XXI. SUSRET MINISTRANATA VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE

U Sarajevu je, 21. travnja održan XXI. susret ministranata Vrhbosanske nadbiskupije. Svečanu Misu u katedrali Srca Isusova predvodio je Vinko kardinal Puljić, vrhbosanski nadbiskup metropolit uz koncelebraciju 20-ak svećenika.

Susretu je nazočilo 500-tinjak ministranata iz 33 župe nadbiskupije.

Susret je započeo okupljanjem ministranata u prostorijama Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa odakle su zajedno sa svojim pratiteljima, svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima i laicima u procesiji krenuli prema katedrali Srca Isusova.

Na početku je sve pozdravio koordinator ministrantskog susreta vicerektor u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu vlč. Marko Mikić. 

Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić je u prigodnoj propovijedi progovorio o Kristu kao Dobrom Pastiru  kao i o ministrantskoj službi.

Nakon propovijedi uslijedio je prinos darova, a sudjelovale su župe: Kupres, Prozor, Stari Travnik, Gračac  i kreševski dekanat.

Poslije Mise i okrijepe u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu, ministranti su se uputili u dvorište i prostorije KŠC-a Sv. Josip gdje je organiziran kulturno-sportsko-rekreativni program.

 

(Fotografije preuzete iz Nedjelje, portala KT)

ODRŽAN XVI. SUSRET LITURGIJSKIH ZBOROVA VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE

XVI. Susret liturgijskih zborova Vrhbosanske nadbiskupije održan je u subotu, 14. travnja 2018. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu.

Susret je započeo svečanim Euharistijskim slavljem u sarajevskoj prvostolnici koje je predvodio rektor katedrale mons. Ante Meštrović, Prepošt i kanonik Kaptola vrhbosanskog. Na Svetoj misi sudjelovali su i liturgijsko pjevanje animirali svi petnaest okupljenih zborova predvođenih Katedralnim mješovitim zborom „Josip Stadler“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.

Nakon Svete mise uslijedio je Koncert duhovne glazbe tijekom kojeg je 30 višeglasnih ili gregorijanskih popijevki izvelo 15 zborova koji gaje višeglasje i gregorijanski koral iz raznih dijelova Vrhbosanske nadbiskupije.

Nastupe zborova najavljivala je Služavka Malog Isusa s. Ljilja Marinčić.

Donosimo pjesme i zborove koji su nastupili.

 

  • Slavna Majko Spasitelja (Matija Ivšić)
    Kyrie (iz XI. koralne mise “Orbis factor”)
    Izvodi: zbor bogoslova Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa „Stjepan Hadrović” i zbor “Koralisti”
    vlč. Marko Stanušić, dirigent

 

  • Isuse Kralju (G. F. Händel)
    Imaj srce (Dr. Josip Stadler; s. Dolores Brkić)
    Izvodi: zbor župe Srca Isusova – Prozor
    Nada Krešo, orgulje
    s. Marinela Zeko, dirigent

 

  • Tvome se srcu Majko (Dejan Bubalo)
    O Spase roda ljudskoga (Pero Ivanišić-Crnkovački)
    Izvodi: zbor župe Sv. Mihovila – Vareš
    Vanja Andić i Ema Lekić, orgulje
    s. Ružica Marijić, dirigent

 

  • O da bude radost (Rudolf Taclik)
    Slavim te Gospode (J. S. Bach)
    Izvodi: zbor župe Sv. Ivana Krstitelja – Lug-Brankovići
    Sandra Jozinović, orgulje
    Marija Filipović, dirigent
    s. Rozelina Knežević, voditeljica

 

  • Na nebu moje duše (Ludwig van Beethoven)
    S rajskih visina (Zlatko Špoljar)
    Izvodi: zbor župe Srca Isusova – Brčko
    Stjepan Markić, dirigent

 

  • O hostijo spasonosna (Harm.: M. Stanušić)
    Glasnik istinskog mira (I. Špralja – M. Martinjak)
    Izvodi: zbor župe Sv. Ante – Bugojno
    s. Mira Bliznac, dirigent

 

  • Velik je Gospod Bog (fra Alojzije Atlija)
    O Bože nisam vrijedan (Michael Haydn)
    Izvodi: zbor župe Uznesenja BDM – Dolac
    Petar Kolak, orgulje
    Vlatka Čabro, dirigent

 

  • Salve Regina (GK)
    O prislavna Božja Mati (Bosna)
    Izvodi: Sjemenišni i mješoviti zbor KŠC-a
    “Petar Barbarić” – Travnik
    Petar Kolak, orgulje
    Vlatka Čabro, dirigent

 

  • O najsvetija (obrada: Nikica Kalođera)
    Zdravo Marijo (Miroslav Martinjak)
    Izvodi: zbor “Bl. Marija Petković” župe
    Uznesenja BDM – Uskoplje
    s. Angelina Tokić, dirigent

 

  •  (fra Vitomir Slugić)
    Pjevajte Gospodinu (Ivan Rakovica)
    Izvodi: zbor župe Presvetog Trojstva – Novi Travnik
    s. Silvija Nikolić, dirigent

