HODOČASNICI IZ SLAVONSKOG BRODA NA ŠTADLEROV GROB

Vjernici Slavonskog Broda, mjesto rođenja sluge Božjega Jospia Stadlera, prvog vrhbosanskog nadbiskupa nakon ponovne uspostave redovne crkvene vlasti u BiH, hodočastili su 25. lipnja u sarajevsku katedralu.
Pred katedralom ih je dočekao mons. Ante Meštrović, rektor katedrale sa blagoslovljenom vodom te su hodočasnici prošli kroz sveta vrata prvostolnice u Godini Božanskog milosrđa. Nakon riječi dobrodošlice rektora katedrale uslijedila je pobožnost Božanskom milosrđu. U 11 sati koncelebriranom misnom slavlju je predsjedao vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Na početku misnog slavlja je hodočasnike i svećenike pozdravio rektor katedrale, mons. Ante Meštrović naglasivši povezanost mjesta rođenja i krštenja Josipa Stadlera i mjesta njegovog služenja kao biskupa, Slavnosnki Bord i Sarajevo. U propovijedi kardinal Puljić je zahvalio dekanu i župniku preč. Ivanu Leniću na organizaciji hodočašća te naglasio krepostan život sluge Božjega Stadlera koji je u teškom vremenu biskupske službe pokazao svoju blizinu  siromašnim ljudima.
Nakon popričesne molitve kardinal, svećenici, asistenicija i vjernici uputili su se na Stadlerov grob gdje su izmolili molitvu za njegovo proglašenje blaženim.
Pod misom je pjevao župni zbor iz Sl. Broda uz dvije pjesme koje su pratili tamburaši. Na raspolaganje za ispovijed bila su tri svećenika. Nakon mise oko 35 folkloraša i tamburaša zasviralo je i zaigralo kolo na trgu ispred katedrale.

HODOČAŠĆE DOBORSKOG DEKANATA

Vjernici doborskog dekanata u nekoliko autobusa u sklopu Ggodine milosrđa su hodočastili u sarajevsku katedralu Srca Isusova, 18. lipnja. Po želji vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića u Svetoj godini vjernicima svih trinaest dekanata u Nadbiskupiji treba omogućiti i organizirati hodočašće u katedralu i prolaz kroz Sveta vrata te dobivanje potpunog oprosta.
Prije misnog slavlja hodočasnike je pozdravio i protumačio im katedralu rektor katedrale mons. Ante Meštrović. Uslijedilo je koncelebrirano misno slavlje kojemu je predsjedao i propovijedao vlč. Jakov Kajinić, duhovnik u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu. Koncelebrirali su: preč. Jakov Filipović doborski dekan i župnik u Odžaku, vlč. Matija Šimić, župnik u Novom selu, fra Velimir Bavrka, župnik u Gornjoj Dubici.
Vjernici su imali priliku pristupiti sakramentu pomirenja i ispovijedalo je više svećenika: umirovljeni svećenici vlč. Vladimir Borić, Miro Augustini, mons. Bisiljko Rajić i mons. Ante Meštrović. Na koncu misnog slavlja dekan preč. Jakov Filipović je zahvalio predsjedatelju misnog slavlja, rektoru katedrale, kolegama svećenicima i vjernicima koji su se rado odazvali hodočastiti u sarajevsku Prvostolnicu napomenuvši objektivne poteškoće dolaska vjernika s područja Republike srpske. Zatim su se svećenici i hodočasnici uputili na grob sluge Božjega Josipa Stadlera izmolivši molitvu za njegovo proglašenje blaženim te nakon molitve Anđeo Gospodnji i blagoslova završilo je hodočasničko misno slavlje.

