6. KORIZMENI PETAK U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

U večernjim satima u petak petog korizmenog tjedna, 12. travnja 2019. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu Euharistijsko slavlje predvodio je i prigodnu propovijed u duhu misija uputio Talijan preč. dr. Michele Capasso, rektor Nadbiskupijskog misijskog međunarodnog sjemeništa „Redemptoris Mater“ iz sarajevskog predgrađa Vogošća.

Prije Svete mise pobožnost Križnog puta predvodio je katedralni župnik preč. Mato Majić, a prigodna razmatranja čitale su sestre Služavke Malog Isusa Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije Sarajevske provincije koje su pročitale i misna čitanja te molitvu vjernika.

U uvodnoj riječi vrhbosanski kanonik mons. Ante Meštrović, prepošt Kaptola vrhbosanskog i rektor katedrale podsjetio je da je papa Benedikt XV. u svom apostolskom pismu Maximum Illud, od 30. studenog 1919. istaknuo trajnost Isusova naloga apostolima da idu po svem svijetu propovijedaju evanđelje svim narodima… kao i da je sveti papa Ivan Pavao II. u svom pismu Redemptoris Missio pozvao Crkvu da „obnovi svoju obvezu odgovornosti za misije, jer misije obnavljaju Crkvu, jačaju vjeru i kršćanski identitet, daju novi entuzijazam i nove poticaje. Vjera jača kad ju se daje, kada se prenosi drugima“ (br. 2). Napomenuo je da će u ovaj petak pred Cvjetnicu, u skladu s odredbom biskupa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, posebno moliti za žrtve nasilja i zlorabljenja te na kraju Mise izmoliti molitva u prigodi Dana molitve i pokore za žrtve nasilja i zlorabljenja. Zahvalio je svim koji su u korizmene petke dolazili u katedralu te na bilo koji način sudjelovali u pobožnostima i Misnim slavljima.

Rektor Capasso, koji tečno govori hrvatski jezik, propovijedao je na temu „Missio ad gentes – poticaj pape Ivana Pavla II. na evangelizaciju“

 

Propovijed dr. Capassa donosimo u cijelosti

 

  1. Michele Capasso, rektor NMM sjemeništa Redemptoris Mater, Sarajevo

 

Draga braćo i sestre,

 

u ovoj ću homiliji govoriti, ako mi Bog pomogne, o Missio ad Gentes i o svetom Ivanu Pavlu II. Radi se o vrlo aktualnoj temi jer su naši biskupi u BiH proglasili ovu godinu “Misijskom godinom” s ciljem da se u Crkvi razbudi svijest o misijama. Misijska godina će završiti u Listopadu 2019. godine, u mjesecu kojeg je papa Franjo proglasio Izvanrednim misijskim mjesecom.

 

  1. Enciklika “Redemptoris Missio”

Svi poznajemo svetog Ivana Pavla II. i zbog toga neću pričati o njegovom životu, već o njegovoj zauzetosti za misije i posebno o “Missio ad gentes”. Ivan Pavao II. nesumnjivo je bio papa nove evangelizacije uvodeći u misiju jednu novost koja pronalazi svoje korijene u Presvetom Trojstvu: kršćanska obitelj kao subjekt misije u Crkvi i u društvu.

Najupadljivija novost njegovog pontifikata su brojna putovanja (ostvario je 104 putovanja u 129 zemalja i brojna po Italiji i samom gradu Rimu). U šali je znao reći da mu nije dovoljno biti samo Petar, nego je htio biti i Pavao. Dana 7. prosinca 1990. Ivan Pavao II. je objavio jednu predivnu encikliku (koju vas pozivam da pročitate), Redemptoris Missio, s nakanom da potvrdi i produbi ono što je Drugi vatikanski Sabor rekao o  poslanju Crkve. U enciklici govori o “Missio ad gentes (=poslanje narodima)”, pozivajući Crkvu na obnovljeno misionarsko opredjeljenje. Papa je svjestan da “su unutrašnje i izvanjske poteškoće oslabile misionarski zanos Crkve prema nekršćanima, i to je činjenica koja mora brinuti sve Kristove vjernike. U povijesti Crkve misijski žar vazda bijaše znak životnosti, i obrnuto, njegovo opadanje znak krize vjere. To je vrlovažna točka: postoji duboka povezanost između vjere i misije

 

  1. Ali što je “Missio ad gentes – poslanje narodima”?

Enciklika navodi tri razine “Missio ad gentes”. Prva je ona klasična razina misije: nositi navještaj Evanđelja Kristova u misijske zemlje koje nikada nisu čule govoriti o Kristu. Druga razina se sastoji u snaženju vjere u zemljama u kojima je ona tek rođena. Zato što kad  vjera počne izgrađivati snažne korijene, ona utječe na kulturu ovih naroda mijenjajući njihov način življenja, mišljenja i međusobnih odnosa. Treća razina je poslanje u zemljama koje su upoznale Evanđelje prije mnogo vremena ali, zbog sekularizacije, vjera se gasi. To je i naš slučaj, ovdje u Bosni, isto kao i u Italiji, Francuskoj, itd. Ove zemlje možemo nazvati “misijskim zemljama”. Gasi se vjera, ne ide se više u crkvu, živi se religiozna praznina, život bez Isusa Krista, povratak praznovjerju. Već kardinal Ratzinger je 1958., napisao članak u kojemu je prorokovao da će doći do procesa pražnjenja crkava u čitavoj Europi. Dakle razumijete iz svega ovoga da je danas Missio ad gentes – evangelizacija – jedna tema koja nam je vrlo bliska.