 

  • Tantum ergo (GK)
    Mater Dei (Lorenz Maierhofer)
    Izvodi: “Iuventus Salinarum” – zbor mladih
    župe Sv Petra i Pavla – Tuzla
    Zlatko Špoljarević, dirigent

 

  • Velik je Gospodin (s. Lujza Kozinović)
    Zdravo Majko sveta (M. Čuturić; N. Matošević)
    Izvodi: Zbor Franjevačke teologije “Fra Nenad Dujić”
    fra Emanuel Josić, dirigent

 

  • Pobjedni dan slavimo (F. Pintarić; M. Martinjak)
    O premili Isuse (Ignacije Hladnik)
    Izvodi: zbor župe Sv. Ante – Žepče
    Jelena Stipić, orgulje
    s. Slavica Tubak, dirigent

 

  • Sakramentu veličajnom (V. Rončić; A. Canjuga)
    Zdravo Djevice (Cithara octochorda)
    Izvodi: zbor župe Sv. Josipa – Zavidovići
    Miro Molov, orgulje
    Ana Ćurić, dirigent

 

  • Pjevajte Gospodinu (Peter Wagner) 
    Kyrie – iz „Messe solennelle“ (Louis Vierne) 
    Izvodi: Katedralni mješoviti zbor 
    „Josip Stadler” – Sarajevo
    vlč. Marko Stanušić, dirigent

 

(Fotografije preuzete s KTA)

MISNO SLAVLJE NA USKRS U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

Svečano Euharistijsko slavlje na svetkovinu Uskrsnuća Gospodnjega – Uskrs, 1. travnja 2018. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s apostolskim nuncijem nadbiskupom Luigijem Pezzutom i pomoćnim biskupom vrhbosanskim mons. Perom Sudarom, provincijalom Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozom Marinčićem, prepoštom Vrhbosanskog kaptola mons. Antom Meštrovićem i još desetak svećenika. Među brojnim vjernicima bile su i redovnice raznih družbi i bogoslovi.

Misno slavlje izravno je prenosila Radiotelevizija BiH, a vijest o tome prenijeli i brojni drugi mediji.

Kardinal Puljić je u prigodnoj propovijedi svima čestitao Uskrs i poželio da „ovaj dan i ovo slavlje bude istinski sretno i blagoslovljeno“. Pozvao je na razmišljanje o otajstvu Kristova uskrsnuća.

Tijekom Svete mise liturgijsko pjevanje animirao je Katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića, a u asistenciji su bili bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa.

(Fotografije preuzete iz KTA).

USKRSNO BDJENJE U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

Svečanu Misu bdijenja u uskrsnoj noći s 31. ožujka na 1. travnja 2018. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s apostolskim nuncijem u BiH nadbiskupom Luigijem Pezzutom i uz koncelebraciju 11 svećenika te pobožno sudjelovanje redovnica, bogoslova i drugih vjernika.

Na početku Mise bdijenja kardinal Puljić blagoslovio je oganj na ulaznim vratima katedrale. Nakon što je uskrsna svijeća postavljena na svijećnjak u svetištu katedrale i pokađena, vrhbosanski kanonik mons. Pavo Jurišić otpjevao je Uskrsni hvalospjev.

U prigodnoj propovijedi kardinal Puljić istaknuo je da je uskrsno bdijenje majka svih bdijenja te da je ispunjeno simbolikom preko koje Crkva pokazuje veličinu događaja Kristova uskrsnuća. 

Nakon propovijedi kardinal Puljić je blagoslovio krsni studenac te blagoslovljenom vodom poškropio sve nazočne. Uslijedila je euharistijska služba. Službu đakona vršili su vrhbosanski kanonici mons. Ante Meštrović, prepošt kaptola i rektor katedrale i mons. dr. Pavo Jurišić, prof. na KBF i postulator kauze Sluge Božjega Josipa Stadlera.

Ceremonijama je ravnao mons. mr. Tomo Knežević, a liturgijsko pjevanje animirao je Bogoslovski zbor „Stjepan Hadrović“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.

Nakon Mise uslijedio je blagoslov jela koja su vjernici donijeli i koja će blagovati na Uskrs.

(Fotografije preuzete s KTA).

OBRED VELIKOG PETKA U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

Na Veliki petak, 30. ožujka 2018. u katedrali Srca Isusova nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić predvodio je Obred Velikog petka koji se sastoji od službe riječi sa središtem u muci Isusovoj po Ivanu, zatim od klanjanja križu i od pričesti hostijama koje su posvećene na Veliki četvrtak. Na Veliki petak se ne slavi Sveta misa nego se posebnim bogoslužjem spominje Kristove muke i smrti koja nije Kristov poraz nego očitovanja Isusove ljubavi do kraja.

Na liturgijskom Obredu sudjelovali su: apostolski nuncij u BiH mons. Luigi Pezzuto, vojni biskup u BiH mons. Tomo Vukšić, pomoćni biskup vrhbosanski mons. Pero Sudar te brojni svećenici, redovnice, bogoslovi i drugi vjernici.

