MISA VEČERE GOSPODNJE

Ovim misnim slavljem, na Veliki četvrtak, slavi se posljednja Isusova večera. Na Veliki četvrtak Isus je izgovorio zahvalnu molitvu. Tog je dana više puta apostolima Isus uputio ove riječi: „Ljubite jedan drugog kao što sam ja ljubio vas“. Te večeri Isus je ustanovio sakrament svoja tijela i svoje krvi. Svetu misu. To je oporuka koju je ostavio uoči svoje smrti. Svetu misu slavimo spominjući se svega što je Isus za nas učinio: njegova života, smrti i uskrsnuća.

Isus je toga dana ustanovio, osim Euharistije i sakrament svećeničkog reda. Također i zapovijed o bratskoj ljubavi

Potrebno je odstraniti od sebe sve što nosi podvojenost. Potrebno je međusobno pomirenje kako bi se moglo primiti Onoga koji nas je do kraja ljubio.

Poslije homilije pod ovom misom, gdje je to moguće, organizira se pranje nogu. Predstojnik zajednice pere noge nekima od braće. Tako po Kristovu primjeru daje znak da i mi trebamo biti služitelji svoje braće. Ljubiti ljude znači prihvatiti ih, pomagati im i služiti im. Sve to označuje čin pranja nogu.

Poslije popričesne molitve prenosi se Svetootajstvo na pohranu. Vjernicima se preporuča dolazak i molitva i razmatranje o Kristu koji nas je ljubio do kraja, kako bismo i mi mogli ljubiti jedni druge.

U sarajevskoj katedrali, 24. ožujka misu Večere Gospodnje je predvodio vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u koncelebraciji pomoćnog vrhbosanskog biskupa mons. dr. Pere Sudara, Tajnika Apostolske nuncijature u BiH, generalnog vikara mons. Luke Tunjića, prepošta Kaptola vrhbosanskoga i rektora katedrale mons. Ante Meštrović, kanonika i dekana KBF dr. Darka Tomaševića i drugih svećenika.

Nakon propovijedi vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić oprao je noge vijećnicima sarajevskih župa koji su bili gosti, nakon mise, kod kardinalova stola.

Svetootajstvo je preneseno u pokrajnu lađu gdje je pohranjeno, ali i izloženo vjernicima na štovanje u večernjim satima i tijekom sutrašnjeg dana, na Veliki petak.

MISA POSVETE ULJA

U sarajevskoj katedrali Srca Isusova, u srijedu 23. ožujka vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić je slavio misu posvete ulja. Ova misa se slavi na Veliki četvrtak, ali se radi okupljanja većeg broja svećenika može slaviti i ranije, što je u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i praksa. U tom slavlju vidno mjesto imaju dekani trinaest dekanata koji sveta Ulja nose u svoje dekanate da bi ih lakše preuzeli svećenici, župnici u dekanatu.

Ova misa što je biskup koncelebrira sa svojim svećenicima u kojoj se posvećuju sveta ulja očituje zajedništvo svećenika s njihovim biskupom. Nakon propovijedi bude obnova svećeničkih obećanja.

Na ovaj dan svećenici u Vrhbosanskoj nadbiskupiji daruju svoj prilog za odgoj novih svećeničkih i redovničkih zvanja diljem svijeta. To je Dan Djela svetog Petra apostola.

Za vrijeme Svete mise blagosljivlja se bolesničko ulje koje se koristi za bolesničko pomazanje i posvećuje krizmano ulje koje se koristi kod sakramenta krštenja, potvrde i svetoga reda, kao i kod posvete oltara i crkve.

Fotografije su preuzete iz KTA

Katolici angažirani u politici, društvu i kulturi na obilježavanju Godine Božanskog milosrđa

Nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić pozvao je katolike angažirane u politici, društvu i kulturi na obilježavanje Godine Božanskog milosrđa u sarajevskoj katedrali Srcaa Isusova, 22. ožujka.

Susret je započeo ispovijedanjem u 15,30 sati. Ispovijedalo je više svećenika. U 16,00 sati je slavljena sveta misa koju je predslavio uzoriti Vinko kardinal Puljić pod kojom je u propovijedi govorio o otajstvu križa u svakodnevnom životu svakog kršćanina i društvenog djelatnika.

U 17,00 sati uslijedilo je predavanje u dvorani Svećeničkog doma kojeg je održao Slovenac p. Peter Rožič koji je doktorirao političke znanosti na sveučilištu Georgetown u Washingtonu. Nakon predavanja uslijedio je skromni domijenak. Na susretu je sudjelovao lijep broj sudionika.

Cvjetnica 2016.

Cvjetnica, Nedjelja muke Gospodnje i Svjetski dan mladih u sarajevskoj katedrali Srca Isusova je proslavljen, 20. ožujka. Blagoslov maslinovih grančica na početku je obavio vrhbosanski nadbiskup i metropolit uzoriti Vinko kardinal Puljić nakon čega je uslijedila procesija s maslinovim grančicama oko katedrale, a u procesiji su sudjelovali svećenici, bogoslovi, katedralni Mješoviti pjevački zbor „Josip Štadler, časne sestre i nazočni vjernici. Nakon povratka u katedralu uslijedilo je misno slavlje te pjevana Muka po Luki.

Crkva se na Cvjetnicu spominje ulaska Krista Gospodina u Jeruzalem u kojem je dovršio svoje uskrsno otajstvo.

Maslinove grančice se na taj spomen blagoslivljaju i nose u procesiji, a dobrovoljni prilog ide za misije.

Svjetski dan mladih je nastao nakon što se papa sv. Ivan Pavao II. sastao dva puta s mladima na Trgu sv. Petra u Rimu 1984. i 1985. godine, a godinu dana kasnije Papinim pismom mladima ustanovljen je Svjetski dan mladih koji se od tada svake godine slavi na Cvjetnicu.

6. korizmeni petak

Dr. sc. vlč. Dubravko Turalija profesor na KBF Sarajevo je 18. ožujka u sarajevskoj katedrali Srca Isusova propovijedao na temu: „Uvrede oprostiti; podnositi one koji nam čine zlo; za žive i mrtve Boga moliti“.

U Godini Božanskog milosrđa na temu duhovnih i tjelesnih djela milosrđa u sarajevskoj katedrali su propovijedali profesori Franjevačke teologije u Nedžarićima i KBF u Sarajevu.

Mons. Ante Meštrović, rektor katedrale je pozdravio dr. Dubravka Turaliju, đakona Ljubu Zadrića kao i sve nazočne na početku misnog slavlja.

Na koncu mise je zahvalio dr. Turaliji i svim vjernicima koji su ustrajno dolazili kroz korizmene petke na pobožnost križnog puta i na misnia slavlja.

Uslijedilo je klanjanje pred Presvetim kojeg je predvodio đakon vlč. Zadrić. On je predvodio i pobožnost križnog puta prije mise.

Propovijed dr. sc. vlč. Dubravka Turalije donosimo u cijelosti.

 

„Uvrede oprostiti; podnositi one koji nam čine zlo; za žive i mrtve Boga Moliti“

Dubravko Turalija

 

IMG_1752Koliko god s oduševljenjem toliko i s nekom nutarnjom zebnjom čovjek promatra vješte prodavače na tržnici kako hitro svojim rukama probiru zdravo i trulo voće.