PRVA OBLJETNICA POSJETE PAPE FRANJE BiH

Svečanim misnim slavljem 6. lipnja 2016. u 18,00 sati u katedrali Srca Isusova u Sarajevu nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić predvodio je svečano Euharistijsko slavlje na prvu obljetnicu pohoda pape Franje Sarajevu, 6. lipnja 2015. u zajedništvu s apostolskim nuncijem u Bosni i Hercegovini nadbiskupom Luigijem Pezzutom, vojnim biskupom u BiH mons. Tomom Vukšićem i pomoćnim biskupom vrhbosanskim mons. Perom Sudarom. Koncelebriralo je 30 svećenika među kojima i provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić i generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Luka Tunjić. Na Svetoj misi sudjelovali su i brojni hrvatski predstavnici u vlasti raznih razina na čelu s članom Predsjedništva BiH u ime hrvatskog naroda dr. Draganom Čovićem i predsjednikom Federacije BiH Marinkom Čavarom. Odazvali su se i predstavnici diplomacije na čelu s visokim predstavnikom u BiH Valentinom Inzkom i veleposlanikom RH u BiH Ivanom del Vecchiom. Tu su bile brojne redovnice, bogoslovi i drugi vjernici.
U propovijedi je između ostalog kardinal Puljić iznio podatke jednog ispitivanja napravljenog u 64 zemlje na pet kontinenata. Kazao je da, prema tim ispitivanjima, 54% ispitanika o papi Franji misli i govori s pozitivnom ocjenom. Ustvrdio je da je papa Franjo narod pomalo zbunio svojim stavovima, načinom i porukom te da ga narod prihvaća jer Sveti Otac želi obnoviti Crkvu iznutra kako bi bila vjerodostojna u svjedočenju u služenju nama. Kazao je da je ohrabrujuće da Papa ima poseban osjećaj za one koji su „na rubu društva“, te da je upravo radi toga došao u posjet nama, donijevši poruku mira. Izrazio je mišljenje da je u društvu potrebno gajiti poruke i ozračje s Papina pohoda kako bi se svi vrjednovali kao djeca Božja, kao i pobuditi poštivanje koje Sveti Otac iskazuje prema svemu stvorenome. Podsjećajući na Papine riječi izrečene tijekom njegova prošlogodišnjeg pohoda, prema kojima se svoje prošlosti treba sjećati ne osvetoljubivo, već ne zaboraviti tko smo a mir izgrađivati, kazao je da je to naša obveza. „Mir izgrađivati upravo utemeljen na našoj prošlosti. Da se nikad ne stidimo svog imena i prezimena, niti svoga korijena. Treba nam vratiti taj ponos, samopouzdanje, upravo povjerenje u Boga. E to, večeras, zajedničko razmišljanje i moljenje za Papu, neka istinski nas opravda da kročimo smjelo puni pouzdanja u Božju volju, i kako Papa reče, da budemo tvorci mira – mirotvorci“, potaknuo je na kraju kardinal Puljić.
Nakon misnog slavlja uslijedila je svečana akademija u dvorani Svećeničkog doma Vrhbosansske nadbiskupije.

Fotografije i tekst preuzet iz KTA

Proslava svetkovine Presvetog Srca Isusova

U nedjelju, 5. lipnja svečanim Euharistijskim slavljem proslavljeno je Presveto Srce Isusovo, naslovnik Vrhbosanske nadbiskupije i sarajevske katedrale. Misno slavlje predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, a propovijed je uputio biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. dr. Ratko Perić.

Na misnom slavlju sudejelovali su Prijatelji Maloga Isusa iz župe Gromiljak u pratnji sestre Genoveve Rajić. Nakon mise na grobu sluge Božjega Josipa Stadlera hodočasnici iz Gromiljaka su izmolili molitvu za njegovo proglašenje blaženim.

 

Propovijed mons. dr. Ratka Perića prenosimo u cijelosti:

 

Dragi Vinko, kardinale ove mjesne Crkve,

preuzvišeni nadbiskupe Nuncije,

poštovani pastiri – biskupi i svećenici,

bogoljubni vjernici!

 

Ako bismo naslovili ovu propovijed onda bismo joj dali ovaj naslov: Čemu se u nebu raduju?

Na današnju svetkovinu Presvetoga Srca Isusova, kojemu je od 1889. posvećena ova katedrala, čitamo u Lukinu Evanđelju kratku parabolu o Božjemu milosrđu. 

1.- Izgubljena ovca. Isus im kaza ovu prispodobu: "Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe?“ (Lk 15,3-4).

U ono doba postojala je velika društvena razlika između težaka, koji rade na selu o stoci i o zemlji, i farizeja i pismoznanaca, među kojima su se isticali svećenici. Bio je nepreskočiv zid između zemljoradnika/stočara i farizeja/pismoznanaca. Farizeji su pazili na sate molitve, na obredno pranje ruku, na poštovanje zakona o hodu i nenošenju tereta subotom. Uvijek fino obučeni, ispeglani, čisti i uredni. A jadni seljak, koji bi se također mogao i znao pristojno obuti i obući, i ljudski zakon o nošnji i ponašanju obdržavati, nije imao kada na sve to misliti zbog zemlje od koje živi i zbog ovaca koje iziskuju njegovu stalnu brigu. Bio je u trošnu odijelu, često zamazan. Ovca ne pozna subote, nego hoće samo ispaše. Stoga su bile i ove posljedice: Farizeji su propisivali kada se radi o jednome težaku i ujedno stočaru, njemu se ne smije posuđivati novac, niti ga se smije uzimati za svjedoka na sudu, niti mu se smije povjeravati ikakva tajna, niti ga se može postavljati za čuvara siročadi, niti čuvarom karitativnih zaklada. Farizeju je bilo izričito zakonom zabranjeno primati seljaka u goste ili ići njemu u goste. Sa seljakom se ne smije imati nikakva trgovina. Sve same ljudske predaje koje nemaju blage veze s milim Bogom i Božjim zakonom, nego imaju veze s pojmom ljudskoga nemilosrđa i neljubavi!

