2. korizmeni petak u sarajevskoj katedrali

Na drugi korizmeni petak, 19. veljače u katedrali Srca Isusova prije Mise bila je pobožnost Put križa kojeg je predvodio vlč. Marko Majstorović župnik katedralne župe. U 18,00 sati je uslijedilo misno slavlje kojemu je predsjedao i uputio prigodnu propovijed vlč. dr. sc. Tomislav Mlakić, pročelnik Katehetskog ureda. Korizmene propovijedi u katedrali su ove godine, koje je Godina Božanskog milosrđa, na temu: „Tjelesna i duhovna djela milosrđa“. Tema drugog korizmenog petka je bila: „Gola zaodjenuti; stranca primiti“. Na početku je sve nazočne kao i predsjedatelja misnog slavlja pozdravio mons. Ante Meštrović, rektor katedrale i prepošt Kaptola. Na koncu Mise je mons. Meštrović zahvalio dr. Mlakiću na izrečenoj propovijedi kao i vjernicima na sudjelovanju najavivši temu i propovjednika za slijedeći korizmeni petak. Po tradiciji korizmenim petcima u sarajevskoj katedrali propovijedaju profesori Franjevačke teologije Nedžarići i KBF Sarajevo.

Nakon Mise uslijedilo je klečanje pred Presvetim Sakramentom kojeg animira katedralni župnik vlč. Marko Majstorović. Klečanje je svakog petka poslije sv. Mise.

Propovijed včl. dr. sc. Tomislava Mlakića donosimo u cijelosti!

 

Katedrala, 19. ožujka 2016.

Interesantno, u vrijeme kada sam išao na vjeronauk, sve smo morali znati napamet: zapovijedi – i Božje i crkvene, sakramente, blaženstva, glavne grijehe, darove Duha Svetoga, ali djela milosrđa, ni tjelesna ni duhovna, ne. Ne znam ih ni danas. Vjerojatno je razlog bila slika o Bogu onih koji su nas poučavali, a taj Bog je bio zakonodavac, sudac, nimalo nalik na Boga pape Bergoglia, Boga koji ljude miluje milosrdnim praštanjem.

Prošlog tjedna ste razmišljali o prva dva djela milosrđa: nahraniti gladnoga i napojiti žednoga. Danas su pred nama druga dva: odjenuti siromaha i udomiti stranca i teško ih je promatrati odvojeno jer su gladni i žedni ujedno i neodjeveni a najčešće su raseljeni ili izbjeglice. Nikada jedna nevolja ne dolazi sama.

IMG_1401S vama večeras dijelim nevjerojatne činjenice na koje sam naišao pripravljajući ovo korizmeno razmišljanje. Oko 800 milijuna ljudi nema dovoljno hrane, a to znači i vode i odjeće i svega onogo što jedan život čini dostojnim čovjeka. U posebno teškom položaju su žene jer u nekim zemljama mogu jesti tek kad se svi muškarci u domaćinstvu najedu. Šokantan je odatak da svaki dan 16.500 djece umire od gladi, većina ima manje od 5 godina – to je više od 6 milijuna godišnje. Dobro ste čuli, 6 milijuna. Dovoljno se hrane proizvede da se nahrani cijeli svijet, ali pogađate što se događa – baca se – najviše Amerikanci, 222 milijuna tona. Najviše gladnih je u Africi – 220 milijuna – broj se uvećava sve češćim prirodnim katastrofama i neprekidnim ratovima. Više ljudi umire od gladi nego od malarije, tuberkuloze i AIDS-a zajedno. Nema lijeka za pothranjenost – osim hrane. Samo 25 centi je dovoljno da se nahrani jedno dijete a za 50 dolara bi imalo hrane cijelu školsku godinu. Glad nije neizliječiva – nepravedno bi bilo ne spomenuti tisuće i tisuće anonimnih koji se trude da pomognu najsiromašnijima, među njima i mnogi katolici.

Evo i nekoliko podataka o strancima ili izbjeglicama, ljudima koji kreću na suvremeni put bez sna, putevima očajnika, kako te puteve opisuje većina medija: Sirija, Turska, grčki otoci, Makedonija, mađarske ograde, Srbija, Hrvatska, slovenačke žice, strah, predrasude, nedobrodošlica u većini europskih država. Postoje iznimke: Njemačka, Rusija, Turska, Libanon. Prošla godina je bila rekordna: 60 milijuna ljudi je bilo prisiljeno napustiti svoje domove. Milijun je pokušao prijeći Sredozemno more i nikada nećemo saznati koliko ih nije uspjelo. Opet su najugroženije žene i djeca, osobito djeca koja često na put kreću bez roditelja. Tisućama se već gubi trag – ovo je vrijeme kao stvoreno za trgovinu ljudima i mnogi zarađuju na nesreći ovih očajnih ljudi. Ovo su činjenice a uzroci su mnogi i svi oni koji bi mogli učiniti nešto više uglavnom krivnju prebacuju jedni na druge.