Svi nazočni su vrlo pobožno slušali pjevanu Muka Isusovu po Ivanu. Isusove riječi pjevao je kardinal Puljić, riječi čitača kanonik mons. Pavo Jurišić, a ostale uloge pjevao je Bogoslovski zbor „Stjepan Hadrović“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.

Nakon Obreda vjernici su ostali moliti kod Isusova groba, a molitva je  nastavljena i na Veliku subotu.

MISA VEČERE GOSPODNJE U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

Na Veliki četvrtak, 29. ožujka 2018. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu Misu Večere Gospodnje predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s apostolskim nuncijem mons. Luigijem Pezzutom, vojnim biskupom u BiH mons. Tomom Vukšićem i pomoćnim biskupom vrhbosanskim mons. Perom Sudarom te uz koncelebraciju 17 svećenika. Redovnice različitih kongregacija, bogoslovi i drugi vjernici pobožno su sudjelovali na Svetoj misi kojom se obnavljaju najveća otajstva: ustanova svete Euharistije, svećeničkog reda i Isusove zapovijedi o bratskoj ljubavi.

Prigodnu propovijed uputio je Apostolski nuncij mons. Luigi Pezzuto koji je na početku istaknuo da je Veliki Četvrtak važan dan za život kršćanina i svake kršćanske zajednice. 

Poslije homilije nuncija Pezzuta, kardinal Puljić je oprao noge dvanaestorici članova sarajevskih župnih zajednica kao sjećanje na Isusovo pranje nogu dvanaestorici apostola kada im je dao novu zapovijed da ljube jedni druge, kao što je on njih ljubio.

Na kraju Mise Večere Gospodnje, poslije popričesne molitve u svečanoj procesiji preneseno je Svetotajstvo i pohranjeno u pokrajnjoj lađi.

Tijekom Mise Večere Gospodnje liturgijsko pjevanje animirao je Katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.

(Fotografije preuzete s kta)

MISA POSVETE ULJA U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

Misa posvete ulja, pod kojom su svećenici obnovili svećenička obećanja, slavljena je na Veliku srijedu, 28. ožujka u sarajevskoj katedrali Srca Isusova. Umjesto na Veliki četvrtak, ova Misa slavi se u Vrhbosanskoj nadbiskupiji redovito na Veliku srijedu kako bi svećenici iz cijele Nadbiskupije mogli sudjelovati u što većem broju.

Euharistijsko slavlje predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić u koncelebraciji Apostolskog nuncija u BiH mons. Luigija Pezzuta i franjevačkog provincijala Bosne Srebrene fra Joze Marinčića, generalnog vikara mons. Luke Tunjića, kanonika Vrhbosanskog kaptola te oko 80-ak  svećenika suslavitelja dijecezanskih i redovničkih. Važno je napomenuti da su bili u koncelebraciji dekani iz cijele Vrhbosanske nadbiskupije kao predstavnici svih svećenika u 13 dekanata.

Nakon homilije je uslijedila obnove svećeničkih obećanja koji je svaki od svećenika obećao na dan svog ređenja. Za vrijeme Svete mise kardinal Puljić je blagoslovio i sveta ulja koja se koriste kod podjele pojedinih sakramenata, a koja će svećenici ponijeli u svoje župne zajednice.

Tijekom Mise pjevao je Bogoslovski zbor „Stjepan Hadrović“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.

(Fotografije preuzete s KTA)

CVJETNICA U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

Nedjelja muke Gospodinove, Cvjetnica i Svjetski dan mladih svečano su proslavljeni, 25. ožujka 2018. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu.

Misno slavlje predvodio je vrhbosanski nadbiskup i metropolit Vinko kard. Puljić u zajedništvu s apostolskim nuncijem u Bosni i Hercegovini Luigijem Pezzutom, pomoćnim vrhbosanskim biskupom Perom Sudarom i drugim svećenicima.

Na početku Mise maslinove grančice je blagoslovio kardinal Puljić koje su i ove godine darovali vjernici hercegovačke župe Aladinići u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. Potom je u znak sjećanja na svečani Kristov ulazak u Jeruzalem oko sarajevske katedrale upriličena svečana procesija s maslinovim i palminim grančicama, u kojoj su uz kardinala i svećenike sudjelovali bogoslovi, redovnice i vjernici.

Uslijedila je svečana pjevana Muka po Marku. Evanđelistu je pjevao kanonik Stolnog kaptola dr. mons. Pavo Jurišić.  Vjernici su s velikom pobožnošću slušali navještaj Božje riječi. Pod Misom je pjevao katedralni Mješoviti zbor Josip Stadler.

(Fotografije preuzete s KTA)

ŠESTI KORIZMENI PETAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

U katedrali Srca Isusova u Sarajevu na šesti korizmeni petak, 23. ožujka 2018. održana je posljednja korizmena propovijed u skladu s jubilarnom godinom Sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera o 100. obljetnici njegove smrti.

Prije Svete mise vjernici su sudjelovali na pobožnosti Križnog puta koji je predvodio katedralni župnik i sarajevski dekan preč. Marko Majstorović.