U isto vrijeme svaku trulu voćku dotiču sa žaljenjem, ali i s mržnjom. Žao im je baciti načetu i korumpiranu voćku, ali je i mrze, ne podnose je jer se iskvarila pa od nje sada nemaju nikakve koristi, ali ponajviše je mrze jer može brzo iskvariti one zdrave oko sebe.

Na istom je tragu Isusova prispodobu o pastirima koji razlučuju ovce od jaraca. To je tako dramatična scena kada jarci žele prijeći ovcama jer se one bolje hrane i bolje čuvaju, a pastiri ih nemilosrdno, bezdušno šibaju i tjeraju na suprotnu stranu. U sekvenci Velikoga petka U dan onaj u dan gnjeva pjevamo: što ću tada jadan zborit, kome li se zagovorit kad i hrabre strah će morit.

Mi se neprestano pitamo ima li spasa za one trule jabuke ili podivljale jarce koji su dio naše svakidašnjice. Fizičari i biolozi kažu da nema. Ono što je načeo trulež to nužno propada, ali Isus i Crkva kažu da i takvima ima lijeka.

Nikola Tesla izbjegavao je zločeste ljude. Sa sumljivim ljudima nije se htio čak ni rukovati jer je toliko prodro u u sile energije da je tvrdio da i najobičniji stisak ruke može preusmjeriti onu dobru i pozitivnu energiju u čovjeku u negativnu i izvitoperenu.

Čuli smo danas u evanđelju: Isusovi mrzitelji ponovno su pograbili kamenje.

Vidite, dragi vjernici, zlo je opredjeljenje i redovito je iracionalno i niče u čovjeku već od malena. Lošiji đaci redovito zavide boljima, nadarenijima, marljivijima. A da nije dobrih, marljivih, mi nikada ne bismo imali GPS, mobitele, ipade, nikada ne bismo uživali u dobroj literaturi, predstavi, koncertu, filmu, propovijedi… S talentiranim ljudima zdrav čovjek bi se trebao ponositi, a ne ih nepodnositi. Oni nose Božji dar u sebi kojim unaprijeđuju ovaj svijet.

Svaki čovjek koji nije kadar prihvatiti Božji dar u drugome kad-tad će posegnuti za kamenom. A kamen ranjava, ubija.

U današenjem evanđelju javno je izrečena Isusova presuda: Ti čovjek, pa sebe Bogom praviš. Isus je znao da je ovo izjava na kojoj će se formirati skorašnji proces osude i smrti pa je zato i čitamo tjedan dana prije sjećanja na Isusovu smrt.

Čudesa poput oživljavanja, nemogućih izlječenja, ohrabrenja, tješenja nisu mogla biti pridodana nikome nego čovjeku Božjem. Kako netko može u isti čas huliti i činiti tolika znamenja i čudesa? Sva Isusova znamenja bila su na proslavu Boga.

U Isusa se sve poklapa, jer s jedne strane svojim djelima pokazuje božansku moć, a s druge svojim riječima tvrdi da je Božji Sin. Farizeji bi prihvatili nadljudska Isusova djela, a zanegirali bi Isusovo božanstvo – ali to ne ide.

Isus je od početka bio sprema umrijeti za ovaj svijet. Ali prije toga ponovno i ponovno poučava svoje učinike kakav treba biti naspram onih koji čine zlo i koji je načela trulež grijeha:

OPROSTITI

PODNOSITI

MOLITI

Ovo je i današnja nakana na svetoj misi u kojoj molimo Gospodina da nas obdari duhovnim djelima milosrđa, a to su oprostiti uvrjede, podnositi nepravde i moliti za one koji čine zlo.

Kada se nad Isusom iskalila sva ljudska zloba i kada su svi oni što su imali kakvu pritužbu ili porugu prema njemu javno je izgovorili: od one raspni ga pa do one na križu ako si Krist spasi sebe i nas, Isus prije nego će prijeći s ovoga svijeta Ocu glasno i javno moli Oca da oprosti svima jer ne znaju što čine.

Sada vidite kolika je Božja ljubav da i u najtežem času ne okrivljuje čovjeka nego ga oslobađa krivice vadeći ga na neznanje. A istina je da je naše ljudsko znanje naspram Božjega kao kap vode naspram oceana.

A kršćani, jesu nasljedovatelji Kristovih darova pa sva ona njegova dobrota prešla je na nas, svo ono njegovo strpljenje i podnošenje prešlo je na nas i sve ono silno razumjevanje i praštanje prešlo je na nas.

Zato, ako je zlo oko nas, koliko li je veće dobro kojim nas sam Krist oboružava. Ako li je netrpeljivost koliko li je veće podnošenje koje nam Krist neprestano daje. Ako li je mržnja među nama koliko li je veće praštanje koje poput oceana može preklopiti i najgoru mržnju.

Čovjeku, koji živi u ljubavi Božjoj, mržnja ovoga svijeta ne može ništa, i onome koji je spreman podnositi, nepravda ne može ništa i onaj koji je dobar zlo mu ne može ništa. Ali neizmjerni izvori dobrote, strpljivosti i podnošenja mogu preplaviti čovjeka koji je nagrižen grijehom i mimo svakog fizičkog i ljudskog pravila ozdraviti ga i očistiti i osposobiti ga ne za djelo zla nego za djelo dobra i na koncu vječnoga života. Amen.

PETI KORIZMENI PETAK

Na peti korizmeni petak u katedrali Srca Isusova u Sarajevu, 11. ožujka misnom slavlju u 18,00 sati je predsjedao i propovijedao dr. sc. fra Josip Jozić, prof. na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićima. Tema propovijedi je bila: “Grješnika pokarati; neuka poučiti“. Prije mise pobožnost križnog puta u 17,30 je predvodio vlč. Ljubo Zadrić, đakon. Rektor katedrale, mons. Ante Meštrović je na početku misnog slavlja pozdravio fra Josipa, đakona i katedralnog župnika kao i sve nazočne, a na koncu je zahvalio propovjedniku i najavio temu za slijedeći petak.

Slijedi cjelovita propovijed fra Josipa Jozića.

 

Grešnik i ožalošćeni u milosti

 

IMG_1624U duhovna djela milosrđa ubrajamo i ona koja imenujemo riječima „grešnika pokarati“ i „žalosna utješiti“. Ova djela imaju i drugačija imena, a to je uvjetovano različitim nazivljem na temelju biblijskih iskustava i prijevoda. Negdje je riječ ne o pokaranju nego o opomeni grešnika, negdje o izvođenju na pravi put onoga koji je zalutao, negdje o upućivanju u dostojanstven život onih kojima dostojanstvo života nije svjesno ili je možda narušeno. Slično je i s riječju „žalostan“: žalostan je onaj kojem je potreba utjeha, ali među žalosnima ima onih koji su samo ožalošćeni zbog nečeg što im se ne sviđa, ili su ozbiljnije ožalošćeni zbog nekog narušenog međuljudskog odnosa. Među žalosne ubrajamo i one koje je zadesila tuga zbog gubitka nekog od svojih najmilijih, gdje je žalost i najočitija, ali su žalosni i oni koji ne vide izlaza iz životnih kriza, koji često upadaju u krize smisla života, krizu odnosa prema vlastitom životu, ili krizu vjere, kratko rečeno oni koji nemaju nade u životu također su žalosni.