Što je nama kršćanima činiti? Uvijek možemo učiniti nešto, barem nešto, i vjerujem da to većina čini. U Korizmi malo više nego inače. Moramo se čuvati stava da to nije naš problem ili se pravdati činjenicom da mnogi nisu bili solidarni s nama kada smo mi bili i gladni i smrznuti i primorani napustiti svoje domove. Ne zatvarajmo oči pred tragedijama ljudi. Najlakše je prebaciti kanal na daljinskom ili prihvatiti medijske podvale o podmukloj islamizaciji Europe ili narušavanju stoljetnih europskih i kršćanskih vrijednosti. O čemu mi to zaboga govorimo? Od koga se mi to ograđujemo? Jesu li žice dovoljne da se osjećamo sigurnijima u svojim malim torovima? Da ne kompliciram: ja vjerujem da je Isus pothranjen u milijunima gladnih, i neodjeven, i prognan. Isus izbjeglica, razumije patnje svih raseljenih i izbjeglih, Isus promrznut na obalam Sredozemlja, Isus zaustavljen pred žicom europske farizejštine. Od nas očekuje solidarnost, ili minimum, da im ne zagorčavamo ionako težak život i ne stavljamo sol na nezacijeljene rane.

Ovo večerašnje Evanđelje, koje je dio Isusovog velikog Govora na gori, kao da je poručeno za ovo o čemu razmišljamo. Isus postavlja u dubine ljudskoga srca onaj tankoćutni osjećaj za razlikovanje između dobra i zla koji nam je svima poznat, pa i onda kada to ne znamo pojasniti.

Jasno je da moramo učiniti više od pukog održavanja zakona i pravila, jasno je da ne smijemo ubiti, ali često zaboravimo da u svom srcu moramo, ako želimo biti Isusovi učenici, biti u miru sa svima, pa i s onima koji nas ne vole ili koji nam ne žele dobro. Znam da se opirete ovoj Isusovoj zapovijedi, znam, i meni para uši, ali nema nam druge nego prihvatiti sve što od nas traži. Ne možemo ga slijediti djelomično ili prihvaćati samo onaj dio njegovih zapovijedi koje nam se čine prihvatljivima i logičnima. Često kod Isusa ne vrijedi naša ljudska logika. Isus je jasan, on čak imenuje one prema kojima bi trebali biti strpljivi i dobri, zove ih sve našom braćom i sestrama.

Naše zajedničko iskustvo je kako često izgubimo strpljenje brže s onima koji su nam bliski i kako je teže oprostiti i tražiti oproštenje unutar kruga prijatelja ili vlastite obitelji. Pomirenje se rađa u srcima, tamo negdje u našim dubinama se donosi odluka da ćemo učiniti sve što možemo, i više od toga, kako bismo premostili nesporazume i ponovno nekoga dobili za brata i sestru. U našim srcima se rađa klica oproštenja i pomirenja. Traži li Bog previše? Nekada nam se čini da zahtijeva više nego što realno možemo. Ali, ne radi se samo o našem srcu, On nam daje novo srce i novi Duh, i kad mi ne možemo, može On u nama i po nama, ali ne protiv naše volje.

Pravednost o kojoj Isus govori je dar. Naša pravednost mora biti veća od pukog prianjanja uz zakone, pravila, tradiciju. U središtu naše pravednosti morao bi uvijek biti čovjek, da čovjek, i loman i nedorečen, i nesretan i izgubljen. U svim drugim slučajevima svrstavamo se na stranu farizeja i pismoznanaca, a ima li koga s kim se Isus toliko i tako žestoko svađao kao s njima. Nema.

Održavanje Mojsijevog Zakona je omogućavalo uvjete za nužan i miran suživot, ali Isus ide dalje od toga, poziva nas da se upustimo u avanturu ljubavi, ljubavi koja ne isključuje ni neprijatelje. Ne ubij nije dovoljno, jer i Isus je znao da postoje raznovrsni načini ubijanja drugih. Ubili smo ih kad smo ih svojim bijesom natjerali da zašute ili smo ih tretirali s nepoštovanjem nazivajući ih pogrdnim imenima. Oduzeli smo im dio dostojanstva nazivajući ih budalama i nesposobnjakovićima. A to nam je, priznat ćete, toliko već prešlo u naviku da i ne primjećujemo da takav pristup nekoga boli, ponižava i u konačnici ubija. Nemamo pravo drugima oduzimati snove, krasti radost, podrezivati krila.

Nemoj moliti ako u svom srcu nekoga mrziš, kako možeš slaviti sv. Misu ako postoji netko s kim godinama ne razgovaraš i ne dopuštaš ni mogućnost da se oproštenje ikada dogodi. Ima li katolika u ovoj zemlji Bosni koji odlaze u istu crkvu i nastoje sjesti što dalje jedni od drugih da slučajno ne bi jedni drugima pružili mir – ima itekako ima. Ima li svećenika koji zajedno na oltaru slave sv. Misu a prije i nakon toga ne komuniciraju – ima itekako ima.

O, kako je teško oprostiti ali bez oproštenja nema uslišanih molitvi – uzalud su nam i krunice i križni putovi i postovi – ne, oproštenje je uvjet, ljubav prema neprijateljima je uvjet, jer i za one koje mi ne volimo Isus je umro i On ih voli. Gospodine, umnoži nam vjeru.

Papa Benedikt XVI je pisao: ne možemo komunicirati s Bogom ako ne komuniciramo jedni s drugima. Ne možemo se približiti Bogu ako smo daleko jedni od drugih. Nema nam druge nego učiti veliku lekciju oprosta i prihvaćanja.

Današnji Isusov govor je poziv da se usudimo poći korak dalje od hladnog slova zakona dok ponizno priznajemo vlastite nedostatke i molimo milost iskrenog i svakodnevnog obraćenja. Često smo sami sebi najveći neprijatelji, i zbog toga se često prije pomirenja s drugima moramo izmiriti sami sa sobom. Nagodimo se sami sa sobom dok još ima vremena, u protivnom trebat će nam vreće novčića da poplaćamo svoje dugove i nagomilane kamate.