Uz koordinaciju Školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije Ljubice Stjepandić, članovi Župnog ekonomskog i Župnog pastoralnog vijeća te članice katedralnog župnog zbora, župni suradnici, redovnice grada Sarajeva s područja katedralne župe te štićenice Doma Egipat čitali su prigodna razmatranja uz postaje Križnog puta kao i misna čitanja. Župni zbor animirao je liturgijsko pjevanje pod ravnanjem sestre Milosrdnice Petronile Kovačević.

Euharistijsko slavlje predvodio je i prigodnu korizmenu propovijed uputio kanonik i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu dr. sc. mons. Pavo Jurišić, postulator kauze Sluge Božjega Josipa Stadlera na temu: Stadlerovo služenje u poniznosti i jednostavnosti.

Riječi pozdrava mons. Jurišiću i svima nazočnima uputio je rektor katedrale mons. Ante Meštrović, prepošt Kaptola vrhbosanskog. Na koncu Mise mons. Meštrović je zahvalio svim vjernicima na dobrom dolasku na korizmene petke u katedralu. Posebno je zahvalio časnim sestrama svih redova koje su bile redovne i sve nazočne uputio da sve informacije o liturgijskim slavljima u Velikom tjednu i za Uskrs imaju na stranici katedrale te da mogu i druge za informacije uputiti na stranicu katedrale.

 

Propovijed dr.sc. mons. Pave Jurišića donosimo u cijelosti:

 

Stadlerovo služenje u poniznosti i jednostavnosti

Zadnja tema naših korizmenih propovijedi u godini kada obilježavamo 100. obljetnicu blaženog preminuća sluge Božjega Josipa Stadlera prvoga vrhbosanskog nadbiskupa jest razmatranje o njegovom služenju u poniznosti i jednostavnosti. Poniznost je vrlina svetaca, onih koji su se prepustili Bogu da ih vodi. Uz poniznost neodvojivo ide jednostavnost. Samo jednostavan čovjek može čista srca stati pred Boga. On nije opterećen ničim što ga veže uz zemlju. U našem kalendaru imamo mnoštvo svetaca koji su u poniznosti i jednostavnosti služili Bogu. Takav je bio sv. Franjo Asiški, sv. Dominik, sv. Antun Padovanski, sv. Ignacije ili svetica naših dana sv. Majka Tereza. Bilo je i onih koji su se cijeli život vježbali u poniznosti, kao npr. sv. Franjo Saleški. Sveci su jednostavno takvi. Što su postajali važniji u očima drugih, to su više shvaćali da su maleni i da bez Božje milosti ne mogu učiniti ništa. „Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa“, reče Isus u Ivanovu evanđelju.

Sluga Božji Josip Stadler bio je svjestan da je on pred Bogom samo ponizni sluga. U svojoj pastirskoj službi želi biti i ostati Isusov učenik, njegov prijatelj i svjedok. A tko želi biti Isusov učenik i prijatelj, on zna da i njega trebaju resiti one krjeposti koje susreće u životu svoga Učitelja.

Kada Stadler govori o rođenju Isusa Krista, onda kaže: „Ovako se htjede roditi Onaj koji hoće da ga ljudi ljube, a ne da ga se boje!“ Kada se Isus rodio, neki su ga odbacivali, a drugi su bili ravnodušni prema njemu. Bog kao dijete dođe na svijet. On koji je toliko moćan, koji je stvorio nebo i zemlju, koji je svemu što živi udahnuo svoj dah života, ponizuje se i prihvaća da bude čovjek, da bude rođen, prihvaćen, hranjen, njegovan. Tako se očitovala ljubav Božja u svijetu. Stadler pokazuje da bismo i mi tako trebali stajati pred Bogom, upravo kao djeca. Jer Bog me voli. A kada znam da sam od Boga voljen, onda i ja mogu ljubiti sve ljude bez obzira kakvi bili i kakvim se imenom zvali.