Današnja misna čitanja kao da stvaraju okvir za govor o ova dva djela milosrđa. Ne samo zbog toga što je u Evanđelju riječ o tome da „netko nekoga planira ubiti“ – grijeh, ili što se na početku čitanja iz Knjige mudrosti govori o „tužnome životu“, nego zbog toga što oba današnja čitanja imenuju „zalutalost čovjeka“ i „žalost pred životom“. U Knjizi Mudrosti riječ je o mudrom čovjeku koji razlikuje bezbožnika od pravednika. Pri tome ovaj tekst ne dopušta prisvajanje pravednosti, tako da bi se moglo reći „pravednik to sam ja“. I bezbožnik mogu biti ja. Ali se pravednika razlikuje od bezbožnika u tome što bezbožnik u konačnici iskušava Boga i kriterij njegova odnosa prema životu jest on sam. Riječ je čak i o grijesima, onome što je pravednik zgriješio. Ti se grijesi navode: on je takav čovjek da smeta drugome, koji poziva na pravednost, koji govori o lažnom odgajanju, koji govori o lažnom tumačenju zakona Božjega, koji je utjelovljeni ukor, grijeh je i da ga ljudi ne vole sresti, čak im je mučno i pogledati ga, naziva ga se nastranim, jer mu život nije u onom kalupu kako se inače očekuje u skupini. Bezbožnik se razlikuje od pravednika po tome što ovaj kriterij svoga života nalazi u sebi samom, a onaj pravednik, izgleda, u Bogu.

Govoriti o grijehu ili opominjanju grešnika danas je teško. Sama riječ „grijeh“ izaziva u nama odbojnost, pa i ako zamjeramo drugima, zamjerit ćemo na konkretnim činjenicama, ali ga nikad nećemo direktno nazvati grešnikom. Teško je čak u modernom i tehnički uznapredovanom svijetu govoriti i o pogrešci, jer se pogreške daju lako ispraviti, ali i vlastite pogreške teško priznajemo, ili ih na brzinu želimo vidno ispraviti, a o tuđim pogreškama smo suzdržani. U svijetu koji pomalo gubi osjećaj za zajedništvo svatko se povlači jer ne želimo druge upozoravati na grijehe. To smo doživjeli više puta. Bolje se povući, nego upozoravati na očite promašaje drugog. Dobije se dojam, da i ne znamo što je grijeh, jer i za nas same nekad nešto nije grijeh što je veliki grijeh u očima drugog. Knjiga Mudrosti međutim zalutalog – grešnog čovjeka lijepo opisuje: njegova je zalutalost u iskušavanju Boga i u kriterijima za pravednost i nepravednost koje čovjek sam sebi postavlja, a ti su kriteriji redovito vezani za neki zemaljski interes, za čast, poziciju ili očiti privatni interes. Zato zalutali ne trpi priču o Zakonu Božjemu, nego opet po vlastitim kriterijima tumači i Božji zakon. Zato i grešnost ne može biti drugačija nego po njegovoj vlastitoj mjeri.

I mi kršćani možemo se pronaći u ovoj mudrosnoj priči. Postoje nekako dvije pozicije u razumijevanju grijeha a među kojima se često nađemo. To su pozicija vlastite bezgrešnosti i posvemašnje grešnosti. Nijedan od ovih ekstrema ne opravdava temelj kršćanskog milosrđa. Težnja za bezgrešnošću, savršenošću ili perfektnim životom može biti opasna upravo zbog toga što – baš kao mudrosni lik bezbožnika – kriterij za svet život ne tražimo u Bogu nego u sebi samima. Tako se dogodi da „mi smatramo“ kako živimo sveto, pobožno, bezgrešno, dok s druge strane ostajemo neiskreni, prepredeni i ne ostavljamo prostor da svoje i najmanje greške uvidimo. Neiskreni smo često, jer takvo viđenje svoje bezgrešnosti želimo nametnuti i drugima. U tom smo ponekad i skrupulozni u smislu da na mojoj duši ne smije biti nikakav grijeh, te ispovijedamo i ono što uopće nije grijeh, a ono što bi, i prema mudrosnoj literaturi bio grijeh, uopće ne ispovijedamo: podlost, neiskrenost, laž, obmana, zle namjere, iskušavanje drugih ljudi, zavist a nekad i čistu nevjeru. I Isus kada dotiče ovu temu ne polazi s neke bezgrešne pozicije, nego govori o čistom srcu, srcu koje nema zlobe, zle namjere, oslobođenom zavisti i ljubomore, srcu koje je sposobno i čuti savjete drugih ljudi i čuti glas Božji i u Pismu i u drugim ljudima. Ovaj drugi ekstrem tiče gledanja grijeha u svemu, pa proglašavamo grijehom ponekad sve ono što je drugačije od mene, što ne pripada mom krugu ljudi, mojoj sredini, mome uvjerenju – upravo to čini bezbožnik u knjizi Mudrosti. Zalutali – grešnik jest netko tko se ne oslanja na Boga, nego na sebe i svoj interes. A pravedniku je mjerilo i grijeha i ispravna života, nitko drugi nego Bog – koji je usprkos grijehu milosrđe.

Na ovoj liniji nalazi se i djelo utjehe žalosnih. Zašto se mudrosni bezbožnik ne može utješiti kada kaže „kratkovjek je i tužan ovaj život i nema lijeka kad čovjeku dođe kraj?“. Očito zbog toga što u sebi nema nade koja ga nosi i koja mu osmišljava život. On se ne nada Bogu, nego sebi i svojima. Tješiti ne može svatko. Tješiti nekoga ne znači zavoditi ga riječima da će sve biti bolje, da će teški trenuci proći, da će vrijeme izliječiti sve. I riječi su važne, naravno, ali oni koji su osjetili egzistencijalnu ožalošćenost, vrlo jednostavno će osjetiti i neiskreno tješenje. Tješiti može čovjek koji u sebi nosi nadu. Nisu riječi te koje su presudne u utjesi, nisu ovozemaljska obećanja ta koja će pravu ljudsku žalost zaliječiti, nije ni nadoknada – ponekad i ona novčana za naše poginule – ono što može čovjeka utješiti, nego iskra nade koja nadilazi sve gubitke ovoga svijeta, ponekad iskra one nade koja je protiv svake nade.

Da bi se čovjek uopće mogao nadati, a tom nadom i tješiti, potrebno je da najprije nauči prihvaćati svoju teškoću. Kada čovjek nosi neku tešku žalost sa sobom, onda je vrlo bitno kako će se on postaviti prema njoj: on se prema njoj može postaviti očajnički, može bježati od nje i od sebe, može je zamrziti i još više stvarati svoju nesreću, a njome zaraziti i druge. Priznati svoju ranjivost i svoje rane zagrliti veliki je korak do nade i utjehe. Nije isto kada čovjek mora nešto i kada hoće nešto; kada čovjek prihvaća svoje boli jer ih mora prihvatiti, i kada ih hoće prihvatiti, jer iz moranja se može roditi druga nesreća, iz prihvaćanja i htijenja odiše nešto poput nade iz dubine bića.