Ali ako bi licemjerni farizeji imali ovaca, pogotovo svećenici, a imali su ih, i to čitava stada, jer je narod davao birovinu ponajviše u naravi, u ovci ili janjetu, onda su oni mogli unajmiti takva seljaka ili pastira da im čuva stada.

 Eh sada: kada je Isus počeo naučavati – a on slučajno potječe iz jedne seljačke obitelji, ni svećeničke, ni farizejske – našao se ne samo sa seljacima, navješćujući im Kraljevstvo Božje, nego se družio i s javnim grješnicima, s carinicima, njih primao, darivao im zdravlje i oproštenje, čak je jednoga grješnika/carinika uzeo u svoju apostolsku službu, Mateja.

 Isus uzima slike i prispodobe za svoje uzvišeno propovijedanje upravo iz života jednoga pastira, seljaka, iz stada ovaca. Prispodoba govori o 99 ovaca koje ne predstavljaju glavobolje pastiru jer su ostale „u pustinji“, i o jednoj ovci koja je nehotice izgubljena, pa je pastir stao tjeskobno tražiti. Ovce o kojima Isus govori, prema tadašnjem običaju, nisu pripadale jednoj obitelji, nego možda svemu selu. Jedna obitelj ima 3 ovce, druga 5, treća 10, četvrta 15. I onda se 100 ovaca iz sela, možda od 20 obitelji, povjeri jednomu pastiru na čuvanje i vođenje na pašu. Zemlja oskudna travom i vodom, a pastir treba ovce nahraniti i napojiti. Mora ih čuvati od vuka i drugih kradljivaca, vratiti ih kući site, zdrave i na broju. I sada zamisli: da vuk odnese jednu ovcu, pastir mora donijeti papak, nogu, kost, perčin krvave vune od ovce kao dokaz da ju je vuk razderao. A ako je nestala, onda nema dokaza. Zato pastir s jednom ovcom u 100 muka. Nekada zovne članove svoje obitelji da mu pomognu, čak zna selo skočiti na noge i tražiti tu nesretnu izgubljenu ovcu, bez obzira čija je.

 Zašto je ta ovca toliko važna? Od ovce ima najviše koristi od svega domaćega živoga blaga. Od nje vrijedi sve: vuna, koža, meso, mlijeko, janjci…Kako se osjećaš kada je hladno, a nemaš ništa vunena na sebi? Kada je svetkovina, a ne možeš staviti janjetine na stol? Kada treba doručkovati, a nema kapi mlijeka ili komadića sira? Vidiš li da čovjekov život ovisi o ovci? I bez privredne grane stočarstva, nema potpuna života. A ovca ne će udariti, ni ubosti ni ugristi ni djeteta. A hoće se janje igrati s djetetom. Tako je usporedba vrlo jasna i umjesna.

 2. – Nađena ovca. Isus nastavlja o pastiru i ovci: „A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu'“ (Lk 15,5-6).

 Najprije bilo je lako izgubiti ovcu. Ona, željna novih pasišta, samo se obori niz obronke za travom i vodom, odvoji se od stada, pogotovo janjčara, kojoj treba hrane. Čim odluta i upadne u škripe, teško će se više živa izvući, makar se i cijelo vrijeme oglašavala svojim zovom. Nitko je ne čuje. Ali vješt pastir znao je tragom ovce doći do njezina spasa.

 Kako se ti osjećaš kada izgubiš iglu u kući, a trebaš nešto ušiti? Poživčaniš dok je ne nađeš. Iglu! A ovca je puno vrjednija od igle!

 I ako pastiru posreći da ovcu nađe živu i zdravu, tada njegovoj radosti nema kraja. Pogotovo ako je to bila tuđa ovca za koju je on morao položiti račun njezinu vlasniku, već prema pogodbi. I kada je nađe, na rame, zovne prijatelje da se kucnu u čašu i provesele: cijelo selo veselo, a ne samo izgubljeni pastir.

 Radost na nebu. Sada počinje uspoređivanje: „Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja" (Lk 15,7).