1. korizmeni petak u sarajevskoj katedrali

Tema krozmenih propovijedi u sarajevskoj katedrali za korizmu 2016. su: "Tjelesna i duhovna djela milosrđa". Tradicionalno propovijedaju profesori KBF Sarajevo i Franjevačke teologije Nedžarići. U petak, 12. veljače na temu "Gladna nahraniti; žedna napojiti" propovijedao je vlč. mr. Ivica Mršo profesor na KBF Sarajevo.
 
Pobožnost križnog puta je bila u 17,15, a  predvodio je vlč. Ljubo Zadrić, đakon. Misno slavlje je započelo u 18,00 sati. Na početku sve nazočne i predsjedatelja misnog slavlja i propovijednika pozdravio je mons. Ante Meštrović, rektor katedrale.
 
 
Propovijed vlč. Ivice Mrše prenosimo u cijelosti.
 

GLADNA NAHRANITI, ŽEDNA NAPOJITI

Misericordiae vultus/Lice milosrđa)

 

Na Pepelnicu smo započeli naš četrdesotodnevni korizmeni hod priprave za Uskrs. Draža mi je riječ put jer je to put molitve, put posta, put milosrdnih djela. Svojevrsno tropuće, troplet neraskidivo isprepleten i neodvojiv koji me podsjeća na voćno stablo: post poput korijena, molitva poput debla a milosrdna djela poput plodova.

U ovoj izvanrednoj Jubilarnoj godini milosrđa koju je papa Franjo proglasio bulom Misericordiae vultus-Lice milosrđa, kroz ove korizmene petke, razmatramo tjelesna i duhovna djela milosrđa.

Milosrđe nije tek puki sentiment, osjećaj nego konkretan čin, drugim riječima ili riječima Bule, milosrđe ima LICE. Milosrđe nije nešto bezlično i amorfno nego stvarno, realno, opipljivo, konkretno, s licem tj. osobno. Koje lice? Kakvo lice? Čije lice? Hajmo, zajedno, u duhu, stati pred Lice božanskog milosrđa.

 

KAD STANEMO PRED LICE BOŽANSKOG MILOSRĐA, možda, nas iznenade dvije stvari:

-prvo, iznenadit ćemo se tko je u raju i tko nije

-drugo, možda ću reći:„moje ruke su čiste Gospode, nisam ih uprljao zemaljskim glibom, a Gospod odgovori: „Da, tvoje ruke su čiste, ali PRAZNE, gdje su djela milosrđa?“

 

KAD STANEMO PRED LICE BOŽANSKOG MILOSRĐA – ŠTO ĆE NAS PITATI?

 

 IMG_1356NEĆE NAS PITATI:

     – Koje je marke tvoje vozilo

     – Koliko kvadrata ima tvoj stan, apartman, kuća, rezidencija,

     – Koliko odjela, haljina, cipela imaš

     – Kolika su tvoja materijalna dobra i koliki ti je bankovni račun

     – Kolika je tvoja plaća

     – Koliko puta su bio promaknut, nego jesi li promicao pravednost drugima

     – Koliko puta nisi prevario ljude, nego koliko puta jesi

     – Što su tvoji roditelji učinili ili nisu učinili za tebe, nego što si ti za njih učinio

     – Koliko si prijatelja imao, nego kolikima si ti bio prijatelj

     – Koliko puta si rekao istinu, nego koliko puta si rekao laž

     – Neće pitati za boju tvoju kože, državljanstvo, narodnost, akademski status, ali hoće za „boju tvog srca“ i pripadnost narodu Božjem.

 

A ŠTO ĆE NAS PITATI?

Pitanja i test koji nas čeka pred licem Božanskog milosrđa nalazimo u Matejevu evanđelju, i ne reci nisam znao:

'Kad Sin Čovječji dođe u slavi i sa svim svojim anđelima, sjest će na prijestolje svoje slave…Tada će kralj reći onima koji mu budu zdesna: "Vi, koje je Otac blagoslovio, dođite primiti u baštinu kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ste me nahranili kad sam bio gladan, napojili kad sam bio žedan, primili ste me kad sam bio tuđinac i obukli me kad sam bio gol; posjećivali ste me dok sam bio bolestan i u zatvoru.'

Pravednici će ga tada upitati: "Gospodine, kada smo te vidjeli gladna i nahranili, kada smo te vidjeli žedna i napojili te…? A kralj će odgovoriti: "Zaista vam kažem, sve što ste učinili jednomu od moje najmanje braće, meni ste učinili!' (Mt, 25,31)

I drugi evanđeoski tekst

 „Tko napoji jednog od ovih malenih samo čašom hladne vode jer je moj učenik, zaista, kažem vam, sigurno mu neće propasti plaća.“ (Mt 10,42)

 

GLADNA NAHRANITI, ŽEDNA NAPOJITI

Stvarnost gladi nam govori da je čovjek ograničeno, nesavršeno i smrtno biće. Bez hrane i pića podložan je smrti. Nema života u sebi. Nahraniti gladnoga i napojiti žednoga znači spasiti život.

Nahraniti gladnoga i napojiti žednoga Isus stavlja na prvo mjesto i kao mjerilo u ispitu savjesti i procjeni života na posljednjem sudu, ulaznicu u radost gospodara. Ne dati gladnomu kruha i žednome vode tj. ne dati mu život, znači zatvoriti sebi vrata neba.

