu sa pjevačkim Zborom ‘Zvon’ sa otoka Krka, počašćeni smo večerašnjim koncertom“.

Pozdrav je upućen načelniku općine Dobrinj gosp. Nevenu Komadini kao i članovima Pjevačkog zbora „Zvon“. Zahvalio im na dolasku i poklonjenom koncertu.

Pjevački zbor „Zvon“ osnovan je 2000. godine prvenstveno radi druženja i nastupa unutar Općine Dobrinj i otoka Krka. No, spletom sretnih okolnosti već u godini osnutka, krenulo je to i puno šire, jer je iste godine na Festivalu adventskih i božićnih pjesama u Pragu osvojeno treće mjesto. Na istom festivalu slijedeće godine uspjeh je bio jednak.

Osim ovog „Zvon“ gostuje i u Njemačkoj, Strassburgu u Francuskoj, u Padovi i triput u Rimu gdje je jedan od najvećih dosega bilo pjevanje u Bazilici Sv. Petra u Vatikanu te audijencije kod svetog pape Ivana Pavla II i pape emeritusa Benedikta XVI. Tu su još gostovanja u Osijeku, Vukovaru, Tordincima, Hvaru, Banja Luci… te još mnogo nastupa u Republici Hrvatskoj i izvan RH.

Zbor danas sačinjava dvadesetak pjevača, s popriličnim brojem sakralnih i svjetovnih skladbi, a surađuje i s drugim zborovima, te eminentnim solistima hrvatske glazbene scene. Kroz deset godina zbor je vodio maestro Ivica Frleta, a kroz zadnjih pet godina zbor vodi mladi maestro Damir Smerdel.

Predsjednik zbora „Zvon“ Dobrinj je Ranko Pavačić.

 20151128_195820 20151128_195332 20151128_195216

20151128_195348 20151128_194848 

1 10 11 12 13