Jedan je Stadlerov kolega sa studija u Rimu rekao o njemu ovo: „Gospodin je Stadler došao u zavod Germanikum kao živahan mladić. Kako to da je sad njegov temperament oplemenjen i takoreći prilagođen visokom zadatku na koji ga je Bog pozvao? Bez sumnje je to zbog njegove istinske pobožnosti prema Presvetom Srcu Isusovu. Još uvijek se dobro sjećam jednog razgovora s njim za vrijeme rekreacije. Razgovarali smo o dubokoj Isusovoj skrovitosti u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Stadler se tada ovako izrazio: 'Ovdje je Isus nijem'. Ova Isusova poniznost jako je djelovala na njegovu dušu. Kako je samo ovaj odani štovatelj Presvetog Srca Isusovog prodro u tajnu Spasitelja! Nije li upravo zbog toga tako živahni mladić postao toliko miran i blag da se više ništa ne primjećuje od njegova vatrenog karaktera? Kako je ponizan bio njegov nastup, kako je smireno hodao, kako su mu oči bile pognute, kako umjeren njegov govor! Dakako, bio je to upravo izljev njegove ljubavi prema Presvetom Srcu Isusovu i prema prečistom srcu Marijinu koji mu je davao tako veliku revnost za duše. Ne mogu zaboraviti što je taj moj tako plemeniti kolega jedanput rekao kad smo htjeli početi moliti krunicu. Bilo je to u osmini velikog blagdana Marijinog Bezgrešnog Začeća: 'Molimo krunicu, rekao je, za grješnike koji su se odali poroku nečistoće. Ovi se grešnici ne obraćaju lako.' Tako me je zamolio i molili smo onda krunicu na tu važnu nakanu. Dakako da je Bezgrešno Začeće svome miljeniku Josipu nagradilo takvo povjerenje u njega. Njegova pobožnost i revnost za duše zahvatila je i mene. Već je tada gospodin Stadler tražio zalutale ovčice. Pa nikakvo čudo da ga je Božja providnost tako visoko digla i postavila na svijećnjak. Također smatram posve normalnim da je nadbiskup tako jako njegovao i preporučivao pobožnost prema Srcu Isusovu koju je sam na sebi isprobao kao veoma djelotvornu i blagoslovom bogatu pobožnost.“ (Hammerl)

Nadbiskup je Stadler doživljavao u molitvi, kontemplaciji i životnoj praksi da je Bog onaj koji nas je prvi uzljubio. Pred tom spoznajom ostaje zadivljen i s osjećajem duboke zahvalnosti. On se osjeća iznutra potaknutim da mora uzvrati Bogu ljubav za ljubav, a to će učiniti slušajući Isusa koji kaže: „Što god učiniste jednom od ovih najmanjih, meni učiniste!“ Stadler želi služiti Bogu u onima koji stjerani na rub društva, najmanjima među malenima. A i sebe smatra ništavnim pred Bogom, pa ćemo u njegovim pismima prijateljima, kolegama i poglavarima uz njegov potpis česti naći ove riječi: „Najmanji među braćom“, „najponizniji sluga“.

Promatrajući Isusa Krista koji se ponizio i postao malen shvatio je koji put vodi do malenih. Čovjek treba i sam postati neznatan, malen, služiti siromasima tako što će im na koncu donijeti i predati najveće blago, samoga Gospodina Isusa Krista. Zato je znao prilaziti siromašnima, s njima razgovarati i moliti se, a nikada ih nije otpravljao od sebe da im ne iskaže ljubav i dobrotu. U tome zaista nije imao mjere. Kada su siromasi pred njim, onda se potpuno daje. Ako više novaca nema, onda barem nešto, neki odjevni predmet, pa makar to bio i novi ogrtač, dok je za sebe ostavljao onaj iznošeni stari. Ne, to nikako ne znači da nije bio razborit, nego da su ga resile vrline poniznosti, jednostavnosti i skromnosti. Po tome je on bio siromasima prepoznatljiv, ali i onima koji su imali i mogli sudjelovati u vršenju djela milosrđa. Stadler je shvaćao svoju malenost pred velikim Bogom. Zato i služi u poniznosti dajući se potpuno i sasvim, podnoseći nepravde i prihvaćajući križ.

Stadler se uvijek živo sjećao svoga teškoga djetinjstva i mladosti. Nije se stidio svoga siromašnog porijekla. Nije sebi pripisivao zasluga za uspjehe, koje je postigao u životu i u Crkvi: za sve je zahvaljivao Božjoj milosti i daru. Stadler je bio čovjek vjere, te kao takav bio je upućen na izvore milosti, blagoslova i nadahnuća. Sve mu je to bilo potrebno kao pastiru ove mjesne Crkve. Mnogi njegovi suradnici nisu sve shvaćali, kako se smiono upuštao u poslove, a da nisu bila osigurana sredstva. Kada bi ga upitali kakio će to izvesti, znao bi reći: „Zar ne molimo svaki dan: 'Pomoć je naša u imenu Gospodina koji je stvorio nebo i zemlju?' Ovo što mi planiramo samo su sitnice da ih ne bi mogao izvesti Onaj koji je stvorio nebo i zemlju.“ A uz to pouzdanje u Božju providnost on je zauzvrat obavljao devetnice, trodnevnice, postio, molio, kumio… Znao bi reći: „Kad bih bio siguran, da bih na lutriji dobio zgoditak, kojim bih mogao isplatiti sve svoje dugove, ne bih igrao na lutriju, jer sve svoje ufanje stavljam u Boga!“ Duhovito je znao i prositi: „Eno, taj i taj poklonio mi je za gradnju sjemenišne crkve toliko i toliko cigli, a zašto Vi ne biste mogli dali dvostruko, kad Vas je Bog obdario obilatijim sredstvima?“ U istom bi se tonu znao obratiti i svom nebeskom zaštitniku svetom Josipu: „Što je sto tisuća forinti za svetog Josipa?“