Koliki danas umiru od gladi? Kakav odgovor imamo na to? Možemo li išta učiniti? Je li to sramota čovječanstva? Kruha i vode, hrane i pića ima dovoljno. Zemlja može hraniti svu svoju djecu. No, osobno i zajedničko iskustvo nas uče i svjedoče da je ljudsko srce, na žalost, pohlepno, slijepo, sebično i tvrdo. Ili ne vidi dalje od sebe. Iako nam je poznata činjenica kako ljudi nemaju ono osnovno za život, možda u našem susjedstvu ili u svijetu, brzo to zaboravljamo. Isprike i opravdanja su postale vjerne družice i pratilje naših života i savjesti.

Ne samo da se trebamo pitati, nego moramo, kakav je naš odnos prema kruhu i vodi, hrani i puću. „Jesmo li izbirljivi, nezadovoljni? Prigovaramo? Bacamo hranu? Ili smo rastrošni, proždrljivi i neumjereni? Kako blagujemo? Znamo li slaviti s drugima, radovati se, dijeliti? Jer dok blagujemo, ne uzimamo samo hranu. Primamo život od drugih. A možda ima onih s kojima ne bismo htjeli sjesti za stol. Radije postimo. Lakše je i gladovati, nego se odreći sebe.“

Možda na sljedeće činjenice barem malo otkriju stvarno stanje stvari i potaknu na konkretna djela milosrđa kad je gladi i žeđ u pitanju u današnjem svijetu:

Svake godine više od 150 milijuna ljudi umre od gladi ili da svakih 5 sekundi u svijetu umre dijete od gladi. Ovo nisu brojke, ovo su ljudi s imenom i prezimenom, ovo nije tek puka brojčana statistika, ovo je zrcalo modernog čovječanstva.

Prema podacima UN-a, svaki sedmi čovjek na svijetu ne zna hoće li imati dovoljno hrane da preživi dan. Dok velik dio svjetskog stanovništva gladuje ili se neadekvatno hrani, oko 1,4 milijarde ljudi u svijetu je prekomjerne tjelesne težine (20% ljudi sa Zapada je na dijeti zbog pretilosti). Jedna trećina čovječanstva je gladna, druga trećina neuhranjena i tek jedna trećina sita!

I sada čuvam e-mail koji sam davno dobio i sjetim ga se kad počnem mrmljati, prigovarati, gunđati, itd., kako samo olako uzimamo stvari i stvarnost zdravo za gotovo, kao nešto što se podrazumijeva, što mora biti:

ako u vašem frižideru ima hrane, na vama odjeće, nad glavom krov i krevet u koji ćete leći, bogatiji ste od 75% posto stanovnika ovog svijeta.

Ako imate račun u banci, novac u novčaniku i nešto sitniša u nekoj kutijici, pripadate među 8% najbolje stojećih ljudi na svijetu.

Ako su vam roditelji još živi a uz to još uvijek u braku, pripadate među uistinu rijetke osobe. Ako možete pročitati ovu poruku (tj. imate pristup internetu) pravi ste sretnik među rijetkima.“

Pravi i istinski stav Isusova učenika bi se mogao izreći riječima sv. Pavla: „na sve i svašta sam navikao: sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati“(Fil, 4,12)

KRUH I VODA u Svetom Pismu su više od hrane i pića, a slika GOZBE je tako česta u svetim tekstovima Starog i Novog zavjeta. Kruh i voda su simboli života.

Prisjetimo se samo nekih slika Starog zavjeta: Melkisedeka kako donosi pred Abrahama kruh i vino; Abraham kako sprema gozbu za 3 anđela; Izaka i Jakova kad sklapaju savez; Saveza na Sinaju, „Ondje vidješe Boga Izraelova..slobodno su Boga motrili, jeli i pili“ (Izl, 24, 9.11.); Izaije kako navješćuje „gozbu od pretiline.. na kojoj svi sudjeluju čak ako novca i nemaju“ (Iz, 55,1).

Prisjetimo se slika iz Novog zavjeta gdje kruh i voda dobivaju punu znakovitost i značenje s Isusom: Lazara siromaha; gozbe u Kani; gozbe kod Šimuna farizeja i one grješnice; Isusa kako dijeli stol bez skrupula s grješnicima, carinicima, bludnicima; Isusa kako okuplja svoje učenike oko stola; Posljednje večere; Kraljevstva nebeskog koje se uspoređuje s gozbom.

VODA koja je simbol života, čišćenja, osvježenja, obnavljanja; od voda potopnih i Noe, preko voda Jordana, do vode koja poteče iz probodenog boka Raspetoga.

 

GLADNOGA NAHRANITI, ŽEDNOGA NAPOJITI – ŠTO NAM JE ČINITI?

Potražimo odgovor u Evanđeljima.

U evanđeljima nalazimo da je Gospod Isus jednom prigodom nahranio pet tisuća ljudi s pet kruhova i dvije ribe. U Mateju14,13-21 čitamo: "Kad to ču Isus, ode odande lađicom prema pustom mjestu, nasamo. Ali to doznade narod te krenu za njim pješke iz gradova. On, kad iziđe iz lađice, vidje silan narod i sažali se nad njim te mu ozdravi bolesnike. Predvečer pristupiše k njemu njegovi učenici te mu rekoše: 'Mjesto je pusto, a kasno je već; otpusti svijet da ide u sela da kupi hrane!' Isus im odvrati: 'Nije potrebno da odlazi, dajte mu vi jesti!' Oni mu odgovore: 'Imamo ovdje samo pet kruhova i dvije ribe.' 'Donesite ih ovamo!' reče im. Zatim naredi svijetu da posjeda po travi. Uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda u nebo te blagoslovi i razlomi kruhove. Zatim ih dade učenicima, a učenici svijetu. Svi jedoše i nasitiše se. Pokupiše što preteče: punih dvanaest košara ulomaka. A jelo je oko pet tisuća ljudi, osim žena i djece."