Neka nam u ovo vrijeme u kojem ćemo slušati o muci, tuzi, patnji i grijehu misao vodilja bude misao ovog mudrosnog pisca – grešnik će milosrđe naći kod Boga, ne kod sebe, i žalosni će svoju tugu utješiti u nadi, nadi kao zajedništvu s Bogom. Amen.

 

Fra Josip Jozić

24 SATA ZA GOSPODINA

U Buli „Lice milosrđa“ papa Franjo je pozvao crkvene zajednice diljem svijeta da se uključe u poseban program koji je nazvao „24 sata za Gospodina“, a odnosi se na vrijeme petka i subote prije 4. korizmene nedjelje, 4. i 5. ožujka 2016. godine.

U istoj buli piše Papa: „Inicijativa '24 sata' za Gospodina … bit će uvedena u svim biskupijama. Toliko se ljudi, uključujući i mlade, vraćaju sakramentu pomirenja; kroz to iskustvo ponovno otkrivaju put povratka Gospodinu, živeći trenutak intenzivne molitve i pronalazeći značenje u svojim životima.

Još jednom postavimo sakrament Pomirenja u središte na takav način koji će omogućiti ljudima da svojim rukama dodirnu veličinu Božjeg milosrđa“ (Misericordiae vultus, 17).

Svoje upustvo za „24 sata za Gospodina“ dao je i vrhbosanski nadbiskup metropolit kardinal Vinko Puljić

Zbog specifičnih razloga u mnogim našim župama preporuča se molitveni niz od dvanaest sati u petak, i sutradan u subotu, također, dvanaest sati. U tom slučaju neka se započne s molitvom oba dana ujutro u osam sati a završi navečer u osam sati. Važno je započeti molitvu u isto vrijeme u svim župama. U tih dvanaest molitvenih sati mogu se moliti otajstva krunice, litanije, druge različite molitve… može se čitati i razmatrati sv. Pismo, pripremiti meditacije… U to vrijeme, u dogovoru s vjernicima, trebali biste biti na raspolaganju za ispovijed, naglašava kardinal Puljić.

U sarajevskoj katedrali suklano incijativi Pape Franje „24 sata za Gospodina“, upriličeno je dvanaest satno klanjanje 4. i 5. ožujka. Prvi dan su adorirale sestre Služavke Maloga Isusa, a drugi dan po incijativi župnika vlč. Marka Majstorovića vjernici lajici koji su se ranije predbilježili za vrijeme klanjanja, a redovnice raznih družbi. Djeca koja pohađaju vjeronauk u župi klečala su od 10-12, a bila je prilika za svetu ispovijed. Dolazili i drugi vjernici. U popodnevnim satima sudjelovale su u ovom programu djevojke koje su obavljale duhovnu obnovu u organizaciji sestara „Kćeri Božje Ljubavi“.

4. korizmeni petak u sarajevskoj katedrali

SARAJEVSKA KATEDRALA

4. korizmeni petak

 

Na četvrti korizmeni petak koji je bio u znaku inicijative Pape Franje „ 24 sata za Gospodina“ u katedrali Srca Isusova u 17,30 počela je pobožnost križnog puta kojeg je predvodio katedralni župnik vlč. Marko Majstorovi. Uslijedila je sv. Misa kojoj je predsjedao i propovijedao dr. sc. fra Ivan Šarčević. Predsjedatelja slavlja i sve nazočne je pozdravio rektor katedrale mons. Ante Meštrović koji je i na koncu mise svima zahvalio na sudjelovanju te pozvao na učešće u sutrašnjem programu „24 sata za Gospodina“.

Propovijed fra Ivana Šarčevića donosimo u cijelosti.

 

Nesigurna savjetovati i neuka poučiti

Duhovna djela milosrđa

Katedrala, IV. korizmeni petak – 4. ožujka 2016.

 

IMG_1489Čini nam se da se u kršćanstvu daleko više traže i prakticiraju tjelesna od duhovnih djela milosrđa. Tako razmišljamo, jer se i sam Isus, na koncu Matejeva evanđelja, u prispodobi o posljednjem sudu, do poistovjećivanja izjednačio s potrebitima kao što su gladni, žedni, goli, bosi, prognani, bolesni, utamničeni, a kojima čovjek pomaže (ili ne pomaže) i ne znajući da se u potrebitom radi o samom Isusu. Vjera bez djela je dvolična, lažna i mrtva.

No, ipak, ne bismo smjeli misliti da su duhovna djela milosrđa manje potrebna i manje vrijedna od tjelesnih djela milosrđa. Jer i ona su iznimna konkretizacija vjere, praktično svjedočenja ljubavi prema bližnjem. I ona se nazivaju "djelima". Među velikane humanosti, među svjedoke vjere u herojskom stupnju – svece, ne ubrajaju se samo ljudi koji su tjelesno nego i duhovno pomagali nevoljnima i potrebitima, koji su savjetovali nesigurne, poučavali neuke, korili grešnike, tješili žalosne, opraštali uvrede, podnosili nepravde, molili za pokojne. Bili su to i jesu i danas proroci i učitelji, roditelji i odgojitelji, propovjednici i teolozi, mirotvorci, društveni disidenti i borci za ljudska prava, mnogi nepravedno progonjeni i mučenici zbog svoga uvjerenja, ljudi koji mole i bore se za prava mrtvih, stradalih i pokojnih.

Danas razmišljamo o prva dva duhovna djela milosrđa: nesigurna savjetovati i neuka poučiti. Njihov smisao i nužnost njihova vršenja nalazimo u Isusovim riječima. Isus je savjetovao nesigurne i poučavao neuke. Išao je među njih, brinuo se odgovorno za njihovo duhovno stanje. Jer, mnogi su ljudi bili ne samo gladni kruha nego i duha, gladni riječi i smisla. Bili su "kao ovce bez pastira", nesigurni, strašljivi i kolebljivi, ljudi u dilemama i nedoumicama, ljudi sa životnim pitanjima. Isus je došao ljudima koje su njihovi poglavari krivo savjetovali, hranili ih lažnim nadama i obećanjima, nudili krive sigurnosti, koji su također dolazili Isusu ili slali ljude "doušnike" ali s pitanjima opakog iskušavanja.

Isus se obraćao i neukima, onima koje su njihovi pismoznanci i religiozni stručnjaci, kao vlasnici znanja, krivo poučavali ili ih – kako kaže Isus, zauzevši Mojsijevu stolicu – držali u neznanju o vjeri i duhovnoj zaostalosti da bi njima lakše vladali. Primjera manipulacije neukim ljudima od strane moćnih i vlasnika znanja prepuna je Biblija. Kao vrhunac očituje se u Isusovu stradanju kada starješine narodne i svećenički poglavari okreću narod protiv Isusa, te umjesto njega narod izvikuje slobodu za političkog bundžiju i siledžiju, Barabu, a za Isusa traže da se razapne. Tako, nažalost, radi mnoštvo nesigurnih i neukih svih vremena.