Osim toga, potrebno je razjasniti drugi važan vid misije. Koji je sadržaj “missio ad gentes”, to jest što Crkva mora naviještati? Da bismo to razumjeli, pomažu nam papine riječi iz enciklike Redemptoris Missio. Kaže papa da postoji duboka povezanost između misije i vjere (ako postoji kriza misije to je znak krize vjere). Ali o kojoj vjeri govorimo? Crkva, po svojoj prirodi, ne može ne biti misionarska. Ona je od Krista primila zadatak prenijeti svakom čovjeku ono što je primila od Krista svog zaručnika, tj. život vječni: nuditi ljudima božanski život. Ovaj aspekt nam pokazuje da izvor misije nije u inicijativi čovjeka ili Crkve, nego samog Boga, nalazi se u Presvetom Trojstvu. Otac šalje Sina u svijet da bi prenio čovjeku svoju božansku narav koja je darivanje između tri osobe Trojstva.

Zašto Otac šalje Sina ljudima? Zbog toga što je čovjek iskusio ontološku tragediju, tj. grijeh: naš grijeh je to što smo ubili našu bît djece Božje. U poslanici Hebrejima čitamo da je Krist smrću obeskrijepio „onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji – od straha pred smrću – kroza sav život bijahu podložni ropstvu“ (Heb 2, 14-15). Trebamo se zapitati: vjerujemo li uistinu da su ljudi, zbog straha od smrti, tijekom čitavog života podložni đavlovu ropstvu? Vjerujemo li da su ljudi mrtvi unutra? Jer ako ne: zašto evangelizirati? Zašto smetati ljude? Vidimo danas tolike ljude koji žive u „paklu“: mnogi brakovi koji se rastavljaju, tolike žene bivaju ubijene, toliko usamljenih ljudi, tisuće samoubojstava, mnogi mladi prepušteni samima sebi u drogi. Odgovor Nebeskog Oca na trpljenje čovječanstva, osuđenog na pakao „ne-bitka“, je Isus Krist. Otac je poslao svoga Sina na zemlju kako bi po Njegovoj smrti i uskrsnuću bili oprošteni grijesi, da bi čovjek mogao biti oslobođen od ropstva đavlu i primiti božansku narav koja ga čini djetetom Božjim. To je središte „Missio ad gentes“. Od toga razumijemo da je poslanje Crkve, primljeno od Krista, univerzalno, za sve ljude: muslimane, budiste, ateiste,… za sve. Poslanje koje Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek, ostavlja Crkvi je prenijeti svakom čovjeku pobjedu nad smrću i grijehom, prenijeti mu božanski život. Sve to je duboko povezano s krštenjem. Crkva postoji zbog toga! Crkva ne prodaje neki proizvod, nego prenosi ljudima novi oblik života, božansku narav koja se očitovala svijetu u Kristovom potpunom darivanju na križu koje pobjeđuje svaki oblik smrti. Tko pobjedi smrt i grijeh, ima untar sebe drugačiji život – božanski. Božanski život je odnos koji postoji između Sina i Oca.

Ne znam jeste li slušali današnje evanđelje jer govori upravo o tome. U 38. retku Isus kaže: „Otac je u meni”. Isus objavljuje da je on Sin Božji i potvrđuje da je Sin Očevo boravište. Ali kaže također: „ja sam u Ocu”, što znači da je Otac Sinovljevo boravište. Kako je moguće da jedan boravi u drugome i obratno? Netko je kod kuće ondje gdje je sa srcem: stanuje ondje gdje voli i gdje je voljen. U tom smislu Isus nam govori da Otac i Sin ljube jedan drugoga; obojica dakle borave jedan u drugome. U tom smislu su Otac i Sin „jedno”, savršeno jedno. Ovo zajedništvo je ono što je Isus Krist došao prenijeti (komunicirati) čovjeku. To je i poslanje Crkve. Ako zaboravimo ovo, onda se poslanje Crkve reducira na socijalnu promociju. Srce misije je, naprotiv, navještaj Isusa Krista utjelovljenog, umrlog i uskrslog radi brisanja čovjekovog grijeha, dokračiti ljudsko trpljenje i prenijeti božanski život. To je vjera koju navješta Crkva.