Stadler je bio iskren kršćanin koji vjeruje, ljubi i prašta uvrede, kada se tiče njegove osobe. Ali ako se netko nešto čini protiv Božje časti i napretka Crkve, onda junački ustaje. To je njegova dužnost pastira. Ne vodi računa što će mu tko reći, ili što će pretrpjeti kakvu nezgodu u borbi za Božju slavu i dobro duše. Ponizno sluša svoje duhovne glavare, vrši svoje građanske dužnosti, ali kada mu savjest nalaže, onda i pred carem i pred papom dosljedno zastupa svoje mišljenje, opravdava svoj stav, odbija protivne prijedloge i ne misleći, da bi u takovim časovima mogao biti ponižen i izgubiti službu. Kada je u najteže doba svoga biskupovanja bio sa svih strana opkoljen nevoljama, protivnicima i neprijateljima, bio je svjestan svojih prava, ali u svojoj poniznosti nije isključivo ni najgorih rješenja, pa su njegovi prijatelji bili doznali, da je tražio obavijesti, u koju bi misijsku družbu stupio, da ostatak života posveti tom obliku apostolskoga rada, ako bi ga lišili nadbiskupske službe. (Usp. Tomas).

Upravo poput proroka Jeremije znao je da je s njim „Gospodin kao hrabar junak“ i da se neće postidjeti. Kako smo čuli u prvom čitanju, Jeremija poziva na ispovijedanje imena Gospodnjega. Stadler je to činio. A mislim da se upravo o tome radi i kod nas u našoj vlastitoj vjeri: Služiti Gospodinu u poniznosti srca, a On nikada ne ostavlja svoje na cjedilu. Amen!

PETI KORIZMENI PETAK U KATEDRALI

U katedrali Srca Isusova u Sarajevu na peti korizmeni petak, 16. ožujka 2018. nastavljene su propovijedi u skladu  s jubilarnom godinom nadbiskupa Josipa Stadlera o 100. obljetnici njegove smrti.

Prije Svete mise pobožnost Križnog puta predvodio je duhovnik u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu vlč. Jakov Kajinić. Članovi Župnog ekonomskog i Župnog pastoralnog vijeća te članice katedralnog župnog zbora, župni suradnici, redovnice grada Sarajeva s područja katedralne župe te štićenice Doma Egipat čitali su prigodna razmatranja uz postaje Kreižnog puta kao i misna čitanja te animirali liturgijsko pjevanje tijekom Svete mise.

Euharistijsko slavlje predvodio je profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu dr. sc. mons. Niko Ikić.

Riječi zahvale mons. Ikiću i pozdrava svima nazočnima uputio je rektor katedrale mons. Ante Meštrović, prepošt Kaptola vrhbosanskog.

Nakon Svete mise uslijedilo je Euharistijsko klanjanje koje je predvodio duhovnik Kajinić. (Foto: preuzeto s kta)

 

Propovijed dr. mons. Nike Ikića prenosimo u cijelosti:

 

 

STADLEROVA OSJETLJIVOST ZA PROBLEME SVOGA VREMENA

 

Uvod

Stadler zna da se grijeh usiše majčinskim mlijekom i da prije grijeha čovjek ide za Bogom a poslije grijeha da Bog ide za čovjekom. Za njega je grijeh otrov i loša hrana za čovjekovu dušu. Ako otrovnu hranu čovjek uzme samo jednom postoji opasnost trovanja i kroničnog oboljenja. Zato on stalno poziva na borbu protiv grijeha a mi se priznajući svoju grješnost, raskajana srca poput psalmiste iz današnjih čitanja, iskreno kajemo i molimo Božje milosrđe: ispovijedam se…

 

Propovijed

 

Sveti Augustin komentirajući Psalam 61. kaže: „Nitko sebe nije upoznao, ako nije kušan. Nitko ne može biti okrunjen, ako nije pobijedio. Nitko ne može pobijediti, ako se nije borio. Nitko se ne može boriti, ako nema neprijatelja i napasti“.

Prvi vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, koji je s jedanaest godina u osam mjeseci izgubio oca, majku, brata i sestru, imao je cijelog života priliku biti kušan i boriti se, jer je imao puno problema i patnje, neprijatelja i kušnji. Ako je bol ukras čovjekova lica onda je patnja njegova najbolja škola. Za kršćanina je to škola u kojoj Bog ispituje našu volju preko naših nevolja.

Moja večerašnja tema glasi: Stadlerova osjetljivost za probleme svoga vremena.

 

Na ovako formuliranu temu mogao bi se održati cijeli simpozij s više predavača i to iz dva razloga: prvo, jer je u Stadlerovo vrijeme bilo puno patnje i problema a drugo, jer je on imao veliku osjetljivost, snagu i volju za njihovo rješavanje. Niti ih je on uspio sve riješiti, niti ih ja ovdje mogu sve obuhvatiti, jer ih je bilo doista puno i to svih rodova i vrsta: crkvenih, pastirskih, liberalnih, socijalnih, političkih, društvenih…