I. Sigurnost s Isusom

Isus je nudio jednu drugu sigurnost, ne materijalno ni zdravstveno osiguranje, niti osiguranje od nevolja i protivnika, nego sigurnost za plemenit, radostan i pošten život. Htio je da se svatko, svaki pojedinca izdvoji iz manipulativnog mnoštva, da njegov učenik postane odlučan, samostalan i slobodan nasljedovatelj. Važno je, dakle, zamijetiti da se ne radi o svakoj vrsti nesigurnosti, nego o temeljnoj nesigurnosti u vjeri, o nedostatku životnoga smisla i životnoga uporišta, o duhovnoj dezorijentaciji i duhovnoj nestabilnosti.

Kršćanin svoje dileme rješava u slušanju Božje riječi, svoje dvoumljenja ispituje u svjetlu Isusova evanđelja i njegove prakse. Konkretno, ako smo mi sami u tjeskobi odlučivanja ili ako vidimo nesigurnost našeg bližnjega, jer ne nalazi pravi put, onda je zacijelo duhovno korisno postaviti pitanje: Što bi Isus na mom mjestu učinio, što bi rekao, kako bi postupio u konkretnoj situaciji? Jasno, time neće sve biti riješeno, ali je to pitanje vodič, ključ kroz naše neizvjesnosti. Neće nas Isus osloboditi odgovornosti vlastite odluke i neće nas Isus osloboditi križa dvoznačne i dvoumne situacije. Svoj križ mora nositi svatko sam, ali će svjetlo prosvjetljenja doći, gledajući kako to Isus čini i mi ćemo bez sumnje izići iz svoje nesigurnosti.

Svjesni smo da je lagano postaviti pitanje: Što bi Isus na mom mjestu učini? Svjesni smo također da se mnogi ljudi pozivaju na Isusa, mnogima su puna usta njegova imena. To nije dovoljno. Da pozivanje na Isusa ne ostane tek zavodljiva poštapalica kojom se skriva dvolična i ustvari slaba i vjera, da ne dođe do onog tako čestog skrivana nesigurnosti u vjeri, postoji još jedna važna zbilja. Naime, u situacijama nesigurnosti i dilema od pomoći nam svakako može biti Isusov teški čas smrtne agonije u Getsemaniju, kao primjer za sve naše dileme. U situaciji pitanja i nesigurnosti, u molitvi Ocu da ga mimoiđe poruga i patnja, prezir i smrtno poniženje na križu, Isus se odlučuje, prepušta, predaje Očevoj volji koja, ako smo dosljedni u njezinoj konkretizaciji, jest odluka za ono što je teže, daleko teže od onoga što se kao prvo Isusu nameće – da ga mimoiđe patnja.

Ako smo dakle mi ili netko od naših bližnjih u nesigurnosti, ako je naša obitelj u dilemama, ako je u dezorijentaciji naša župna zajednica, Crkva, narod i društvo, onda svoja dvoumljenja, svoje tjeskobne nesigurnosti postavimo pred pitanje Što bi Isus na mom/na našem mjestu učinio? Kroz to pitanje neće biti sve riješeno ali ćemo steći unutarnju sigurnost vjere, prestat ćemo lutati od nemila do nedraga, od jednog do drugog duhovnika i vođe. Bit ćemo čak ljudi koji će imati odvažnosti suočiti se s onima koji nesigurne i dvoumne ljude okreću s puta evanđelja, na stranputice, u konačnici u propast. Time ne znači da ćemo uspjeti, jer ni Isus nije imao i nema apsolutni uspjeh. Mnogi su otišli i odlaze od njega k drugima, k sigurnostima koja im se čine trajnijima od Isusove riječi i pratnje.

Istodobno u nesigurnim situacijama trebamo se, poput Isusa, povući u svoju getsemansku molitvu i strpljivo odlučivati za teže. I naši savjeti bližnjima i prijateljima ne bi trebali ostati na lažnim obzirima i zaštiti komotnosti nego da se i oni u svojim dvoumljenjima, u teškim pitanjima (poziva, poslanja, studija, posla, u dilemama o ostanku ili odlasku iz svog zavičaja, u konfliktima i nejasnoćama međuljudskih odnosa…) odlučuju za teži put. Pritom ništa nije zagarantirano, osim unutarnje sigurnosti da nas dobri Bog, da nas Isus neće ostaviti te da će, usprkos pogrdama i nevoljama, porazima i čak tjelesnim žrtvama, i naš i život bližnjega kojega savjetujemo usmjeriti na dobro, te da će i naš život zablistati u uskrsnoj novosti, u sigurnosti Božje blizine i potvrde naše odluke.

II. S Isusom učiteljem

U drugom duhovnom djelu milosrđa – neuka poučiti, odmah nailazimo na poteškoću prepoznavanja tko je to doista neuk da bismo ga trebali poučiti. Je li neuk onaj, a kako se to najčešće i misli, koji nije pametan ili nije završio škole? Ne! Ovdje se radi o duhovnoj neukosti koja je nešto drugo, dublje i više od školske učenosti. I ova se neukost odnosi na vjeru. Bit će nama jasnije ako primijetimo kako je vrlo teško ostvariti ovo milosrdno djelo, jer tko se to od nas smatra neukim u vjeri. Čak su to ponekad prije oni koji ne dolaze u crkvu, razočarani, distancirani pa i ateisti. Oni su neuki u smislu njihove otvorenosti da saznaju što je vjera i tko je Bog, oni su češće od redovnih vjernika željni istinskoga znanja.

Nepoučljivost je trajna kušnja pa i preuzetni stav tolikih vjernika ali i ljudi uopće. Naše obitelji, župne zajednice i Crkva, posebno ljudi koji vode naše zajednice, mi sami, često upadamo u oholost da sve znamo i umijemo i to najbolje. U najnepoučljivije ljude, u ljude s kojima se uopće teško razgovara, koji ne znaju slušati, s pravom se ubrajaju "duhovne" osobe, ljudi koji se smatraju da su uzornici vjere i besprijekorni ljudi molitve.

Kroz dugu biblijsku povijest stalno se govori o tome kako su ljudi tvrdokorni, tvrdovrati, slijepi i gluhi na Božje pozive na obraćenje, kako su nepoučljivi u vjeri, kako dugo traje i nikada ne završava mukotrpno Božje odgajanje i poučavanje ljudi. Bog se ne umara u poučavanju. Neukost – da ponovimo – primarno ne znači nedostatak pismenosti i školskoga obrazovanja, nego je riječ o neukosti u vjeri, o djelovanju lišenu mudrosti koje svoje utemeljenje ima u spoznaji Božjega nauma s čovjekom i ljudima uopće. Riječ je i o onoj tako čestoj nedoučenosti i poluznanju koje smo primili od drugih ali ga nismo posvojili, znanju koje nije prošlo kroz naše srce i našu autentičnu praksu. I u vjeri se dakle traži znanje, poznavanje stvari. Traži se vjernička kompetencija, religiozna stručnost. Izlazak iz vjerske neukosti i primitivizma pretpostavlja otvorenost za nove spoznaje, čežnju za dubljim poznavanjem Boga i Isusa Krista. Znači izlazak iz "duhovnog starosjedilaštva".