 U čemu je prispodoba? Isus uzima tu sliku o radosnu pastiru zbog nađene ovce da pokaže kako je 99 puta veća radost na nebu zbog obraćenja jednoga grješnika u odnosu na 99 pravednika koji ne trebaju obraćenja. Bog se ne raduje ničijemu neuspjehu. Ne veseli se grješnikovoj izgubljenosti i propasti. Dao je ljudima slobodnu volju i razum da se ravnaju po tim duhovnim sposobnostima. Ako udare na svoj razum nerazumno i na svoju slobodu ropstvom, ta je ludost njihov grijeh, njihovo bezumlje. I kao što se pastir s cijelim selom raduje vraćenu janjetu, kao što se svaki roditelj s cijelom obitelji raduje nađenu djetetu, tako se Bog s cijelim nebom raduje obraćenju jednoga grješnika! To je Isusova usporedba. Eto poruke nama vjernicima da ne budemo izgubljeni, da ne ostanemo u drači grijeha, u očaju, jer nas uvijek čeka Božja ljubav na temeljito obraćenje, zov premilosrdnoga Srca Boga našega. A vrhunac Božje ljubavi jest Božje oproštenje koje niče iz milosrđa, a koje uostalom nismo apsolutno ničim zaslužili.

 Matejev prikaz prispodobe donosi gotovo iste riječi, ali ovako završava: „Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih" (18,14). Prispodoba o brižljivu pastiru i zalutaloj ovci pokazuje kakav je tek Otac nebeski, Vječni pastir koji ne želi vidjeti propasti duše nijednoga od malenih. Stoga, pogledajmo taj odnos između Boga i čovjeka:

Ljubav je Božja osobna. Kao što roditelji nisu sretni makar bilo sve šestero djece u kući, dok se sedmi sin, koji se izgubio, ne nađe i u kuću ne dođe, tako, i još neizmjerno više, Bog Otac želi da se svako njegovo dijete vrati sa svoga lutalačkog puta i da se nađe u velikoj Božjoj obitelji, u radosti Gospodara svoga.

 Ljubav je Božja strpljiva. Kao što je zemaljski otac strpljiv s glupostima svoga sina ili kćeri, i dobro zna da je sva krivnja na njima koji ne slušaju, ne primaju savjeta ni opomene, nego besmisleno lutaju, gube se, svojevoljno griješe, tako i Otac nebeski ima beskrajne strpljivosti prema svojim izgubljenim sinovima, „malenima“, dok se raskajani ne vrate i ne opamete.

 Ljubav Božja traži. Kao što pastir ne čeka kod kuće da se ovca sama vrati kao što je sama odlutala, tako ni neizmjerna ljubav Božja nije usmjerena samo prema osobi, nije samo božanski strpljiva u nebu, nego polazi u potragu za grješnom dušom da je nađe i spasi. To je Bog Otac pokazao osobito tako što je poslao Sina svoga jedinorođenoga, koji je Lice milosrđa Očeva, da potraži ljude i da ih svojom krvlju otkupi i okupi u Crkvu svoju. I Crkvi je povjerio da strpljivo traži, odgojno prati i veledušno pomaže takve zalutale duše.

 Božja ljubav štiti. Ona ne samo čovjeka traži, nego ga i spašava. I čuva od daljnjega pada. Lutalici vraća mudrost, slabića čini jakim, grješnika mijenja u krjeposnika, zarobljenika zlom oslobađa od grijeha, napastovanu daje vijenac pobjednika. Sve pod uvjetom da čovjek dođe k sebi, da se želi vratiti u kuću Oca svoga.

 Božja je ljubav radosna. Ona ne prigovara, ne prijeti: Učiniš li još samo jednom, nema više ni povjerenja ni oproštenja; ne ću te više tražiti. Nije tako! Božja se ljubav istinski raduje svaki put svakomu povratku svake ljudske duše. Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu? Do sedam puta?, pita sv. Petar. Ne velim ti do sedam puta, nego sedamdeset puta sedam! (Mt 18,21-22), odgovara Gospodin. Tj. vazda. Samo ćemo na taj način biti milosrdni poput Oca nebeskoga!

 Zaključak. Samo onaj koji nešto izgubi pa nakon duljega traženja sretno nađe, zna što je prava vrijednost izgubljene stvari i prava radost. Bila to neživa igla ili drahma ili živa ovca ili zalutala kći. Razumije se da je neusporediva razlika u vrijednosti između zalutale ovce i zabludjele osobe, ali je u oba slučaju puna radost i pravo obiteljsko zadovoljstvo ako se nađe. Bog se božanski raduje nad povratkom raskajana grješnika s njegova zabludničkog puta, i to većom radošću negoli nad onima koji nisu prošli vratolomije i pogibli grijeha i ostali u kući Očevoj.

 Kao da nam Bog svojim neizmjernim milosrđem hoće reći: vi ne možete biti toliko bezumni, koliko sam vas ja kadar, moćan i hoćan urazumiti; vi ne možete toliko nagriješiti, zločina počiniti, koliko sam ja kadar naopraštati; vi ne možete toliko lutati, a da vas ja nisam kadar naći. Vidiš li da smo mi dužni boriti se za svoje spasenje, od sebe dati što se od nas traži. Time ćemo dati malo i braći na nebu, neka se raduju još više.      