Jednom drugom prigodom Isus je nahranio četiri tisuće ljudi sa sedam kruhova i nešto malo ribica. Čitamo to u Evanđelju po Mateju 15,32-39: "Tada Isus dozva k sebi učenike svoje i reče im: 'Žao mi je naroda. Već su tri dana uza me, a nemaju što jesti. Ne mogu ih gladne otpustiti, da ne bi klonuli na putu.' Učenici mu odvratiše: 'Odakle bismo u pustinji nabavili toliko kruha da se nasiti toliki narod?' 'Koliko imate kruhova?' zapita ih Isus. 'Sedam, i nešto malo ribica', odgovoriše mu. Tada zapovjedi narodu da posjeda po zemlji. Zatim uze onih sedam kruhova i ribice te zahvali (Bogu) i razlomi ih. Potom ih je davao učenicima, a učenici narodu. Svi jedoše i nasitiše se. A od ulomaka što preteče dignu sedam punih košara. Jelo je četiri tisuće ljudi, ne brojeći žene i djecu.“

Ne tražiti izlike, opravdanja i isprike! Čini mi se da i mi kršćani, na različite načine, ponavljamo, kao i apostoli, naše „opravdane“ izlike i opravdanja: „pusto je, kasno je, nek' sami kupe, imamo samo pet kruhova, odakle da nabavimo toliko hrane…“, a Isus i danas, i meni i tebi, govori: Dajte im vi jesti!

Ni Isus nije izliječio sve gubavce, niti svim slijepima vratio vid, niti sve gladne nasitio, kao da čujemo našu „teološku“ ispričnicu da umirimo svoju savjest. Otvarati vrata bazilika i katedrala u izvanrednoj Jubilarnoj godini milosrđa, a zatvarati vrata srca gladnima jest uvreda Bogu! Ni ja ni Ti ne možemo riješiti globalno pitanje gladi i žeđi, ali mogu pomoći onome blizu, a donekle, i onome daleko. Ne ispraznim sažaljenjem niti lažnim milosrđem, nego konkretno, stvarno, realno. Ne možemo i ne smijemo se pomiriti da u sjenama naših života i kuća, samostana i bogomolja ljudi gladuju ili kopaju po kontejnerima za smeće.

Prisjetimo se iz Prve Ivanove poslanice 4, 20: „Ako kažeš da ljubiš Boga a ne ljubiš bližnjeg svoga, onda si lažac.“ Ili iz Jakovljeve poslanice 2,14: „Vjera bez djela je mrtva“, nadodao bih, ne samo mrtva, nego vjera bez djela je laž, licemjere.

Primjer bl. Ivana Merza oduševljava: 10% svoje plaće je odvajao za sirotinju!

Braćo i sestre, tješi me, ali i straši, što znam što ću biti pitan kad stanem pred BOŽANSKO LICE MILOSRĐA. Prisjetimo se, (po)nekad, što nećemo biti pitani, prisjetimo se što hoćemo biti pitani.

„Bio sam gladan i nahranili ste me, bio sam žedan i napojili ste me..“

Uzdam se u Božansko milosrđe. Smiluj nam se, Gospodine. Amen!

 

POUČNA PRIČA

Majka Tereza je govorila: "Ako ne možeš pomoći cijelom svijetu, pomogni jednom čovjeku."

Oluja se smirila i lagana kiša počela je natapati pijesak. Dječak je primijetio, kao i mnogi drugi znatiželjnici, da su morski valovi na pješčanu obali izbacili mnogo morskih zvijezda. One su se otimale smrti koja im je prijetila. Njihovo mnoštvo privuklo je pozornost ljudi koji su se tiskali promatrajući neobičan prizor. Morske zvijezde ležale su nepomično svega nekoliko metara od mora koje im znači život. U tom mnoštvu našao se i dječak koji je promatrao ovu smrtnu borbu zvijezda. Svi su mirno gledali, ali dječak se oteo iz ruku svog oca i otrčao do morskih zvijezda. Sagne se, rukama zgrabi tri zvijezde i otrči do mora. Vrati se i ponovi isto.
– Što radiš, mali? – upita ga neki znatiželjnik.
– Vraćam morske zvijezde u more, inače će uginuti na pijesku – odgovori dječak, ponavljajući iste radnje.
– Ali zar ne vidiš da ih ima tisuće i da ih ne možeš sve spasiti? Previše ih ima. To se uvijek događa nakon olujnih valova. Ti ne možeš promijeniti stvari!

Dječak se osmjehne, zahvati opet nekoliko zvijezda, baci ih u more i odgovori:
– Za ove sam uspio promijeniti stvari.

Čovjek je nakratko ostao zatečen, potom se sagne te i sam počne bacati zvijezde u more. Vidjevši to, dvije djevojke učine isto i sada ih je već bilo četvero koji su zvijezde vraćali u život. Malo nakon toga i ostali znatiželjnici pristupe i sada ih je već bilo pedesetak koji su morske životinjice bacali u vodu. Tako su ubrzo bile spašene sve zvijezde.

Eto, za promjenu stvari u svijetu dovoljan je i jedan čovjek, ali koji će imati smjelosti započeti posao.