U svome djelovanju Isus je stalno poučavao ljude. Jedan od njegovih glavnih naslova i imena, uz imena Krist i Gospodin, jest rabi, učitelj. Srž Isusova poučavanja bila je vjera u Boga. Zato i njegov poziv na obraćenje u vjeri. Isus nije tražio, kako su tražili onodobni učitelji, moralno obraćenje, obraćenje koje bi primarno sadržavalo promjenu prakse, recimo količinsko umnažanje odricanja, molitava i postova, poštivanje subote i mnoštva propisa. Nije on nijekao moralnu uzornost. No, prije moralnog obraćenja Isus je tražio vjersko obraćenje, obraćenje od nepoučljivosti u vjeri, obraćenje od onih predodžbi o Bogu koje ne dopuštaju pravi susret s njim i s bližnjima, raskid s uobraženom i sveznajućom vjerom. Isus je htio da ljudi promjene svoj odnos s Bogom, osobito onaj moralizatorsko-trgovački, a onda će se promijeniti i vjerska praksa. No, naišao je na tvrdu nedoučenost i kobnu nepoučljivost, kako onih koji su smatrani vjerskim poglavarima i ekspertima u vjeri tako i od strane neukoga mnoštva koje je u biti tražilo kralja kruha a ne učitelja vjere.

Ako govorimo o djelu milosrđa da se neuka pouči, onda to ne znači pomoći drugome da popuni prazninu svoga materijalnoga neznanja, da ga opskrbimo novim podacima i što većom količinom informacija, nego da druge poučavamo da najprije traže osobni odnos s Bogom, susret s njim i izgradnju Božjeg kraljevstva. Radi se o duhovnom djelu milosrđa, o duhovnoj poučljivosti, o pozivu da se iziđe iz lijenosti duha, iz umišljene sigurnost kako vrlo dobro znamo kakav je Bog i kako treba vjerovati. Jer, odatle nam dolaze mnoga nesnalaženja i nesreće, nezadovoljstva i nasilja. Ako npr. netko misli, kako što to čine trgovci Svetim ili "religijski teroristi" da samo oni znaju vjerovati, da se onda Bogom može služiti kao sredstvom ili da je Bog takav da ne podnosi one koji nisu moje/naše vjere, onda je dopušteno te "neuke" tlačiti i ubijati ih. Od slike Boga, za vjernike, ovisi pogled na sebe sama, uređenje i smisao vlastitoga i zajedničkoga života. Od slike Boga ovisi mišljenje i o drugom čovjeku kao i postupanje s njim.

Poučavanje neukih koje Isus vrši u tolikim govorima, usporedbama o Božjem kraljevstvu, u tolikim djelima u kojima se to Božje kraljevstvo ostvaruje, upravo pokazuje da on traži da se povjeruje da je Bog uvijek beskonačno viši, iznenađujuće drukčiji, da neizmjerno bolji, pravedniji, milosrdniji nego što ja to vjerujem, nego što mogu i zamisliti. Bog je onaj koji nadilazi granice moga znanja i učenosti, moje prakse. Bog je izvan ograda znanja i religiozne prakse moje obitelji, moje zajednice, Crkve, naroda. Biti poučljiv znači upustiti se u promjenu gledanja i mišljenja o Bogu. Neuka poučiti sastoji se, dakle, u pozivu bližnjemu na obraćenje njegova stajanja pred Bogom, na odricanje od uskih slika o Bogu, na još u punini nedogođeni susret s milosrdnim Bogom.

Fra Ivan Šarčević

3. korizmeni petak u sarajevskoj katedrali

SARAJEVSKA KATEDRALA

3. korizmeni petak

 

Na treći korizmeni petak u sarajevskoj katedrali Srca Isusova, 26.veljače 2016. na temu „Bolesna ozdraviti; zatvorenika posjetiti; mrtva pokopati“ je propovijeda dr. sc. fra Mile Babić, gvardijan i prof. na Franjevačkoj teologiji Nedžarići. Tema ovogodišnjih propovijedi u Godini milosrđa u sarajevskoj katedrali je: “ Duhovna i tjelesna djela milosrđa“.

Pobožnost križnog puta prije Mise je predvodio vlč. Jakov Kajinić, duhovnik Vrhbosanskog  bogoslovnog sjemeništa uz asistenciju bogoslova. Pobožnosti križnog puta i misnom slavlju sudjelovali su sjemeništarci Nadbiskupijskog sjemeništa „Petar Barbarić sa odgojiteljima: vlč. Boris Salapić, vicerektor, vlč. Pavo Šekerija, duhovnik, vlč. Đuro Živković, odgojitelj. Razlog njihovog dolaska u Sarajevo je susret i razgovor s bogoslovima. Pjevanje su pod Misom predvodili bogoslovi. Koncelebriralo je deset svećenika.

Sve nazožne svećenike, đakone: vlč. Ljubu Zadrića i vlč. Antu Zubaka, te sjemeništarce sjemeništa „Petar Barbarić“, bogoslove, a posebno predvoditelj i propovijednika fra Milu Babića kao i sve nazočne je pozdravio rektor katedrale mons. Ante Meštrović. Na koncu misnog slavlja rektor Meštrović je zahvalio fra Mili na predvođenju misnog slavlja i najavio temu i propovijednika za slijedeći petak. Po završetku Mise uslijedilo je klanjanje kojeg je predvodio župnik katedralne župe vlč. Marko Majstorović.

Donosimo u cijelosti propoovijed fra Mile Babića.

 

Bolesna ozdraviti, zatvorenika posjetiti i mrtva pokopati

Kada je papa Franjo proglašavao Godinu milosrđa i kada je pisao svoju bulu pod naslovom Lice milosrđa, govorio je da je Isus Krst lice Očeva milosrđa. Božje milosrđe je doseglo svoj vrhunac u Isusu Kristu, u njemu je ono postalo maksimalno vidljivo. Isus je naime svojim IMG_1430riječima i djelima te svojim cijelim životom pokazao da je Božje milosrđe bezgranično. Kada je pred Isusom stajao čovjek koji pati, koji je u nevolji, onda je Isus zaboravljao sve zakone i običaje. Nama su potrebni zakoni, ali su ti zakoni tijekom povijesti i sve do danas bili često puta nepravedni i služili su onima koji imaju vlast u državi i društvu. Isus je htio sve one koje smo mi ljudi po svojim zakonima isključili iz svoje zajednice spasiti, tj. uključiti u zajednicu, u zajednički život. To milosrđe osobito je pokazivao prema najtežim bolesnicima, a to su gubavci, koji su morali živjeti odvojeno od ostalih ljudi, koji su sami morali upozoravati ljude na svoju gubi i kojima je bio zabranjen pristup. Takvi su bili zakoni o gubavcima. Isus je oslobađao ljude od njihove bolesti, on ih je ozdravljao, iscijelio. Iscijeliti nekoga znači učiniti ga cijelim, čitavim, zdravim.