 Srce Isusovo, kućo Božja i vrata nebeska, propusti kroz ta presveta vrata u kuću Božju sve one koji bezumno lutaju a i malo se kaju i vjeruju u tvoju oprostiteljsku ljubav!

 Srce Isusovo, strpljivo i mnogoga milosrđa, ne razumijemo ni dubina besmisla svoga grijeha, niti razumijemo visina milosrđa tvoga nad tolikim našim grijesima; a kada već tako jest, smiluj se svima nama i odvrati nas od naših lutanja na ovome svijetu…

 Srce Isusovo, pomirište grijeha naših, budi nam mjesto gdje se svi naši grijesi  uništavaju kada ih se čovjek odriče, za njih kaje i oproštenje ište.

Srce Isusovo, kojemu je ova Nadbiskupija posvećena davne 1882. godine, a u posljednje je vrijeme, poput tvoga Srca satrvena na Gabati i Golgoti, u pojedinim svojim dijelovima zgnječena, spržena, lišena života, ti je oživi svojim duhom uskrsnuća, preobrazi raseljene joj vjernike, potištene svećenike, malodušne i nemoćne na ognjištima… da se opet ova zajednica vjernika sa svojim Pastirom u vjeri množi, u nadi raste i u ljubavi cvate!

TIJELOVO U KATEDRALI

Na svetkovinu presvetoga Tijeli i Krvi Kristove ili brašančevo misno slavlje je predvodio u sarajevskoj katedraali, 26. svibnja  vrhbosanski nadbiskup i metropolit kardinal Vinko Puljić te i nakon mise tijelovsku procesiju unutar katedrale.
Tijelovo je svetkovina kojom se slavi trajna prisutnost Isusa Krista pod prilikama kruha i vina u euharistiji koja je ustanovljena na Veliki četvrtak na posljednjom večeri. Blagdanom Tijelova ističe se slavljenička dimenzija euharistije. Crkva to čini na vidljiv način (gdje je to prikladno procesijama po gradovima i selima), javno ispovijedajući svoju vjeru, iskazujući duboku počast Presvetom Tijelu i Krvi Kristovoj. Blagdan je uveden 1317. god., a slavi se u četvrtak nakon svetkovine Presvetog Trojstva (deveti četvrtak nakon Uskrsa). Slavljenje Tijelova započelo je u Liegeu, u Belgiji, potaknuto viđenjima augustinske redovnice svete Julijane. Naime, svetica je imala viđenje punog mjeseca s mrljom na površini. Mjesec je, sv. Julijana,  doživjela kao Crkvu, a mrlju kao znak nedostatka blagdana kojim bi se slavila euharistija.
U 1333. broju Katekizam Katoličke Crkve govori da se u središtu euharistijskog slavlja nalaze kruh i vino, koji, izgovaranjem Kristovih riječi i zazivom Duha Svetoga, postaju Kristovo Tijelo i Krv. Crkva, vjerna Gospodinovu nalogu, njemu na spomen, i sve do njegova slavnog povratka, nastavlja činiti ono što je on učinio uoči svoje muke: "Uze kruh (…)", "Uze čašu punu vina (…)". Znakovi kruha i vina, i nakon otajstvene pretvorbe u Kristovo Tijelo i Krv, i dalje označuju dobra stvorenog svijeta. Zato u prinošenju darova zahvaljujemo Stvoritelju za kruh i vino, plod "rada ruku čovječjih", ali ponajprije "plod zemlje" i "plod trsa", darova Stvoriteljevih. Tako u prinosu Melkisedeka, kralja i svećenika, koji je "iznio kruh i vino" (Post 14,18), Crkva vidi proročku sliku svoga prinosa.
 Gospodin, budući da je ljubio svoje, do kraja ih je ljubio. Znajući da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta k Ocu, za večerom je svojima oprao noge i dao im zapovijed ljubavi. Da im ostavi dokaz svoje ljubavi, da neće svojih nikada napustiti i da ih učini dionicima svojeg Vazma, ustanovio je Euharistiju kao spomen-čin svoje smrti i uskrsnuća te apostolima zapovjedio da je slave sve do njegova ponovnog dolaska (usp. KKC br. 1337).
Kad Isus traži da se njegovi čini i riječi ponavljaju "dok on ne dođe" (1 Kor 11,26), ne traži to samo zato da se sjećamo, njega i onoga što je on učinio. On smjera na liturgijsko slavljenje, po apostolima i njihovim nasljednicima, spomenčina Krista, njegova života, smrti, uskrsnuća i posredništva kod Oca (Usp. KKC br.1341) .

Proslava 1050. godišnjice krštenja Poljske

U nedjelju 24. travnja u katedrali Srca Isusova misnom slavlju je predsjedao u 18 sati vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Ovim misnim slavljem je obilježena 1050. godišnjica krštenja Poljske. Pozdrav na početku misnog slavlja njegove ekslelencije ambasadora Republike poljeske donosimo u cijelosti.