 

Prikazanje Gospodinovo

Na sam blagdan Prikazanja Gospodinova- Svijećnica misno slavlje je predvodio, procesiju oko katedrale i propovijedao pomoćni vrhbosanski biskup i promicatelj Katoličkih škola za Europu mons. dr. pero Sudar. U misnom slavlju je koncelebriralo 25 svećenika, a na misi su sudjelovale brojne časne sestre različitih družbi, bogoslovi franjevačke teologije koji su predvodili pjevanje. Sudjelovali su bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa kao i bogoslovi nadbiskupijskog misijskog međunarodnog sjemeništa „Redemptoris Mater“ iz Vogošće.

Na samom početku su blagoslovljene svijeće i uslijedila je procesija oko katedrale s upaljenim svijećama, a potom je uslijedilo misno slavlje na kraju kojeg su nazočne redovnice i redovnici izmolili molitvu kojom su obnovili svoja redovnička obećanja. Molitvu je predmolio provincijal fra Lovro Gavran, predsjednik konferencije VRPP BiH.

DAN POSVEĆENOG ŽIVOTA

Po tradiciji u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, u katedrali Srca Isusova, Dan posvećenog života slavi se uoči Gospodinova Prikazanja u hramu-Svijećnica i na samu Svijećnicu. Tako je bilo i ove godine. Uoči Svijećnice, 1. veljače u katedrali je bilo euharistijsko klanjanje i svečana Večernja. Uslijedilo je koncelebrirano misno slavlje kojem je predsjedao vrhbosanski nadbiskup i metropolit kardinal Vinko Puljić. Propovijedao je Franjevački provincijal Bosne Srebrene fra Lovro Gavran, a pjevali su franjevački bogoslovi iz Nedžarića.

U KATEDRALI EKUMENSKI KONCERT KRŠĆANA SARAJEVA

U sklopu osmine za jedinstvo kršćana u katedrali Srca Isusova u Sarajevu održan je ekumenski koncert kršćana Sarajeva, 23. O1.2016. Na početku koncerta riječ dobro dobrodošlice i pozdrava uputio je mons. Ivo Tomašević.

Koncertu je nazočio uzoriti Vinko kardinal Puljić, Apostolski nuncij u BiH mons. Luigi Pezzuto kao i tajnik Nuncijature, provincijal Bosne srebrene, fra Lovro Gavran.

Na koncertu su uzeli učešća: Srpsko pjevačko društvo „Sloga iz Sarajeva, koje je otpjevalo pet pjesama pod ravnanjem gosp. Stefana Mojsilovića, Zbor Evanđeoske crkve Sarajevo, otpjevavši dvije pjesme i Katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“ Sarajevo koji je otpjevao šest pjesama pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića. Na koncu je svima zahvalio vrhbosanski nadbiskup uzoriti Vinko kardinal Puljić potičući na jedinstvo i međusobno poštovanje.

Proslava 25 godina biskupskog ređenja i ustoličenja vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića u katedrali Srca Isusova

Svečanim misnim slavljem, 10. siječnja 2016. godine u katedrali Srca Isusova proslavljena je 25-ta godišnjica biskupskog ređenja i ustoličenja vrhbosanskog nadbiskupa i metropolite kardinala Vinka Puljića.

Misnom slavlju je predsjedao sam slavljenik kardinal Vinko Puljić u koncelebraciji s kardinalom Josipom Bozanićem i Apostolskim nuncijem u BiH mons. Luigiom Pezzutom, tri nadbiskupa, sedam biskupa, tri provincijala i brojnim svećenicima. Pozdravnu riječ je uputio mons. Ante Meštrović, prepošt Kaptola i rektor katedrale. Propovijed je izrekao kardinal Josip Bozanić. Misnom slavlju su nazočili državni i politički djelatnici, neki ministri, predstavnici diplomatskog kora kao i kulturno-društvenog života. Pjevao je zbor bogoslova vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa. Misno slavlje je prenosila BHTV.

 

Foto: Zvonko Aždajić

 

POZDRAVNI GOVOR NA POČETKU MISNOG SLAVLJA U KATEDRALI

Ovo svečano misno slavlje je u povodu 25, obljetnice biskupskog ređenja (koje se dogodilo 6. siječnja, na Bogojavljenje u Rimu) i ustoličenja nadbiskupa vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića (koje je bilo u sarajevskoj katedrali Srca Isusova 19. siječnja 1991).

Stoga, pozdrav je prvo upućen slavljeniku, nadbiskupu Vrhbosanskom i metropoliti kardinalu Vinku Puljiću koji je prije 25 godina u ovoj katedrali ustoličen za biskupa i pastira ove mjesne crkve. U ime svih nazočnih te članova Ordinarijata vrhbosanskog, Stolnog kaptola vrhbosanskog i prezbiterija Vrhbosanske nadbiskupije i moje osobno ime, iskren pozdrav i srdačne čestitke!

Misnica u kojoj Kardinal predslavi misno slavlje je replika misnice koja je izrađena od plašta posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, također i mitra. To je dar svećenika Vrhbosanske nadbiskupije.

S radošću pozdravljam cijenjene goste: kardinala Josipa Bozanića, zagrebačkog nadbiskupa, apostolskog nuncija u BiH mons. Luigia Pezzuta, kao i nazočne nadbiskupe: splitsko-makarskog mons. Marina Barišića, beogradskog mons. Stanislava Hočevara, đakovačko-osječkog u miru mons. Marina Srakića; biskupe: skopsko-prizenskog mons. Kiru Stojanova, dubrovačkog mons. Matu Uzinića. Biskupe BK BiH: banjalučkog mons. Franju Komaricu, biskupa hercegovačkih biskupija mons. Ratka Perića, vojnog ordinarija u BiH mons. tomu Vukšića, pomoćnog vrhbosanskog biskupa mons. Peru Sudara, pomoćnog banjalučkog biskupa mons. Marka Semrena. Provincijale: isusovačkog, salezijanskog, franjevačkog Bosne srebrene fra Lovru Gavrana. Zatim svećenike svih struktura, redovnike, časne sestre s njihovim provincijalnim glavaricama, bogoslovove.