Kada govorimo o zatvorenicima, onda prvenstveno mislimo na političke zatvorenike, na one ljude koje su razni politički režimi bacali u zatvor zbog njihove slobode misli i govora. Ti politički režimi su nagovarali i podmićivali sitne i velike kriminalce da u zatvorima zlostavljaju političke zatvorenike. Posjetiti političkog zatvorenika bila je velika hrabrost i veliko djelo milosrđa, jer je svaki posjetitelj bio sumnjiv za režim. To je išlo dotle da su pobornici režima prisiljavali ženu i djecu da se odreknu svoga oca koji se nalazi u zatvoru.

Kada govorimo o tome kako treba mrtvog čovjeka pokopati, onda se treba sjetiti da su vlastodršci ubijali svoje noposlušnike i zabranjivali ljudima da ih pokopaju kako bi tako još više ponizili i obeščastili ubijene ljude. Sjetimo se Sofoklove Antigone koja želi pokopati svoga mrtvog brata, a vlastodržac Kreont joj to zabranjuje. Sjetimo se Josipa iz Arimateje koji je od vlastodršca Pilata zatražio mrtvo tijelo Isusovo, povio ga u platno i položio u novi grob isklesan u stijeni. Oni koje je rimska vlast objesila na križ nisu imali prava na pokop, bili su izloženi divljim pticama i životinjama. I ono što je preostalo od njih zakopano je kasnije u zemlju. Slavimo Antigonu jer je protiv vlasti branila dostojanstvo čovjeka. Vlastodržac ju je ubio zato što je pokopala svoga brata. Trebamo slaviti Josipa iz Arimateje zbog njegove hrabrosti i njegova djela milosrđa, jer je protiv tadašnje najveće svjetske vlasti branio dostojanstvo čovjeka. On je riskirao svoj život.

Isus je svojim praktičnim ponašanjem pokazao što je vrhunac humanizma. To je izraženo onom rečenicom u Matejevu evanđelju koja glasi: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,40). Milosrđe pretpostavlja da nas nevolja drugoga čovjeka pogađa. Milosrdan čovjek trpi zajedno s onim koji trpi i veseli se zajedno s onim koji se veseli.

Sada želim istaknuti kako je jedna od temeljnih biblijskih istina o čovjeku postala temelj moderne demokratske države. Danas postoji opće slaganje u političkoj filozofiji i teologiji da je dostojanstvo svakoga čovjeka nepovredivo. To je temelj demokratske države.Demokratska država ima zadaću da sa svoje tri vlasti učinkovito štiti dostojanstvo svakog čovjeka. To da je dostojanstvo svakog čovjeka nepovredivo uzeto je iz Biblije. I to kaže danas jedan od najvećih političkih filozofa u svijetu Jürgen Habermas. U Bibliji čitamo da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku. Čovjek je, dakle, Božja slika. Time je rečeno da je Bog prisutan svuda, ali je prvenstveno prisutan u svakom čovjeku. Bog je prisutan u svakom čovjeku i bezuvjetno ljubi svakog čovjeka. I to je temelj nepovredivog dostojanstva svakog čovjeka. Dostojanstvo bolesnog čovjeka, zatvorenog čovjeka i mrtvog čovjeka je nepovredivo. To je veliki civilizacijski pomak kojega ni mi sami nismo svjesni.

 

Katedrala, 26. veljače 2016.                                                                                            Fra Mile Babić

2. korizmeni petak u sarajevskoj katedrali

Na drugi korizmeni petak, 19. veljače u katedrali Srca Isusova prije Mise bila je pobožnost Put križa kojeg je predvodio vlč. Marko Majstorović župnik katedralne župe. U 18,00 sati je uslijedilo misno slavlje kojemu je predsjedao i uputio prigodnu propovijed vlč. dr. sc. Tomislav Mlakić, pročelnik Katehetskog ureda. Korizmene propovijedi u katedrali su ove godine, koje je Godina Božanskog milosrđa, na temu: „Tjelesna i duhovna djela milosrđa“. Tema drugog korizmenog petka je bila: „Gola zaodjenuti; stranca primiti“. Na početku je sve nazočne kao i predsjedatelja misnog slavlja pozdravio mons. Ante Meštrović, rektor katedrale i prepošt Kaptola. Na koncu Mise je mons. Meštrović zahvalio dr. Mlakiću na izrečenoj propovijedi kao i vjernicima na sudjelovanju najavivši temu i propovjednika za slijedeći korizmeni petak. Po tradiciji korizmenim petcima u sarajevskoj katedrali propovijedaju profesori Franjevačke teologije Nedžarići i KBF Sarajevo.

Nakon Mise uslijedilo je klečanje pred Presvetim Sakramentom kojeg animira katedralni župnik vlč. Marko Majstorović. Klečanje je svakog petka poslije sv. Mise.

Propovijed včl. dr. sc. Tomislava Mlakića donosimo u cijelosti!

 

Katedrala, 19. ožujka 2016.

Interesantno, u vrijeme kada sam išao na vjeronauk, sve smo morali znati napamet: zapovijedi – i Božje i crkvene, sakramente, blaženstva, glavne grijehe, darove Duha Svetoga, ali djela milosrđa, ni tjelesna ni duhovna, ne. Ne znam ih ni danas. Vjerojatno je razlog bila slika o Bogu onih koji su nas poučavali, a taj Bog je bio zakonodavac, sudac, nimalo nalik na Boga pape Bergoglia, Boga koji ljude miluje milosrdnim praštanjem.

Prošlog tjedna ste razmišljali o prva dva djela milosrđa: nahraniti gladnoga i napojiti žednoga. Danas su pred nama druga dva: odjenuti siromaha i udomiti stranca i teško ih je promatrati odvojeno jer su gladni i žedni ujedno i neodjeveni a najčešće su raseljeni ili izbjeglice. Nikada jedna nevolja ne dolazi sama.

IMG_1401S vama večeras dijelim nevjerojatne činjenice na koje sam naišao pripravljajući ovo korizmeno razmišljanje. Oko 800 milijuna ljudi nema dovoljno hrane, a to znači i vode i odjeće i svega onogo što jedan život čini dostojnim čovjeka. U posebno teškom položaju su žene jer u nekim zemljama mogu jesti tek kad se svi muškarci u domaćinstvu najedu. Šokantan je odatak da svaki dan 16.500 djece umire od gladi, većina ima manje od 5 godina – to je više od 6 milijuna godišnje. Dobro ste čuli, 6 milijuna. Dovoljno se hrane proizvede da se nahrani cijeli svijet, ali pogađate što se događa – baca se – najviše Amerikanci, 222 milijuna tona. Najviše gladnih je u Africi – 220 milijuna – broj se uvećava sve češćim prirodnim katastrofama i neprekidnim ratovima. Više ljudi umire od gladi nego od malarije, tuberkuloze i AIDS-a zajedno. Nema lijeka za pothranjenost – osim hrane. Samo 25 centi je dovoljno da se nahrani jedno dijete a za 50 dolara bi imalo hrane cijelu školsku godinu. Glad nije neizliječiva – nepravedno bi bilo ne spomenuti tisuće i tisuće anonimnih koji se trude da pomognu najsiromašnijima, među njima i mnogi katolici.