Vaša Eminencijo, Kardinale, dame i gospodo
Današnja misa nama, Poljacima u Sarajevu, nešto je posebno. Skoro pa točno prije 1050 godina tadašnji vladar otprilike polovine poljskih teritorija, Mieszko I, pokrstio se, zajedno sa svojom svitom i dvorjanima, i o tome obavijestio Svetog Oca. Ostala je tako zapisana informacija da se to desilo na uskršnju subotu 966. godine. Zato i znamo da je to bio 14. travnja 966. godine.
Ne znamo točno gdje se obavilo krštenje, možda u Gnjeznu, možda u Poznanju, a možda je Mieszko I zbog krštenja morao prijeći u neka druga područja, već pokrštena, kao što je bila Ratyzbona.
Povijesničari o tome raspravljaju već dvjesto godina i vjerovatno spor nikada neće završiti. Ali takvi detalji su samo povijesni kolorit. Važno je to da je krštenje Mieszka I označilo početak poljske države i početak Poljaka kao etničke zajednice.
Odtada Poljska figurira na političkoj mapi Evrope, a 34 godine poslije, u simboličnoj tisućitoj godini, pokazala je svoju snagu organizirajući sabor monarha u Gnjeznu, i predstavljajući svog junaka, mučenika u vjeri, apostola Srednje Evrope, Svetog Wojciecha, koji je danas jedan od patrona ujedinjene Evrope.
Krštenje Mieszka I označava i početak poljske katoličke narodne kulture. U Poljskoj su vjera i država toliko snažno povezani da ih se do modernih vremena, do 19. stoljeća nije moglo razdvojiti. Poljak i katolik, katolik i Poljak, susjed protestantskog Nijemca i pravoslavnog Rusa.
U sedamnaestom vijeku Poljska je ponosno za svoju zaštitnicu izabrala Majku Božiju a na prijelomu osamnaestog i devetnaestog vijeka Poljaci su za svoj narodni moto izabrali „Bog, ponos, domovina“. Na početku devetnaestog vijeka nastala je i pjesma, koja je narednim pokoljenjima Poljaka predstavljala motiv narodne borbe i želje za domovinom: „Bože, Ti što si Poljsku kroz vjekove mnoge obasipao svjetlom snage i hvale“.
Mi, Poljaci, koji smo se danas okupili u Sarajevskoj katedrali, zapjevat ćemo ovu pjesmu na kraju mise, kao što to već dvjesto godina čine Poljaci u Poljskoj i svugdje tamo gdje ih je sudbina odvela. Pjesma je to koja se u dobima nevolje i neslobode završavala stihovima „Domovinu našu vrati nam, Gospode“, a mi sad možemo zapjevati i „Domovinu našu blagoslovi nam, Gospode“.
[To tylko po polsku: Wszystkim Polakom zebranym tu na tej mszy chcę życzyć wszystkiego najlepszego w domu i w pracy a naszej Ojczyźnie – Polsce pomyślności.]
Poštovani, ovom prilikom želim zahvaliti na mogućnosti organiziranja ove poljske Mise, Njegovoj Eminenciji, Kardinalu Vinku Puljiću, kao i za njegovo prisustvo, kojim nas je počastio. Kada smo mu se obratili s molbom da upriličimo misu, odmah je pristao i lijepo je govorio o Poljskoj. Vaša Eminencijo, Poljaci Vam zahvaljuju za to!
Današnja misa je možda mali ali značajan korak u odnosima Poljaka i katolika u Bosni i Hrvatskoj. Mi u Poljskoj znamo da je naš bratski hrvatski narod postepeno primao kršćanstvo prije nego mi, jer je već u sedmom vijeku sličnu ulogu kao Mieszko odigrao Johan iz Ravene, poznatiji na hrvatskom kao Ivan Ravenjanin, koji je pokrstio splitsko područje. Iako danas misom slavimo Krštenje Poljske, iz poštovanja prema domaćinu spomenimo i apostola Hrvata.
Zahvaljujemo svećenicima iz Sarajevske katedrale za organizaciju današnje mise i iskazujemo naše poštovanje svima koji su prisustvovali ovoj misi.