 

3.Poticaj pape Ivana Pavla II. na evangelizaciju

Ako nam je jasno „definicija“ i “sadržaj” Missio ad gentes, onda razumijemo također i zašto je Ivan Pavao II. za vrijeme svog pontifikata imao tolika putovanja. Njegova putovanja su bila misionarska sa svrhom da “učvrsti braću svoju u vjeri” i da širi istinu o Bogu i čovjeku. Pratile su ga milijunske mase i na njegovom posljednjem putovanju u Nebo. Ljudi su ga rado slušali i aplaudirali mu i onda kada im je govorio neugodne stvari o drogi, eutanaziji i drugim etičkim pitanjima. Imali smo milost i njegovog pohoda Sarajevu od 12. do 13. travnja 1997., nakon što je odgođeno njegovo putovanje u BiH 1994. zbog sigurnosti.

Temelj njegova misionarskog zanosa počiva na sigurnosti da Krist prethodi misionare. Evangelizirati znači ponuditi Kristu vlastito tijelo da bi ga On učinio instrumentom spasenja za druge. Možemo biti sigurni da nas On neće nikada napustiti jer je rekao: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta”. Ivan Pavao II je uzviknuo u homiliji na početku svog pontifikata: “Ne bojte se! Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu! … Samo on ima riječi života, da, vječnoga života!” Isus Krist je jedini osloboditelj i spasitelj svih ljudi.

Ali tko su današnji misionari? Svećenici, časne sestre, svi mi, ali Ivan Pavao II. unosi jednu duboku novost: dodjeljuje kršćanskoj obitelji ulogu velike važnosti. Papa kaže da među brojnim putovima „obitelj je prvi i najvažniji put misije”…; „evangelizacija u budućnosti će ovisiti u velikoj mjeri o kućnoj crkvi”. Papa tvdi da „svaka obitelj donosi svjetlo i svaka obitelj je svjetlo … koje mora osvijetliti put Crkve i svijeta u budućnosti … U Crkvi i u društvu ovo je čas obitelji”. Po Ivanu Pavlu II. pastoral obitelji je temelj za novu evangelizaciju. U jednoj homiliji iz 1998., Ivan Pavao II. kaže: „Ti, o sveta Crkvo Božja, ti ne možeš vršiti svoje poslanje, ne možeš ispuniti svoje poslanje u svijetu, osim po obitelji”.

Ali gdje pronaći i kako odgojiti kršćanske obitelji raspoložene danas da izgube život radi Evanđelja?

Želim odgovoriti s riječima koje je Ivan Pavao II. 11. listopada 1985. uputio biskupima Europe: “Da bismo ostvarili djelotvorno djelo evangelizacije moramo se ponovno inspirirati na prvotnom apostolskom modelu. Taj model, temeljan i paradigmatski, promatramo u dvorani Posljednje večere: apostoli su okupljeni i s Marijom ustrajno očekuju da prime dar Duha. Samo s izlijevanjem Duha počinje djelo evangelizacije. Dar Duha je prvi pokretač, prvi izvor, prvi dah autentične evangelizacije. Potrebno je početi evangelizaciju zazivajući Duha i tražeći gdje Duh puše. Neki simptomi ovog daha Duha su zasigurno prisutni danas u Europi. Da bismo ih pronašli, podržali i razvili bit će potrebno ponekad napustiti zakržljale (atrofirane) sheme da bismo išli ondje gdje počinje život, gdje vidimo da se proizvode plodovi života “po Duhu” (usp. Rim 8). Ovi životni izvori, u skladu s osobinama prvotnog apostolskog modela, obično se nalaze ondje gdje su Krist i ljubav za Kristom združeni sa sviješću i crkvenim životom; ondje gdje je Crkva, kao Marija, štovana i prihvaćena kao Majka. Navještaj Krista odvojenog od Majke-Crkve, ili još gore njoj suprotstavljenog, ne bi mogao biti navještaj “Riječi postale tijelom”, rođene od Djevice Marije i trajno rađanog od Crkve u srcima vjernika.

Dakle sv. Ivan Pavao II. je pozivao, još 1985., biskupe da se vrate apostolskom modelu, da zazovu Duha Svetoga da bi mogli prepoznati gdje puše, ali i da napuste zakržljale (atrofirane) sheme i dopuste se voditi od Duha. Draga braćo i sestre, hrabro! Pozivam vas u ovom korizmenom vremenu milosti da tražimo dar Duha Svetoga da bismo vidjeli gdje On djeluje danas među nama, već među nama u Sarajevu: on je prvi dah autentične evangelizacije. Neka nam Duh udjeli dar odrasle i autentične vjere jer će vjera pobuditi i ljubav za misiju: ako kušamo, u vjeri, da nas je Krist ljubio i spasio, rodit će se u nama i revnost za misiju. Želim vam svetu i plodnu korizmu.

(fotografije i dio teksta kta)