Evo i nekoliko podataka o strancima ili izbjeglicama, ljudima koji kreću na suvremeni put bez sna, putevima očajnika, kako te puteve opisuje većina medija: Sirija, Turska, grčki otoci, Makedonija, mađarske ograde, Srbija, Hrvatska, slovenačke žice, strah, predrasude, nedobrodošlica u većini europskih država. Postoje iznimke: Njemačka, Rusija, Turska, Libanon. Prošla godina je bila rekordna: 60 milijuna ljudi je bilo prisiljeno napustiti svoje domove. Milijun je pokušao prijeći Sredozemno more i nikada nećemo saznati koliko ih nije uspjelo. Opet su najugroženije žene i djeca, osobito djeca koja često na put kreću bez roditelja. Tisućama se već gubi trag – ovo je vrijeme kao stvoreno za trgovinu ljudima i mnogi zarađuju na nesreći ovih očajnih ljudi. Ovo su činjenice a uzroci su mnogi i svi oni koji bi mogli učiniti nešto više uglavnom krivnju prebacuju jedni na druge.

Što je nama kršćanima činiti? Uvijek možemo učiniti nešto, barem nešto, i vjerujem da to većina čini. U Korizmi malo više nego inače. Moramo se čuvati stava da to nije naš problem ili se pravdati činjenicom da mnogi nisu bili solidarni s nama kada smo mi bili i gladni i smrznuti i primorani napustiti svoje domove. Ne zatvarajmo oči pred tragedijama ljudi. Najlakše je prebaciti kanal na daljinskom ili prihvatiti medijske podvale o podmukloj islamizaciji Europe ili narušavanju stoljetnih europskih i kršćanskih vrijednosti. O čemu mi to zaboga govorimo? Od koga se mi to ograđujemo? Jesu li žice dovoljne da se osjećamo sigurnijima u svojim malim torovima? Da ne kompliciram: ja vjerujem da je Isus pothranjen u milijunima gladnih, i neodjeven, i prognan. Isus izbjeglica, razumije patnje svih raseljenih i izbjeglih, Isus promrznut na obalam Sredozemlja, Isus zaustavljen pred žicom europske farizejštine. Od nas očekuje solidarnost, ili minimum, da im ne zagorčavamo ionako težak život i ne stavljamo sol na nezacijeljene rane.

Ovo večerašnje Evanđelje, koje je dio Isusovog velikog Govora na gori, kao da je poručeno za ovo o čemu razmišljamo. Isus postavlja u dubine ljudskoga srca onaj tankoćutni osjećaj za razlikovanje između dobra i zla koji nam je svima poznat, pa i onda kada to ne znamo pojasniti.

Jasno je da moramo učiniti više od pukog održavanja zakona i pravila, jasno je da ne smijemo ubiti, ali često zaboravimo da u svom srcu moramo, ako želimo biti Isusovi učenici, biti u miru sa svima, pa i s onima koji nas ne vole ili koji nam ne žele dobro. Znam da se opirete ovoj Isusovoj zapovijedi, znam, i meni para uši, ali nema nam druge nego prihvatiti sve što od nas traži. Ne možemo ga slijediti djelomično ili prihvaćati samo onaj dio njegovih zapovijedi koje nam se čine prihvatljivima i logičnima. Često kod Isusa ne vrijedi naša ljudska logika. Isus je jasan, on čak imenuje one prema kojima bi trebali biti strpljivi i dobri, zove ih sve našom braćom i sestrama.

Naše zajedničko iskustvo je kako često izgubimo strpljenje brže s onima koji su nam bliski i kako je teže oprostiti i tražiti oproštenje unutar kruga prijatelja ili vlastite obitelji. Pomirenje se rađa u srcima, tamo negdje u našim dubinama se donosi odluka da ćemo učiniti sve što možemo, i više od toga, kako bismo premostili nesporazume i ponovno nekoga dobili za brata i sestru. U našim srcima se rađa klica oproštenja i pomirenja. Traži li Bog previše? Nekada nam se čini da zahtijeva više nego što realno možemo. Ali, ne radi se samo o našem srcu, On nam daje novo srce i novi Duh, i kad mi ne možemo, može On u nama i po nama, ali ne protiv naše volje.

Pravednost o kojoj Isus govori je dar. Naša pravednost mora biti veća od pukog prianjanja uz zakone, pravila, tradiciju. U središtu naše pravednosti morao bi uvijek biti čovjek, da čovjek, i loman i nedorečen, i nesretan i izgubljen. U svim drugim slučajevima svrstavamo se na stranu farizeja i pismoznanaca, a ima li koga s kim se Isus toliko i tako žestoko svađao kao s njima. Nema.

Održavanje Mojsijevog Zakona je omogućavalo uvjete za nužan i miran suživot, ali Isus ide dalje od toga, poziva nas da se upustimo u avanturu ljubavi, ljubavi koja ne isključuje ni neprijatelje. Ne ubij nije dovoljno, jer i Isus je znao da postoje raznovrsni načini ubijanja drugih. Ubili smo ih kad smo ih svojim bijesom natjerali da zašute ili smo ih tretirali s nepoštovanjem nazivajući ih pogrdnim imenima. Oduzeli smo im dio dostojanstva nazivajući ih budalama i nesposobnjakovićima. A to nam je, priznat ćete, toliko već prešlo u naviku da i ne primjećujemo da takav pristup nekoga boli, ponižava i u konačnici ubija. Nemamo pravo drugima oduzimati snove, krasti radost, podrezivati krila.

Nemoj moliti ako u svom srcu nekoga mrziš, kako možeš slaviti sv. Misu ako postoji netko s kim godinama ne razgovaraš i ne dopuštaš ni mogućnost da se oproštenje ikada dogodi. Ima li katolika u ovoj zemlji Bosni koji odlaze u istu crkvu i nastoje sjesti što dalje jedni od drugih da slučajno ne bi jedni drugima pružili mir – ima itekako ima. Ima li svećenika koji zajedno na oltaru slave sv. Misu a prije i nakon toga ne komuniciraju – ima itekako ima.

O, kako je teško oprostiti ali bez oproštenja nema uslišanih molitvi – uzalud su nam i krunice i križni putovi i postovi – ne, oproštenje je uvjet, ljubav prema neprijateljima je uvjet, jer i za one koje mi ne volimo Isus je umro i On ih voli. Gospodine, umnoži nam vjeru.

Papa Benedikt XVI je pisao: ne možemo komunicirati s Bogom ako ne komuniciramo jedni s drugima. Ne možemo se približiti Bogu ako smo daleko jedni od drugih. Nema nam druge nego učiti veliku lekciju oprosta i prihvaćanja.

Današnji Isusov govor je poziv da se usudimo poći korak dalje od hladnog slova zakona dok ponizno priznajemo vlastite nedostatke i molimo milost iskrenog i svakodnevnog obraćenja. Često smo sami sebi najveći neprijatelji, i zbog toga se često prije pomirenja s drugima moramo izmiriti sami sa sobom. Nagodimo se sami sa sobom dok još ima vremena, u protivnom trebat će nam vreće novčića da poplaćamo svoje dugove i nagomilane kamate.

1 9 10 11 12