Pozdravljam državne i političke djelatnike, gosp. Dragana Čovića, predsjedavajućeg predsjedništva BiH, gospođu Borjanu Krišto, predsjedavajuću Parlamentarne skupštine BiH, gosp. Marinka Ćavaru, predsjednika Federacije BiH, gospodu ministre, političke djelatnike svih razina, kao i predstavnike diplomatskog kora i kulturno-društvenog života.

Pozdravljam Kardinalovu bližu rodbinu, prijatelje i sve vjernike u prvostolnici kao i sve ljude dobre volje koji nas prate putem medija kao i medijske djelatnike.

25 godina je lijep vremenski period općenito u životu, pa tako i u životu časne Vrhbosanske nadbiskupije koja egzistira od 5. srpnja 1881. godine, kada je uspostavljena ponovna redovna crkvena vlast u BiH, a ova drevna Nadbiskupija svoje korijene vuče od sredine 11. stoljeća.

U prošlim vremenima katolici Hrvati u BiH su prolazili trnovit put koji se nastavlja i danas. Kao vjernici molimo za dobra rješenja, pravdu, jednakopravnost i međusobno poštivanje svih naroda koji žive u BiH.

Vi ste, gospodine Kardinale, u duhu saborske konstitucije „Lumen Gentium“, kao biskup, vršili službu propovijedanja, posvećivanja i upravljanja kroz 25 izazovnih godina.

Naša ljubav, davanje i identitet dio su plana Božje providnosti i svaki valjan napor, ma koliko neopažen bio, proizvodi stanovit učinak, kojeg prosuđuje Bog i ljudi.

19. siječnja 1991. godine kod Vašega ustoličenja u pozdravnom govoru, tada đakovačko-srijemski biskup mons. Ćiril Kos, i ujedno apostolski administrator Vrhbosanske nadbiskupije je kazao: „Svi danas sklopimo ruke i svaki na svoj način molimo ono što Crkva želi: da nikada ne ponestane ljubavi, brige novoga Nadbiskupa prema svakomu čovjeku, svakom vjerniku, svakom svećeniku (…) Ali isto tako da ne ponestane poštovanja i ljubavi Božjega naroda i prezbiterija prema novom Nadbiskupu“.

Uz iskrenu čestitku i zahvalu Bogu na milostima i darovima u godini milosrđa, to isto molimo i danas, 25 godina kasnije, kao i za naredne godine, koje neka budu blagoslovljene!

Mons. Ante Meštrović,

prepošt Kaptola i rektor katedrale

KONCERT PJEVAČKOG ZBORA „ZVON“

U sarajevskoj katedrali Srca Isusova, 28. studenog u 19,00 sati pjevački Zbor „Zvon“ iz Dobrinja sa otoka Krka održao je koncert. Prije koncerta zbor je u zgradi Vrhbosanskog ordinarijata primio kardinal Vinko Puljić koji je u katedrali nazočio koncertu. Na početku koncerta pozdravnu riječ je uputio mons. Ante Meštrović, rektor katedrale. Uputio je riječi dobrodošlice posjetiteljima, a napose vrhbosanskom nadbiskupu uzoritom Vinku kardinalu Puljiću te naglasio kako „zahvaljujući kardinalovom poznanstvu sa pjevačkim Zborom ‘Zvon’ sa otoka Krka, počašćeni smo večerašnjim koncertom“.

Pozdrav je upućen načelniku općine Dobrinj gosp. Nevenu Komadini kao i članovima Pjevačkog zbora „Zvon“. Zahvalio im na dolasku i poklonjenom koncertu.

Pjevački zbor „Zvon“ osnovan je 2000. godine prvenstveno radi druženja i nastupa unutar Općine Dobrinj i otoka Krka. No, spletom sretnih okolnosti već u godini osnutka, krenulo je to i puno šire, jer je iste godine na Festivalu adventskih i božićnih pjesama u Pragu osvojeno treće mjesto. Na istom festivalu slijedeće godine uspjeh je bio jednak.

Osim ovog „Zvon“ gostuje i u Njemačkoj, Strassburgu u Francuskoj, u Padovi i triput u Rimu gdje je jedan od najvećih dosega bilo pjevanje u Bazilici Sv. Petra u Vatikanu te audijencije kod svetog pape Ivana Pavla II i pape emeritusa Benedikta XVI. Tu su još gostovanja u Osijeku, Vukovaru, Tordincima, Hvaru, Banja Luci… te još mnogo nastupa u Republici Hrvatskoj i izvan RH.

Zbor danas sačinjava dvadesetak pjevača, s popriličnim brojem sakralnih i svjetovnih skladbi, a surađuje i s drugim zborovima, te eminentnim solistima hrvatske glazbene scene. Kroz deset godina zbor je vodio maestro Ivica Frleta, a kroz zadnjih pet godina zbor vodi mladi maestro Damir Smerdel.

Predsjednik zbora „Zvon“ Dobrinj je Ranko Pavačić.