Stadler je došao u zemlju Bosnu za koju Ivo Andrić u svojoj Travničkoj kronici kaže, da je mukla zemlja u kojoj se u zraku osjeća studena patnja bez riječi i vidljiva razloga. Isti Andrić u svome Pismu iz 1920. god. za Bosnu kaže da je zemlja mržnje a u zemlji mržnje najviše mrze one koji odbijaju mrziti. U tu i takvu Bosnu došao je Stadler sijati ljubav i mir a za takvo što morao je imati istančanu osjetljivost i veliku ljubav i snagu Duha. Pokušajmo prepoznati njegovu osjetljivost na  nekoliko područja:

 

Osjetljivost za kršćanski život iz vjere

Odmah po dolasku u Bosnu uočio je rašireni običaj da ljudi rade nedjeljom što se protivi kršćanskom nauku i obavezi nedjeljne mise. U poslanicama 1886. 1888. i 1889. uočava da je to praksa gradskog stanovništva, a za njima ne zaostaju ni seljaci. Ističe da se olako zapušta dan Gospodnji, pri čemu su u mnogome krivi i sami svećenici. Pri tome obrazlaže da je šest dana stvoreno za rad a sedmi dan za zahvalu Bogu za primljene darove. Stoga potiče svećenike i aktivne laike da se zauzmu oko dubljeg obrazlaganja važnosti dana Gospodnjega i svete Mise.

Posebnu osjetljivost Stadler pokazuje nasuprot samodošlosti, u Bosni raširene prakse toga vremena, kada bi momak „ukrao“ curu, protivno crkvenim propisima i običajima ženidbe. U poslanici iz 1892. god. on samodošlost smatra pohotom i bludom a sve predbračne grijehe smatra uzrokom nesporazuma u kasnijem braku. U loše običaje Stadler je 1896. također ubrajao pijančevanja po krčmama, te duga sijela i zabave po kućama. U poslanici 1905. među dobre običaje u Bosni je ubrajao kao vjerničku iskaznicu časni i krasni pozdrav „Hvaljen Isus“, koji svjedoči pripadanje Isusu i njegovoj Crkvi, koja govori da ljudi štuju njegovo ime, barem jednako toliko, koliko su Židovi Jeruzalema štovali kamenje svoga razorenoga hrama.

U korizmenom vremenu je isticao važnost posta kojega prati molitva a potvrđuju dobra djela i milosrđe. Pravi post prati oslobađanje od okova mržnje i svađe, čišćenje savjesti i činjenje dobrih djela. Za Stadlera je post hrana naših duša, isticao je u poslanicama 1891. i 1895. god.

 

Osjetljivost za moralne vrijednosti

Stadler je uistinu cijenio istinu a laž je oštro napadao. U svojoj poslanici 1887. izričito tvrdi da laž dolazi od vraga i da je Sotona otac laži a da je Isus otac istine. Kao društveno biće čovjek ne može živjeti s drugima ako im ne vjeruje, a kako će drugima vjerovati ako ne govore istinu. Prema Stadleru, ljudi često smatraju laž manjim zlom od onoga što bi ih moglo zadesiti da nisu lagali.

Stadler je propovijedao ljubav a osuđivao mržnju. Ljubav prema Bogu uključuje ljubav prema bližnjemu. Zato je kršćanin pozvan svjedočiti ljubav a izbjegavati mržnju. Ljubav je zakon zakona, piše 1903. a mržnja je manjak vjere (1916). Stadler nije mrzio, niti je mogao mrziti a također nije mogao razumjeti nikoga tko mrzi. Za njega je pakao kraljevstvo mržnje, psovka je uzrok mnogih nevolja, blud je ustrajanje u grijehu kroz misli, želje, poglede, razgovore, čine; krađa je nepravda, nepoštenje, pohlepa. Ove četiri mane: mržnju, psovku, krađu i bludnost Stadler je u svojoj poslanici 1892. god. smatrao vratima u pakao po uzoru na Alfonsa Ligurijskog.

Nasuprot mržnje koju je uvijek osuđivao Stadler je Božju ljubav uvijek isticao. U tom duhu 1890. prigovara svojim svećenicima kao propovjednicima, da ne znaju ni o čemu drugom govoriti osim o Božjoj pravednosti, a naročito o strahu, prijetnjama, kaznama… istina, kaže Stadler, time se opominje na težinu grijeha, ali to nije vez koji će dugo trajati, te predlaže da se propovjednici više posvete temi Božje ljubavi u Kristu Isusu, jer tko njega ljubi ima život vječni, a tko ga ne ljubi već je mrtav. Isto ponavlja u poslanicama iz 1892. i 1909. god. ističući da svećenici trebaju mrziti ono što je Isus mrzio a ljubiti ono što je Isus ljubio. Isus je u duhu psalma 5. mrzio bezakonje, lažljivce, krvopije i varalice.

Stadler je imao veliku osjetljivost za ona modernistička pitanja koja su ugrožavala katoličku vjeru u njegovoj Bosni. Sve napade protiv Isusa, njegove Crkve, protiv Marije, svih Božjih zapovijedi i sl. on prepoznaje u začetku, te na njih blagovremeno upozorava svoje svećenike i vjernike. Nasuprot takvim napadima želio je svoj puk odgajati u pobožnosti naročito prema Presvetom Srcu Isusovu i Marijinom o čemu je vrlo često pisao. U poslanici iz 1902. kaže da oni koji su izgubili vjeru ne misle ni o kakvom dobru, te da idu putem propasti. Pri tome poziva osobito svoje svećenike da budu budni i odlučni u bori s liberalnim strujanjima na svim poljima.