Hvala lijepo!
Andrzej Krawezyk, poljski ambasador u BiH


Tekst koji slijedi je uradak poljske ambasade u BiH


1050. godišnjica krštenja Poljske jedan je od najbitnijih kulturnih i povijesnih  događaja u Poljskoj ove godine. Poznanjska nadbiskupija podsjeća da „1050. godišnjica krštenja Poljske ne predstavlja samo sjećanje na događaj koji je označio početak crkvene povijesti i poljske državnosti, već i povod da se zamislimo nad poslijedicama te činjenice po sadašnjost i budućnost”.
„U krštenju je nada” – ove riječi svečane pjesme Leopolda Twardowskog glavni su moto proslave 1050. godišnjice Krštenja Poljske. Glavna svečanost bila je organiziranaq od 14. do 16. travnja 2016. u Poznaniu i Gnieznu pod počasnim pokroviteljstvom predsednika RP Andrzeja Dude. Tog dana po prvi put bila je održana zajednička sjednica Gornjeg i Donjeg doma poljskog parlamenta (Senata i Sejma) izvan Varšave. U ovom događaju sudjelovali su  predstavnici poljske dijaspore i drugih krišćanskih zajednica.  
Povodom ove godišnjice se još od ožujka širom Poljske organizuju brojne vjerske, kulturne i društvene manifestacije. Za učesnike pripremljene su, između ostalog, konferencije i izložbe posvećene nastanku države Poljske,  na primjer „Lux in Oriente – Lux ex oriente: Poljska i Sveta Stolica – 1050 godina povijesti” na kojoj će biti predstavljena djela pozajmljena iz Vatikana i „Expo Christianitatis” koja pokazuje početke krišćanstva u Poljskoj. Posjetitelji izložbe u Poznanju moći će  vidjeti i ostatke podzemne kapele kneginje Dubravke na Ostrovu Tumskom, najstarijem dijelu Vroclava.  U planu je i da se poljskim katedralama simbolično daruju križevi sa raspećem, izrađeni od hrastovog drveta, odnosno od fragmenata odbrambenog utvrđenja iz perioda nastanka države Poljske.
Papa Franjo je u specijalnom pismu povodom ove svečanosti napisao da će u svojim molitvama biti „sa Poljskom, dok dragi sinovi i kćeri tog plemenitog naroda svečano obilježavaju divnu 1050. godišnjicu krštenja”.Datum 14. travanja 966. godine, odnosno, dan kada je prvi poljski vladar Mieszko I primio krišćanstvo smatra se počekom nastanka države Poljske. Primivši krišćanstvo, Mieszko I se izjednačio sa drugim europskim vladarima. Kao rezultat kristijanizacije, u Poljsku su počeli dolaziti misionari i stvarati koljevku krišćanske kulture. Mieszko I je primio krišćanstvo preko Češke, koja je u to vrijeme već bila krišćanska država, iz koje je poticala njegova žena, kneginja Dubravka.
Krystyna Żukowska-Efendić

XIX. SUSRET MINISTRANATA VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE

U subotu, 16. travnja održan je 19. susret ministranata Vrhbosanske nadbiskupije. Misno slavlje je održano u sarajevskoj katedrali Srca Isusova. Misnom slavlju u koncelebraciji 30-tak svećenika je predsjedao vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Na početku misnog slavlja kardinala, nazočne svećenike, ministrante i njihove pratitelje je pozdravio vlč. Marko Mikić, koordinator susreta koji obnaša službu vicerektora u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu.

 „Isus je između svih posebno na vas bacio oko i zavolio vas. Htio je imati vas bliže sebi, bliže oltaru i bliže svome Srcu“, kazao je između ostaloga u propovijedi kardinal Puljić ističući da ih Gospodin nije slučajno izabrao za takvo služenje. Nakon propovijedi predstavnici pojedinih dekanata prinjeli su darove.

                Pjevanje je animirao vokalno instrumentalni sastav „Jukić“ s Franjevačke bogoslovije u Sarajevu. Sudjelovalo je oko 600 ministranata iz 12 dekanata, otprilike jedna trećina župa Vrhbosanske nadbiskupije. Prije mise ministranti su u procesiji iz Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa do katedrale došli u procesiji.

                Nakon mise uslijedila je okrepa u Bogosloviji, a zabavno-sportsko rekreativni program je bio u Katoličkom školskom centru „Sv. Josip“, školi za Europu. Najboljima su podijeljene nagrade. Bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemništa dali su veliki doprinos u susretu ministranata.

Foto: Zvonko Aždajić

XIV SUSRET LITURGIJSKIH ZBOROVA VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE

Svetoj misi u 10,30 u sarajevskoj katedrali u subotu  9. travnja je predsjedao vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Na misnom slavlju sudjelovali su zborovi Vrhbosanske nadbiskupije koji se tradicionalno okupljaju u uskrsnom vremenu u katedrali Srca Isusova u Sarajevu. Sudjelovali su još na ovoj misi i vjernici kreševskog dekanata sa vd dekanom fra Stipanom Radićem i drugim svećenicima iz dekanata. Pjevanje je animirao vlč. Marko Stanušić. Katedrala je bila ispunjena do posljednjeg mjesta.