 20151128_195820 20151128_195332 20151128_195216

20151128_195348 20151128_194848 

Govor pape Franje u sarajevskoj katedrali

Katedrala Srca Isusova u Sarajevu, 6. lipnja 2015., susret Svetog Oca pape Franje sa svećenicima, redovnicima, redovnicama i sjemeništarcima

Spremio sam za vas govor, ali pošto sam čuo svjedočenje ovoga svećenika, redovnika i redovnice, osjećam potrebu govoriti spontano. Oni su nam pripovijedali život, iskustva, pripovijedali su nam o mnogim ružnim i lijepim stvarima. Predat ću svoj govor, koji je inače lijep, kardinalu nadbiskupu.

Sam svjedočenja već govore za sebe. To je sjećanje vašega naroda! Narod koji zaboravlja svoja sjećanja nema budućnosti. Ovo je sjećanje vaših očeva i majki u vjeri: ovdje su govorile samo tri osobe, ali iza njih stoje mnoge osobe koje su propatile na isti način.

Drage sestre, draga braćo, nemate pravo zaboraviti vašu povijest. Ne da se svetite, nego da stvarate mir. Ne da bi gledali na ova svjedočenja kao ne nešto čudno što se dogodilo, nego da bi ste voljeli kao što su oni voljeli. U vašoj krvi, u vašem pozivu je poziv, u njemu je krv ovo troje mučenika. Tu je krv i poziv mnogih redovnika i redovnica, mnogih svećenika i sjemeništaraca i bogoslova. Autor Poslanice Hebrejima kaže: Molim vas ne zaboravite vaše pretke, one koji su vam prenijeli vjeru. Oni (pokazuje na svjedoke) su vam prenijeli vjeru; oni su vas naučili kako se živi vjera. Sam Pavao nam kaže: „Ne zaboravite Isusa Krista“, prvog Svjedoka. Oni su pošli Isusovim stopama.

Oživljavati sjećanje radi stvaranja mira. Neke riječi su mi posebno ostale u srcu. Jedna, ponavljana: „oprost“. Čovjek ili žena koji se posvete na službu Bogu i ne oproste ne služe ničemu. Oprostiti prijatelju koji te uvrijedio nekom ružnom riječju, ili s kojim si se svađao, ili nekoj sestri koja je ljubomorna na tebe, nije naročito teško. Oprostiti onome tko te tuče, tko te muči, gazi, koji ti prijeti s uperenom puškom da će te ubiti, to je teško. Oni su to učinili, i propovijedaju da to treba činiti.

Druga riječ koja mi je ostala jest onih 120 dana u koncentracionom logoru. Koliko puta nas duh ovoga svijeta nagna da zaboravimo naše pretke, patnje naših predaka! tamo su dani bili izbrojani, ne dani, već i minute, jer je svaka minuta, svaki sat muka za sebe. Živjeti onako svi zajedno, prljavi, bez hrane, vode, po vrućini i hladnoći, i sve to mnogo dana! A mi se žalimo kad nas malo boli zub, ili kada želimo imati televizor u svojoj sobi, sa svim komotnostima, ili koji prigovaramo poglavarima kada ručak nije baš najbolji … ne zaboravite molim vas svjedočanstva vaših prethodnika. Mislite o tome koliko su propatili. Mislite o onih šest litara krvi koje je ovaj svećenik koji je prvi govorio morao primiti da bi preživio. Živite životom dostojnim križa Kristova.

Časne sestre, svećenici, biskupi, bogoslovi ako su posvjetovnjačeni samo su karikature, ne služe ničemu, ne čuvaju sjećanje na svjedoke vjere. Izgubili su sjećanje na Isusa Krista raspetoga, našu jedinu slavu.

Još jedna stvar koja mi dolazi u pamet je onaj vojnik koji je darovao krušku časnoj sestri; i ona žena muslimanka koja sada živi u Americi, koja je donijela hranu …. svi smo braća. I taj okrutni čovjek je mislio ….ne znam što je mislio, ali je osjetio Duha Svetoga u svome srcu i možda je pomislio na svoju majku i rekao: „uzmi ovu krušku i ništa ne govori nikome“. I ona žena muslimanka je prelazila preko vjerskih razlika: ljubila je. Vjerovala je u Boga i činila dobro.

Tražite dobro sviju. Svi to mogu činiti, sjeme dobra. Svi smo djeca Božja.

Blago vama kada imate tako blizu ova svjedočanstva, nemojte ih molim vas zaboraviti. Neka vaš život raste s ovim sjećanjem. Mislim na ovog svećenika kome je umro otac dok je bio dijete, onda je umrla i majka i sestra, i ostao je sam … Ali on je bio plod ljubavi, bračne ljubavi. Pomislite na onu sestru mučenicu: i ona je bila kćerka svoje obitelji. Pomislite na ovog franjevca, s dvije sestre franjevke; i dolazi mi u pamet ono što je kardinal govorio: što se dogodi s vrtom života, tj. s obitelji? Dogodi se ružna stvar, dogodi se da ne cvijeta. Molite se za obitelji, da bi u njima cvjetali mnogi sinovi i bilo mnogo zvanja.

I na kraju, želim vam reći da je ovo bila povijest okrutnosti. I danas, u ovom svjetskom ratu vidimo mnoge, mnoge okrutnosti. Činite uvijek suprotno od okrutnosti: njegujte nježnost, bratstvo, oprost. I nosite križ Isusa Krista. Crkva, sveta majka Crkva vas takve želi: malene, male svjedoke, pred ovim malim svjedocima, male svjedoke križa Kristova.

Bog vas blagoslovio, i molim vas molite za mene. Hvala.


Preuzeto sa http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=56830 – 22.11.2015

1 9 10 11