 

Osjetljivost za socijalna pitanja

U siromašnoj zemlji i još siromašnijoj nadbiskupiji Stadler je pokazao posebnu osjetljivost za siromašne i za stradalnike svih vrsta. Siromaštvo i bolest su za njega opomena Gospodinova, stoji u poslanici iz 1900. god. Stadler je zajedno sa Ivanom Krizostomom, kojega smatra izvanrednim zaštitnikom sirota, isticao da kršćani moraju slušati glas sirota kao Kristov glas, da sirote treba poštivati kao Krista, da prema njima treba pružati ruke jednako kao i prema oltaru, ističe u poslanici ratne 1915. god.

U tom duhu u ratnom i poslijeratnom vremenu konkretno je pozivao župnike da potiču imućnije župljane da svake nedjelje nešto odjeće i hrane donesu za nevoljne a da župnici u tu svrhu sagrade neko skladište (hambar) u crkvenom dvorištu. On ih opominje da se smiluju svim potrebnima bez razlike na vjeru i narodnost, što svjedoči njegovu osjetljivost za svakog čovjeka. Obrazlaže da su u ratu mnoge obitelji izgubile nekog člana, mnogi su postali nesposobni za rad i održavanje svoje obitelji i kumi da se i za njih treba pobrinuti. U tom duhu se poslije rata pridružuje planu Zemaljske vlade koja je razradila program pod nazivom Ratni zavjet. Planom je predviđeno da oni kojima se vrate s ratišta njihovi sinovi, očevi, prijatelji živi, zdravi i za rad sposobni, da daruju stanoviti prinos siromašnima i onima čiji su hranitelji obitelji u ratu postali nesposobni za uzdržavanje svojih obitelji, po uzoru na Krista koji kaže: ogladnjeh i dadoste mi jesti, ožednjeh i dadoste mi piti, stranac bijah i primiste me, gol i zaogrnuste me… (Mt 25, 35-36).

U socijalnom smislu Stadler pokazuje izuzetnu osjetljivost za radničku klasu. Njegovi liberalni  protivnici predstavljali su ga kao protivnika radničke klase, što je notorna laž. Istina je, da je oštro napadao njihove modernističke stavove protivne vjeri i moralu, a za radnike je molio svoje svećenike da se za njih posebno brinu i da ih organiziraju u katoličke udruge a ne one liberalne.

Kao dokaz njegove osjetljivosti za socijalna pitanja treba gledati dovođenje sestara Kćeri Božje ljubavi da se brinu o odgoju siromašnih djevojaka i osnivanje družbe Sestra maloga Isusa, da se posebno staraju za siromašnu djecu.

 

Osjetljivost za sveto, katoličko i hrvatsko

Ovdje moram skratiti svoju pisanu verziju. Mislim da je silno važno naglasiti upravo ovakav redoslijed vrijednosti. Stadleru je na prvom mjestu sveto, jer dolazi od Boga. To sveto u najvećoj mjeri svjedoči ono katoličko a ono katoličko treba prožimati ono hrvatsko. Za sveto i katoličko silno se bori s ondašnjim liberalnim strujanjima a među najveće neprijatelje Crkve ubraja tadašnje socijalne demokrate, koje naziva otrovnom biljkom koju treba iskorijeniti. Za katolička načela se bori kako na socijalnom tako i na političkom području, budući da se po njemu ni socijalna ni politička pitanja u Bosni ne mogu riješiti bez doprinosa kršćanske vjere, jer to rješavanje treba počivati na načelu pravednosti i moralnih zakona, kojih nema bez Boga. Predstavnicima svoje Hrvatske narodne zajednice Stadler oštro prigovara što su ono hrvatsko stavili iznad katoličkog, obrazlažući da katolički pristup štiti kako ono hrvatstvo tako i ono  vjersko, isticao je Stadler.

Na kraju: Nevolja je dadilja genija, što je Stadler doista potvrdio. U svim nevoljama i izazovima genijalno se postavio a prema svim patnjama i nevoljama pokazao je veliku osjetljivost. Njegova osjetljivost je plod Duha Božjega u njemu. Ona je prije svega pastirska i vjernička. Svoju osjetljivost on konkretno pretače u ljubav prema potrebnima. U rješavanju problema i izazova oslanjao se na Kristovu milost i njegov primjer. Nevolja najbolje uči moliti a molitva najbolje uči podnositi nevolju, tako da se vrši volja Božja. I mi moramo imati osjetljivost za probleme svoga vremena i u Kristovu duhu ih rješavati uz pomoć molitve. Tome nas je učio prvi vrhbosanski nadbiskup, sluga Božji Josip Stadler, u ime Onoga koji nije došao sam od sebe, kako se kaže u današnjem evanđelju.

1 2 3 11