Nakon mise uslijedio je koncert duhovne glazbe u kojem je sudjelovalo dvanaest liturgijskih zborova Vrhbosanske nadbiskupije: Zbor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa „Stjepan Hadrović“ i zbor „Koralisti“, Zbor Srca Isusova Prozor, Zbor sv. Ivana Krstitelja Lug- Brankovići, Zbor sv. Mihovila Vareš, Zbor župe sv. Ante Bugojno, Zbor župe Presvetog Trojstva Novi Travnik, Zbor uznesenja BDM Kreševo, Zbor župe sv. Ante Žepče, Zbor „Bl. Marija Petković“, župa Uznesenja BDM Uskoplje, „Adoro“ Zbor župe Uznesenja BDM Tolisa, „Juventus Salinarum“ Zbor mladih župe sv. Petra i Pavla Tuzla, Katedrali mješoviti zbor „Josip Stadler“ Sarajevo.

            Nakon koncerta vrhbosanski nadbiskup kardinal Puljić je svim zborovima preko njihovih voditelja dodijelio zahvalnice i potaknuo na ustrajnost zahvalivši na doprinosu na što svečanijem liturgijskom slavlju u njihovim župama.

Hodočašće kreševskog dekanata u katedralu

Okružnim pismom prigodom Godine Božanskog milosrđa vrhbosanski nadbiskup i metropolita Vinko kardinal Puljić, br.: 1544/2015, od 2. prosinca je odredio da trebaju dekanati organizirati dekanatska hodočašća u sarajevsku Prvostolnicu. Temeljem te odredbe u katedralu Srca Isusova hodočastio je kreševski dekanat, 9. travanja. Bilo je oko dvjesto hodočasnika iz slijedećih župa ovog dekanata: Banbrdo/Lepenica, Brestovsko, Busovača, Deževice, Fojnica, Kreševo, Gromiljak. Većina župnika je dopratilo svoje vjernike i koncelebrirali su u misnom slavlju kojemu je predsjedao vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić.

Na početku misnog slavlja kardinala Puljića, svećenike, kreševskog dekana fra Stipana Radića, liturgijske zborove koji su se okupili na tradicionalnom okupljanju po XIV. put u katedrali kao i sve nazočne je pozdravio mons. Ante Meštrović, rektor katedrale i prepošt Stolnog kaptola. Nakon pozdrava započelo je koncelebrirano misno slavlje kojem je predsjedao i propovijedao kardinal Puljić. U uvodnoj riječi i prigodnoj homiliji kardinal je potaknuo sve hodočasnike da pristupe sakramentu pomirenju te da se pričeste na Misi i ispune potrebne uvjete za dobivanje oprosta.

            Pjevanje je animirao vlč. Marko Stanušić. Katedrala je bila ispunjena. Više svećenika je dulje vrijeme bilo na raspolaganje za sakrament pomirenja.

PROSLAVA USKRSA

„I mi vam navješćujemo evanđelje: obećanje dano ocima Bog je ispunio u djeci, nama, uskrsnuvši Isusa“( Dj. 13.32-33). Uskrsnuće Isusovo najviša je istina naše vjere u Krista, kao središnja istina vjerovana i življena u prvoj kršćanskoj zajednici, prenesena kao temeljna Predaja, utvrđena spisima Novoga zavjeta, propovijedana kao bitni dio Vazmenog otajstva zajedno s Križem.

Otajstvo Uskrsnuća Kristova zbiljski je događaj s povijesno ustanovljenim očitovanjima, kako svjedoči Novi zavjet. Već sv. Pavao može oko godine 56. pisati Korinćanima: „Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici“ (1 Kor. 15.3-5). Apostol tu govori o živoj predaji Uskrsnuća za koju je doznao nakon svog obraćenja pred vratima Damaska (KKC br.638-639).

Prazan grob i odloženi povoji sami po sebi znače da je tijelo Kristovo moću Božjom izmaklo vezama smrti i truleži. Oni pripravljaju učenike na susret s Uskrslim.

Krist, „Prvorođenac od mrtvih“ ( Kol. 1,18), počelo je našega uskrsnuća, već sada po opravdanju naše duše, a jednom i po oživljenju našega tijela (KKC br. 657-658).

Svečana misa na Uskrs, 27. ožujka slavljena je u sarajevskoj katedrali presvetoga Srca Isusova u 10,30. Misno slavlje je predvodio kardinal Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup i metropolit u koncelebraciji 20-ak svećenika među kojima su bili provincijal Bosne srebrene fra Lovro Gavran, tajnik Apostolske nuncijature mons. Joseph, generalni vikar mons. Luka Tunjić, prepošt Stolnog kaptola mons. Ante Meštrović i drugi svećenici. Pjevao je Mješoviti katedralni zbor Josp Stadler pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.

1 9 10 11 12 13